Jasno je da je najbolja zaštita od dugog kovida ne zaraziti se uopšte, ali to je vrlo teško u uslovima kada je virus raširen i vrlo je teško izbjeći infekciju. No jedna od teza koje naučnici pokupavaju čvrsto dokazati jeste da ta vakcine smanjuju rizik duge manifestacije simptoma COVID-19.
Nekoliko studija koje su proučavale kako bi imunizacija moglo smanjiti rizik od dugotrajnog COVID-a dalo je različite rezultate. Ali ukupni trend ipak sugeriše da je rizik smanjen za otprilike polovicu među onima koji se zaraze nakon cijepljenja.
Dugotrajni COVID -19 nije uvijek povezan s ozbiljnom akutnom bolešću. Postoji mnogo ljudi koji su stvarno uništeni dugotrajnim COVID-om, a koji su imali asimptomatske ili skoro asimptomatske infekcije. Pojava dugotrajnog kovida nije vezana izričito uz ozbiljnu kliničku sliku.
Naime, većina ćelija u našem organizmu ima ACE2 receptore koji su osjetljivi na SARS-CoV-2 koronavirus jer kroz ove proteinske receptore virus ulazi u stanice. Svugdje gdje na ćelijama ima ovih receptora, postoji mogućnost oštećenja funkcionalnosti virusom. To zapravo znači da su praktično svi organi podložni oštećenju usljed infekcije.
Da stvar bude gora, ovaj virus može inficirati i same stanice imunološkog sistema, u koje ulazi putem jednog sasvi drugog receptora, Fcγ. Inficirane stanice imunološkog sistema, poput makrofaga, najvjerovatniji su uzrok teške upalne reakcije kod kovida.
Simptomi i poremećaji pokriveni pod skupnim nazivom „dugi kovid“ variraju od bolova u prsima, miokarditisa, palpitacija, skokova u vrijednostima određenih markera poput serumskog troponina, aspartat aminotransferaze i alanin aminotransferaze, oštećenja jetre do bubrežne insufijencije, pada broja T i B limfocita, neuroloških problema, depresije, malaksalosti i poremećaja sna.
Tu treba spomenuti i simptome poput produženog kašlja, oštećenja pankreasne funkcije, pojave post-kovid dijabetesa, mučnine, proljeva, veće sklonosti koagulopatijama, odnosno poremećajima zgrušavanja krvi, i oštećenje krvnih sudova.
Gotovo jedna trećina ljudi koji su otpušteni nakon liječenja od COVID-19 ponovno bude primljena u roku od šest mjeseci, a 12% umre unutar šest mjeseci nakon prvog otpusta. Ponovne hospitalizacije i smrtni slučajevi se događaju ponajviše zbog oštećenja pluća ili srca usljed prebolijevanja COVID-19.
Agencija za zdravstvenu sigurnost Ujedinjenog Kraljevstva nedavno je objavila preliminarne podatke o efikasnosti vakcinacije protiv dugog kovida. Taj je pregled otkrio kako vakcinisani ljudi imaju nižu stopu dugotrajnog COVID-a nakon probojne infekcije od onih koji nisu nikako vakcinisani, pa su inficirani.
Preprint, još nerecenzirana studija koja dolazi iz Izraela, a rađena je na nekoliko hiljada ljudi koji su bilo potpuno vakcinisani, nepotpuno vakcinisani ili nevakcinisani, pokazala je kako su sudionici koji su primili dvije ili tri doze vakcine imali oko 50% do 80% manje vjerovatnosti da će prijaviti sedam od 10 najčešćih simptoma, koji uključuju nedostatak zraka, glavobolju, slabost i bol u mišićima.
Druga preprint studija je analizirala elektronske medicinske kartona pacijenata u SAD. Ova retrospektivna analiza je pokazala da oni koji su primili bar jednu dozu vakcine imaju 7-10X manji rizik od dugog kovida 12-20 sedmica nakon infekcije u poređenju sa nevakcinisanima.
Neke druge studije, pak, nisu pokazale tako visoko smanjenje rizika, nego pokazuju smanjenje od oko 41% kod oko 3000 dvostruko vakcinisanih osoba.
Još uvijek nema konačnog zaključka o tome koliko vakcinacija reducira rizik od simptoma dugog kovida, no neki opšti zaključak je da je kod vakcinisanih ipak smanjen rizik.
Postoje i studije koje proučavaju učinak ranog liječenja antivirusnim lijekovima, kao što je molnupiravir, koji su razvili Merck i Ridgeback Biotherapeutics, ili remdesivira te imuno-supresirajuće monoklonske terapije infliksimab i hemoterapeutskog lijeka imatinib.
Ove studije su još male i ne daju čiste odgovore po pitanju da li reduciraju rizik od dugog kovida.
