Većina su stariji koji nisu spremni da započinju novi život daleko od svojih domova, bez obzira na tešku situaciju. Među njima je i Tatjana Guljajeva.
Za Glas Amerike kaže da na njenoj ulici samo živi ona i njena porodica.
Od proljeća 2022. godine, u Siversku nema ni struje ni vode za piće. Stanovnici noću koriste solarne lampe koje su im poklonili volonteri. U Siversku ne radi ni kanalizacioni sistem.
Nakon što im je stan uništen u ruskom raketnom napadu, bračni par Guljajev se sa psom preselio u vikendicu u predgrađu Siverska. Međutim, i tu postoji opasnost od ruskih raketa. Guljajeva se prisjeća kako je prije nekoliko dana pogođena kuća njenog komšije.
“Bili smo kući, a ja sam se odmah udaljila od prozora – staklo je letjelo kroz cijelu sobu. Kada sam poslije pogledala, u dvorištu našeg komšije je bila rupa od pet metara. Bilo je zastrašujuće. Uništen nam je krov. To je treći put da ga popravljamo”.
Oni koji nemaju bunar zavise od drugih da im donesu vodu. Volonteri to redovno rade, uprkos stalnom granatiranju.
Oleksandar, koji nije želio da kaže kako se preziva, više od godinu živi u podrumu svoje stambene zgrade. Kaže da mu je ubijen sin.
Kada ne padaju granate, Oleksandar ide u svoj stan da sprema hranu.
“Ovdje je mali plinski šporet na kojem kuham. Volonterima dajemo novac da nam napune šporete plinom u Kramatorsku”.
Sve radnje u Siversku su zatvorene. Jednom mjesečno, lokalna uprava donosi hranu u grad. Često dolaze i volonteri da bi osigurali da stanovnici imaju namirnice.
Ala, stanovnica Siverska koja takođe nije željela da kaže kako se preziva, upravo je uzela dvije kutije sa keksom. Kaže da bi voljela i lijekove za visoki pritisak, ali uzima ono što može. Medicinska pomoć je dostupna samo kada volonteri dođu u Siversk, kaže Ala.
“Bolnica je pola sata pješke odavde. Obično je zatvorena, ali je otvore kada dođu ljekari dobrovoljci”, priča Ala za Glas Amerike.
Uprkos opasnoj i teškoj situaciji, gotovo svi ovdje kažu na ne namjeravaju da napuste svoje domove. Na to ih ne tjera ni ukrajinska vlada.
