Linkovi

Top priča BiH

Za pola godine Tužilaštvo BiH podiglo jednu optužnicu za ratne zločine

Sudnica Suda BiH / Foto: BIRN BiH

Državno tužilaštvo je u prvih šest mjeseci ove godine podiglo samo jednu optužnicu za ratne zločine, dok je Sud Bosne i Hercegovine u ovom periodu vratio na doradu tri optužnice podignute krajem prošle godine, pokazuje analiza Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

Jedina optužnica podignuta je protiv Mileta Ujića, kojem je i počelo suđenje. On je optužen da je od maja 1992. do kraja 1993. godine učestvovao u progonu bošnjačkog stanovništva, kao pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS). Na teret mu se stavlja napad na rogatičko selo Kozadre, ubistva, prisilno preseljenje, zatvaranje i druga djela počinjena nad mještanima bošnjačke nacionalnosti, izvještava BIRN BiH.

Tempo kojim Tužilaštvo rješava pitanja ratnih zločina počinjenih prije više od 25 godina, frustrira ali i zabrinjava porodice žrtava. Murat Tahirović, predsjednik Udruženja svjedoka i žrtava genocida, smatra da pravosudne institucije nisu ozbiljno shvatile izvještaj britanske sutkinje Joanne Korner o procesuiranju predmeta ratnih zločina u BiH u kojem je ona detaljno pojasnila sve probleme sporog rada pravosuđa u BiH na predmetima ratnih zločina.

“Umjesto da otklone probleme iz njenog izvještaja, kod tužilaca Državnog tužilaštva postalo je praksa da pribjegavaju manje složenim predmetima, kako bi ispunili godišnju normu optužnica. Zato i imamo za šest mjeseci jednu optužnicu, a u decembru će ih biti na desetine. Tužilaštvo BiH već godinama, nažalost, pokazuje da je institucija mnogo nižeg nivoa od državnog”, zaključio je Tahirović.

Sutkinja Korner je sačinila izvještaj 2016. godine i u njemu je dala niz preporuka Državnom tužilaštvu kako da poboljša rad na predmetima ratnih zločina, među kojima su pregled i kontrola optužnica koju rade tužioci Tužilaštva BiH i prestanak prakse podizanja optužnica u cilju “ispunjenja norme”. Korner je upozorila na pojavu cjepkanja složenih istraga u više manjih optužnica kako bi se norma vještački povećavala.

Tada je navela da Tužilaštvo BiH svoju pažnju treba usmjeriti na osumnjičene koji su imali zapovjedne odgovornosti, odnosno na one osobe koje su naredile izvršenje zločina.

“Trebalo bi prestati s praksom podizanja optužnica protiv osumnjičenih u cilju ispunjenja norme, ostvarenja povoljnih statističkih pokazatelja ili usljed pritiska medija ili grupa žrtava. Ne bi trebalo trošiti dragocjeno vrijeme i resurse na nastojanje utvrđivanja identiteta ‘nepoznatih’, niskorangiranih počinilaca koji su povezani sa istragom protiv visokorangiranog osumnjičenog. Naglasak bi trebao biti na kvalitetu, a ne na kvantitetu”, stoji u izvještaju.

Korner je tokom ove godine također boravila u BiH i već je trebala sačiniti novi izvještaj o radu Tužilaštva, ali su njegov završetak i objavljivanje odgođeni zbog pandemije koronavirusa, potvrđeno je ranije za BIRN BiH.

Optužnice u decembru

Tokom 2019. godine Državno tužilaštvo podiglo je 22 optužnice za ratne zločine, od kojih je pet podignuto nakon 29. decembra.

Tahirović je rekao da ni Državna strategija za rad na predmetima ratnih zločina nije dala željene rezultate. On se posebno osvrnuo na lošu edukaciju tužilaca da rade na složenim predmetima ratnih zločina.

“Moramo biti svjesni da se ne mogu svi zločini procesuirati jer se sporo radilo, bilo ih je mnogo i prošlo je dosta vremena. Ali, moramo imati strategiju i po hijerarhiji najodgovornije procesuirati, kao što je to nekad radio Tribunal u Haagu”, kazao je Tahirović.

Bosanskohercegovačke vlasti su 2008. usvojile Strategiju za rad na predmetima ratnih zločina, koja je predviđala da se na državnom nivou procesuiraju najsloženiji predmeti u roku od sedam godina, a svi ostali da budu prebačeni na entitetski nivo i završeni za 15 godina, odnosno do 2023. godine.

Kada je krajem 2015. godine istekao rok a svi najsloženiji predmeti ratnih zločina nisu bili završeni na državnom nivou, pripremljena je Revidirana strategija, koja predviđa da veći broj predmeta bude prebačen na nivo entiteta, ali ovaj dokument nije usvojen od tada.

Iz Tužilaštva BiH su na upit o tome zašto je za šest mjeseci podignuta samo jedna optužnica, i o statusu optužnica vraćenih na doradu, odgovorili da “Tužiteljstvo BiH statistiku i pregled optužnica podignutih u Posebnom odjelu za ratne zločine, kao i u drugim odjelima, objavljuje na godišnjoj bazi, s krajem kalendarske godine”.

“Tako će biti i na kraju ove godine, iako je situacija s pandemijom COVID-19 značajno otežala rad upravo na ovoj vrsti predmeta”, rekao je za BIRN BiH Boris Grubešić, portparol Tužilaštva.

Munira Subašić, predsjednica Udruženja “Majke enklave Srebrenica i Žepa”, kazala je za BIRN BiH da se, i pored dokaza i činjenica koje udruženja dostavljaju protiv mogućih počinitelja ratnih zločina, ne radi dovoljno da se žrtvama kroz optužnice i presude dâ neka satisfakcija. Ona je rekla da su Tužilaštvu prijavili osobu za koju smatraju da je odgovorna za zločine u Srebrenici.

“Mislite da su nešto poduzeli? Naravno da nisu”, kazala je Subašić.

Komentarišući vraćanje optužnica na doradu, advokat Miodrag Stojanović je rekao za BIRN BiH kako mu je neshvatljivo kada Državno tužilaštvo nekoga optuži bez dokaza, uz samo osnovanu sumnju da je počinio zločin.

“To je pokazatelj rada Tužilaštva BiH. Pogotovo kad se uzme u obzir toliko vraćanje optužnica na doradu”, kazao je Stojanović.

Razlog za mali broj optužnica u prvih šest mjeseci ove godine leži vjerovatno i u pandemiji izazvanoj pojavom koronavirusa, mišljenja je Stojanović.

Tako ne misli i advokatica Lejla Čović, koja smatra da je pandemiju trebalo iskoristiti za okončanje istraga i intenzivniji rad, posebno na predmetima ratnih zločina.

“Moralo se i moglo daleko više od jedne optužnice za šest mjeseci. Tužilaštvo je imalo kapacitete da iskoristi pandemiju i okonča brojne istrage i podigne mnogo više optužnica, naročito za ratne zločine, imajući u vidu da brojni svjedoci događaja iz rata umiru, da porodice žrtava žive ne dočekaju presude za ubistva svojih najmilijih”, rekla je Čović.

Praksa “postizanja norme”, kada se pred kraj godine intenzivno podižu optužnice, pokazala se lošom, smatra ona.

“Zato i imamo situaciju da se, naprimjer, u ovoj godini vraćaju na doradu optužnice iz prošle godine. Tu nema kvaliteta”, zaključila je Čović.

Potreban novi poticaj

Na doradu je ove godine vraćena optužnica protiv Jugomira Marčetića, bivšeg pripadnika VRS-a, koja ga je teretila za zločine počinjene nad bošnjačkim civilnim stanovništvom iz mjesta Zecovi, kao i optužnica protiv Ljubana Ećima, koji se tereti za zločin protiv čovječnosti počinjen nad žrtvama bošnjačke i hrvatske nacionalnosti na području Kotor-Varoši.

Sud Bosne i Hercegovine odbio je i optužnicu Državnog tužilaštva koja je Tadiju Mitrovića teretila za zločin protiv čovječnosti počinjen u maju 1992. godine na području Bratunca. Sve tri optužnice koje su vraćene na doradu jesu iz decembra 2019. godine, a na doradu su vraćane više puta, potvrđeno je iz Suda BiH za Balkansku istraživačku mrežu BiH.

U prošlogodišnjem ekspertskom izvještaju koji je pravni stručnjak Reinhard Priebe sačinio za Evropsku komisiju navodi se da 25 godina nakon završetka rata pravda za žrtve ostaje nepotpuna i nije izgubila na važnosti. Iako BiH ima bolji rezultat u rješavanju ratnih zločina u odnosu na neke zemlje regiona, ona se ipak suočava s brojnim odlaganjima, pogotovo s onim koja se tiču najsloženijih predmeta.

Potreban je novi podsticaj, prema izvještaju, kako bi se osiguralo da protok vremena ne dovede do nekažnjavanja počinitelja.

See all News Updates of the Day

Pravda za Davida: Predati predmet Tužilaštvu BiH

Pravda za Davida: Predati predmet Tužilaštvu BiH
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:03 0:00

David Shullman: Uticaj Kine na Balkanu zasniva se na njenoj ekonomskoj moći

David Shullman, International Republican Institute

David Shullman je viši savjetnik organizacije Internacionalni republikanski institut u kojoj se prevashodno bavi proučavanjem uticaja Kine na zemlje širom svijeta.

Ranije je bio jedan od vodećih eksperata američke vlade za Istočnu Aziju, uključujući i poziciju u Nacionalnom obavještajnom vijeću. Za Glas Amerike govori o metodama koje Kina koristi da bi ostvarila što veći uticaj nad zemljama na razvoju, sa posebnim fokusom na takozvanu „pandemijsku diplomatiju“, te na Bosnu i Hercegovinu (BiH) i druge zemlje Zapadnog Balkana.

O kineskom uticaju u svijetu često se govori u negativnom kontekstu. Zašto? Koji su po vašem mišljenju problemi s vanjskom politikom Kine?

U osnovi, temelj kineskog uticaja je ekonomska moć Kine. I to je samo prirodni rezultat činjenice da se radi o ekonomiji od 14 biliona dolara, koja trguje i investira širom svijeta, što mnogim zemljama može biti privlačno iz očiglednih razloga. Negativne posljedice dolaze kada pogledate kako posluju Kina, kompanije povezane s Kinom i banke s državnom politikom. Tajnost, nedostatak transparentnosti i korupcija su sastavni dio načina poslovanja kineskih kompanija. A to negativno utječe na ranjive demokratije širom svijeta.

Drugi aspekt je ono što se događa u smislu kineskog utjecaja u informacijskom prostoru. To nije tradicionalna meka moć na način na koji su je demokratije prakticirale. To je ono što je Nacionalna zadužbina za demokratiju nazvala oštrom moći, koja zaista koristi potporu kineske državne stranke kako bi preko naizgled nevinih i bezazlenih organizacija, kulturnih organizacija, odnosa s elitama, progurala stratešku prednost Kine i iskoristila neke od korumpiranih veza s vladama, političkim i poslovnim elitama, kako bi se postigli ciljevi Kine i potkopala odgovornost političara prema vlastitim građanima.

Postoji format 17+1 u kojem Kina sarađuje sa zemljama Centralne i Istočne Evrope. Smatrate li da je 17+1 dio toga o čemu ste upravo govorili i koje su opasnosti za zemlje poput BiH koje sudjeluju u tom projektu?

Vrsta uticaja koje sam ranije opisivao više je na pojedinačnoj osnovi, od zemlje do zemlje, ali je to sigurno povezano sa nekim širim diplomatskim i globalnim ciljevima Kine. Kada pogledate 17+1, to nije jedinstveno za Centralnu i Istočnu Evropu, to je vrsta pristupa koji je Kina zauzela u drugim regijama gdje žele uspostaviti grupacije u kojima je gomila regionalnih zemalja plus Kina, u kojima Kina može imati određenu dozu diplomatske prednosti, što je, kao što sam već spomenuo, potkrijepljeno ekonomskom snagom koju Kina sve više ima širom svijeta.

Ono što Kina planira da uradi kroz 17+1 je da ima forum u kojem može imati značajan angažman sa zemljama u regionu, odvojeno od šire Evropske unije (EU), odvojeno od mnogih zapadnoevropskih zemalja.


Ali, rekao bih, to nije imalo potreban ili planirani učinak kojem se Kina nadala. Posebno ove godine, mislim da je trebao biti veliki rezultat za Kinu. Učestvovao je i sam Xi Jinping, postojala je nada da će doći do najava o većem pristupu ekonomskom tržištu u Kini i gomile drugih ustupaka kako bi se povećao kineski angažman i uticaj u regiji. Ali mislim da polovica zemalja EU nije poslala šefa države ili predstavnike vlada, te niste imali baš jako dobru vrstu završnog saopštenja ili sažetka uspjeha sa samita. Mislim da je to veliki znak da za mnoge zemlje Centralne i Istočne Evrope obećanje o angažmanu sa Kinom, posebno u ekonomskom smislu, nije dovelo do onoga čemu su se nadale. Tako da mislim da je 17+1 ključni aspekt kineske diplomatije u tom regionu, ali i da počinju shvaćati da se to suočava sa značajnim poteškoćama.

Shullman: Kina poručuje da ćete imati korist od dobrih odnosa sa njom
please wait

No media source currently available

0:00 0:05:33 0:00

Inicijativa „Pojas i put“ jedan je od glavnih projekata povećanja kineskog uticaja u svijetu, a vidjeli smo da su neke zemlje u Evropi, kao što ste upravo objasnili, nezadovoljne zbog neispunjenih obećanja, došlo je usporavanja investicija, dok Kina iz tih poslova zapravo ima veću korist od mnogih zemalja. Zašto se ovo događa, je li pandemija jedini razlog? I vidite li to kao dugoročan problem u tim odnosima?

Mislim da tu postoji nekoliko aspekata. Kineska ekonomija se suočila s nekim problemima, kao i svi tokom pandemije. To je usporilo dio uvoza za koji mislim da je bio očekivan. A Kina je za budućnost obećala više u smislu poljoprivrednog izvoza iz Evrope u Kinu, što je važan aspekt. Kina zapravo može sprovesti samo dio obećanog. Neki od projekata budu usporeni i zaglave. To ima velike posljedice.

Ovo je način na koji Kina posluje u smislu svojih ekonomskih ulaganja i angažmana širom svijeta, ne samo u Evropi, sa velikim obećanjima o milijardama i milijardama dolara i puno pozajmica koje nisu dobro razumljive i otvorene za javnost.

Ali stvarna implementacija projekata bude usporena. To smo vidjeli u Africi, to vidimo u Pakistanu, a i u Istočnoj Evropi.

Godinama pomno pratite postupke Kine. Nedavni izvještaj "Kineski autoritarni uticaj i demokratski odgovori", čiji ste bili urednik, ponudio je analizu kineskih taktika za uticaj. Možete li navesti glavne nalaze izvještaja?

Mnogo toga što Kina radi, posebno u zemljama u razvoju, ali i u razvijenijim dijelovima Evrope, zasniva se prvenstveno na ekonomskoj moći Kine. Korištenjem investicija i kredita preko subjekata povezanih sa Kinom, vidite da Kina ostvaruje mnogo uticaja nad zemljama, ne nužno da bi ih zarobila u dug, o čemu se često govori, nego jednostavno kroz netransparentne dogovore, sa uslovima koji nisu dostupni javnosti, a uz sve to ide i korupcija. Povrh toga, Kina koristi elemente uticaja informacijama, da li kroz snažno djelovanje propagande, novinarske treninge gdje je stvarna obuka o novinarstvu minimalna i više je riječ o promovisanju blagodati saradnje s Kinom, ili kroz razmjenu sadržaja gdje se kineska propaganda plasira u lokalne novine, iako to nije tako naznačeno.

Također, angažman kroz društvene i kulturne organizacije.

Tu je i finansiranje ne samo medija, čime se dobija određeni nivo kontrole nad informacijama koje se objavljuju, već i ulaganje u think tankove i istraživačke institucije, tako što Kina uspostavlja mrežu think tankova povezanih sa kineskim državnim think tankovima.


Naravno, istraživanja koja objavljuju su uvijek vrlo pozitivna o kineskoj inicijativi „Pojas i put“ i angažmanu s Kinom. Sve to skupa ima uticaj na slabljenje demokratija, a u isto vrijeme Kina popularizira autoritarizam kroz mnoge svoje aktivnosti. Sam Xi Jinping predstavlja kineski model kao nešto što zemlje u razvoju mogu slijediti i od njega učiti, u suštini dajući poruku da demokratija i razvoj ne moraju biti povezani, da zemlje mogu zauzeti kineski autoritarniji pristup razvoju i pogledati kako je Kina bila toliko uspješna u rastu da bude druga najveća svjetska ekonomija.

U isto vrijeme imate aktere koji prenose poruke o kineskom uspjehu, na primjer oko pandemije Covida, kao znak uspjeha kineskog sistema u usporedbi s neuspjesima demokratija poput Sjedinjenih Država i drugih u Zapadnoj Evropi, guranjem narativa da je možda kineski sistem mnogo bolji da ga zemlje dugoročno usvoje. U konačnici, vidite i podršku potpuno uspostavljenim autokratama ili onima koji se kreću u neliberalnom smjeru. To se, očigledno, može raditi ulaganjem u zemlje koje nije povezano sa zahtjevima za dobrim upravljanjem, demokratijom ili pitanjima ljudskih prava, što omogućava neliberalnim liderima da ukažu na sve investicije koje dobijaju iz Kine i da kažu: pogledajte šta vam ja donosim, pogledajte kako pomažem u razvoju naše zemlje, jer sam imao tako dobar odnos s Kinom. Srbija je najbolji primjer za to.

Jedna od važnih tema u izvještaju je da je Kineska komunistička partija koristila pandemiju kao diplomatsko sredstvo za povećanje uticaja u zemljama u razvoju. Možete li detaljnije objasniti na koji način Kina to radi?

Dio toga je u načinu koji sam upravo opisao, gdje mnoštvo poruka oko Kine neće nužno govoriti o superiornosti njenog sistema, ali će barem izjednačavati autoritarne metode s demokratijom. Korištenje navodnog uspjeha Kine nakon pojave Covida u samoj Kini kako bi se obuzdala pandemija, kao primjera uspjeha njenog sistema, je jedan od načina na koji se to radi. A onda se to podupire načinom na koji se Kina pozicionirala, ili se pokušala pozicionirati, kao dobrotvor za zemlje koje se pokušavaju nositi s pandemijom.

Ovo je počelo takozvanom diplomatijom maski u proljeće prošle godine, obezbjeđivanjem zaštitne opreme i takvih stvari. Slijedi očekivanje da će zemlja poput Srbije pohvaliti Kinu zbog čeličnog prijateljstva, kako je, mislim, rekao predsjednik Vučić, za pružanje stvari koje Evropska unija i druge zemlje nisu pružale.


To je bio važan dio jačanja poruka i narativa koje Kina pokušava progurati, da je njen uspon koristan za zemlje i da ako uspostavite čvrste odnose s Kinom, imat ćete koristi, dobit ćete maske kad se dogodi kriza poput pandemije. I naravno, sada smo prešli u diplomatiju vakcinama, gdje Kina već mjesecima provlači poruku preko globalnog juga, ali i Zapadnog Balkana i općenito Istočne Evrope, da će Kina biti lider u distribuciji vakcina. A Kina to onda može koristiti kao primjer činjenice da je odnos koji je Srbija uspostavila sa Kinom donio korist Srbiji. Naravno, to je upravo ono što govori predsjednik Vučić: pogledajte šta smo uspjeli dobiti od naših kineskih prijatelja, dok su Evropska unija i sistem Covax u potpunosti spori u razvoju i isporuci onoga što je svim državama prijeko potrebno u odgovoru na zdravstvenu krizu.

Upravo ste opisali šta se događa u Srbiji. Zemlje poput BiH koje su povjerenje dale Covaxu i Zapadu, ostale su bez vakcina i sada se okreću kineskim i ruskim vakcinama. Mislite li da je zapadni svijet, ako se može tako reći, tu propustio priliku?

Apsolutno. Mislim da je zapadni svijet propustio priliku u pokazivanju liderstva po ovom pitanju. Ako pogledate Sjedinjene Države, kada govorimo o širem Zapadu, Sjedinjene Države su očito imale značajnih problema samo sa bavljenjem pandemijom kod kuće. Dakle, pitanje je kako bismo mogli biti fokusirani na ono što se događa spolja. Ali mislim da je, bez obzira na to kako smo ovdje stigli, to definitivno autogol, da tako kažem, za EU i za Zapad u smislu nemogućnosti postizanja rezultata.

To je zaista predstavljalo upravo savršenu priliku za Kinu da uskoči i ispuni obećanje iz svojih poruka, da je pravi prijatelj zemljama poput Srbije, Bosne i drugih. Mislim da u Bosni i na drugim mjestima sada postoji neka vrsta preispitivanja da li su trebali ići putem Srbije, raditi ono što je radio predsjednik Vučić i ići direktnije prema Kinezima, a možda i prema Rusima i vakcini Sputnik. Mislim da je to zaista nepovoljno. To produbljuje uticaj ovih autoritarnih vlada u balkanskim zemljama koje nisu članice EU. I mislim da je to zaista problematično, ali tačno u skladu sa onim za šta vjerujem da se Kina nadala da će se dogoditi. Tako da im je to bilo veoma efikasno.

Jedna od zemalja regiona kojom se izvještaj bavi je Crna Gora. Navedeno je da je glavni projekat autoput Bar-Boljare, ali da je malo vjerovatno da će donijeti veliku korist i da bi projekat zapravo mogao bankrotirati Crnu Goru. Možete li to pojasniti?

Crna Gora je najbolji primjer načina na koji Kina radi projekte u drugim državama. Nije da Kina to nameće državi koja to ne želi. Crnogorsko rukovodstvo je željelo taj projekat, autoput Bar-Boljare, te most koji je neka vrsta simbola kineskih investicija u Crnoj Gori. Ali krajnji rezultat je, čak i kroz prvu fazu projekta, čini mi se, 86 posto duga prema BDP-u u Crnoj Gori, kao rezultat tog projekta. A uslovi sporazuma još nisu dostupni javnosti. To je javni novac, a još nije dostupno.

Može se debatovati, a znam da će neki zvaničnici u Crnoj Gori debatovati, o krajnjoj koristi autoputa i mosta u Crnoj Gori u budućnosti. I oni kažu: pa bit će sve u redu, dug neće predstavljati problem. Ali ti su brojevi prilično upadljivi. A činjenica da uslovi tog sporazuma nisu dostupni je također upadljiva i zabrinjavajuća. Zato mislim da je Crna Gora, koliko god bila mala, veliki primjer rizika koji dolaze, čak i ako to, da ponovim, nije dužnička zamka, čak i ako to Kina ne nameće državama. I mislim da je to zaista važno istaknuti i to je nešto što smo vidjeli širom svijeta u smislu duga koji raste, na mjestima poput Kenije i mnogih drugih zemalja širom svijeta, a zatim i procjepa u kojem se te zemlje nađu, te nivoa ovisnosti o Kini koji će prirodno proizaći iz toga i načina uticaja koji ona može imati na crnogorsku politiku i vanjsku politiku u vezi Kine.

To me vraća na BiH, koja nije bila pokrivena vašim izvještajem. Za razliku od Srbije, tu nema previše investicija ili projekata, ali trenutno je u toku jedan veliki, izgradnja novog bloka termoelektrane u Tuzli. Kredit je uzet od kineske Exim banke u iznosu od 614 miliona eura, kineska kompanija je dobila posao, a garancija za kredit je Federacija BiH. Vidite li sličnost s drugim takvim projektima i koja je zapravo opasnost za zemlju koja, kao što ste rekli, dobrovoljno učestvuje?

Kao prvo, to smo vidjeli i u drugim zemljama Zapadnog Balkana, svakako u Srbiji sa projektima oko bakra i čelika, fabrikom guma i sličnim stvarima, gdje je radna snaga kineska, a krediti su od kineskih entiteta. Dakle, pitanje broj jedan može biti koja je krajnja i dugoročna ekonomska korist za zemlju, čak ako možda na kraju dana i ostane uspješan elemenat infrastrukture ili energije, koji je bio potreban u nekoj zemlji. A to nije uvijek slučaj. Svakako postoje primjeri kada projekti koji nemaju takvu korist nisu dovršeni, ili su dovršeni ali zapravo nemaju željeni učinak, a imate zemlje sa dugom koji vraćaju godinama. To je razlog za zabrinutost.

Ali mislim da u Bosni treba voditi brigu o tome da li će država imati dugoročnu korist od takvog projekta i koji su uslovi dogovora. Da li je to u osnovi korisno? U mnogim zemljama postoji zabrinutost i zbog tretmana radne snage, uključujući kinesku radnu snagu, to je nedavno isplivalo u Srbiji, kao i zbog ekoloških efekata onoga što će se dogoditi u mnogim od zemalja. Iskreno, ne znam puno o detaljima tog projekta u Bosni, ali mislim da je to nešto što treba pažljivo pratiti, pa i do te mjere da, ako su zvaničnici i civilno društvo u Bosni svjesni potencijalnih rizika koji mogu nastati s kineskim projektima, mogu se odlučiti za angažman s Kinom i preuzeti kineske investicije, ali to činiti iz osnove razumijevanja kako prisiliti na veću transparentnost, kako vršiti pritisak na vlastite zvaničnike da zemlja ima korist od angažmana s Kinom. Znate, ne postoji očekivanje da će zemlje prestati surađivati s Kinom, to je nerealno. Ali to mogu činiti na način koji je održiviji za dugoročnu finansijsku situaciju, neovisnost i njihove demokratske institucije.

Kina na Balkanu: Od infrastrukture do vakcina
please wait

No media source currently available

0:00 0:06:16 0:00

Nemoguće je razgovarati o Kini bez spominjanja ljudskih prava i onoga što se, na primjer, događa s Ujgurima u regiji Xinjiang. Informacije od tamo su užasavajuće, ali čini se da mnoge od ovih zemalja koje sarađuju sa Kinom to ne dovode u pitanje, ne brinu o tome?

To je ključno pitanje. Srećom, sada vidite puno više pažnje pitanjima ljudskih prava u Sjedinjenim Državama, iz Velike Britanije, iz drugih zapadnoevropskih vlada, iz nekih nordijskih zemalja, baltičkih zemalja. Ali u većini zemalja u razvoju i u mnogim zemljama muslimanskog svijeta, što je iznenađujuće i uznemirujuće, ne vidite nivo ogorčenja zbog onoga što se događa Ujgurima i drugim muslimanskim etničkim grupama u Xinjiangu. To je zabrinjavajuće i mislim da govori o nivou kineskih ekonomskih veza u tim zemljama, a od mnogih korist imaju elita i lideri, njihovi džepovi. Mislim da to govori i o činjenici da je Kina uspjela iskoristiti puno svog uticaja u tim zemljama kako bi osigurala da se one ne izjašnjavaju o takvim političkim pitanjima.

Vidjeli smo neka kretanja, neke države su nedavno potpisale deklaraciju kojom se protive onome što se događa u Xinjiangu ili barem pozivaju na dodatne informacije o onome što se događa. Ali zabrinjava što to nisu snažniji glasovi. I zato mislim da će to i ubuduće biti zanimljiva podjela u Evropi, gdje imate neke zemlje koje tome posvećuju puno više pažnje, tim vrijednostima i pitanjima ljudskih prava, dok možda neke zemlje na Balkanu i drugdje još uvijek odlučuju da se fokusiraju samo na ekonomske koristi koje se mogu postići saradnjom sa Kinom, podržavanjem Kine u međunarodnim institucijama i zatvaranjem očiju na kršenja ljudskih prava u Xinjiangu, Hong Kongu i cijeloj gomili drugih domena unutar Kine.

Postoji li nešto o čemu nismo razgovarali, a što mislite da je važno spomenuti u ovom kontekstu?

Kineski globalni cilj je zaista postati centralni čvor za globalizaciju, za povezivanje, postaviti tehnološke standarde koji će biti sa nama dugi niz decenija. I puno toga počinje u zemljama u razvoju, ne samo na globalnom jugu, već i u manje razvijenim zemljama, na Balkanu i u Istočnoj Evropi. Zato mislim da postoji snažan motiv Kine da produbi veze u tim zemljama. Ne radi se jednostavno o uzimanju roba i ekonomskim vezama, kao što je to bilo decenijama s Kinom i svijetom u razvoju. Sve više se radi o takvom uticaju da Kina može poticati zemlje da pozitivnije razmišljaju o njenom autoritarnom modelu, ali i da se dublje povežu s Kinom oko tehnologije, te da usvoje kineske pristupe različitim razvojnim izazovima.

Mislim da je to nešto što treba zaista pratiti u budućnosti. Jedna od stvari kojih se nismo dotakli su pitanja oko digitalnog autoritarizma, uloge Kine u 5G mrežama i Huaweija. Vjerujem da u Srbiji sada ima oko 1.000 Huawei kamera, širom Beograda. To je nešto što treba pažljivo pratiti i razumijevati kako će Kina nastaviti pomagati neliberalnim liderima poput predsjednika Vučića. Može pokušati bolje nadgledati i kontrolirati stanovništvo, suzbijati medije i civilno društvo.​

Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine

illustration (AP Photo/Amel Emric)

U Bosni i Hercegovini u ponedjeljak, 1. marta, se obilježava Dan nezavisnosti.

Tog datuma 1991. godine je održan referendum za nezavisnost, na preporuku Arbitražne komisije međunarodne konferencije o Jugoslaviji, u završnoj fazi raspada bivše SFRJ. Tako je 29. februara i 1. marta 1992. godine većina građana – 64 posto njih - izašlo na referendum, a 99 posto odabralo je izlazak iz Jugoslavije. Rezultati referenduma su u Parlamentu Bosne i Hercegovine prihvaćeni 6. marta 1992. godine.

Zemlje članice Evropske zajednice priznale su Bosnu i Hercegovinu 6. aprila 1992. godine. Sjedinjene Američke Države priznale Bosnu i Hercegovinu dan kasnije, 7. aprila, a Bosna i Hercegovina je 22. maja 1992. godine primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda.

Sretan Dan nezavisnosti BiH! Ostajemo posvećeni čvrstom partnerstvu i prijateljstvu sa Bosnom i Hercegovinom i njenim...

Posted by United States Embassy to Bosnia and Herzegovina on Sunday, February 28, 2021

Bosna i Hercegovina nema zakon o praznicima, zbog čega svaki entitet slavi različite datume kao praznike.

Dan nezavisnosti se slavi u jednom dijelu Bosne i Hercegovine, entitetu Federacija BiH, dok je u drugom dijelu, Republici Srpskoj, radni dan.

Razlog tome je što u Republici Srpskoj smatraju kako je Bosna i Hercegovina nastala potpisivanjem Dejtonskog sporazuma, 21.novembra 1995.godine, kada je u ovom bh. entitetu neradni dan.

Članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine (BiH) Šefik Džaferović i Željko Komšić, čestitali su građanima BiH 1. mart – Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Tada su ogromnom većinom građanke i građani ove zemlje, pripadnici svih njenih naroda izabrali put slobode i dostojanstva. Zacrtan je put nezavisne i međunarodno priznate države – države ravnopravnih naroda i građana. Budućnost naše države je u integraciji, povezivanju, razumijevanju i zajedničkom nastojanju da generacijama koje dolaze osiguramo uslove za izgradnju društva utemeljenog na evropskim vrijednostima i standardima, u kojem će dijalog i uzajamno uvažavanje naših različitosti biti temelj boljitka za sve“, kazao je Džaferović.

Član Predsjedništva Željko Komšić, kazao je kako je 1. mart 1992. godine istorijski događaj.

“Taj čin označio je početak procesa sticanja samostalnosti, procesa koji, sudeći po svemu, još uvijek traje. Naša država nije nam poklonjena, nego je uz najveća moguća odricanja i žrtve sačuvana. Pored svih izazova sa kojima se i danas susrećemo, uz sve aktuelne probleme, i danas moramo da se borimo za njen integritet i opstanak”, naveo je Komšić.

On je dodao kako oni koji su svim sredstvima pokušavali da ponište većinski izraženu volju građana Bosne i Hercegovine iz 1992. godine, ni danas nisu odstupili od svojih ciljeva.

Iste one sile koje su zemlju vojno napale i podrivale zbog njene nezavisnosti i osamostaljenja, još uvijek su aktivne i djeluju protiv Bosne i Hercegovine”, kazao je Komšić.

Zbog pogoršane epidemiološke situacije u BiH ove godine neće biti organizovan tradicionalni prijem povodom Dana nezavisnosti, pa su umjesto toga članovi Predsjedništva, u subotu 27. februara, poslali video poruku iz Svečanog salona Predsjedništva BiH.

Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine (BiH) Milorad Dodik rekao je u subotu 27. februara da Republika Srpska (RS) neće slaviti 1. mart - Dan nezavisnosti BiH i da to ne može i neće biti praznik u tom bosanskohercegovačkom entitetu.

On je novinarima u Banjaluci, gdje je održan Otvoreni forum Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) sa udruženjima poljoprivrednika iz RS, rekao kako Ustavni sud BiH odlučuje samo šta je u interesu Sarajeva i Bošnjaka.

Dodao je i da Ustavni sud BiH može koliko god puta hoće da donese odluku o tome, ali je on neće provoditi.

Ustavni sud BiH odbacio je 6. jula 2017. godine apelacije dijela zastupnika Narodne skupštine RS o pitanju ustavnosti 1. marta kao Dana nezavisnosti BiH i 25. novembra kao Dana državnosti BiH kao neosnovane.

Zahtjev za ocjenu ustavnosti obilježavanja 1. marta Danom nezavisnosti i 25. novembra Danom državnosti podnijelo je 30 zastupnika u decembru 2016. godine uz obrazloženje da su Srbi diskriminisani postojećim zakonima i da se ti praznici ne obilježavaju u RS-u.

Zahtjev je podnesen nakon što je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim 9. januar kao Dan RS-a.

Milan Tegeltija postaje savjetnik Milorada Dodika

Milan Tegeltija (Foto: CIN)

Nakon što je podnio ostavku na mjesto predsjednika VSTV-a i sudije u Osnovnom sudu u Banjaluci, Milan Tegeltija postat će savjetnik člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika.

„Koliko znam, sinoć je napisano rješenje. On će se baviti pitanjima pravosuđa na nivou Bosne i Hercegovine”, odgovorio je Dodik na upit novinara.

Tegeltija je novo radno mjesto komentarisao na Twitteru: „Biće mi čast, zadovoljstvo kao i profesionalna i patriotska obaveza, da od ponedeljka, sve svoje znanje i iskustvo, u svojstvu savjetnika, stavim na rapolaganje srpskom članu i predsjedavajućem Predsjedništva BiH Miloradu Dodiku a time i Republici Srpskoj.”

U izvještaju stručnjaka o vladavini prava u BiH, kojeg je krajem 2019. godine predstavio nezavisni strušnjak EU Reinhard Priebe, kaže se kako je VSTV posljednjih godina i sam postao dio problema. U to vrijeme, predsjednik VSTV-a bio je Tegeltija.

„Građani, pa čak i članovi pravosudne zajednice često percipiraju VSTV kao centar neotuđive moći u rukama osoba koje služe interesima mreže političkih pokrovitelja i utjecaja”, stoji u izvještaju.

Mandat u VSTV-u obilježen skandalima

Tegeltija, koji je u pravosuđu radio posljednjih 20 godina, poziciju prvog čovjeka VSTV-a, krovne pravosudne institucije, napustio je nakon skandala povezanog sa zapošljavanjem.

Na audio snimku kojeg je objavio portal Istraga moglo se čuti kako Tegeltija razgovara sa tadašnjom članicom VSTV-a Milijanom Buhom o zapošljavanju njene sestre u pravosuđe.

Poslije Tegeltijine ostavke u VSTV-u, američka ambasada u BiH je navela kako je to samo jedan od koraka koje ta institucija mora poduzeti na putu da vrati izgubljeno povjerenje građana.

Tegeltija je bio i akter afere „Potkivanje”. Video snimak, kojeg je objavio magazin Žurnal, vidi se kako Tegeltija, kao predsjednik VSTV-a, u kafani razgovara o sudskim predmetima.

Tegeltija je poslije oslobođen disciplinske odgovornosti uz obrazloženje da je Disciplinska komisija VSTV-a tužbu Ureda disciplinskog tužioca odbacila kao neosnovanu.

Učesnici snimka su krajiški biznismen Nermin Alešević i Marko Pandža, koji je u to vrijeme bio inspektor SIPA-e, a danas je suspendovan.

U jednom momentu nakon što je Tegeltija napustio sastanak, Alešević, koji je sastanak tajno snimao, Pandži je vani predao novac sa namjerom da mu se riješi sudski predmet u koji je uključen.

Protiv Aleševića i Pandže vodi se sudski postupak pred Sudom BiH.

Obustava disciplinskih postupaka

Odlaskom Tegeltije iz pravosuđa znači i obustavljanje disciplinskih postupaka protiv njega, javlja BIRN BiH.

Zbog stavova Tegeltije na društvenim mrežama, a dok je još bio na poziciji sudije u banjalučkom osnovnom sudu, Ured disciplinskog tužioca je otvorio predmet.

Ali, kako je objašnjeno BIRN-u iz Ureda, postupci se ne mogu voditi kada neko prestane biti sudija ili tužilac.

Rastezljiva pravda za sudije i tužioce

VSTV putem Ureda disciplinskog tužioca kažnjava neprihvatljiva ponašanja sudija i tužilaca (Foto: CIN)

U posljednje četiri godine disciplinske komisije VSTV-a BiH oslobodile su odgovornosti 12 sudija i tužilaca nakon provedenog disciplinskog postupka, a u jednom slučaju disciplinski postupak nisu ni provodili.

Sudija Milan Tegeltija je ušetao nasmijan i opušten u Osnovni sud u Banjoj Luci, na svoje staro-novo radno mjesto. Upravo se vratio sa bajkovitih plaža Maldiva gdje je, između dva posla, sa suprugom proveo godišnji odmor.

Tegeltija je krajem prošle godine dao ostavku na mjesto predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV), a karijeru je nastavio u Banjalučkom sudu, iako je iz VSTV-a otišao nakon događaja koji su doveli u pitanje njegov kredibilitet. Dvaput je snimljen kako razgovara o nezavršenim predmetima i zapošljavanju u pravosuđu. On tvrdi da je dao ostavku radi lične sigurnosti i gubitka povjerenja u kolege.

„Problem nije u snimku. Problem je što su članovi Savjeta dozvolili da im nešto nezakonito (snimci, op. a.) bude uopšte predmet razgovora“, kaže Tegeltija za Centar za istraživačko novinarstvo (CIN).

Disciplinska komisija VSTV-a je odbila provesti postupak za utvrđivanje njegove disciplinske odgovornosti jer „za to nije bilo zakonske osnove“ i to je bio presedan u njihovim odlukama.

Istovremeno su tokom prethodne četiri godine oslobodili optužbi još 12 sudija i tužilaca koje je Ured disciplinskog tužioca (UDT) teretio za propuste u radu i ponašanja koja štete ugledu zajednice.

„To, zaista, djeluje obeshrabrujuće u pogledu daljeg postupanja Ureda diciplinskog tužioca“, kaže zamjenik glavne disciplinske tužiteljice Mirza Hadžiomerović.

Izuzimanje predsjednika iz zakona

Protiv bivšeg predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije nije vođen disciplinski postupak iako su objavljeni video i audiosnimci koji kompromituju njegov rad (Foto: CIN)
Protiv bivšeg predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije nije vođen disciplinski postupak iako su objavljeni video i audiosnimci koji kompromituju njegov rad (Foto: CIN)

U maju 2019. godine je podignuta disciplinska tužba protiv tadašnjeg predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije zbog nedoličnog ponašanja koje narušava sliku pravosuđa u javnosti. U to vrijeme je objavljen videosnimak na kojem Tegeltija u kafani razgovara sa biznismenom Nerminom Aleševićem o problemima u njegovim sudskim postupcima. Na snimku se čuje kako bivši predsjednik VSTV-a traži od Aleševića broj predmeta kako bi „vidio što može uraditi“ za njega. Alešević je ispred kafane dao novac inspektoru Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) Marku Pandži koji ga je, navodno, trebao proslijediti Tegeltiji za „potkivanje“.

„Žurnal“ je objavio snimak koji je izazvao veliki revolt i ljutnju građana zbog ponašanja predsjednika VSTV-a. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (BiH) je pokrenulo istragu i utvrdilo da nije prekršio krivični zakon, ali je disciplinski tužilac Mirza Hadžiomerović smatrao da mora disciplinski odgovarati. Podigao je tužbu pred Disciplinskom komisijom VSTV-a, navodeći da je Tegeltija svojim ponašanjem doveo u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet sudova.

Tegeltijina odbrana je tokom postupka tvrdila da se na predsjednika VSTV-a ne mogu primijeniti odredbe zakona koje se tiču disciplinske odgovornosti jer on, iako ima status suca, ne radi taj posao već obavlja predsjedničku funkciju.

„Ono što je dozvoljeno članovima Savjeta, odnosno potpredsjednicima, nije dozvoljeno sudijama“, kaže Tegeltija, objašnjavajući da članovi VSTV-a, za razliku od sudija i tužilaca, moraju imati slobodu da govore o problemima pravosudne politike.

Članovi komisija su prihvatili ove argumente i zaključili da se protiv predsjednika VSTV-a ne može voditi postupak kojim se propituje ponašanje sudija. Nisu uzeli u obzir da je Tegeltija imenovan u VSTV kao sudija Osnovnog suda u Banjoj Luci i da uz naknadu za poziciju predsjednika prima i plaću sudije.

“Ja sam vrlo dobro obrazložila u toj odluci da predsjednik i dopredsjednik, znači, ne odgovaraju disciplinski zato što je njima zaleđen mandat (u sudu, op. a.) i oni obavljaju sasvim neku drugu vrstu poslova“, kaže članica Prvostepene komisije Ružica Jukić.

Disciplinska tužba je prvi put u 16 godina rada UDT-a odbačena bez provođenja disciplinskog postupka.

I Jukić i Tegeltija smatraju da rukovodioci VSTV-a mogu biti kažnjeni za kršenja pravila, ali ne kroz disciplinski postupak već glasanjem članova Vijeća.

„U izvještaju OSCE-a vrlo je jasno rečeno da ta interpretacija propisa, blago rečeno, nije odgovarajuća“, kaže disciplinski tužilac Hadžiomerović.

Većinu odbijenih i odbačenih disciplinskih tužbi zastupao je zamjenik glavnog disciplinskog tužioca Mirza Hadžiomerović (Foto: CIN)
Većinu odbijenih i odbačenih disciplinskih tužbi zastupao je zamjenik glavnog disciplinskog tužioca Mirza Hadžiomerović (Foto: CIN)

S njim je saglasan i sudija Selim Karamehić, jedini od ukupno šest članova Prvostepene i Drugostepene disciplinske komisije, koji je zagovarao provođenje disciplinskog postupka.

„Milan Tegeltija je sudija i kao takav je sudija cijelo vrijeme. Dok je nosilac pravosudne funkcije - i kao član Vijeća i kao predsjednik Vijeća - on je sudija i kao takav moraju se još uvijek tumačiti odredbe zakona i Poslovnika o disciplinskoj odgovornosti“, kaže Karamehić za CIN.

Tegeltija je ostao predsjednik VSTV-a godinu i po dana nakon odbačene tužbe, a onda je krajem 2020. objavljen novi snimak na kojem razgovara sa bivšom članicom VSTV-a Miljanom Buha o zaposlenju njezine sestre na mjesto sudije. Nezadovoljstvo u javnosti je eskaliralo i on je podnio ostavku na poziciju predsjedavajućeg VSTV-a. Kaže da neće dugo ostati ni u Osnovnom sudu u Banjoj Luci: „Zato što ne vidim sebe u pravosuđu“.

Sporna fotografija u nespornim okolnostima

Komisija je zaključila da državni tužilac Ivan Matešić nije narušio povjerenje javnosti u pravosuđe kada se fotografisao sa bivšim hrvatskim premijerom Ivom Sanaderom, višestruko optuženim za korupciju (preuzeto sa Oslobodjenje.ba)
Komisija je zaključila da državni tužilac Ivan Matešić nije narušio povjerenje javnosti u pravosuđe kada se fotografisao sa bivšim hrvatskim premijerom Ivom Sanaderom, višestruko optuženim za korupciju (preuzeto sa Oslobodjenje.ba)

Granice prihvatljivog profesionalnog ponašanja testirane su i u disciplinskom postupku protiv tužioca Tužilaštva BiH Ivana Matešića.

U junu 2018. godine objavljena je fotografija na kojoj Matešić pozira sa bivšim premijerom Hrvatske Ivom Sanaderom i prijateljima na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji. Slika se brzo proširila društvenim mrežama i izazvala negativne reakcije javnosti.

Disciplinski tužilac Hadžiomerović je podnio disciplinsku tužbu u kojoj je naveo da je Matešićevo ponašanje štetilo ugledu tužilačke funkcije. Objasnio je da se protiv Sanadera vodi više sudskih procesa i da ga javnost doživljava kao simbol političke korupcije.

Matešić je odbio razgovarati za CIN, ali je u disciplinskom postupku rekao da je fotografija nastala na godišnjem odmoru dok je sa prijateljima čekao početak utakmice Hrvatska−Nigerija u ruskom Kaliljingradu. U istom kafiću je bio i bivši hrvatski premijer sa društvom. Matešić je ispričao Komisiji da su se grupe posvađale jer je njegov prijatelj pokušao krišom uslikati Sanadera pa je neko predložio zajedničku fotografiju da smiri svađu. Sanader tada nije bio pravosnažno osuđivan, dodao je Matešić u svoju odbranu.

Član Disciplinske komisije i sudija Suda BiH Dragomir Vukoje smatra da je Komisija ispravno postupila kada je prihvatila obrazloženje tužioca Matešića i odbila tužbu.

Na upit novinara CIN-a da li se na ovaj način šalje poruka sudijama i tužiocima da je fotografisanje sa optuženicima prihvatljivo, rekao je da to nije njegov posao i da se u postupku mora držati samo činjenica navedenih u disciplinskoj tužbi.

„Preko toga ja niti šta znam, niti želim da znam“, kaže sudija Vukoje.

Članovi Komisije su u objašnjenju odluke napisali da disciplinski tužilac nije dokazao ni da je Ivo Sanader simbol političke korupcije, ni da je fotografijom narušeno povjerenje javnosti u rad Tužilaštva BiH i pravosuđa.

“Prihvatam, evo, da sada ne filozofiram puno, da je nakaradno - nakaradno malo, neprofesionalno i neprecizno obrazloženje kako smo napisali“, kaže sudija Karamehić, dodavši da je bilo rasprave i zagovaranja da se ovaj prekršaj kazni, ali je većina članova Prvostepene, a potom i Drugostepene komisije odlučila da odbije tužbu.

“Priznat ću da je greška sa takvom odlukom i očito da sada imamo poslije toga i ove slučajeve fotografisanja - druženja (Tegeltija, op. a.).“

Krivična prijava zbog disciplinskog postupka

Član VSTV-a Selim Karamehić kaže da su se mišljenja članova komisija o disciplinskoj odgovornosti u nekim predmetima potpuno razlikovala (Foto: CIN)
Član VSTV-a Selim Karamehić kaže da su se mišljenja članova komisija o disciplinskoj odgovornosti u nekim predmetima potpuno razlikovala (Foto: CIN)

Sudija Karamehić kaže da UDT u nekim slučajevima tuži i za ponašanje koje nije disciplinski prekršaj, kao što je bilo u slučaju protiv državnog tužioca Olega Čavke.

Njemu je u 2020. godini na teret stavljeno “očigledno kršenje obaveza ispravnog postupanja” zbog načina na koji je ispitivao novinare - prijavitelje krivičnog djela - o njihovim izvorima, pravio službene zabilješke o namjeri direktora Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) Osmana Mehmedagića da ga diskredituje u medijima, a potom pokrenuo istragu o valjanosti njegove diplome. UDT je u prilog optužbi dao 26 materijalnih dokaza, uglavnom tužilačkih naredbi, zahtjeva i poziva za saslušanje. Smatrali su da tužilac koristi funkciju da se obračuna sa direktorom OSA-e.

Optuženi Čavka je Disciplinskoj komisiji rekao da je tokom istrage, koja je uslijedila na osnovu krivične prijave novinara „Žurnala“, dobio informacije da su diplome rukovodioca policijskih agencija sumnjive pa je to odlučio provjeriti. Od svih direktora policijskih tijela, osim od direktora OSA-e, dobio je podatke o obrazovanju i nakon toga je otkrio da je Mehmedagić upisao fakultet na osnovu poništenog indexa. Na pitanje novinara CIN-a zašto mu je bilo interesantno da provjerava Mehmedagićevu diplomu, rekao je: „Zato što je za jednog normalnog tužioca apsolutno neprihvatljivo da direktor te Agencije ima srednju školu“.

Disciplinska komisija je ocijenila da je Čavka postupao u skladu sa zakonskim ovlaštenjima i oslobodila ga odgovornosti.

„Ja nisam vidio elemente, nisam našao elemente koje je UDT naveo u tužbi”, kaže Karamehić.

Pokretanjem disciplinske tužbe Čavka se morao izuzeti iz istrage o diplomi direktora OSA-e te je ona i zaustavljena. Za to krivi disciplinskog tužioca Hadžiomerovića pa ga je prijavio za „krivično djelo ometanja pravosuđa“.

„Ovdje cilj nije bio da nikoga zaustavimo u postupanju nego, jednostavno, je cilj bio da se povrede dužnosti, koje su uočene prilikom postupanja u tom predmetu, disciplinski sankcionišu“, kaže Hadžiomerović.

Kazna za javnu riječ

Sudija Suda BiH Branko Perić kaže da bi se disciplinskim postupcima trebali uspostavljati standardi za ponašanje sudija i tužilaca kako bi svima bilo jasno šta je dozvoljeno, a šta ne.

„Mi tek sada ne znamo ništa - jedna diciplinska komisija osuđuje, druga oslobađa“, kaže Perić.

UDT je protiv njega podigao tužbu 2017. godine, uz ostalo, i zbog javnog komentarisanja „živih“ predmeta. Smatrali su da je riječ o ponašanju koje može štetiti pravičnom postupku i predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti te „dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet sudstva“.

Optuženi Perić se tada branio tvrdnjom da sudija ima pravo na slobodu izražavanja i komentarisanje rada pravosudnih institucija i da niko nije pozvaniji da o tome govori. Tvrdio je da je UDT u svojoj tužbi izvadio rečenice iz konteksta.

Disciplinska komisija je prihvatila njegove argumente i odbila tužbu. Obrazložili su da postupci sudije Perića nisu utjecali na suđenja niti su narušili povjerenje javnosti u sudove.

„Ne možete dozvoliti situaciju da se pokreću suspenzije za suce i tužitelje i da se podnose prijave protiv njih koje ćete vi na kraju odbacivati i ljude oslobađati. To je nedopustivo“, rekao je Perić tokom postupka.

Probleme u postupcima sankcionisanja disciplinskih prekršaja vide i članovi UDT-a. Hadžiomerović smatra da odbijanje tužbe nije problem ako disciplinski tužioci dobiju jasna objašnjenja zašto su tako odlučili, jer bi tako imali putokaz za dalja postupanje. „Nažalost, u disciplinskim postupcima vrlo često imamo situaciju da ključne činjenice nisu obrazložene adekvatno i na jasan način“, kaže on.

Sudija Perić je očekivao da će njegov predmet inicirati raspravu u pravosudnoj zajednici i donijeti standarde u vezi sa postupanjima nosilaca pravosudnih funkcija, ali se to nije dogodilo.

„Kako će disciplinski tužitelj odlučiti da sam ja prekoračio, ako nema objektivne kriterije?“, komentariše Perić.

Glavna disciplinska tužiteljica Alena Kurspahić Nadarević je pred Parlamentarnom komisijom za utvrđivanje stanja u pravosuđu rekla da zabrinjava povećani broj postupaka koji se tiču etičkih problema u radu sudija i tužilaca, a da istovremeno članovi komisija imaju totalno suprotna mišljenja u vezi sa sankcijama. Tako je bilo situacija da se u istom predmetu predlažu različite kazne – od vrlo blagih do najtežih, poput razrješenja.

„Takav široki raspon i takvo iznošenje mišljenja od strane članova Vijeća - od 'osloboditi' do 'potpuno razriješiti sudijske funkcije' - mislim da poslije ovoliko godina (...) ne bi trebalo da bude tako“, kaže Kurspahić Nadarević.

Učitajte još

XS
SM
MD
LG