Panamski kanal je od otvaranja 1914. godine bio od strateške važnosti za globalne trgovinske rute i jedan od ključnih izvora prihoda za panamsku vladu. Međutim, kontrola nad tom rutom nije uvijek bila u rukama lokalnih vlasti.
Sjedinjene Države su decenijama imale isključivu upravu nad Panamskim kanalom, zbog glavne uloge u njegovoj izgradnji. Međutim, poslije potpisivanja sporazuma Torijjos-Carter 1977. godine, Washington je prepustio Panami suverenitet nad kanalom, što stanovnici te zemlje nazivaju istorijskom "prekretnicom".
Trump to sada dovodi u pitanje. U nedjelju je sugerisao da bi nova administracija mogla da pokuša da povrati kontrolu nad Panamskim kanalom zbog "apsurdnih" nadoknada koje brodovi plaćaju da bi plovili tom rutom.
Šta kažu historija i sporazumi
Američka vlada, pod predsjednikom Theodoreom Rooseveltom, 1902. godine je kupila francusku imovinu u zoni Panamskog kanala za 40 miliona dolara, kada je ta teritorija i dalje bila dio Kolumbije.
Nakon odbijanja prijedloga za izgradnju kanala, Sjedinjene Države podržale su panamski pokret za secesiju i priznale Republiku Panamu kao nezavisnu državu 6. novembra 1903.
Iste godine, 18. novembra, potpisan je sporazum koji je Americi dao vlasništvo i kontrolu nad zonom Panamskog kanala i omogućio njegovu izgradnju.
Deceniju kasnije, Panamski kanal je zvanično otvoren. Njegova izgradnja omogućila je brodovima da izbjegnu da plove oko Južne Amerike ili da koriste panamsku željeznicu da transportuju robu između Atlantskog i Pacifičkog okeana.
Nezadovoljstvo stanovnika Paname
Američka kontrola nad kanalom značila da je veliki dio panamske teritorije bio u rukama strane vlade, što je izazivalo nezadovoljstvo stanovništva.
Višegodišnji protesti prethodili su istorijskim događajima 9. januara 1964. godine, koji se smatra "Danom mučenika" u Panami.
Na taj datum, desetine studenata su došle do kanala sa školskom zastavom, zahtijevajući da bude podiguta. Međutim, sukobili su se sa američkim vojnicima i zastava je pocijepana. Zbog toga su uslijedili trodnevni nemiri, u kojima je stradala 21 osoba.
Diplomatski odnosi Washingtona i Paname su prekinuti, što je dovelo do međunarodnog pritiska da se započnu pregovori i potpiše novi sporazum.
Sporazumi Torijjos-Carter
Američki predsjednik Jimmy Carter i panamski lider Omar Torijjos su 7. septembra 1977. godine potpisali sporazume koji su na kraju doveli do toga da SAD ustupe kanal Panami.
Nekoliko mjeseci ranije, Carter je vodio bitku u Kongresu da ratifikuje sporazume, poručujući da su ključni da se "osigura dalja efikasna upotreba kanala za američke komercijalne i bezbjednosne potrebe".
Prema sporazumima, Panama je Americi odobrila da upravlja kanalom do 31. decembra 1999. godine. Od tada, kanal je potpuno prešao u ruke panamskih vlasti.
Odvojenim sporazumom, o neutralnosti i radu Panamskog kanala, utvrđeno je da je taj prolaz "neodvojivi dio" panamske teritorije i da će "biti trajno neutralan".
Sporazumi su zaštićeni međunarodnim pravom, tako da nije poznato kako bi Trump pokušao da preuzme teritoriju koja je već data Panami.
Sjedinjene Države su i dalje glavni korisnik Panamskog kanala, prema lokalnim vlastima, i imaju udio od gotovo 67 odsto u ukupnom teretu koji se prevozi tom rutom.
Odbacivanje Trumpovih poruka
Panamski predsjednik Jose Raul Mulino odbacio je Trumpove izjave o mogućem povratku kontrole nad kanalom kao narušavanje suvereniteta njegove zemlje.
Mulino je u videu poručio da "svaki kvadratni metar Panamskog kanala i okolnog područja pripada Panami i da će to i dalje biti slučaj".
Trump je kasnije na to odgovorio na svojoj mreži Truth Social: "Vidjećemo!".
Također je postavio sliku američke zastave u području kanala uz poruku: "Dobrodošlu u kanal SAD".
Predsjednik Kolumbije Gustavo Petro takođe je odbacio Trumpove poruke, navodeći da je Trump "pogriješio i sam sebe opovrgao". Predsjednica Meksika Claudia Sheinbaum naglasila je da "Panamski kanal pripada stanovnicima Paname".
