Ministri finansija 20 ekonomski najrazvijenijih zemalja svijeta su, nakon dvodnevnog samita u Južnoj Koreji, zaključili da je nužno smanjiti tenzije na svjetskom tržištu kako globalni ekonomski opravak ne bi bio ugrožen. Bez saopštavanja detalja, neformalni dogovor o realnijim kursevima naciolanih valuta ocjenjuje se korakom naprijed u smanjivanju tih tenzija, koje bi eventualno mogle rezultirati protekcionizmom i mogućim trgovinskim ratom.
Bez jasnih i ostvarivih mehanizama kontrole i prisile, obećanja i zaključci sa samita ministara finansija u Južnoj Koreji nisu ništa više nego simbolični i bez čvrstog i obavezujućeg sporazuma o tome, saradnja na principima dobrovoljnosti je nužna, istakao je južnokorejski ministar finasija Yoon Jeung-Hyun:
„Kada je riječ o kursevima nacionalnih valuta, odlučili smo se za korake ka sistemu kojim će se realnije određivati vrijednost i suzdržavati se od podcjenjivanja nacionalnih valuta.“
Ta vrsta (labave) saglasnosti rezultat je bojazni i kritika da pojedine zemlje drže potcijenjenim vrijednost njihovih novčanih jedinica kako bi na tržitima drugih zemalja njihovi proizvodi bili jeftiniji. Sjedinjene Države u tom smislu vrlo direktno optužuju Kinu, tvrdeći da nerealno niskim juanom Kinezi „kupuju“ bolju prodaju svojih proizvoda širom svijeta.
Američki ekonomista Joseph Stiglitz, dobitnik Nobelove nagrade, smatra da Kina nije jedina krivac. U razgovoru za Glas Amerike on ističe da američka politika niskih primarnih kamatnih stopa takođe doprinosi među-valutnim disparitetima:
„Iz mnogih zemalja čuju se ocjene da američka politika plavljenja svijeta novcem rezultira siromašenjem u mnogim dijelovima svijeta. Nije u prirodi novca da ide u dugoročna kreditiranja, već tamo gdje ostvaruje najveći mogući profit. A to bi ipak, u uvjetima sadašnje ekonomske krize, trebalo izbjegavati.“
Gospodin Stiglitz ocjenjuje da vrijednost kineskog juana treba rasti brže, ali se slaže sa tvrdnjma Pekinga da to mora biti postepeno jer bi, u protivnom, mnogim kineskim fabrikama, ovisnim od izvoza, prijetilo zatvaranje:
„Svijetu nikako ne treba ekonomska kriza u Kini. Kina je u pravu kada tvrdi da je najvažnije da održi ekonomsku stabilnost. Određena prilagođavanja bi dobro došla, ali to Kinezi moraju učiniti na kontroliran način.“
Mada je američki plan tržišno određivanih među-valutnih kurseva podržan na samitu ministara finasija 20 najrazvijenijih zemalja, o brojčanim pokazateljima i instrumentima obaveznosti tek treba postići saglasnost. Očekuje se da će o tome biti riječi slijedećeg mjeseca na samitu predsjednika država i vlada tih zemalja.
Gospodin Stiglitz očekuje vrlo živu raspravu, ali sa malo izgleda da bude postignut čvrst dogovor:
„Gledajući u tu grupu, vidim takve razlike zbog kojih mislim da neće biti skupova koji će rezultitati dogovorom. Potreban je, nažalost, snažan medijator, posrednik koji bi mogao dovesti do saglasnosti. Takvog posrednika ne vidim, odnosno smatram da niko ne može, u sadašnjoj globalnoj ekonomskoj situaciji, odigrati takvu ulogu.“
Ulogu posrednika možda bi mogao imati Međunarodni moneratni fond. Plan koji su usvojili ministri finasija 20 ekonomski najjačih zemalja svijeta predviđa povećanu ulogu Fonda u nadgledanju među-valutnih dispariteta i trgovinskih debalansa.
Međutim, osim vršenja određenog pritiska, MMF ima vrlo malo, ili nimalo, uticaja na zemlje koje se ne zadužuju kod Fonda.
