Republikanci i demokrati u Washingtonu prepiru se oko toga kako financirati visoko obrazovanje, a to uključuje i detalje poput kamatnih stopa koje studenti plaćaju za studentske kredite. Novi diplomci, opterećeni u prosjeku sa 26.000 dolara u kreditima, pomno prate debatu. No, kako ekonomisti kažu – pravo je pitanje kako kontrolirati rastuće troškove koledža u vrijeme kad je visoko obrazovanje ključno za dobijanje dobrog posla i solidne plaće. Visoki troškovi školovanja, kažu stručnjaci, štete cijelom gospodarstvu, ne samo studentima i njihovim obiteljima.
Joshua Jordan upravo je doktorirao fizioterapiju. Nada se, jednog dana, otvoriti vlastitu praksu. Skupi studij i visoka stručna sprema dobri su za njegove pacijente, kaže on, ali ne i za njegov džep.
“Trenutačno dugujem 210.000 dolara.”
Joshuini krediti osam su puta veći od onih prosječnog studenta. Kako sam kaže, trebat će mu 20 godina da ih otplati, a da bi bio u stanju plaćati račune na vrijeme, kaže, mora katkada obavljati i dva posla.
Tokom zadnjih 30 godina, školarina za koledž rasla je po stopi dva puta većoj od inflacije i privatni koledži sada naplaćuju, u prosjeku, više od 30.000 dolara godišnje.
Problem s kojima su sučeljena sveučilišta – veliki broj upisa, profesori sa znanjima i vještinama s kojima mogu naći posao drugdje ako im profesorska plaća nije dovoljno visoka, i opadanje financijske podrške lokalnih, državnih vlada.
Terry Hartle govori u ime organizacije The American Council on Education, koja predstavlja tisuće koledža i sveučilišta diljem Sjedinjenih Država.
“Pred zemlju se postavlja teško pitanje. Želimo sve više i više visoko obrazovanje. Želimo naglasak stavljati na akademski kvalitet i diplome. U isto vrijeme, izvori za financiranje visokog obrazovanja presušuju za cijelu generaciju.”
Stručnjaci izražavaju zabrinutost da će, zbog visokih troškova koledža, obrazovanje biti uskraćeno bistrim studentima iz siromašnih obitelji, a gospodarstvo time ostati bez izvjesnog broja znanstvenika, inženjera i drugih profesija koji bi mogli pomoći u poticanju njegova rasta.
Jedno ispitivanje pokazuje da neki studenti, zbog otplaćivanja tisuća i tisuća dolara u kreditima, odgađaju brak, djecu i veće kupovine koje idu zajedno sa stvaranjem obitelji.
Peter Mazareas, iz College Savings Foundation, kaže:
“Ti studenti neće doprinositi ekonomiji. Vraćat će se u obiteljski dom i živjeti kod kuće. Neće kupovati automobile. Neće ulagati u stanove, kuće. I imamo stvarni multiplikatorski učinak za kratko vrijeme.”
Anthony Carnevale, ekonomist sa Sveučilišta Georgetown, kaže da je sadašnji sistem neodrživ za obitelji i da usporava ekonomski rast za cijelu zemlju.
“Ako nismo u stanju proizvoditi ljude s obrazovanjem višim od srednjoškolskoga, učinci na ekonomski rast bit će bitni. Da smo išli u korak sa zahtjevima visokoškolskog obrazovanja, ostvarivali bismo, prema procjenama stručnjaka, za oko 500 milijardi veći bruto-prihod godišnje. Znači, ljudi bi imali više za trošenje. Stopa produktivnosti bila bi veća.”
Joshua Jordan kaže da njegova obitelj, koja nije imućna, ne bi bila u stanju plaćati tolike godine njegova školovanja, sve do doktorata.
“Ne bih mogao graditi karijeru koju sam želio da nije bilo studentskih kredita.”
Za njega, oni su bili vrijedni.
Joshua Jordan upravo je doktorirao fizioterapiju. Nada se, jednog dana, otvoriti vlastitu praksu. Skupi studij i visoka stručna sprema dobri su za njegove pacijente, kaže on, ali ne i za njegov džep.
“Trenutačno dugujem 210.000 dolara.”
Joshuini krediti osam su puta veći od onih prosječnog studenta. Kako sam kaže, trebat će mu 20 godina da ih otplati, a da bi bio u stanju plaćati račune na vrijeme, kaže, mora katkada obavljati i dva posla.
Tokom zadnjih 30 godina, školarina za koledž rasla je po stopi dva puta većoj od inflacije i privatni koledži sada naplaćuju, u prosjeku, više od 30.000 dolara godišnje.
Problem s kojima su sučeljena sveučilišta – veliki broj upisa, profesori sa znanjima i vještinama s kojima mogu naći posao drugdje ako im profesorska plaća nije dovoljno visoka, i opadanje financijske podrške lokalnih, državnih vlada.
Terry Hartle govori u ime organizacije The American Council on Education, koja predstavlja tisuće koledža i sveučilišta diljem Sjedinjenih Država.
“Pred zemlju se postavlja teško pitanje. Želimo sve više i više visoko obrazovanje. Želimo naglasak stavljati na akademski kvalitet i diplome. U isto vrijeme, izvori za financiranje visokog obrazovanja presušuju za cijelu generaciju.”
Stručnjaci izražavaju zabrinutost da će, zbog visokih troškova koledža, obrazovanje biti uskraćeno bistrim studentima iz siromašnih obitelji, a gospodarstvo time ostati bez izvjesnog broja znanstvenika, inženjera i drugih profesija koji bi mogli pomoći u poticanju njegova rasta.
Jedno ispitivanje pokazuje da neki studenti, zbog otplaćivanja tisuća i tisuća dolara u kreditima, odgađaju brak, djecu i veće kupovine koje idu zajedno sa stvaranjem obitelji.
Peter Mazareas, iz College Savings Foundation, kaže:
“Ti studenti neće doprinositi ekonomiji. Vraćat će se u obiteljski dom i živjeti kod kuće. Neće kupovati automobile. Neće ulagati u stanove, kuće. I imamo stvarni multiplikatorski učinak za kratko vrijeme.”
Anthony Carnevale, ekonomist sa Sveučilišta Georgetown, kaže da je sadašnji sistem neodrživ za obitelji i da usporava ekonomski rast za cijelu zemlju.
“Ako nismo u stanju proizvoditi ljude s obrazovanjem višim od srednjoškolskoga, učinci na ekonomski rast bit će bitni. Da smo išli u korak sa zahtjevima visokoškolskog obrazovanja, ostvarivali bismo, prema procjenama stručnjaka, za oko 500 milijardi veći bruto-prihod godišnje. Znači, ljudi bi imali više za trošenje. Stopa produktivnosti bila bi veća.”
Joshua Jordan kaže da njegova obitelj, koja nije imućna, ne bi bila u stanju plaćati tolike godine njegova školovanja, sve do doktorata.
“Ne bih mogao graditi karijeru koju sam želio da nije bilo studentskih kredita.”
Za njega, oni su bili vrijedni.