Nedugo nakon povratka u Sjedinjene Države (SAD) u septembru 2019. godine, bivši zamjenik visokog predstavnika i šef OSCE misije u Bosni i Hercegovini (BiH), Bruce Berton, se penzionisao. Za Glas Amerike govorio je o četiri godine provedene u BiH, aktuelnoj političkoj i sigurnosnoj krizi, ulozi SAD, EU, Rusije i Kine, radu OHR-a, potencijalnom korištenju "Bonskih ovlasti", te problemima u pravosuđu.

Glas Amerike: Možete li uporediti kako vam je izgledala situacija u BiH kada ste došli 2015. godine, zatim u septembru 2019. kada ste otišli, i možda kao treći element, kako vam izgleda sada? Da li se stvari poboljšavaju ili pogoršavaju?

Berton: "Po meni, stvari se nisu toliko promijenile u četiri godine od kada sam stigao 2015, ili čak i sada, šest godina otkako sam prvi put otišao tamo. Mislim da je zemlja puna divnih ljudi i predivnih pejzaža, ali joj veoma loše služe njeni lideri, od kojih su mnogi dugo na pozicijama moći. Mislim da je mnogo prije mog dolaska, otprilike 2005. godine, međunarodna zajednica napravila korak unazad i htjela prepustiti liderima i građanima BiH da poboljšaju vlastitu državu, oslanjajući se u isto vrijeme na Evropsku uniju (EU), ne nužno da preuzme, već barem da nastavi pomagati, sa ostalim članicama međunarodne zajednice, u pokušajima da se BiH pokrene naprijed. Od kada se to dogodilo, postalo je teško, kako građanima, tako i međunarodnoj zajednici. Istovremeno se radi o pokušajima da se spriječi nazadovanje u reformama koje su provedene prije tog vremena, ali i o pokušajima da se zemlja pomjeri naprijed."

Glas Amerike: Mislite li da je onda na neki način bila greška prepustiti vodeću ulogu EU? Da li su SAD ili međunarodna zajednica u cjelini trebali zadržati kontrolu?

Berton: "Teško je reći da je to tada bila greška, ali vjerujem da međunarodna zajednica treba imati stalnu ulogu, pored EU. U kontekstu moje vlastite zemlje, SAD naravno ostaju uključene u dešavanja u zemlji i regionu. Ali mislim da postoji i niz drugih kriza koje su se također pojavile širom svijeta i imajući to u vidu, BiH nije tako visoko na listi prioriteta kao što je to bilo u godinama koje su prethodile Dejtonskom sporazumu i godinama nakon rata."

Glas Amerike: Spomenuli ste ulogu SAD. U posljednjih nekoliko mjeseci SAD nominuju ljude sa dosta iskustva u regionu, poput Jamesa O'Briena za sankcije, Michael Murphy i Christopher Hill bi trebali biti novi ambasadori u BiH i Srbiji, dok je Gabriel Escobar specijalni predstavnik. Šta mislite da to znači, da li očekujete promjene u pristupu SAD regionu?

Berton: "Nisam siguran da ćete vidjeti fundamentalne promjene. Naravno, nisam baš u toku sa svime što se dešava unutar State Departmenta i aparata za kreiranje američke politike, ali mislim da sve što više pažnje usmjerava na zemlju i region predstavlja dobru stvar. Poznajem Matthewa Palmera prilično dobro i sa njim sam radio dosta dugo, također je veoma iskusan u regionu, kao i Gabriel Escobar. Mislim da je vrsta fokusa koji oni mogu staviti na BiH uvijek dobra stvar. Drugo je pitanje da li će to iz temelja promijeniti politiku SAD prema toj zemlji. Mislim da su on potpuno zainteresovani za reforme, pa i suštinsku ustavnu reformu. I mislim da se sadašnji pristup odvija korak po korak, konkretno govoreći o izbornoj reformi."

Potrebne su reakcije u zemlji, ali i od međunarodne zajednice

Glas Amerike: Ponekad izgleda da se u BiH stalno odvija jedna velika kriza i zastoj, sa svojim usponima i padovima. Ipak, u proteklih nekoliko sedmica, retorika i druge stvari su postali zaista loši. To se može tumačiti kao samo još jedna priprema za izbore iduće godine i grupisanje etničkih biračkih tijela, ali s druge strane, Milorad Dodik prijeti raspuštanjem državnih institucija, stvaranjem vojske Republike Srpske itd. Koliko vam to sve izgleda opasno?

Berton: "Mislim da to svakako nije dobar znak. Prema mom iskustvu, vlada je nekako sklona da tetura od jedne krize do druge. To nije neuobičajeno. I mislim da je dio toga namjerno skretanje pažnje dijela lidera kako bi se obraćali svojoj bazi i, da tako kažem, privlačili vlastite glasačke blokove. Nema sumnje u to. Ali Milorad Dodik je stekao naviku da na neki način razvlači sve to i pokušava da se izvuče sa činjenjem što je više toga moguće. A kada to uradi, onda nastavlja da pomjera granice još više. Mislim da je ono što je malo drugačije ovoga puta što potpuno povlačenje iz institucija na državnom nivou, prijetnja secesijom, sve to se suštinski ne slaže sa Dejtonskim sporazumom. Tako da je za te vrste pokušaja potrebna reakcija unutar zemlje, ali i od međunarodne zajednice. Također, mislim da je ono što bi moglo biti malo drugačije ovoga puta ta neka vrsta prijetnje u pozadini da on u ovim naporima ima podršku Srbije i Rusije. BiH kao država je bila u stanju da se nekako ispetljava iz jedne krize u drugu, te i dalje ostane barem polufunkcionalna demokratija. Brine me da Dodik ovog puta jednostavno gura stvari predaleko."

Glas Amerike: Rekli ste da bi trebalo doći do neke vrste reakcije. Kakva bi reakcija bila odgovarajuća po vašem mišljenju?

Berton: "To je jako dobro pitanje i mislim da je jedna od stvari o kojoj smo, barem u vrijeme mog boravka u zemlji, često razgovarali to kakvu prednost ili uticaj možemo imati na vodstvo kako bismo ih usmjerili u određenom smjeru. SAD održavaju sankcije protiv Dodika, ali mislim da je to ograničeno u svojoj korisnosti jednostavno zato što on nema mnogo imovine u SAD koju bi SAD mogle da kontrolišu. Mislim da bi sankcije EU bile nešto što bi bilo od velike pomoći. Ali za to je potrebna jednoglasna odluka zemalja EU, a to se čini malo vjerovatnim, barem u bliskoj budućnosti. Mislim da se jedno vrijeme govorilo o tome da se sredstva Svjetske banke zadržavaju kao neka vrsta ostvarivanja prednosti. Ali prilično je teška situacija, iz perspektive međunarodne zajednice, kada nemate nužno mnogo izbora kada je riječ o takvim alatima. Ljudi su govorili o tome da bi novi visoki predstavnik mogao koristiti 'Bonske ovlasti'. Po mom mišljenju, to bi također bila prilično teška mjera."

Glas Amerike: Zašto? Mnogi ljudi kažu da bi "Bonske ovlasti" mogle riješiti probleme. Naravno, drugi kažu da ne bi. Ali zašto bi ih bilo tako teško implementirati?

Berton: "Mislim da u ovom trenutku nije baš da Ured visokog predstavnika ima potpuno jednoglasnu podršku članova Vijeća za implementaciju mira. A čim zaprijetite korištenjem 'Bonskih ovlasti' ili ih pokušate iskoristiti, a Dodik to jednostavno ignoriše, šta bi bio sljedeći korak? Mislim da se o tim vrstama crvenih linija treba odlučivati na vrijeme, prije nego što se bilo koja takva mjera može razmatrati."

Lideri nisu nužno zainteresovani za dobrobit zemlje

Glas Amerike: Nekoliko puta ste spomenuli lidere, nije to samo Dodik. Već godinama nisu voljni da se dogovore oko najvažnijih reformi i guraju svoje uske agende. Kako vidite ulogu cijelog vodstva, drugih lidera?

Berton: "Generalno, državu veoma loše opslužuju njeni lideri, od kojih je većina dugo na pozicijama moći. To sam rekao i kada sam bio tamo, sada ponavljam. Vodstvo nije nužno zainteresovano za ono što je dobro za zemlju. Zanima ih šta je dobro za njih i njihove konstitutivne narode. Mislim da treba postojati nova generacija lidera koji će zapravo raditi u ime građana BiH i identificirati se kao građani te zemlje, a ne kao Hrvat, Bošnjak ili Srbin."

Glas Amerike: Bili ste zamjenik visokog predstavnika od septembra 2015. do oktobra 2017. Kako vidite ulogu OHR-a imajući u vidu da postoje dva mišljenja: jedno da visoki predstavnik postaje previše blag i ne čini dovoljno da spriječi probleme u zemlji, te drugo da je zapravo pametno ne reagovati preoštro i ne stvarati još više otpora kod nekih od zemalja u Vijeću za implementaciju mira ili konkretno sada među srpskom opozicijom. Kako vam se to čini?

Berton: "Mislim da Ured visokog predstavnika još uvijek može igrati važnu ulogu u međunarodnoj zajednici, posebno kao neko ko okuplja druge članove međunarodne zajednice da razgovaraju o događajima u BiH i mogućem planu za neku vrstu akcije ako se odluče za to. Upravni odbor ambasadora se sastaje svakih nekoliko sedmica. Sama organizacija je na neki način sjena onoga što je bila na svom vrhuncu 2002. godine, kada je imala 900 ljudi, terenske kancelarije itd. Sada je to ukupno oko 85 osoba. Tako da je uloga tokom godina smanjena, a mislim barem dijelom zbog želja EU. Vidjet ćemo kako će to ići sa izvještajem Vijeću sigurnosti UN-a i obnavljanjem mandata EUFOR/ALTHEA misiji. Zanimljivo je bilo vidjeti da je Milorad Dodik o EUFOR-u rekao da ga sada podržava. Ali to ne znači nužno da zemlja poput Rusije ne bi pokušala da okonča taj mandat."

Glas Amerike: Uz vaše iskustvo i ovo što sada vidite da se dešava, kako posmatrate ulogu Rusije, pa i Kine, u BiH?

Berton: "Vjerovatno se radi o drugačijim ciljevima. Ne mislim da te dvije zemlje nužno vode razgovore o tome šta da rade u BiH. Mislim da je ruska uloga bila neka vrsta štetnog uticaja u zemlji i regionu. Mislim da oni žele gurnuti prst u oko Zapada, posebno imajući u vidu da se BiH i druge zemlje u regionu približavaju EU i NATO-u. Iskreno, mislim da je pitanje NATO-a važnije za Rusiju. Očigledno je da je njen uticaj u Republici Srpskoj mnogo jači nego u ostatku zemlje, ali mislim da će pokušati da nastavi sa štetnim uticajem u zemlji. Mislim da je BiH za Kinu dio mnogo šire slike u njihovoj vanjskoj politici, globalnog plana da povećaju svoj uticaj u svijetu i inicijative 'Pojas i put', te da to nije nužno guranje prsta u oko Zapada."

Glas Amerike: Bili ste zamjenik Valentina Inzka, ali ste otišli prije njega. Kako komentirate njegovu odluku prije napuštanja pozicije da kriminalizira poricanje genocida, što je izazvalo veliku buru lokalno, ali i unutar međunarodne zajednice?

Berton: "Imam dva mišljenja o tome. S jedne strane, mislim da je takav zakon odavno zakasnio. I mislim da je kriminalizacija negiranja genocida nešto što je potrebno u BiH. Može se raspravljati da je način na koji je došlo do toga ubrzao krizu koja trenutno traje i otežao druge reforme. S te tačke gledišta možete tvrditi da je to bio nepotreban korak i da ga je veoma teško sprovesti. Ali iskreno, drugi dio mene kaže da je to bilo nešto što se davno trebalo dogoditi i drago mi je što što je to učinjeno. Simbolično, mislim da je to bio važan gest."

Glas Amerike: Pravosuđe i vladavina prava su važan dio misije OSCE-a. Kako komentarišete neprocesuirane ratne zločine, stotine njih, čak i sada, 26 godina nakon rata?

Berton: "Nema dovoljno napretka. U poređenju sa susjednim zemljama, to možda čak ide i prilično dobro. Ali u interesu žrtava i njihovih porodica, napredak je bio suviše spor. Drago mi je da vidim nova pravila koja regulišu kako se ti predmeti organizuju i procesuiraju, ali ciljevi koji su postavljani tokom mnogo godina, novi ciljevi koji su postavljeni nedavno, oni neće imati šanse za ispunjavanje bez odgovarajuće podrške i kadrova, kao i bez podrške lidera. Drago mi je što vidim napredak, ali to je jednostavno premalo i presporo."

Glas Amerike: Bili ste kritični prema nedostatku slučajeva visoke korupcije i ukupnom procesuiranju korupcije u zemlji u kojoj je korupcija godinama jedan od glavnih problema?

"Objavili smo nekoliko različitih izvještaja i veoma detaljno sagledali te slučajeve, bilo da su oni visokoprofilni ili niskoprofilni, kako su procesuirani, kako su tužioci radili. Tu je i problem usklađivanja različitih zakona između entiteta i države. Ti izvještaji su bili vrlo konkretni u pogledu preporuka koje smo davali s ciljem poboljšanja sistema. Od mog odlaska objavljen je barem još jedan izvještaj. Nažalost, mislim da uprkos opredijeljenosti pravosuđa da se unaprijedi, uprkos opredjeljenju vodstva da podrži preporuke koje su došle sa tim izvještajima, vrlo malo ih je zaista implementirano. Dakle, opet, napredak je postignut u određenim oblastima, ali premalo i presporo."

Glas Amerike: Iz ove perspektive, šta biste uradili drugačije tokom boravka u BiH, ako biste nešto uradili drugačije? Da li biste možda promijenili pristup?

"Dok sam bio u Uredu visokog predstavnika bio sam i supervizor za Brčko. I mislim da bih više obraćao pažnju na ono što se tamo dešavalo jer zaista mislim da Brčko može poslužiti kao primjer ostatku zemlje. Naravno, ima mnogo stvari koje nisam uradio posebno dobro i mislim da je vjerovatno ono što bih generalno uradio drugačije – okupljanje međunarodne zajednice na više ujedinjen način. To bi bila velika stvar za mene. Mislim da su, a pokušao sam na neke načine da to promijenim, različite organizacije unutar međunarodne zajednice djelovale nezavisno. A mislim da je jedini način na koji ćemo imati uticaja, posebno na vrlo ukorijenjeno vodstvo, da radimo zajedno, da vršimo pritisak gdje možemo, da primijenimo te tačke prednosti gdje možemo."