Čak i u zemlji u kojoj je oružano nasilje nažalost uobičajena pojava, priča o malom dječaku sa pištoljem ima snažan odjek. Ljudi upiru prstom, tražeći krivca. Postoji zbunjenost, potraga za odgovorima. Javnost se suočava sa duboko neprijatnim osećanjima. I postavljaju se pitanja: kako je tako nešto moglo da se dogodi?
“Skoro je nepojmljivo da je jedan šestogodišnji učenik donio napunjen pištolj u školu i pucao u učiteljicu", izjavio je tog dana, 6. januara, gradonačelnik Filip Džons. "Međutim, to je tačno ono sa čim se naša zajednica danas suočava".
Međutim, ne suočava se samo njegova zajednica, i nije u pitanju samo jedan dan. Ovo je zemlja puna ljudi koji tačno znaju šta misle o svakoj temi, i to iskažu. Pa opet, u zemlji punoj odlučnih stavova, ovdje su ljudi ostali bez riječi.
“Nikada nisam mislila da će osnovci biti napadači" , kaže Kendra Njuton, učiteljica prvog razreda iz Floride.
Razlog je možda što je incident van okvira onog na šta su ljudi navikli. Dženifer Talariko, profesorka psihologije na Lafajet koledžu u Istonu u Pensilvaniji vjeruje da slučaj izaziva drugačije reakcije dijelom zato što narušava društvena očekivanja i u odnosu na pucnjave u školama (od kojih su se još dvije dogodile u drugim dijelovima zemlje istog dana) i samom detinjstvu.
“Nažalost, imamo svoje šablone, rubrike, arhetipove za pucnjave po školama u ovoj zemlji. Na neki način imamo već spreman scenario za te stvari", kaže Talariko, koja proučava kako se ljudi sjećaju događaja koje su indirektno iskusili.
“Upotreba fraze ‘pucnjava u školama’ nas navodi da razvijemo priču u glavi, a kada su činjenice slučaja toliko drugačije od onoga što smo zamislili ... to je ono što izazove iznenađenje."
Amerikanci obično vide djetinjstvo kao oličenje onog najboljeg od društva i vrijednosti, kaže Talariko - a to su nevinost, radost, ljubav, bezbrižnost. "Sve što dovodi u pitanje to duboko ukorijenjeno gledište izvlači na površinu komplikovana pitanja o kulturi i zajednici u kojoj se neko dijete odgaja - bilo da je riječ o lokalnoj kulturi ili cijeloj zemlji. To je ozbiljno preispitivanje", kaže ona. "Zato ova priča ima takav odjek među ljudima."
Amerikanci se muče sa jednom situacijom koja ne spada ni u jedan šablon. Međutim, koliko god da je to osjećanje neprijatno, opasno je pokušati smjestiti incident u neki poznati okvir, ističe Marša Levik, pravnica i ko-osnivač Centra za maloljetničko krivično pravo.
Ona vjeruje da su Amerikanci tako "zaglavljeni u svijetu kazne" da su izgubili sposobnost da vode razgovore van tih granica. Dajući pucnjavi oznaku "namjerna", šef policije Njuport Njuza Stiv Dru poziva ljude da događaj posmatraju kao kriminalni čin", konstatuje Levik.
“To je besmisleno, apsurdno. To je potpuno u neskladu sa naukom i onim što znamo o ljudskom razvoju i razvoju djeteta", kaže ona. "Preuzmimo odgovornost. To nije bio kriminalni čin."
Levik bi voljela da policija prizna da "to nije njihovo polje stručnosti", kao što je uradila prije više od dvije decenije u jednom od malog broja slučajeva u novijoj istoriji koji ima određene sličnosti sa pucnjavom u Virdžiniji. Kada je šestogodišjnji dječak pucao i ubio svog druga iz razreda u Mičigenu 2000. godine, tužilac okruga Dženesi Artur Buš nije krivično gonio dječaka, nego one koji su mu pružili pristup oružju.
U intervjuu prošle nedelje, Buš je izjavio da ga je iznenadilo što je policija Njuport Njuza više puta ponovila riječ "namjerno."
“Sav sam se naježio kada sam čuo da policija govori da je to bilo namjerno", rekao je. "Ne nazivamo slučaj namjernim kada je u pitanju šestogodišnjak. On nije dovoljno star da bi imao namjeru."
Buš, koji je kasnije postao advokat odbrane i penzionisao se 2018. godine, sjeća se kako je posjetio dječaka u ustanovi za mlade kojima je potrebna psihološka pomoć, i nekako se smjestio u stolicu za djecu da bi popričao sa njim. Dječak mu je ponosno pokazivao svoj crtež omiljenih igračaka. Osmijeh je otkrivao da su mu ispali mliječni sekutići, i razgovarali su o "zubić-vili" i "uskršnjem zecu".
"Bio je uzbuđen jer je znao da će dobiti slatkiše", kaže Buš. "Bilo je sasvim jasno da nije kovao nikakve dijabolične zavjere. Bio je tipično malo dijete, takoreći beba."
Buš se sjeća da je bio zapanjen kada je obaviješten o pucnjavi 2000-te godine. "Nisam mogao da to shvatim", rekao je. Međutim, odmah je znao da neće podizati optužnicu.
"Jedino što je trebalo uraditi sa tim dječakom je izvući ga iz te situacije, pronaći najbolje mjesto za njega", navodi Buš. "Taj dječak vjerovatno nikada nije doživio da ga neko voli. Morali smo da ga zagrlimo, kao zajednica, da ga volimo i zaštitimo."
Slučaj iz Virdžinije će sigurno pokrenuti debate o kontroli oružja i bezbjednosti u školama. Ali Mojra O’Nil, iz Kancelarije za prava djece u Nju Hempširu kaže da svako koga je potresao incident može da preduzme nekoliko jednostavnih koraka. Ona ističe da brojna istraživanja pokazuju da je najbolji način da se podrži razvoj djece taj da se djeci pruži osjećanje pripadanja.
Ukratko: ne dajte da vas šok parališe. Načinite korake da vrjednujete djecu u svom okruženju.
“To nije velika obaveza. Jednostavno znači - poznavati djecu, znati kako se zovu, stvoriti utisak da mogu da vam se obrate ako im je potrebna pomoć", ističe O Nil. “Ako neko okruženje odluči da se zadovolji time da je šokirano, a da ne promisli o načinima na kojima mogu da doprinesu dobrobiti i bezbjednosti dece, šalju poruku da djeca nisu dovoljno vrjednovana".
Da li će sve analize i razmišljanja poslije pucnjave u Virdžiniji voditi ka promjenama - ostaje da se vidi. Talariko, koja je tokom karijere proučavala i "jezik napunjen uspomenama", koji često prati velike događaje, kaže da imperativi kao što su "nikada nećemo zaboraviti" ne vode uvijek ka konkretnoj i široj akciji, posebno kada je riječ o oružju.
“Nikada nećemo zaboraviti se nije na efikasan način pretvorilo u - nikada više" , konstatuje Mojra O’Nil
