Radeći kao tim, fotografisali su iz ptičje perspektive oklopnu kolonu koja se kretala ka Kijevu i odredili njene koordinate, brzo prenijevši dragocjene informacije ukrajinskoj vojsci.
U roku od nekoliko minuta, artiljerijske baterije su sasule granate na invazione snage, sa smrtonosnim efektom.
Andriju Pokrasu, 15, i njegov ocu Stanislavu, odaje se priznanje u Ukrajini zbog njihovog dobrovoljnog izviđačkog rada iz vazduha u prvim danima invazije, kada su ruske trupe koje su upadale sa sjevera napravile na kraju neuspješan pokušaj da zauzmu prijestolnicu i bace zemlju na koljena.
Punih nedjelju dana nakon početka invazije 24. februara, njih dvojica su ponavljali letove svog drona - rizikujući da budu zarobljeni ili još gore, ako bi ruske trupe postale svjesne njihovog njuškanja.
"Ovo su bili neki od najstrašnijih trenutaka u mom životu", ispričao je Andrij dok je demonstrirao svoje pilotske vještine pred timom novinara AP-a.
"Oružanim snagama smo dali fotografije i lokaciju", rekao je on. "Oni su preciznije suzili koordinate i prenijeli ih voki-tokijem, kako bi prilagodili artiljerijsku vatru."
Njegov otac je rado prepustio pilotiranje dječaku.
"Mogu da upravljam dronom, ali moj sin to radi mnogo bolje. Odmah smo odlučili da će to učiniti", rekao je 41-godišnji Stanislav Pokrasa.
Nisu sigurni koliko je ruskih ciljeva uništeno na osnovu informacija koje su dali. Ali vidjeli su razorenost ruskog konvoja kada su kasnije letjeli dronom preko ugljenisanih ostataka kamiona i tenkova u blizini grada zapadno od Kijeva i sa strateški važnog autoputa koji vodi ka prijestolnici.
"Uništeno je više od 20 ruskih vojnih vozila, među kojima su kamioni sa gorivom i cisterne", rekao je otac.
Dok su se ruske i ukrajinske snage žestoko borile za kontrolu nad periferijom Kijeva, ukrajinski vojnici su konačno pozvali porodicu Pokrasa da napusti svoje selo, koje su ruske trupe potom zauzele.
Pošto su svi odrasli muškarci do 60 godina po nalogu vlade da ostanu u zemlji, stariji Pokrasa nije mogao da se pridruži ženi i sinu kada su pobjegli u susjednu Poljsku.
Vratili su se prije nekoliko nedjelja, kada je Andrij završio školsku godinu.
"Bio sam sretan što smo nekoga uništili", rekao je. "Bio sam sretan što sam doprinio, što sam mogao nešto da uradim. Ne samo da sjedim i čekam."
