Izdvojeno
Reakcije iz Washingtona i Brisela na tenzije u BiH: SAD se moraju više uključiti
Bosanskohercegovačka javnost gotovo je svakodnevno izložena zapaljivim izjavama Milorada Dodika o prenosu nadležnosti sa države na Republiku Srpsku (RS), nezavisnosti tog entiteta i neodrživosti Bosne i Hercegovine (BiH).
Iako za sada sve uglavnom ostaje na prijetnjama, a analize, poput one koju je napravila Balkanska istraživačka mreža BiH, pokazuju da Dodikove riječi nisu utemeljene na činjenicama, sagovornici Glasa Amerike kažu da njegovo ponašanje predstavlja prijetnju po sigurnost i stabilnost u BiH.
Analitičari iz Washingtona i Brisela koji pažljivo prate dešavanja u BiH navode da je najnovija eskalacija zapravo samo nastavak problema koji već dugo traju.
„Dodik radi ono što je godinama obećavao da će učiniti. Gura državu ka podjeli“, kaže Daniel Serwer, profesor škole naprednih međunarodnih studija na Univerzitetu Johns Hopkins u Washingtonu.
Paul McCarthy, regionalni direktor za Evropu američke organizacije International Republican Institute, ima slično mišljenje: „Već smo gledali ovu predstavu. Dodik je uputio mnogo prijetnji o odcjepljenju, koje naravno nisu dobrodošle.“
Toby Vogel, viši suradnik organizacije Democratization Policy Council, za Glas Amerike je govorio iz Brisela. Kao uzrok problema vidi to što se Zapad ranije nije oštrije suprotstavljao prijetnjama po BiH: “Mislim da je neposredni razlog ovome to što ni Sjedinjene Države (SAD) ni Evropska unija (EU) nisu potiskivale eskalirajuće napade na jedinstvo BiH u posljednjih nekoliko godina. Ovo je dugoročan trend, mislim da je vidljiv otkad je EU od SAD i OHR-a preuzela vođenje takozvane međunarodne zajednice u BiH.“
Uloga Srbije i Rusije u regionalnim krizama
Uprkos oštroj Dodikovoj retorici, posebno protiv SAD, McCarthy ukazuje na značajnu kontradiktornost: „Njegova stranka SNSD je glasala za obnovu mandata na državnom nivou, oružanim snagama, pravosuđu itd. A ovdje Dodik govori da želi da se povuče iz vojske na državnom nivou, iz pravosuđa, iz poreske uprave. Tako da to pomalo izgleda kao šizofreno ponašanje.“
Prema McCarthyevim riječima, primjetno je da Dodik nema apsolutnu podršku: „Ali ono što mi je također bilo zanimljivo je izjava predsjednika Vučića da se ne može raditi ništa što bi bilo protivno ustavu Bosne, na državnom nivou.“
Ipak, Serwer navodi da Dodik osim iz Rusije dobija poticaje upravo iz Srbije, dodajući da se čini kako ga je Beograd nekada sputavao jer je smatrao da mu ovakvo ponašanje može ugroziti članstvo u EU. „Međutim, Vučić je ocijenio da su izgledi Srbije za pristupanje EU predaleko u budućnosti da bi se on brinuo oko toga“, zaključuje Serwer. „Tako da nema više motiva da zaustavi Dodika i njegova ideja o srpskom svijetu, o velikoj Srbiji, to je ista ideja.“
Takve ideje, kaže Serwer, znače „uništenje nekoliko država na Balkanu, znače rat, znače smrt, znače izbjeglice. Zapadne države to ne bi trebale željeti, Evropa i SAD bi se trebali čvrsto tome protiviti i planirati kako će to izbjeći.“
Analitičari se slažu u stavu da su tenzije u regionu povezane međusobno, ali i sa zaoštravanjem odnosa između NATO-a i Rusije.
„Ne sumnjam da su događaji koje smo proteklih sedmica i mjeseci vidjeli na Cetinju u Crnoj Gori ili na sjeveru Kosova i u RS povezani“, kaže Vogel. „Svi oni imaju primarnu i sekundarnu stranu koja ima koristi od toga: Srbiju i predsjednika Vučića i Rusiju. Tako da mi je teško povjerovati da su to samo neke vrste spontanih manifestacija lokalnih nezadovoljstava ili nešto slično.“
Kao poseban problem Vogel navodi to što mu se čini da određene članice EU, poput Mađarske i Slovenije, „ohrabruju Vučića u pokušajima da ponovo stvori neku vrstu srpskog svijeta, kako god to izgledalo u praksi“.
McCarthy posebno ističe ulogu Moskve u dešavanjima u regionu: „Ovo je jeftin način za Rusiju da posije razdor i potkopa poziciju Zapada, EU i Washingtona na Zapadnom Balkanu. (…) Rusija nikada neće propustiti priliku da podijeli međunarodnu zajednicu, posebno Vijeće za implementaciju mira, o načinima na koje stvari mogu krenuti naprijed u Bosni.“
Moskva je bila protiv toga da Christian Schmidt postane visoki predstavnik u BiH, napominje McCarthy, dodajući da su zbog toga Rusi ljuti, te „sada traže priliku da među sve unesu podjele, te potaknu Dodika da učini ono što trenutno radi.“
Sagovornici Glasa Amerike upozoravaju na mogućnost da upravo zbog toga Rusija ili Kina ulože veto u Vijeću sigurnosti UN-a kada se u novembru bude odlučivalo o produženju mandata EUFOR/ALTHEA misije u BiH.
„To bi bio vrlo ozbiljan udarac za međunarodnu ulogu u BiH, i mislim, što je i važnije, za sigurno i zaštićeno okruženje za čije održavanje EUFOR ima mandat“, navodi Vogel, dodajući da ova misija ni sada nije dovoljno snažna. Prema njegovim riječima, u ovom trenutku se ne može znati da li će do veta doći, ali opasnost od toga nikada nije bila veća.
Vogel i Serwer se slažu da u ovom trenutku ne vide jasan rezervni plan, ali i da bi za dugoročno održavanje mira bilo važno rasporediti NATO trupe u Brčkom, koje spaja dva dijela RS.
EU nema volju da se suprotstavi
Analitičari kao značajan problem ističu blage reakcije iz EU, ali i činjenicu da u EU ne postoji jedinstven stav kada je riječ o Zapadnom Balkanu i BiH.
Kao primjer, Vogel navodi nedavnu izjavu ministara vanjskih poslova zemalja članica EU „u kojoj žale zbog političke krize u zemlji i pozivaju sve političke lidere da se odreknu provokativne retorike i podjela, uključujući i dovođenje u pitanje teritorijalnog integriteta BiH.“
„Kao da se radi o apstraktnim prijetnjama“, nastavlja Vogel. „Postoje konkretni lideri koji upućuju ove prijetnje - Milorad Dodik, uz podršku predsjednika Vučića. A EU ih čak i ne uspijeva spomenuti u saopštenju. Tako da ne vidim veliku volju da se tome suprotstavi. Mislim da se u Briselu nadaju da je ovo samo lokalizirana kriza koja će se smiriti.“
Serwer kaže da je važna saradnja SAD i EU, navodeći kao primjer zajedničko saopštenje nakon sastanka državnog sekretara SAD Antonyja Blinkena i visokog predstavnika EU Josepa Borrella. „To ni u kom slučaju nije savršena izjava, jasno je razvodnjena u odnosu na ono što se možda Amerikancima sviđalo, ali je bolje nego ništa. Važno je da Evropljani i Amerikanci budu na istoj valnoj dužini i da na odgovarajući način reagiraju na stvarne prijetnje.“
Prema Vogelovim riječima, problem EU je u tome što nikada nije koristila moći koje su joj na raspolaganju: „Nikada nije koristila restriktivne mjere protiv ljudi, protiv lidera u BiH iako već deset godina ima načine za to. Prije deset godina je najavila da će to učiniti ako dođe do prijetnje miru, suverenitetu i teritorijalnom integritetu. Ako Dodikove prijetnje nisu takva prijetnja, ne znam šta bi drugo bilo. Ipak, EU nije voljna djelovati.“
„Mislilo se da će politika proširenja EU stvoriti poticaj za političke lidere da se ponašaju na konstruktivan način, ali imamo 15 godina akumuliranih dokaza da to nije slučaj“, dodaje Vogel. „Ipak, nikada nije bilo revizije politike, nikada nije bilo korekcije kursa.“
SAD trebaju imati konkretan plan
McCarthy kaže da je neophodna veća uključenost SAD: „Nadam se da ćemo to vidjeti, s obzirom na činjenicu da je proširenje EU za zemlje kandidatkinje Zapadnog Balkana prilično zaustavljeno. Tako da su ovdje potrebne SAD, ne samo diplomatski, nego i kroz stalni vojni angažman, te veća američka ulaganja.“
Kao primjer postojanja želje da se poveća uloga SAD, McCarthy vidi to što su u proteklim sedmicama za veoma važne pozicije kandidovane diplomate sa velikim iskustvom u regionu. Gabriel Escobar postao je specijalni predstavnik SAD za Zapadni Balkan, dok je James O’Brien u State Departmentu nominovan za mjesto koordinatora za sankcije. Za novog američkog ambasadora u BiH nominovan je Michael Murphy, a u Srbiji – Cristopher Hill.
Ostali sagovornici Glasa Amerike to također vide kao ohrabrujući znak. Ipak, Serwer navodi da nisu dovoljna samo imenovanja.
„Bidenova administracija je jasno postavila svoje ciljeve: suverenitet i teritorijalni integritet svih zemalja Zapadnog Balkana, uključujući posebno Kosovo i BiH, kao i perspektiva NATO-a i EU za one zemlje koje to žele“, objašnjava Serwer. „Ono što nije jasno je kako će oni doći do tih ciljeva sa mjesta na kojem se sad nalazimo. To im je sada potrebno, ozbiljan plan, operativni plan koji će nas približiti tim ciljevima u narednih nekoliko godina. To je vrlo težak zadatak.“
Vogel kaže da Washington još uvijek pitanja o Balkanu prepušta EU: „I dalje se nadaju da će EU i SAD zajedno riješiti situaciju bez da se moraju baviti temeljnim uzrocima i problematičnim ličnostima i liderima koji pokreću pogoršanje i eskalaciju.“
„Bio bih vrlo oprezan u predviđanju da SAD imaju plan i da će ga uskoro implementirati“, pesimističan je Vogel. „Mislim da Washington nema plan. Mislim da Washington želi tišinu na Zapadnom Balkanu kako bi se mogao usredotočiti na ono što vidi kao najhitnija pitanja u vezi sa svojim nacionalnim interesima. A Zapadni Balkan nije među njima.“
See all News Updates of the Day
Kriminalizacija klevete značajno će ograničiti medijske slobode
Ionako ograničene medijske slobode u BiH bi mogle biti pogoršane ukoliko se u RS usvoje najavljene izmjene zakonske regulative kojima se kriminalizuje kleveta. Upozorili su na ovo predstavnici međunarodnih organizacija na konferenciji o medijskim slobodama u Banjaluci.
Walker: Kosovski potezi su nepromišljeni
Bivši američki diplomata i nekadašnji ambasador pri NATO Kurt Walker analizirao je napetosti i trenutne odnose Kosova i Srbije nakon posljednjih tenzija na sjeveru Kosova čija su kulminacija bili sukobi KFOR-a i demonstranata pred zgradom opštine Zvečan - kada je ukupno povrijeđeno više od 80 ljudi.
Presuda Stanišiću i Simatoviću otvara put žrtvama da traže odštetu od Srbije
Nakon presude, kojom su Jovica Stanišić i Franko Simatović, bivši rukovodioci Službe državne bezbjednosti Srbije, osuđeni na po 15 godina zatvora, postavlja se pitanje: Mogu li žrtve tražiti obeštećenje pred nacionalnim sudovima? Struka se slaže u jednom, a to je da žrtve imaju pravo na odštetu.
Daniel Fried: Trenutna kriza na Kosovu izazvala bijes Amerike
"Trenutnu krizu su, čini se, izazvale greške kosovske vlade", ocijenio je za Glas Amerike bivši diplomata i dugogodišnji zvaničnik State Departmenta Daniel Fried.
Stručnjak nevladinog Atlantskog savjeta tako komentariše napetosti i njihove posljedice - pošto su gradonačelnici nesrpske nacionalnosti opština sa srpskom većinom na sjeveru Kosova, uz asistenciju policije, ušli u kancelarije u opštinskim zgradama Zvečana, Zubinog Potoka i Leposavića - što je izazvalo nezadovoljstvo i višednevne proteste lokalnih Srba.
Kulminacija su bili sukobi između snaga KFOR-a i demonstranata pred zgradom opštine Zvečan u kojima je povređeno više od osamdeset ljudi - među kojima i trideset vojnika KFOR-a.
"Odnosi Srbije i Kosova nisu normalni mnogo godina, i odgovornost za to je u suštini na Srbiji, jer odbija da prizna Kosovo kao nezavisnu državu. Oni neće povratiti Kosovo - jednim dijelom zbog godina srpskog destruktivnog nacionalizma, i represije na Kosovu, koja je dovela do NATO intervencije, koju nismo željeli", objašnjava Fried, koji je tokom višedecenijske karijere obavljao i funkciju pomoćnika državnog sekretara za Evropu i Evroaziju.
Ukazuje da mu djeluje da je trenutna kriza izazvala bijes Sjedinjenih Država.
"Ne koristim olako tu riječ, ali čitao sam transkript američkog ambasadora Hoveneira na Kosovu sa konferencije za medije i ne mogu da se sjetim da je ikada od kosovske nezavisnosti 2008, predstavnik američke vlade bio toliko frustriran kao što je bio on. Mislim da je kosovska vlada donijela odluku pod teškim okolnostina, koje su učinile već komplikovanu situaciju mnogo gorom. I to je rezultiralo oštrim pogoršanjem američko-kosovskih odnosa i ne vidim kako to ikome pomaže. Nažalost, ne mislim ni da je raspoređivanje srpske vojske i demonstracija sile od velike pomoći. Primijetio sam da je ambasador Hovernier imao mogućnost da odgovornost svali na obe strane, ali on je nije prihvatio", ocjenjuje Fried za Glas Amerike.
Prema njegovim riječima, KFOR je u opštini Zvečan bio primoran da interveniše - kada je više desetina vojnika te misije na Kosovu ozbiljno povrijeđeno.
"Teško je vrijeme i na terenu i za odnose Amerike i Kosova, i cijela ova situacija je nesretna. Nadam se da će kosovska vlada naći način da se vrati sa ovih početnih grešaka. Vlade prave greške i nadam se da nekim dijelom, a možda i sveukupno, kosovska vlada to priznaje. Mislim da je jasno šta želim da kažem - ovo nije balansirana situacija. Ovo je situacija u kojoj SAD misle da je kosovska vlada napravila ozbiljnu grešku", ukazuje Frird, uz napomenu da to dodatno otežava situaciju.
Glas Amerike: Američki državni sekretar Antony Blinken je oštro kritikovao, u saopštenju, kosovsku vladu za tu odluku. Da li je opravdano da SAD krive samo Kosovo?
Fried: Mislim da američka vlada ima razloga za frustraciju. Kao što sam rekao, mislim da korijen problema nije u odgovornosti Kosova i kosovske vlade. Veća odgovornost je uglavnom na Srbiji i njenim kontinuiranim naporima da se opire realnosti kosovske nezavisnosti, za koji Srbi znaju, mislim da znaju da je permanentna, da je Kosovo otišlo. Iz različitih razloga, oni to ne prihvataju. Tako da je dublja odgovornost više na srpskoj strani, ali pojedinačna odgovornost za ove incidente sa zgradama opština je odluka Kosova. Zato su Sjedinjene Države tako frustrirane, jer je kosovska vlada donijela odluku na razumljivom, ali apstraktnom osjećaju suvereniteta, ostavljajući da se posljedicama bave KFOR i Sjedinjene Države i mislim da su Amerikanci bili frustrirani tim pristupom.
Glas Amerike: Sekretar Blinken je, u prvom saopštenju za medije upozorio na posljedice po bilateralne odnose Sjedinjenih Država i Kosova. Američki ambasador u Prištini naveo je da je otkazivanje učešća Kosova u vježbama Defender Europe prva posljedica. Premijer Kosova Aljbin Kurti ocijenio je da je ta odluka katastofa i da nije fer. Da li je američka odluka bila opravdana?
Fried: Mislim da su Sjedinjene Države htjele da privuku pažnju kosovske vlade i građana, što znači da su bile ozbiljno iziritirane. Pretpostavljam da su imale razloga za ovo, znam sekretara Blinkena već 30 godina. On je promišljen. Pretpostavljam da je imao razloga da bude frustiran potezima kosovske vlade. Ti potezi su učinili stvari gorim, a odgovornost za suočavanje sa posljedicama pala je na KFOR i SAD. Mislim da je ovo bio način da se poruči Kosovu - da ne možete da pravite problem, nepotrebni problem nama, i onda samo da odšetate bez ikakve odgovornosti. Ponavljam, dublja odgovornost je daleko veća na Srbiji, ali odgovorost za ovaj incident leži na kosovskoj vladi. I poznajem ambasadora Hoverniera, on je ozbiljna osoba, i očigledna je bila njegova frustracija na toj konferenciji za medije
Glas Amerike: Rekao je i da Washington razmatra moguće druge mjere. Na osnovu vaše dugogodišnje diplomatske karijere, koje bi druge mjere Washington mogao da preduzme?
Fried: Ne želim da spekulišem. Radije bih da Vlada Kosova pronađe način da smanji tenzije.
Glas Amerike: Međutim, premijer Kurti i dalje ne odustaje uprkos pozivima SAD….
Fried: Političari često prkose u javnosti, a zatim pronađu način da se povuku. Vidjećemo šta će uraditi. Međutim, trebalo bi da zna da je greška uzimati američku podršku zdravo za gotovo ili djelovati kao da je ona permanentna i da će se nastaviti bez obzira na vaše akcije. Neće. Sjedinjene Države su veoma strpljive i imaju strateško razumijevanje lokalnih političkih imperativa. Međutim, mislim da je Vlada Kosova pretpostavljala da je američka podrška automatska bez obzira na to šta bi ona uradila. Sjedinjene Države su početkom ovog vijeka donijele odluku da podrže nezavisnost Kosova. I ja sam bio dio procesa donošenja te odluke. To je bio naš izbor. Mogli smo da izaberemo nešto drugo, ali smo izabrali mudro. Kosovo mora da iskoristi ovu šansu i da konsoliduje svoju poziciju, a ne da tretira Sjedinjene Države kao da su beskonačan izvor slijepe podrške, pod bilo kojim okolnostima. Ne bi bilo mudro da iskorištavaju SAD i Evropu. Ali, vlade griješe i nadam se da će premijer Kurti shvatiti da je otišao predaleko i da će naći način da se povuče.
Glas Amerike: Da li smatrate da je američko kažnjavanje Kosova neuobičajeno oštro, imajući u vidu da je Kosovo do sada bilo blisko usklađeno sa SAD?
Fried: Ovo je svakako najveća pukotina u dugom period saradnje SAD i Kosova. Ovo je, prema mom sjećanju, najsnažniji iskaz američkog protivljenja potezu Vlade Kosova. I najoštrija izjava koliko se ja sjećam. I ovdje nije riječ o nekoj nesmotrenoj izjavi datoj pred mikrofonom. Ovo je nešto što je američka vlada očigledno razmotrila. I pretpostavljam da su SAD tražile od Vlade Kosova da ne preduzima određene korake. Naš zahtjev je ignorisan i ti koraci su preduzeti, a rezultat je upravo ono od čega smo strahovali. Ne znam cijelu priču, ali pretpostavljam da je nezadovoljstvo bilo opravdano. Nije kraj svijeta, ali Vlada Kosova mora da pronađe način da odustane od ovoga.
Glas Amerike: Pomenuli ste da je osnovni uzrok problema Srbija. Kosovske vlasti su okrivile Beograd i predsjednika Vučića da su izazvali nemire da bi destabilizovali Kosovo. I sekretar Blinken je zatražio od predsjednika Vučića i njegove vlade da deeskaliraju situaciju, da spuste bezbjednosni status oružanih snaga i pozovu Srbe na Kosovu da ne izazivaju KFOR i da se uzdrže od nasilja. Da li su SAD trebalo da budu oštrije prema Beogradu i Vučiću, kako neki analitičari to smatraju?
Fried: Zahtjev SAD predsjedniku Vučiću i Vladi Srbije je svakako razuman. Bilo bi pogrešno za Vladu Srbije da zaključi da zato što su SAD ljute na Vladu Kosova, da je to šansa za Srbiju da pogorša stvari. Nije. Mislim da bi SAD reagovale veoma oštro i energično ako bi Srbija pokušala da zloupotrijebi aktuelnu situaciju. S druge strane, predsjednik Vučić godinama pokušava da igra na dvije karte. Istovremeno govori o tome da je snaga za stabilnost i da želi evropsku budućnost za Srbiju, dok cijelo vrijeme igra na srpsku nacionalističku kartu, misleći možda da će Rusija da zaštiti Srbiju, obezbijedi joj strateške opcije i sposobnost da se bavi kratkoročnim taktičkim igrama.
Kada bih ja savjetovao Vladu Srbije, rekao bih joj da bi trebalo da bolje pogleda svog prijatelja Vladimira Putina i Rusiju. Oni nisu sposobni da vam pomognu osim da budu destruktivni. Jedva su sposobni sebi da pomognu. Gube rat koji nije trebalo ni da započnu. I nisu uspjeli da osvoje Ukrajinu. Ne mogu da pobijede u ratu, a ne mogu ni da se povuku. Ekonomija im je u problemu. Mladi ljudi napuštaju zemlju. Nisu u dobroj situaciji. Klađenje na Rusiju nije mudro, ona nije u poziciji da bude strateški zaštitnik Srbije…
Zbog toga bi predsjednik Vučić trebalo da iskoristi ovu šansu da izgradi odnose sa SAD i Evropom i bude konstruktivna snaga u procesu normalizacije. Postoje savršeno legitimni srpski interesi na Kosovu. Pomenuo sam manastire i srpsko stanovništvo, i njihov fer tretman. To su razumni zahtjevi i trebalo bi da se ispoštuju. Nije razumno da Srbija djeluje kao da je i dalje suverena sila na sjeveru Kosova. To samo dovodi do problema.
Glas Amerike: Koliko je bojkot izbora na sjeveru Kosova doprinio situaciji? I da li su SAD i međunarodna zajednica previše pomirljivi prema Srbiji, kako neki posmatrači misle?
Fried: Vi ste upotrijebili riječ pomirljivi, ne ja. Ja razumijem da SAD pokušavaju da rade ka rješenju, Mislim da predsjednik Vučić i Vlada Srbije treba da prestanu da se pretvaraju da mogu da ponište ili ugroze suverenitet Kosova. Na neki način koriste srpsku zajednicu na Kosovu kao predmet političke igre. To im neće pomoći. Želite da im pomognete? Pomozite im da da imaju održivo mjesto na Kosovu. To je vjerovatno moguće postići. Ima mnogo ideja: lokalna vlada, lokalna samouprava, ZSO, mnoge ideje koje mogu da budu funkcionalne. Međutim, neće biti u Srbiji, niti će Srbija doći na Kosovo. To se neće dogoditi.
Nadam se da će u narednom periodu, narednih nedjelja, kada trenutna kriza deeskalira, a Srbija u tome treba da pomogne, sve strane moći da se vrate izgradnji onoga što se može izgraditi. I Srbija ne bi trebalo da pogoršava stvari. Ako to uradi, to neće biti dobro za Srbiju. Gdje će Srbija ići, ako ne u EU? Da se pridruži nekoj grupi kojom dominira Rusija? Rusija neće pomoći Srbiji, ne može da joj pomogne, osim kroz ogorčenost i retoriku… Svakako put naprijed za Srbiju nije da nastavi da balansira između zapada i Rusije na čijem čelu se nalazi optuženi ratni zločinac.
Glas Amerike: SAD žele da se dvije strane vrate dijalogu koji, kako se sada čini, ne rešava mnogo uprkos dogovoru iz Ohrida. Da li bi SAD i EU trebalo da preispitaju strategiju kada je riječ o odnosima Srbije i Kosova?
Fried: Ne mogu zasigurno da kažem. Ima mnogo okvira, okvirnih dogovora, koji su obećavajući. Nisam siguran da bi preispitivanje ili utvrđivanje novog okvira dalo rezultate. Ima dovoljno u postojećim okvirima da se postigne napredak ako strane žele da postignu napredak. Neće biti napretka ni u jednom okviru ako strane to ne žele. Tako da problem nije u okviru, već da li će strane to ozbiljno da shvate.
Tomislav Cvitanušić za VOA: Na Everest se penje iz srca
„Bilo je momenata kada sam želio odustati, ali poruke od bosanskohercegovačke javnosti su mi značile. Ja sam se popeo na vrh, ali imam osjećaj da je to bio timski uspjeh jer svaka poruka podrške je presudna u trenucima kada vam je teško”, kaže bh. alpinista Tomislav Cvitanušić u intervjuu za Glas Amerike nakon uspješno završene ekspedicije na „krov svijeta” – Mount Everest.
Glas Amerike: U Sarajevu su Vas, nakon ekspedicije na Everest, dočekali prijatelji, porodica i ljudi koji su podržavali Vaš put. Da li je nekoliko dana dovoljno da se sumiraju utisci i „slegnu” emocije nakon velikog uspjeha?
Cvitanušić: Utisci i emocije se još uvijek sumiraju. Trebat će mi vremena da shvatim da je to bio „krov svijeta” i da je sve trajalo od polaska na Himalaje do povratka. Prošlo je 58 dana, dug period, pogotovo ako ste sami, da nije bio niko iz Bosne i Hercegovine s kim sam mogao popiti kafu, porazgovarati... U timu sa mnom su bili pjevači iz Meksika, Indije, Njemačke i Francuske. Divni ljudi s kojima sam razgovorao, ali nije to isto. Imati nekoga bliskog mi je najviše falilo. Bilo je dana kada sam se pitao da li mogu, ali nisam dozvolio da nadvlada pesimizan. Zebnja i čekanje da li će sve dobro proči. Bila je loša sezona za penjače u Nepalu. Stradalo ih je 17 i to je previše. Prosjek je četiri do pet nesreća po sezoni.
Glas Amerike: Koliko su Vam značile podrška i savjeti bh. alpiniste Muhameda Gafića i ostalih iskusnih penjača iz regiona? Kako ste se pripremali fizički i mentalno?
Cvitanušić: Podrška Muhameda Gafića Gafe je bila značajna, jer sam od njega naučio sve o planinama i alpinizimu. Generacija Hame Šišića i Slobodana Žalice je postavila temelje alpinizma u BiH krajem '60-ih, '70-ih i '80-ih godina. Kad idete na Everest uradite sve što je do vas kako biste sebi pojačali šansu da bude uspješno. Ja sam imao „savjetodavno tijelo” koje se sastojalo od Gafe, Dragana Jaćimovića, prvog čovjeka iz Srbije koji je popeo Everest, Stipe Božića iz Hrvatske i Naima Logića, prvog Bosanca i Hercegovca s adresom u Arizoni, koji je popeo svih sedam vrhova na sedam kontinenata. Imao sam satelitski lokator kojim sam mogao komuncirati na mjestima gdje nema signala. To mi je mnogo značilo, al sam ponosan da sam imao pomoć od navedenih ljudi.
Glas Amerike: Šta je bilo u mislima tokom ekspedicije s obzirom na teške vremenske prilike i okolnosti? Je li bilo momenata kada ste htjeli odustati?
Cvitanušić: Bilo je momenata kada sam želio odustati, ali poruke od bh. javnosti su mi značile. Ja sam se popeo na vrh, ali imam osjećaj da je to bio timski uspjeh. Svaka poruka podrške, pogotovo ljudi koje ne poznajete, presudna je u trenucima kada vam je teško. Svakom penjaču je teško. Svi nekada razmišljaju da odustanu. Neki to i urade, ali ja nisam. S druge strane, mi iz BiH nemamo tako često priliku izaći na „krov svijeta” Mala smo zemlja, iako imamo veliki potencijal, talenat i ljudske resurse. Mora se pronaći unutrašnja motivacija, a mislio sam da je najviše potrebna fizička snaga. Potrebno vam je zdravlje i da tijelo sluša. Međutim, tamo sam naučio da se Everest penje iz srca. Mlađi i snažniji momci, alpinisti, pripadnici specijalnih jedinica iz raznih dijelova svijeta su odustajali. Sa mnom u timu je bila Francuskinja Fabiene, majka troje djece, koja je zbog autoimune bolesti, dvije godine provela u kolicima. Nakon što se izliječila, odlučila je popeti Everest i skrenuti pažnju na tu bolest. S jedne strane je žena koja je bila bolesna, a s druge pripadnici specijalnih jedinica. Ona se popela, a neki od njih su odustajali. Penjanje na Everest je mentalna igra. Potrebno je pronaći motivaciju i snagu da se ide dalje, metar po metar do kraja.
Glas Amerike: Iako je postojala velika želja i upornost, šta je bilo najizazovnije na putu do vrha, postoji li ključni trenutak?
Cvitanušić: Najuzbudljiviji momenat je bio i najteži na ekspediciji. Petnaestog maja, u 15 sati smo došli na južno sedlo, jurišni kamp odakle se ide na vrh. Trebali smo tu provesti tri do četiri sata, istopiti led kako bismo napravili vodu ili čaj za uspon, odmoriti se i krenuti. Jedva smo uspjeli razapeti šator od jačine vjetra, a vrlo je teško predvidjeti vjetar na tom sedlu. Tu smo proveli 26 sati, strahujući za život. Tu se ne može disati dbez kisika u bocama. U tom trenutku nisam razmišljao o vrhu, već o opstanku. Sutradan su nam javili da će vjetar oslabiti na grebenu Everesta i da će biti prihvatljivo za penjanje. Rekli su nam: „Ako mislite krenuti na vrh, trebate poći noćas ili se vratiti u bazu”. Partner me pogledao i pitao: „Šta misliš?”, a ja sam rekao da sam fokusiran i spreman pokušati. Krenuli smo ka vrhu i nakon 14 sati smo stigli na Mount Everest. Bili smo naoružani optimiznom i željom da izađemo skupa na vrh. Njemu znači taj vrh, a znao je koliko bi i meni značio i koliko bi bio ponosan i sretan da zastavu BiH izvadim iz ruksaka i napravim fotografiju.
Glas Amerike: Koliko su česte povrede i smrtni ishodi na usponima?
Cvitanušić: Nesreće se dešavaju. Teško je ako se nesreća desi gdje ne može doći helikopter i spasioci. Prepušteni ste sami sebi. Partner i ja smo imali paket prve pomoći, a 80 posto penjača je za dva dana dobilo promrzline zbog vjetra. I ja sam ih dobio i javio sam se doktoru u baznom kampu nakon povratka. Helikopter me prebacio u bolnicu, pobrinuli su se za mene i neću imati posljedice. Trebam biti pod ljekarskim nadzorom te se nadam da ću ubrzo voziti bicikl, trčati i plivati.
Glas Amerike: Kako je izgledao boravak na vrhu, šta Vam je u tom trenutku bilo u mislima?
Cvitanušić: Boravak na vrhu je kratak. To je mali prostor, snježna kapa na kojoj se nalazi famozna kineska piramida. Na vrhu se ne ostavlja ništa. Ljudi često pitaju jesmo li ostavili zastavu? Zamislite kada bi svaki penjač ostavio zastavu na vrh, a u sezoni ih je oko 200. Boravak na vrhu je trajao desetak minutaa, jer imamo kisik koji se troši, a potreban nam je i za povratak. Silazak je puno teži nego uspon. Uspon je noću pomoću čeonih lampi i vidite nekoliko kvadrata oko sebe, ne vidite prostranstvo. Kada se spuštate po danu i vidite kuda ste prošli, pomislite da je sreća što je bila noć. Da sam preko dana vidio put kojim sam krenuo, vjerovatno bi bilo teže i bilo bi iskušenje odustati. Nemoguće je opisati kakve su to padine i predjeli. Kada ste na vrhu i oči se ovlaže, taj trenutak spakujete u srce. Ono što ostaje u srcu i duši je sve što penjač ponese sa sobom. Ja sam imao osjećaj zahvalnosti i prolaznosti. Planina je stara 60 miliona godina, a mi smo na planeti određeno vrijeme.
Glas Amerike: Koja bi bila Vaša poruka sve hrabre ljude iz Bosne i Hercegovine koji se odluče na ekspediciju penjanja na Everest?
Cvitanušić: Najvažnije je imati dobre učitelje i savjete i naučiti vještine. Ja sam imao dobar tim i „savjetodavno tijelo” alpinista iz regiona koji su se ujedinili da mi pomognu. Imao sam logističku podršku od sponzora - dozvole su preskupe, oprema, bazni kamp... Sada imam obavezu prenijeti mladima kako su meni prenosili moji učitelji alpinizma - ništa nije nemoguće. Ne trebamo se plašiti, moramo biti hrabri. Mi smo mala zemlja, ali smo sposobni za velike stvari, a to se pokazuje u sportu u cijelom regionu. Nekada se plašimo i pokušati. Svako ima svoj Everest. Ne mora to biti penjanje, može biti u nauci, kulturi, muzici.. Moramo ohrabriti generacije koje dolaze da nastave tamo gdje smo mi stali. Nadam se da će moj put nekoga ponukati. BiH još uvijek nema ženu na vrhu svijeta. Nadam se da će moja priča ponukati neku ženu iz alpinizma da postane prva žena iz BiH na „krovu svijeta”. Svi ćemo se staviti u službu tog cilja, cijela ekipa iz BiH i regiona.
