Nedostatak dogovora o gornjoj granici duga činio je nervoznim i establišment u Washingtonu, i finansijska tržišta, dok se zemlja približavala 18. oktobru, danu za koji je sekretarica za finansije Janet Yellen upozorila da bi zemlja mogla da počne da ima poteškoće u plaćanju svojih računa.

Krize sa gornjom granicom u zaduživanju postale su prilično redovna karakteristika politike u Washingtonu, ali ona ljudima izvan SAD mora da izgleda čudno, pa čak i iracionalno. Zašto se bogata i moćna država poput Sjedinjenih Država tako često nalazi na ivici fiskalne katastrofe?

Evo kratkog objašnjenja o gornjoj granici zaduživanja.

Šta je, zapravo, gornja granica zaduživanja?

Vlada Sjedinjenih Država redovno troši više novca nego što prikupi kroz poreze, takse i druge izvore prihoda. To znači da zemlja mora redovno da pozajmljuje novac da bi nadoknadila tu razliku. Trenutni akumulirani federalni dug, prema Sekretarijatu za finansije, iznosi 28 hiljada 400 milijardi dolara (28,4 biliona dolara).

Odgovornost za pozajmljivanje novca snosi Sekretarijat za finansije, koji to čini izdavanjem različitih oblika dužničkih instrumenata. Oni se kreću od državnih hartija od vrijednosti, koje mogu dospjeti za samo nekoliko dana, do obveznica koje dospijevaju u roku od 30 godina.

POGLEDAJTE JOŠ:

Dogovor u Kongresu o privremenom podizanju granice zaduživanja

Međutim, vlada ograničava iznos na koji Sekretarijat može da se zaduži. SAD su jedinstvene među velikim ekonomijama u postavljanju takvog ograničenja svom sekretarijatu za finansije.

Postojanje gornje granice zaduživanja znači da Kongres može da donese zakone o potrošnji koji efektivno zahtijevaju od Sekretarijata da pozajmi novac, ali da istovremeno može da uskrati ovlaštenje Sekretarijatu da se zaduži, odbijajući da podigne zakonsku granicu zaduživanja.

Zašto SAD uopšte imaju gornju granicu zaduživanja?

Ironično, gornja granica zaduživanja prvobitno je stvorena kao mehanizam koji je Sekretarijatu za finansije olakšavao, a ne otežavao pozajmljivanje novca.

Prvih 140 godina historije SAD, sekretarijat je bio u obavezi da traži dozvolu Kongresa svaki put kada želi da se zaduži. Međutim, 1917. godine, kada je američka vlada morala da pozajmi novac za finansiranje svog učešća u Prvom svjetskom ratu, ovaj proces je postao glomazan.

Umjesto da Sekretarijat za finansije traži dozvolu za svako izdavanje ratnih obveznica, Kongres mu je dao opštu dozvolu da pozajmi novac do određenog iznosa. Zakonodavci bi trebalo da se uključuju samo kada i ako je bilo potrebno prekršiti i tu granicu. Poslije nekoliko izmjena pravila u narednih 20 godina, postavljeno je opšte ograničenje za sav federalni dug 1939. godine.

Povećanje limita duga decenijama se tretiralo kao rutinska stvar, ali počevši od prvih godina XXI vijeka, to je pitanje postalo sve više politizovano. Od tada, stranka koja se protivi sadašnjem predsjedniku često ju je koristila kao zgodnu polugu za postizanje ustupaka politike aktuelne administracije.

Zašto je povećanje gornje granice zaduživanja tako velika stvar?

Razlog zašto potencijalne neizmirene obaveze SAD privlače toliko pažnje je zbog katastrofalnih efekata koje bi takva obustava plaćanja imala, kako u zemlji, tako i širom svijeta.

Na domaćem nivou, neizmirenje obaveza narušilo bi sposobnost vlade da pruža osnovne usluge i vrši plaćanja pojedinim građanima i mnogim izvođačima radova koji posluju sa državnim organima.

Na finansijskim tržištima, hartije od vrijednosti američkog Sekretarijata za finansije smatraju se stvarima koje su najbliže ulaganju u nešto bez ikakvog rizika. Bilo koji broj finansijskih instrumenata i transakcija indeksiran je prema kamatnoj stopi koju federalna vlada plaća za pozajmice.

Ako bi sposobnost Sjedinjenih Država da nastave servisiranje svojih dugova bila ugrožena, to bi moglo da izazove lančanu reakciju koja bi povećala troškove zaduživanja za sve. Berza bi vjerovatno počela da pada, utičući na penzionu štednju miliona Amerikanaca. Osim toga, vrijednost dolara bi se srušila, smanjivši kupovnu moć ne samo Amerikanaca, već i mnogih ljudi izvan SAD koji drže dolare kao pouzdanu zalihu vrijednosti.

U čemu je spor?

Lideri obje političke partije u SAD su od početka trenutne krize ograničenja duga poručivali da se granica zaduživanja mora povećati, te da ne postoji mogućnost da se dozvoli neizmirenje duga.

Međutim, republikanci u Kongresu rekli su da neće dati glas za povećanje granice, čak ni za preliminarno glasanje koje bi omogućilo demokratama da sami pređu povećanje gornjeg duga. Oni insistiraju na tome da demokrate koriste komplikovanu zakonodavnu proceduru kojom se može sprovesti izglasavanje bez republikanske podrške.

Demokrate se protive takvim zahtijevima republikanaca, tvrdeći da potreba za povećanjem limita duga proističe iz potrošnje, na koju su se u prošlosti obavezale obje političke stranke, te da bi stoga obje stranke trebalo da podijele odgovornost za povećanje ograničenja.

Dio razloga zbog kojih republikanci zahtijevaju od demokrata da upotrebe posebnu proceduru izglasavanja je to što će od demokrata zahtijevati da postave fiksnu granicu duga, dajući tako republikanskim političarima ogroman broj, koji mogu da iskoriste da napadaju demokrate tokom predizborne kampanje za kongresne izbore u jesen 2022. Demokrate bi radije da jednostavno suspenduju gornju granicu duga, što bi omogućilo povećanje iznosa zaduživanja zemlje bez fiksnog ograničenja.

Šta se dalje dešava?

Dogovor koji su zakonodavci postigli kasno u četvrtak povećava granicu duga za 480 milijardi dolara, što bi trebalo da pokrije potrebe Sekretarijata do otprilike 3. decembra. Međutim, nejasno je kada bi zemlja ponovo mogla da dođe blizu toga da bude nesposobna da izvršava svoje obaveze. Sekretarijat ima niz sredstava koje može da primjeni za odlaganje neizvršenja obaveza, pa bi sljedeći rok mogao biti i poslije 3. decembra.

Sporazum ne čini ništa da premosti podjelu između dvije strane po širem pitanju i čini vjerovatnim da će zemlja za otprilike šest sedmica ponovo odbrojavati dane do katastrofalnog ishoda.

Samo, ovaj put ulog će biti još veći: Treći decembar je isti dan kada će federalna vlada biti primorana na djelimično gašenje, osim ako Kongres ne bude mogao da se dogovori o budžetskom sporazumu koji će ovlastiti vladu da nastavi da troši novac.