Kale Kalio, direktor Lenjinovog muzeja u Finskoj, kaže da je to najomraženiji muzej u zemlji. Nalazi se u gradu Tampere, u zgradi u kojoj su se, kako neki tvrde, prvi put sreli sovjetski diktatori Vladimir Lenjin i Josif Staljin 1905. godine.
Muzej sadrži podsjećanja na logore za prinudni rad i masovna ubistva u Sovjetskom Savezu, ali također mu je cilj da ismije diktatore.
Kalio kaže da je muzej zauzeo taj pristup u velikoj mjeri na osnovu odgovora anketiranih posetilaca.
„Stvar koja je najviše tražena je bio sovjetski humor, želeli su da muzej bude zabavan. Jer naravno u Sovjetskom Savezu je bilo mnogo stvari kojima se možete smejati.”
Kaže da je ruska invazija na Ukrajinu promijenila gledišta posetilaca.
„Jedno od pitanja koja smo postavljali u anketi je bilo - da li mislite da je muzej zabavan? Zanimljivo je da, kada je rat u Ukrajini započeo '22, naglo je opao broj pozitivnih odgovora. Ljudi više nisu smatrali da je smešan”.
Zabava se pretvorila u gnjev kritičara koji kažu da muzej pokušava da glorifikuje ne samo Lenjina već i ruski imperijalizam.
Vitalij Zabolocki je predsjednik lokalne grupe „Ukrajinci Tamperea”.
„Taj muzej u suštini glorifikuje rusko naslijeđe, što je odvratno imajući u vidu naslijeđe Sovjeta u Ukrajini. Jednostavno ne mogu da shvatim zašto biste to radili”, kaže za Glas Amerike.
U aprilu, muzej je objavio da se privremeno zatvara zbog renoviranja koje obuhvata i promjenu imena i premještanje fokusa na rusko-finske odnose, a ne toliko samog Lenjina. Ispostavilo se da nije lako naći finansije za to, kaže Kalio.
Finska i Rusija dijele granicu od 1.300 kilometara i održavale su uglavnom dobre odnose, čak i tokom hladnog rata. To se promijenilo posle ruske invazije na Ukrajinu.
Finska se pridružila NATO-u dok su se stavovi javnosti promenili zbog straha od ruske politike ekspanzije. Mnogi posjetioci muzeja su Finci, ali Kalio kaže da povremeni posjetioci iz neke od bivših sovjetskih republika često imaju izrazito negativno mišljenje o muzeju.
„Njima je mnogo teže da imaju takvu vrstu humorističkog pogleda na sovjetsko naslijeđe kakav možemo da imamo mi iz zapadnih zemalja, pa čak i sami Rusi.”
Zabolocki kaže da je umjereni optimista kada je riječ o promeni imidža muzeja.
„Kada pričate o nacistima, pričate o holokaustu, o logorima, i voleo bih da vidim taj isti format ovde, ali hajde da vidimo kako ide. Zaista jedva čekam da vidim kako će ga promeniti.”
Kalio za Glas Amerike kaže da će novi muzej odražavati zahlađenje finsko-ruskih odnosa i da će imati ozbiljniji ton. Jer nešto za šta se smatralo da je sasvim deo prošlosti mnogima u Finskoj sada djeluje neprijatno poznato i blisko.
