Ukrajinski civili probudili su se mnogo prije zore na velikoj hladnoći, poređani za jedan toalet i na nišanu utovareni u prikolicu za stoku. Proveli su sljedećih 12 sati ili više kopajući rovove na linijama fronta za ruske vojnike.
Mnogi su bili primorani da nose prevelike ruske vojne uniforme koje bi ih mogle učiniti metom, a bivši gradski upravnik šuljao se okolo u čizmama za pet brojeva većim. Do kraja dana, ruke su im se skupile u ledene kandže.
U blizini, u okupiranom regionu Zaporožja, drugi ukrajinski civili kopali su masovne grobnice u smrznuto tlo za druge zatvorenike koji nisu preživjeli. Jedan čovjek koji je odbio da kopa ubijen je na licu mjesta - još jedno tijelo za grob.
Hiljade ukrajinskih civila su zatočene širom Rusije i ukrajinskih teritorija koje ona zauzima, u centrima koji se kreću od potpuno novih krila u ruskim zatvorima do vlažnih podruma. Većina nema status prema ruskom zakonu.
A Rusija planira da zadrži možda još hiljade. Dokument ruske vlade do kojeg je došao AP iz januara navodi planove za stvaranje 25 novih zatvorskih kolonija i šest drugih pritvorskih centara u okupiranoj Ukrajini do 2026. godine.
Osim toga, ruski predsjednik Vladimir Putin potpisao je u maju dekret kojim se Rusiji dozvoljava da šalje ljude s teritorija s vanrednim stanjem, koje uključuje cijelu okupiranu Ukrajinu, na one bez, poput Rusije. To olakšava deportaciju Ukrajinaca koji se opiru ruskoj okupaciji duboko u Rusiju na neodređeno vrijeme, što se dogodilo u više slučajeva koje je dokumentirao AP.
Mnogi civili bivaju privedeni zbog navodnih prekršaja koji su tako lakši, kao što su govorenje ukrajinskog ili jednostavno mladi ljudi u okupiranoj regiji, i često ih drže bez optužnice. Drugi se terete kao teroristi, borci ili ljudi koji se “opiru specijalnoj vojnoj operaciji”. Na stotine ih ruska vojska koristi za ropski rad, za kopanje rovova i drugih utvrđenja, kao i masovnih grobnica.
Mučenje je rutinsko, uključujući ponovljene strujne udare, premlaćivanja koja pucaju na lobanje i lome rebra, te simulirano gušenje. Mnogi bivši zatvorenici rekli su za AP da su bili svjedoci smrti. Izvještaj Ujedinjenih naroda s kraja juna dokumentirao je 77 pogubljenja po prijekom postupku civilnih zarobljenika i smrt jednog čovjeka uslijed mučenja.
Rusija uopšte ne priznaje držanje civila, a kamoli razloge za to. Ali zatvorenici služe kao buduća valuta za pregovaranje u razmjeni za ruske vojnike, a UN su saopštile da postoje dokazi da se civili koriste kao živi štit u blizini linija fronta.
AP je razgovarao sa desetinama ljudi, uključujući 20 bivših zatočenika, zajedno sa bivšim ratnim zarobljenicima, porodicama više od deset civila u pritvoru, dvojicom ukrajinskih obavještajnih zvaničnika i vladinim pregovaračem. Njihovi računi, kao i satelitski snimci, društvene mreže, vladini dokumenti i kopije pisama koje je dostavio Crveni krst, potvrđuju široki ruski sistem zatvaranja i zlostavljanja civila koji direktno krši Ženevske konvencije.
Neki civili su držani danima ili sedmicama, dok su drugi nestali duže od godinu dana. Gotovo svi oslobođeni rekli su da su iskusili ili svjedočili torturi, a većina ih je opisala da su bez objašnjenja premještena s jednog mjesta na drugo.
„To je posao trgovine ljudima“, rekla je Olena Yahupova, gradska administratorka koja je bila primorana da kopa rovove za Ruse u Zaporožju. “Ako ne pričamo o tome i šutimo, onda sutra može biti ko – moj komšija, poznanik, dijete.”
NEVIDLJIVI ZATVORENICI
Nova zgrada u krugu Zatvorske kolonije br. 2 visoka je najmanje dva sprata, a od glavnog zatvora odvojena je debelim zidom.
Prema satelitskim snimcima koje je analizirao AP, ovaj objekat u istočnoj ruskoj regiji Rostov je podignut od početka rata u februaru 2022. godine. U njemu bi se lako mogle smjestiti stotine ukrajinskih civila za koje se vjeruje da su tamo zatočeni, tvrde bivši zarobljenici, porodice nestalih, aktivisti za ljudska prava i ruski advokati. Dvojica prognanih ruskih zagovornika ljudskih prava izjavila su da je dobro čuvan od strane vojnika i oklopnih vozila.
Zgrada u Rostovu jedan je od najmanje 40 pritvorskih objekata u Rusiji i Bjelorusiji i 63 improvizirana i formalna na okupiranoj ukrajinskoj teritoriji gdje se drže ukrajinski civili, prema mapi AP-a napravljenoj na osnovu podataka bivših zarobljenika, ukrajinske medijske inicijative za ljudska prava prava i ruske grupe za ljudska prava Gulagu.net. Nedavni izvještaj UN-a broji ukupno 37 objekata u Rusiji i Bjelorusiji i 125 na okupiranoj Ukrajini.
Neki takođe drže ruske zatvorenike optužene ili osuđene za razne zločine. Druge, improvizovanije lokacije su u blizini linija fronta, a AP je dokumentovao dvije lokacije za koje bivši zatvorenici kažu da su Ukrajinci bili primorani da kopaju rovove.
Skrivena priroda sistema otežava da se tačno zna koliko je civila zatočeno. Ukrajinska vlada uspjela je potvrditi pravne detalje o nešto više od 1.000 ljudi koji se suočavaju s optužbama.
Najmanje 4.000 civila je zatvoreno u Rusiji i najmanje isto toliko rasuto po okupiranim teritorijama, prema Vladimiru Osečkinu, prognanom ruskom aktivistu za ljudska prava koji razgovara sa doušnicima u ruskim zatvorima i koji je osnovao Gulagu.net kako bi dokumentirao zloupotrebe.
Osečkin je AP-u pokazao ruski zatvorski dokument iz 2022. godine u kojem se navodi da je 119 ljudi „protiv specijalne vojne operacije“ u Ukrajini prebačeno avionom u glavnu zatvorsku koloniju u ruskoj oblasti Voronjež. Mnogi Ukrajinci koje je kasnije oslobodila Rusija također su opisali neobjašnjive transfere aviona.
Sve u svemu, ukrajinska vlada vjeruje da bi oko 10.000 civila moglo biti pritvoreno, prema ukrajinskom pregovaraču Oleksandru Kononeku, na osnovu izvještaja najmilijih, kao i intervjua s nekim civilima nakon puštanja na slobodu i stotinama ukrajinskih vojnika vraćenih u razmjeni zarobljenika. Ukrajina je u junu saopštila da je oko 150 civila pušteno na teritoriju pod kontrolom Ukrajine, a Rusi poriču da drže druge.
Kažu: 'Mi nemamo te ljude, ti lažeš', rekao je Kononeko.
Pritvaranje dvojice muškaraca iz oblasti Herson u avgustu 2022. daje uvid u to koliko je teško porodicama da pronađu svoje voljene u ruskom pritvoru.
Artem Baranov, čuvar, i Jevhen Pryshliak, koji je sa svojim ocem radio u lokalnoj fabrici asfalta, bili su prijatelji više od decenije. Njihova veza je učvršćena kada su obojica kupili pse tokom pandemije koronavirusa, kaže Baranova vanbračna supruga Ilona Slyva. Njihove večernje šetnje nastavljene su čak i nakon što je Rusija zauzela njihov rodni grad Novu Kahovku - stidljivi Baranov sa ogromnim crnim italijanskim mastifom i Pryshliak sa pudlicom čije je krzno od kajsije odgovaralo njegovoj bradi.
Njihova šetnja trajala je kasno uveče 15. avgusta, a Pryshliak je odlučio da ostane u Baranovovom stanu radije nego da rizikuje da bude uhvaćen kako krši ruski policijski čas. Komšije su kasnije ispričale porodici da je 15 naoružanih ruskih vojnika uletjelo, pretreslo stan i zarobilo muškarce.
Mjesec dana su bili u lokalnom zatvoru, uz dovoljno opuštene uslove da je Slyva mogao razgovarati s Prishliakom kroz ogradu. Baranov, rekao joj je, nije mogao da izađe.
Poslala je pakete hrane i odjeće, ali nije znala da li stižu do njega. Konačno, na Baranovov rođendan, kupila je njegov omiljeni desert od kremastih eklera, razbila ih i ubacila komadić papira na kojem je bio ispisan njen novi ruski broj telefona. Nadala se da će stražari biti malo zainteresirani za ljepljivu zbrku i da će je jednostavno prenijeti.
Prošao je mjesec, a porodice su saznale da su muškarci prebačeni u novi zatvor u Sevastopolju, na Krimu. Onda se trag izgubio.
Broj zatočenih civila je naglo rastao tokom rata. U prvom talasu na početku, ruske jedinice su se uselile sa spiskovima aktivista, proukrajinskih lidera zajednice i vojnih veterana. Gradonačelnik Melitopolja Ivan Fedorov je uhvaćen kada su ruske snage preuzele kontrolu nad njegovim gradom, ali je u roku od nedelju dana razmijenjen za devet ruskih vojnika, rekao je on.
Zatim su se fokusirali na nastavnike i doktore koji su odbijali da rade sa okupacionim vlastima. Ali razlozi za hapšenje ljudi danas su svakodnevni poput vezivanja vrpce za bicikl u ukrajinskim bojama plave i žute.
„Sada nema logike“, rekao je Fedorov.
On je procijenio da je oko 500 ukrajinskih civila pritvoreno samo u njegovom gradu u svakom trenutku - brojke koje je ponovilo više ljudi koje je intervjuirao AP.
Zvaničnik ukrajinske obavještajne službe rekao je da je ruski strah od disidenata postao "patološki" od prošle jeseni, dok se Rusi pripremaju za kontraofanzivu Ukrajine. Zvaničnik se oglasio pod uslovom da ostane anoniman kako bi razgovarao o situaciji.
AP je vidio višestruka obavještenja o nestalim osobama objavljena na zatvorenim ukrajinskim društvenim mrežama za razgovore za mladiće koji su odvedeni s ulica. Poruke, napisane na ukrajinskom jeziku, opisuju pritvaranja na nišanu kod kuće i na ulici, uz molbe da se pošalju informacije i emotikoni srca i ruku koje se mole.
Ženevske konvencije općenito zabranjuju proizvoljno zatvaranje ili prisilnu deportaciju civila i navode da se pritvorenicima mora dozvoliti da komuniciraju sa voljenima, dobiju pravni savjet i osporavaju optužbe protiv njih. Ali prvo ih moraju pronaći.
Nakon što je mjesecima pisala pismo za pismom kako bi locirala Prišlijaka, njegova snaha Liubov misli da zna zašto se zatvorenici premještaju: „Tako da porodice ne mogu da ih pronađu. Samo da se sakriju tragovi zločina.”
ROBOVI U ROVOVIMA
Stotine civila završavaju na mjestu koje je možda još opasnije od zatvora: rovovima okupirane Ukrajine.
Tamo su primorani da izgrade zaštitu za ruske vojnike, prema riječima više ljudi koji su uspjeli napustiti ruske pritvore. Među njima je bila i Yahupova, 50-godišnja civilna administratorka koja je uhapšena u oktobru 2022. u regiji Zaporizhzhia, vjerovatno zato što je udata za ukrajinskog vojnika.
Prema međunarodnom humanitarnom pravu, Yahupova je civil — definiran kao svako ko nije aktivan pripadnik ili volonter u oružanim snagama. Dokumentovana kršenja zakona predstavljaju ratni zločin i, ako su rasprostranjena i sistematska, “mogu predstavljati i zločin protiv čovječnosti”.
Ali razliku između vojnika i civila može biti teško dokazati u ratu u kojem Ukrajina poziva sve svoje građane da pomognu, na primjer slanjem lokacija ruskih trupa putem društvenih medija. U praksi, Rusi skupljaju i civile zajedno s vojnicima, uključujući i one koje su susjedi iz bilo kojeg razloga osudili ili naizgled nasumice zarobili.
Jahupovu su pokupili u njenoj kući u oktobru. Tada su od nje tražili da otkrije podatke o svom suprugu, zalijepivši joj plastičnu vrećicu preko lica, tukli je po glavi napunjenom flašom vode i stezali sajlu oko vrata.
Također su je izvukli iz ćelije i vozili je po gradu kako bi identificirali proukrajinske mještane. Nije.
Kada su je drugi put izvukli, bila je iscrpljena. Dok ju je vojnik stavio ispred ruske informativne kamere, još uvijek je osjećala osušenu krv na potiljku. Ona će dati intervju, rekli su joj otmičari.
Iza kamere, pištolj je bio uperen u njenu glavu. Vojnik koji ga je držao rekao joj je da, ako bude dala prave odgovore ruskom novinaru koji je intervjuisao, može da izađe na slobodu.
Ali nije znala koji su pravi odgovori. Vratila se u ćeliju.
Tri mjeseca kasnije, bez objašnjenja, Yahupova je ponovo izvučena napolje. Ovoga puta odvezena je do napuštenog kontrolnog punkta, gdje je čekala još jedna ruska novinarska ekipa. Naređeno joj je da se drži za ruke sa dvojicom muškaraca i da hoda oko 5 metara (jardi) prema Ukrajini.
Trojici Ukrajinaca je naređeno da urade još jedan pokušaj. I drugo, da pokaže da je Rusija oslobađala ukrajinske civile u svom pritvoru.
Osim što su ih na kraju posljednjeg hvatanja ruski vojnici utovarili u kamion i odvezli do obližnje raskrsnice. Jedan im je stavio lopate u ruke.
"Sada ćete učiniti nešto za dobro Ruske Federacije", rekao je.
I tako je Yahupova do sredine marta završila na kopanju rovova sa više od deset ukrajinskih civila, uključujući vlasnike preduzeća, studenta, nastavnika i komunalne radnike. Mogla je vidjeti druge grupe u daljini, s naoružanim stražarima koji su stajali iznad njih. Većina je nosila ruske vojne uniforme i čizme i živjela je u strahu da će ih ukrajinska artiljerija zamijeniti za neprijatelja.
AP je putem satelitskih snimaka potvrdio nove rovove iskopane na području gdje su Jahupova i čovjek iz ukrajinske posade sa njom rekli da su ih držali. Zatražio je anonimnost jer njegovi rođaci i dalje žive pod okupacijom.
“Ponekad smo tamo čak radili 24 sata dnevno, kada je dolazila inspekcija”, rekao je.
Čovjek je također razgovarao s drugim ukrajinskim civilima koji su u blizini kopali masovne grobnice za najmanje 15 ljudi. Rekao je da je jedan civil upucan jer je odbio da kopa. Satelitski snimci pokazuju hrpu svježe iskopane zemlje na mjestu koje je čovjek opisao.
Čovjek je pobjegao tokom rotacije ruskih trupa, a Jahupova je takođe izašla. Ali oboje su rekli da su stotine drugih još uvijek na okupiranim linijama fronta, primorani da rade za Rusiju ili da umru.
Kada se Jahupova vratila kući nakon više od pet mjeseci, sve je bilo pokradeno. Njen voljeni pas je upucan. Glava ju je boljela, vid joj je bio zamagljen, a djeca su je - odavno izvan okupiranih teritorija - nagovarala da ode.
Proputovala je hiljade milja kroz Rusiju, na sever do Baltika i nazad do linije fronta u Ukrajini, gde se ponovo ujedinila sa svojim mužem koji je služio u ukrajinskim snagama. Ranije su se venčali na građanskoj ceremoniji, a ovaj put su se venčali u crkvi.
Sada bezbjedna na ukrajinskoj teritoriji, Yahupova želi da svjedoči protiv Rusije - za mjesece koje joj je ukrala, potres mozga koji je muči, dom koji je izgubila. Još uvijek refleksno dodiruje potiljak, gdje ju je boca udarala iznova i iznova.
TORTURA KAO POLITIKA
Zlostavljanje koje je Yahupova opisala je uobičajeno. Mučenje je bila konstanta, bez obzira na to da li je bilo informacija za izvlačenje ili ne, kaže svaki bivši pritvorenik s kojim je AP razgovarao. U izvještaju UN-a iz juna navodi se da je 91 posto zatvorenika “opisalo mučenje i zlostavljanje”.
Na okupiranim teritorijama, svi oslobođeni civili koje je intervjuisao AP opisali su pretrpane sobe i ćelije, unaprijed pripremljena oruđa za mučenje, traku pažljivo postavljenu pored kancelarijskih stolica kako bi se zavezale ruke i noge, i ponovljena ispitivanja od strane ruske obavještajne agencije FSB. Skoro 100 fotografija dokaza koje je AP dobio od ukrajinskih istražitelja takođe pokazuje instrumente za mučenje pronađene u oslobođenim oblastima Hersona, Kijeva i Harkova, uključujući ista oruđa koja su više puta opisali bivši civilni zarobljenici držani u Rusiji i okupiranim regionima.
Mnogi bivši zatočenici govorili su o žicama koje povezuju tijela zatvorenika sa strujom u poljskim telefonima, radijima ili baterijama, u postupku koji je jedan čovjek rekao da su Rusi nazvali "pozovi svoju majku" ili "pozovi Bidena". Istražitelji UN-a za ljudska prava rekli su da je jedna žrtva opisala isti tretman koji je dat i Jahupovoj, teško premlaćivanje po glavi napunjenom flašom vode.
Viktoriju Andrušu, nastavnicu matematike u osnovnoj školi, ruske snage su uhapsile 25. marta 2022. godine, nakon što su pretresle kuću njenih roditelja u Černihovu i na njenom telefonu pronašli fotografije ruskih vojnih vozila. Do 28. marta bila je u zatvoru u Rusiji. Njeni otmičari su joj rekli da je Ukrajina pala i da niko ne želi da se vrate civili.
Za nju, kao i za mnoge druge, mučenje je bilo u obliku šaka, palica od metala, drveta i gume, plastičnih kesa. Ljudi u crnom, sa ševronima specijalaca na rukavima, udarali su je u zatvorskom hodniku i u sobi obloženoj keramičkim pločicama naizgled dizajniranoj za brzo čišćenje. Ruska propaganda svirala je na televiziji iznad nje.
“Bio je trenutak kada sam već sjedio i govorio: Iskreno, radi sa mnom šta hoćeš. Jednostavno me više nije briga - rekla je Andruša.
Uz fizičku torturu došla je i psihička muka. Andrusi su u više navrata govorili da će umrijeti u zatvoru u Rusiji, da će je sjeći noževima dok ne postane neprepoznatljiva, da njenoj vladi nije stalo do zarobljenog učitelja, da ju je porodica zaboravila, da je njen jezik beskoristan. Tjerali su zarobljenike da pamte stih za stihom ruske himne i druge patriotske pesme.
“Njihov posao je bio da utiču na nas psihički, da nam pokažu da nismo ljudi”, rekla je. “Naš zadatak je bio da osiguramo da sve što su nam učinili ne utiče na nas.”
Onda je jednog dana, bez objašnjenja, bilo gotovo za nju i još jedna ženu koja je ostala sa njom. Stražari su im naredili da se spakuju, stavili im lisice i strpali ih u autobus. Težina koju je Andrusha izgubila u zatvoru jasno je pokazivala u odbačenom sakou koji joj je visio s ramena.
Ubrzo su im se pridružili ukrajinski vojnici koji su bili zarobljeni negdje drugdje. Sa druge strane, Andruša je video tri ruska vojnika. Iako međunarodno pravo zabranjuje razmjenu civila kao ratnih zarobljenika, u izvještaju UN-a od 27. juna navodi se da se to dogodilo u najmanje 53 slučaja, a gradonačelnik Melitopolja Fedorov potvrdio je da mu se to dogodilo.
Čovjek koji je uhapšen sa Andrušom u martu 2022. još uvek je u zarobljeništvu. Ona ne zna sudbinu ostalih koje je srela. Ali mnogi bivši zarobljenici preuzimaju na sebe da kontaktiraju voljene osobe svojih bivših sustanara.
Andruša se prisjetio sati provedenih u pamćenju šaputanih brojeva telefona u krugu s drugim Ukrajincima, u slučaju da bi jedan od njih mogao izaći. Kada je oslobođena, proslijedila ih je zvaničnicima ukrajinske vlade.
Andrusha je od tada vratila nešto od svoje težine. O svojih šest mjeseci u zatvoru priča mirno, ali s ljutnjom.
“Uspjela sam ovo preživjeti,” rekla je nakon dana provedenog u učionici sa svojim učenicima. “Ima toliko slučajeva kada se ljudi ne vraćaju.”
U međuvremenu, za voljene osobe čekanje je agonija.
Otac Ane Vuiko bio je jedan od prvih pritvorenih civila, u martu prošle godine. Bivši radnik u fabrici stakla sa invaliditetom, Roman Vuiko pružio je otpor kada su ruski vojnici pokušali da zauzmu njegovu kuću u predgrađu Kijeva, rekli su komšije njegovoj odrasloj kćerki. Uvezli su vojni kamion u dvorište, razbili stakla, 50-godišnjaku stavili lisice i odvezli se.
Do maja 2022. godine, Vuiko je bio u zatvoru u Kursku, u Rusiji, stotinama kilometara daleko. Sve što je njegova kćerka od njega dobila je rukom pisano pismo, koje je stiglo šest mjeseci nakon što je odveden i četiri meseca nakon što ga je napisao.
Standardne fraze njegovoj kćeri nisu govorile ništa osim da je živ, a ona sumnja da nije primio nijedno njeno pismo.
“Razmišljam o tome svaki dan”, rekla je. „Prošla je godina, više od godinu dana. … Koliko još vremena treba da prođe?”
