Linkovi

Top priča BiH

Ratko Mladić: Život najmlađeg oficira i najpoznatijeg bjegunca

Ratko Mladić sa pripadnicima Vojske Republike Srpske ušao u Srebrenicu u julu 1995. godine.

Prvo jugoslovenski vojnik, a onda optuženik za ratne zločine u bijegu od pravde – danas bivši komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS) Ratko Mladić, očekuje konačnu presudu za najstrašnije zločine počinjene na tlu Evrope od Drugog svjetskog rata.

“Vrlo, vrlo opasan čovjek”, riječi su kojim je bivša glavna tužiteljica Haškog tribunala Carla Del Ponte opisala bjegunca za kojim je tragala više od deset godina svog života, piše BIRN. Njen cilj, kako je rekla, bio je da osigura da on odgovara za prvi genocid počinjen na tlu Evrope nakon poraza nacističke Njemačke.

Iduće sedmice – u utorak, 8. juna – 26 godina nakon što je protiv njega podignuta prva otpužnica, Mladiću će biti izrečena konačna presuda za genocid i zločine počinjene u BiH u periodu od 1992. do 1995. godine. Mehanizam za međunarodne krivične sudove (MMKS) će odrediti koja je bila Mladićeva uloga u ratu koji je odnio živote više od 100.000 osoba, i protjerao dva miliona ljudi.

Mladić je uložio žalbu na prvostepenu presudu iz 2017. godine po kojoj je osuđen na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici, progone Bošnjaka i Hrvata, terorisanje građana Sarajeva i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.

Mladić, koji danas ima 74 godine, rođen je za vrijeme Drugog svjetskog rata, u bh. selu Božanovići kod Kalinovika, nekih 70-ak kilometara od Sarajeva.

Dijete je jugoslovenske partizanske porodice. Mladić je izgubio oca kada je imao samo tri godine. On je stradao u jednoj od posljednjih bitaka Drugog svjetskog rata. Još kao dijete, Mladić je odlučio da će pratiti očeve stope i postati vojnik – upisao je Vojnu akademiju u Beogradu.

U 22. godini postao je oficir u Skoplju (Makedonija), gdje je bio najmlađi komandant u Inžinjerijskoj četi Jugoslovenske narodne armije (JNA).

Mladićeve vojne sposobnosti prvi put su testirane na početku raspada Jugoslavije, kada su jedinice pod njegovom kontrolom poslate da pomognu lokalnom srpskom stanovništvu u Hrvatskoj. U proljeće 1991. godine, stigao je u hrvatski grad Knin, koji je bio centar srpskih snaga u to vrijeme.

Do juna 1991. godine, kada je Mladić imenovan za komandanta Devetog korupsa JNA u Kninu, to područje su srpske snage već odvojile od ostatka Hrvatske i proglasile Srpsku autonomnu oblast (SAO) Krajinu i blokirale ceste oko grada. U augustu, Mladić je naredio napad na selo Kijevo kako bi razbio blokadu srpskih sela koju su naredile snage hrvatske države.

“U Kijevu, mi smo pucali na legitimne vojne mete. Nismo uništili nijednu kuću samo reda radi”, kazao je Mladić nakon napada.

S ovim se hrvatsko pravosuđe nije složilo. U julu 1992. Okružni sud u Šibeniku je Mladića u odsustvu osudio na 20 godina zatvora za napad na Kijevo, koje je skoro potpuno uništeno.

Prema presudama Haškog tribunala, napad JNA na Kijevo 26. avgusta 1991. godine označava trenutak kada je JNA službeno pristupila srpskim snagama.

Nakon što je JNA okupirala teritoriju, lokalne srpske jedinice su preuzele kontrolu. Ovaj model je korišten širom Jugoslavije – u Hrvatskoj, BiH i Kosovu – jedinice su se mijenjale, ali strategija je ostala ista.

Nastavak rata u BiH

Ratko Mladic i Radovan Karadžić u Banjaluci, 26. juni 1995. godine
Ratko Mladic i Radovan Karadžić u Banjaluci, 26. juni 1995. godine

Rat je naredne, 1992. godine prešao u BiH i brojni komandanti JNA porijeklom iz BiH pristupili su jedinicama koje će kasnije postati dio Vojske Republike Srpske (VRS). Takav je bio slučaj i s Mladićem.

Srbijanski predsjednik Slobodan Milošević u to vrijeme nije želio da bude proglašen agresorom, pa je umjesto slanja sopstvenih snaga u BiH, odlučio da jedinice VRS-a potpomaže naoružanjem i ljudstvom. Mladić je imenovan za glavnog stratega.

“Kada sam preuzeo funkciju… Dao sam si zadatak da sakupim ljudstvo i formiram komandu i štab… Znao sam odmah da će se tamo desiti veliki historijski događaji”, izjavio je Mladić u intervjuu za beogradski NIN.

Adam Weber, jedan od tužitelja u Mladićevom predmetu od 2012. do 2017., rekao je da je Mladić izabran jer ga je srpsko rukovodstvo vidjelo kao “osobu koja je upravo izvela neke akcije etničkog čišćenja u Hrvatskoj”.

General Manojlo Milovanović kazao je Haškom sudu 2013. godine da je dan prije izbijanja rata Mladić upozorio svoje političko vodstvo na mogućnost počinjenja genocida dok nastoje zauzeti teritorij koji su željeli.

Milovanović je posvjedočio da je Mladić u maju 1992. pred Skupštinom srpskog naroda u BiH rekao: “Mi ne možemo očistiti, niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu… Pa, to je… to neće… Ja ne znam kako će gospodin (Radovan) Karadžić i gospodin (Momčilo) Krajišnik objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid.”

Pod Mladićevom palicom, Vojska Republike Srpske je sijala strah i smrt – utvrđeno je presudama Haškog tribunala – glavni grad Sarajevo je držan pod opsadom više od tri godine, a gradovi poput Foče, Prijedora i Višegrada su etnički očešćeni od nesrpskog stanovništva.

Mladić nikada nije radio u tajnosti i često je pozivao kamere da ga prate dok je obilazio položaje oko Sarajeva, dok su jedinice pod njegovom kontrolom snajperisale i granatirale grad u kom nije bilo hrane, vode i struje.

“Velušiće, tuci Velušiće… Tamo nema srpskog življa mnogo… Da ne mogu da spavaju, da im razvučemo pamet njihovu”, izjavio je Mladić 28. maja 1992. godine.

“I granatirati dio u blizini Dobrovoljačke ulice, tamo gore oko Humske ulice i Đure Đakovića”, nastavio je.

“Možete li granatirati Baščaršiju? Ispalite salvu na Baščaršiji. Držite zgrade Predsjedništva i Parlamenta pod izravnom vatrom. Pucajte polako, u intervalima, sve dok vam ne naredim da prestanete”, rekao je.

Te su noći mnoge zgrade u Sarajevu bile zapaljene. Više od 100 ranjenih ljudi dovedeno je u gradske bolnice za nekoliko sati. Oni koji su ostali u opkoljenom gradu sjećaju se mjeseci provedenih u strahu, jer su ljudi ubijani u redu za vodu i hljeb ili trčeći preko mostova pod snajperskom vatrom. Granatirane su bolnice, zajedno s muzejima i bibliotekama.

Do sada, Mladić nikada nije iskazao žal zbog stradanja nevinih civila.

“Samo sam branio svoj narod”, izjavio je više puta tokom rata, a istu odbranu koristio je tokom suđenja.

S druge strane, Weber je tvrdio da je Mladić bio “ključan za stvaranje cjelokupne strategije etničkog čišćenja počinjenog u cijeloj Bosni i Hercegovini, ali je također bio itekako uključen u operativnu razinu sa svojim glavnim zapovjednicima i provodeći tu strategiju”, te vrlo često prisutan na terenu tokom akcija.

“Zaštitnik Srba”

Ratko Mladić prilikom izricanja prvostepene presude kojom je osuđen na doživotnu kaznu zatvora.
Ratko Mladić prilikom izricanja prvostepene presude kojom je osuđen na doživotnu kaznu zatvora.

Mladić je više puta priznao da su vojne ofanzive bile njegov omiljeni “metod vođenja rata”. “Moj cilj je jednostavan – zaštita srpskih teritorija i ljudi koji tamo žive vijekovima”, rekao je tokom rata.

U julu 1995. godine, samo nekoliko mjeseci prije nego je rat u BiH zaustavljen, jedinice pod Mladićevom kontrolom zauzele su zaštićenu zonu Srebrenicu. Mladić je ušao u grad nasmijan, čestitajući vojnicima na uspjehu.

Ovaj grad dajemo na poklon srpskom narodu”, kazao je Mladić pred televizijskim kamerama.

“Konačno, nakon pobune dahija, došlo je vrijeme da se osvetimo Turcima ovog kraja.”

Ono što je uslijedilo nakon ove izjave bila su ubistva više od 7.000 dječaka i muškaraca i progon 40.000 žena, djece i starijih. Presude međunarodnih i domaćih sudova utvrdile su da se u Srebrenici desio genocid.

Tokom noći između 11. i 12. jula, Mladić je imao tri sastanka u hotelu “Fontana” u Bratuncu, gdje je bilo govora o sudbini Bošnjaka.

“Možete opstati ili nestati”, rekao je Mladić bošnjačkim predstavnicima, te dodao da moraju da polože oružje i biraju: “Ko hoće da ostane, a ko da ide. Ako želite da idete, izrazite želju.”

Na 12. juli, Mladić je došao u Potočare i kazao okupljenima da se ne trebaju bojati, a istu poruku dao je okupljenim muškarcima na livadi u Sandićima. Mladić je istu poruku dao u hangaru u Bratuncu i na stadionu u Novoj Kasabi, obraćajući se zarobljenim Bošnjacima i dječacima koji su bili okruženi srpskim vojnicima.

Umjesto toga, strijeljani su oni koji su zarobljeni ili su se predali. Prema optužnici MKSJ-a protiv Mladića, “više od 7.000 zarobljenika na području oko Srebrenice pogubljeno je po kratkom postupku od 13. do 19. jula 1995. Ubistva su se nastavila i nakon toga”.

Mladić u Srbiji

Nakon hapšenja, Ratko Mladić dolazi u sud u Beogradu
Nakon hapšenja, Ratko Mladić dolazi u sud u Beogradu

Rat u BiH je 1995. okončan Dejtonskim mirovnim sporazumom, a te godine izdat je i nalog za hapšenje Mladića. Tada je rekao da se nikada neće dobrovoljno predati.

“Suditi mi može samo moj narod”, dodao je on.

Prema dostupnim podacima, Mladić se 1996. godine odselio u Srbiju s nekoliko visokorangiranih oficira VRS-a. Živio je slobodno, bez straha od hapšenja, prisustvujući fudbalskim utakmicama. Do 2003. godine, bio je pod zaštitom srbijanske vojske. Nakon što su beogradske vlasti usvojile Zakon o saradnji s Haškim tribunalom, Mladić se i dalje skrivao uz pomoć male grupe prijatelja i, u posljednjim godinama, porodice.

Na dan 26. maj 2011. godine, pripadnici specijalne jedinice policije Srbije pronašli su starijeg muškarca s baseball kapom u selu Lazarevo. Na pitanje policajca da se identificira, Mladić je kazao: “Ja sam onaj kojeg tražite. Ja sam Ratko Mladić.”

Ekspresno je izručen u Haag i suđenje mu je počelo godinu kasnije.

Tokom devetogodišnjeg suđenja često je provocirao žrtve i odbijao naredbe sudija.

Imao je nekoliko ozbiljnih medicinskih problema dok je bio u pritvoru u Holandiji, a pretrpio je dva moždana i srčani udar. Njegova je obrana u više navrata tražila da ga hospitaliziraju, tvrdeći da mu se zdravstveno stanje pogoršava i izražavajući zabrinutost da možda nije mentalno kompetentan za praćenje postupka.

Obraćajući se sudu na žalbenom ročištu u oktobru 2020., on je tvrdio da je raspad Jugoslavije rezultat zapadnjačke zavjere i ponovio svoju ratnu tvrdnju da samo štiti srpski narod.

“Sudbina me dovela u situaciju da branim svoju zemlju, SFRJ [Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju] koju ste vi zapadne sile opustošile uz pomoć Vatikana i zapadne mafije, [američkog predsjednika Georgea H.W.] Busha i [njemačkog ministra vanjskih poslova Klaus] Kinkel”, rekao je.

“Ratko Mladić nije bio taj koji je započeo taj rat. On nije bio taj koji je napravio plan napada na Jugoslaviju”, dodao je.

Ovakve izjave Mladića uvreda su za žrtve. Izudin Alić, jedno od djece iz Srebrenice kojem je Mladić dao čokoladu u julu 1995. godine prije početka masakra, rekao je 2017. za BIRN da se ponekad pitao sjeća li ga se optuženi.

“Često se pitam zbog ovoga kad ga vidim u Haagu. Pitam se je li znao da će svi ti ljudi biti ubijeni… Moji otac i ujak, svi oni”, kazao je.

“Što osjećam prema njemu? Ništa! Drago mi je samo što je uhapšen i što mu se sudi”, dodao je Alić.

“Trebao bi odgovarati za sve što je radio u Srebrenici.”

Ovo je ažurirana verzija članka koji je BIRN izvorno objavio 2017. godine.

See all News Updates of the Day

Vodopad Blihe: Malo poznati turistički potencijal

Vodopad Blihe: Malo poznati turistički potencijal
please wait

No media source currently available

0:00 0:01:58 0:00

Rad Christiana Schmidta i OHR-a zavisit će od dogovora SAD-Evropa

Analitičari: Imenovanje Christiana Schmidta je prilika, ali i rizik
please wait

No media source currently available

0:00 0:07:39 0:00

Sagovornici Glasa Amerike koji su dobro upoznati sa dešavanjima na Zapadnom Balkanu kažu da je imenovanje novog visokog predstavnika prilika da se neke stvari u BiH riješe, ali da može dovesti i do novih problema.

Njemački političar Christian Schmidt, koji bi od 1. avgusta trebao preuzeti ulogu visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini (BiH), do sada nije detaljno komentarisao svoje planove i političku situaciju u BiH. S obzirom da ti planovi zavise od niza faktora, poput dogovora između Sjedinjenih Država (SAD) i evropskih zemalja, u ovom trenutku je teško govoriti da li će biti značajnih promjena u radu Ureda visokog predstavnika (OHR).

Schmidta je na funkciju postavio Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira (PIC) u BiH, 27. maja 2021. godine, uz protivljenje Rusije.

„S jedne strane postoji i veliki rizik, u vezi Rusije“, kaže Majda Ruge, viša saradnica Evropskog vijeća za vanjske poslove sa sjedištem u Berlinu. „Rusija se nije složila sa odlukom Upravnog odbora PIC-a o nominaciji i veoma se jasno tome protivi. Kao što znamo, Rusija svake godine ima glas u odluci o produženju mandata EUFOR-a u BiH i mogla bi to blokirati u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija (UN). Do sada to nije radila“.

Da li je taj rizik vrijedan zaista zavisi od toga šta će Christian Schmidt raditi i šta će njemačka vlada odlučiti da uradi da bi ga podržala u tim naporima. Postoji i mogućnost da neće biti nikakvih promjena, da će se sve nastaviti po starom“, dodaje Ruge.

Iz PIC-a su saopštili da će o imenovanju Schmidta obavijestiti generalnog sekretara UN-a, ali iz Ambasade Rusije u BiH žele da njegov mandat odobri Vijeće sigurnosti, navodeći u saopštenju da on bez toga „neće imati potreban međunarodno-pravni legitimitet i neće se moći smatrati visokim predstavnikom“.

Rusija je jedna od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti i može uložiti veto na odluke ovog tijela, pa i ukoliko ono bude glasalo o visokom predstavniku. S obzirom da Vijeće jednom godišnje obnavlja mandat EUFOR-u, a sadašnji ističe u novembru, Rusija potencijalno može uložiti i veto na produženje vojne misije koju čini oko 600 vojnika.

Tanya Domi, profesorica Škole za međunarodna i javna pitanja na Columbia Univerzitetu u New Yorku, koja je u BiH provela niz godina, radeći između ostalog za misiju OSCE-a, kaže da bi SAD i Britanija već morale raditi na sprečavanju takvog scenarija: „Ne za mjesec dana, nego sada.“

Daniel Serwer, profesor Škole naprednih međunarodnih studija Univerziteta Johns Hopkins iz Washingtona, navodi da je važno pitanje hoće li Schmidt imati ista ograničenja kakva je imao njegov prethodnik, aktuelni visoki predstavnik Valentin Inzko: „Djelimično zbog PIC-a, gdje Rusi imaju poziciju da blokiraju, a djelimično i zbog nedostatka hrabrosti Evropske unije (EU) i SAD da podrže snažniju akciju protiv onih koji se protive jedinstvu i teritorijalnom integritetu BiH. Po mom mišljenju, to je (Milorad) Dodik, a ponekad i Bosanski Hrvati“.

Valentin Inzko, 9. jun 2011.
Valentin Inzko, 9. jun 2011.

Na sastanku u Bonnu 1997. godine, PIC je visokom predstavniku odobrio korištenje tzv. „bonskih ovlaštenja“, što mu, između ostalog, omogućava da smjenjuje zvaničnike koji krše Daytonski mirovni sporazum. Inzko, koji je na funkciji već 12 godina, nije koristio tu opciju.

Ruge kaže da „bonska ovlaštenja“ nisu jednostavan mehanizam i da postoji niz preduslova za njihovo korištenje: „Nije baš da će Christian Schmidt doći i imati svu tu moć u svojim rukama. Tu moć nema on nego sve države koje su važne: SAD, Njemačka, Francuska, Britanija, Turska, pa u jednoj mjeri i Brisel. Ne možete ih koristiti i ne biste ih trebali koristiti ako zaista ne znate kako da se pobrinete da one imaju podršku i da se sprovedu kada budu izazvane. A sigurno će biti izazvane.

Uticaj Rusije: Bosna je Ahilova peta Balkana

Analitičari koji su govorili za Glas Amerike upozoravaju da su potencijalni problemi u kontekstu Rusije njeno tradicionalno protivljenje odlukama i saopštenjima PIC-a, rad na zatvaranju OHR-a, te podrška prijetnjama Milorada Dodika o odcjepljenju Republike Srpske.

„I svi samo stoje okolo, posmatraju to, a ništa se ne mijenja“, kaže Tanya Domi.

Početkom juna ove godine Domi je upravo na ovu temu u Foreign Policy objavila tekst u koautorstvu sa Ivanom Stradner, naučnom saradnicom organizacije American Enterprise Institute iz Washingtona. U njemu se navodi da BiH od 1995. godine nije bila bliža novoj etničkoj krizi, a razlog za to je djelovanje Rusije, čemu je pogodovala nebriga SAD i EU.

Stradner u razgovoru za Glas Amerike kaže da Rusija koristi ranjivost BiH: „Rusija je aktivna u Bosni zato što je Bosna Ahilova peta Balkana, pa samim tim i Evrope“.

Prema njenim riječima, jedan od glavnih ciljeva ove zemlje na Zapadnom Balkanu je sprečavanje euroatlantskih integracija: „Rusija ne želi proširenje NATO-a. (…) Ulazak Bosne u EU također bi bio poguban za Rusiju.“

Njeno mišljenje dijeli Daniel Serwer: „Nisu uspjeli u Makedoniji. Nisu uspjeli u Crnoj Gori, gdje se sada malo svete, ali ne žele da ne uspiju i u BiH“.

Rusija se otvoreno protivi proširenju NATO-a, pa je tako njena Ambasada u BiH 18. marta saopštila: „u slučaju praktičnog zbližavanja BiH i NATO-a naša zemlja će morati reagovati na ovaj neprijateljski korak“, dok je u nedavnoj kolumni za Oslobođenje ambasador Igor Kalabuhov napisao: „iluzorna je nada da će članstvo u NATO-u barem malo ojačati bosanskohercegovačku državnost“.

Stradner objašnjava da to što velike sile nastoje proširiti svoj uticaj na druge države nije novost, ali je problem što Rusija, kao i zemlje poput Kine, Irana i Turske, rade na podrivanju demokratije i stvaranju podjela u društvu, a u BiH to za posljedicu ima i jačanje nacionalizma.

Bitno je napomenuti da ni Bosna, ni Balkan, nisu žrtve Rusije. Jer Moskvi to dozvoljavaju sateliti u tim državama. Njihovi državnici. Tako da Rusija ima svoje satelite u okviru Bosne, kako sa Hrvatske, tako i sa Srpske strane“, kaže Stradner.

Christian Schmidt nakon sastanka sa ministrima vanjskih poslova Njemačke i BiH, Heikom Maas i Biserom Turković, u Berlinu, 9. marta 2021.
Christian Schmidt nakon sastanka sa ministrima vanjskih poslova Njemačke i BiH, Heikom Maas i Biserom Turković, u Berlinu, 9. marta 2021.

Ruski zvaničnici redovno govore da je vrijeme za zatvaranje OHR-a, te da se sve strane u BiH samostalno dogovaraju oko budućnosti.

PIC je za ukidanje OHR-a još 2008. godine postavio tzv. „5+2 uvjeta“, među kojima su: raspodjela imovine između države i drugih nivoa vlasti, rješenje za vojnu imovinu, kao i snažnija vladavina prava. Međutim, mnogi od tih ciljeva još nisu ispunjeni i na njima se malo radi.

Majda Ruge kaže da OHR ne bi trebao dobiti veću ulogu, nego da bi trebao biti fokusiran na obavljanju uloge koju već ima, odnosno, implementaciju Daytonskog mirovnog sporazuma, osiguravanju da se ne podriva suverenitet BiH, kao i napredak na agendi „5+2“, koja je, prema njenim riječima, pomalo već i zastarila.

Stradner navodi da bi gašenje OHR-a u ovom trenutku bila „jedna od najgorih stvari koja može da se desi u Bosni“, te dodaje: „OHR mora da se vrati na ono što je nekad bio. Davati vlast lokalnim političarima u vrijeme ovakve podijeljenosti nije baš najpametnije i mislim da EU, kao i Amerika, i druge zemlje, treba da imaju veliku ulogu da zaista vrate Bosnu na pravi put“.

Odnosi između SAD i Evrope su ključni

Sagovornici Glasa Amerike uglavnom su saglasni da će odnosi SAD i Njemačke, te drugih evropskih sila, u velikoj mjeri uticati na rad OHR-a i ono što će se dalje dešavati u BiH. SAD su podržale imenovanje Christiana Schmidta.

SAD čestitaju Christianu Schmidtu na imenovanju za narednog visokog predstavnika u BiH. Zahvaljujemo se ambasadoru Inzku na službi i radujemo se nastavku partnerstva na podršci implementacije Daytonskog mirovnog sporazuma“, napisao je na svom zvaničnom Twitter nalogu Ned Price, glasnogovornik State Departmenta.

Stradner navodi da su se odnosi EU-SAD popravili izborom Joe Bidena za američkog predsjednika, s obzirom da njegova administracija ima želju za jačanje transatlantskih veza. Ipak, upozorava da SAD i dalje imaju druge prioritete i unutrašnje probleme.

„Često ljudi na Balkanu misle da se svjetska politika vrti oko Balkana, ali to je daleko od istine“, kaže Stradner. „Hladni rat je prošao, zemlje bivše Jugoslavije nisu više prioritet ovdje. Živimo u jednom potpuno novom svijetu, sa novim bezbjednosnim izazovima. Tako da ako se Balkan ne prilagodi tome, neće ni svijet Balkanu. (…) Balkan je tu ukoliko se uklapa u jedan od naših prioriteta.“

U tom smislu, dodaje Stradner, Balkan bi trebao biti prioritet Evrope, ali i ona ima svojih problema: od neusaglašene spoljne politike i toga ko donosi odluke – Brisel, Pariz ili Berlin – preko rasta populizma i desnice, pa do pitanja da li EU uopšte želi proširenje. Istovremeno, kaže ona, pitanje je i da li zemlje Balkana žele ulazak u EU.

Angela Merkel i Joe Biden, tada potpredsjednik SAD, Berlin, 1. Februar 2013.
Angela Merkel i Joe Biden, tada potpredsjednik SAD, Berlin, 1. Februar 2013.

Serwer navodi da BiH ne treba da brine da li je EU sada spremna da je prihvati za članicu, nego da li će biti spremna za deset godina, kada će Evropa to možda željeti: „Oni koji su pametni, ostaju uz EU ambiciju, bez obzira na to šta se dešava u EU, te uz NATO ambiciju, bez obzira na to šta se dešava u NATO-u“.

„Prestanite se brinuti za ono što se dešava u EU i počnite se brinuti o tome šta se dešava u BiH i zašto Jakob Finci ne može biti predsjednik”, dodaje Serwer.

Presudom iz decembra 2009. godine, Evropski sud za ljudska prava je ocijenio da je Ustav BiH diskriminatoran prema manjinama koje ne mogu da se kandiduju za Predsjedništvo i Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH, po tužbi Derve Sejdića i Jakoba Fincija. Vlasti BiH do danas nisu sprovele presudu.

Mislim da je potrebna snažnija zajednička akcija EU i Amerike. A Schmidt bi trebao biti instrument te akcije“, kaže Serwer.

Jedna od tema koje su u proteklom periodu izazvale niz polemika jeste pojava dokumenata, tzv. non-papera, od kojih su neki navodno pozivali i na promjene granica u BiH, ali i na drugim mjestima na Zapadnom Balkanu.

To je užasna ideja“, navodi Domi. „Predložiti sjeckanje Zapadnog Balkana i razmjenu teritorija je kao potpaljivanje drveta koje već gori.

Vjerujem da je to izuzetno opasno, ali i nerealno“, kaže Serwer. „Promjene granica bilo gdje na Balkanu znače promjene granica svugdje, tu, ali i na drugim mjestima. A to znači rizikovanje stotina hiljada ljudskih života.“

Nove sankcije zbog korupcije?

Prema riječima Majde Ruge, nema mnogo suštinskih tačaka u kojima se Washington, Brisel i Berlin ne slažu oko onoga šta žele postići u BiH, ali neslaganje postoji u instrumentima koji se za to koriste. Kako kaže, za razliku od EU, SAD su uvijek bile spremnije da zaista koriste moć, npr. nametanjem sankcija.

U ovom trenutku, SAD imaju javno objavljene sankcije protiv 115 fizičkih i pravnih lica iz BiH, koje se uglavnom odnose na zabranu putovanja, blokiranje imovine u SAD ili zabranu poslovanja sa američkim firmama i državljanima. Veći dio sankcija odnosi se na ratne zločine i opstrukcije Daytonskog mirovnog sporazuma u postratnom periodu, a tek manji dio ih je izrečen u skorije vrijeme, uključujući sankcije bivšim i sadašnjim zvaničnicima Miloradu Dodiku, Amiru Zukiću i Nikoli Špiriću.

Početkom juna 2021. godine, Joe Biden je potpisao uredbu kojom je produžio uslove za održavanje postojećih sankcija zemljama Zapadnog Balkana, ali i proširio osnove za uvođenje novih, uključujući: korupciju, kršenje ljudskih prava, prijetnje miru i stabilnosti i dr. Do objave ovog teksta, nisu najavljene nove sankcije.

Mislim da je ovo fantastični korak jer Republikanci i Demokrate se ne slažu oko mnogih stvari, ali ovo je jedna u kojoj su se apsolutno složili“, kaže Stradner. „Ja bih rekla da je ovo dobar znak jer odliv mozgova i siromaštvo su posljedica velike korupcije. Usljed korupcije, ne možemo ni da govorimo o demokratiji. Ako želimo snažan Balkan, ovo je prvi korak koji mora da se riješi.

Ruge slično razmišlja: „Ako želimo izdvojiti najvažniji faktor iza opstrukcije, nefunkcionalnosti i nespremnosti elita da sprovedu reforme i krenu naprijed ka funkcionalnosti, rekla bih da je to korupcija, kleptokratija – i to ne bilo kakva, nego visoka korupcija izabranih zvaničnika.“

Ruge kaže da je problem u tome što su američke sankcije u mnogim slučajevima više simboličke prirode nego što su efikasne: „Većina imovine koju ovi političari imaju, koja je vjerovatno isisana iz javnih budžeta, nalazi se u Evropi i evropskim bankama. Tako da ako želimo da vidimo efikasniji skup podsticaja, Evropljani se definitivno moraju pridružiti. Oni se nikada nisu pridružili sankcijama protiv Dodika. Nikada se nisu pridružili američkim sankcijama Špiriću.“

Ostali sagovornici Glasa Amerike također navode da bi od velike važnosti bilo da Evropa isprati američke sankcije.

Ruge podsjeća da je 2011. godine Vijeće EU usvojilo okvir za uvođenje restriktivnih mjera osobama koje podrivaju Daytonski mirovni sporazum, suverenitet i teritorijalni integritet BiH, ali da one nikada nisu korištene jer je teško postići slaganje svih EU članica. Ukoliko je nemoguće postići konsenzus unutar EU, kaže ona, možda bi se grupa ključnih država mogla složiti oko uvođenja sankcija.

Ruge napominje da strateški pristup i mogućnost kredibilne prijetnje u stilu „ako ne uradite A, dogodit će se B“ mogu da budu i efikasniji nego uvođenje sankcija bez postizanja stvarnog cilja.

U konačnici, slažu se sagovornici Glasa Amerike, ukoliko se problemi u BiH budu ignorisali, postajat će još gori, ali sve zavisi od političke volje zapadnih zemalja da se njima pozabave i da stanu iza novog visokog predstavnika.

Trebala bi nam biti važna demokratija na Zapadnom Balkanu“, kaže Tanya Domi. „Jer ako ne uspijemo, znamo istoriju, postoje centripetalne sile, ne samo ljudi koji su nacionalisti u regionu, nego i vanjske sile, koje nisu prijetnje samo BiH i Zapadnom Balkanu, nego prijetnje za sigurnost Evrope, tako da je u interesu SAD da Bosna napreduje.

Pakistanac kojem je BiH nova domovina

Pakistanac kojem je BiH nova domovina
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:16 0:00

Dva člana Predsjedništva BiH kažu da je odluka Skupštine Crne Gore prijateljski čin, BiH i Srbija da učine isto

Članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić, Milorad Dodik i Šefik Džaferović (Foto: Predsjedništvo BiH)

Članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić i Šefik Džaferović pozdravili su odluku Skupštine Crne Gore kojom je izglasana Rezolucija o zabrani negiranja genocida u Srebrenici

"Smatram to civilizacijskim činom posebno zbog činjenice da se time zabranjuje negiranje genocida. Bosna i Hercegovina i Srbija bi morale učiniti isto", kazao je Komšić.

Za Džaferovića usvajanje Rezolucije "predstavlja civilizacijski iskorak i neizmjeran doprinos obnovi povjerenja, te jačanju mira i stabilnosti u regionu".

"Zato pozdravljam ovu odluku Skupštine Crne Gore i doživljavam je kao iskren i prijateljski čin", poručio je.

Skupština Crne Gore, uz podršku opozicione Demokratske partije socijalista, izglasala je 17. juna Rezoluciju o zabrani negiranja genocida u Srebrenici.

Izglasana je i smjena ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimira Leposavića zbog negiranja genocida u Srebrenici.

Za Rezoluciju kojom se zabranjuje negiranje genocida u Srebrenici glasalo je 55 poslanika, što je dvotrećinska većina u parlamentu.

Za Rezoluciju glasali su poslanici opozicije - Demokratska partija socijalista na čijem je čelu predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, Socijaldemokratska partija, Socijaldemokrate, Bošnjačka i albanske nacionalne stranke, kao i poslanici vladajućeg Građanskog pokreta URA i Demokratske Crne Gore.

Rezoluciju o Srebrenici predložila je Bošnjačka stranka, uz podršku grupe opozicionih poslanika.

Rezolucijom Skupština Crne Gore potvrđuje da je u Srebrenici počinjen genocid u julu 1995. godine, u kojem je stradalo više od 8.000 civila bošnjačke nacionalnosti. Zločine su počinile snage Vojske Republike Srpske i paravojnih snaga iz Srbije.

Skupština Crne Gore Rezolucijom osuđuje izjave, postupke i politike koje negiraju ili dovode u pitanje da se u Srebrenici desio genocid, a 11. juli se proglašava Danom sjećanja na žrtve Srebrenice.

U tom bosanskohercegovačkom gradu i okolnim opštinama ekshumirane su 94 masovne grobnice, a posmrtni ostaci više od 6.900 žrtava su identifikovani.

Još se traga za više od 1.000 nestalih.

Od 2003. godine u Memorijalnom centru Potočari obavljeno je 20 kolektivnih dženaza. U proteklih 18 godina ukopane su 6.652 identifikovane žrtve genocida.

Život u kolektivnim centrima: "Odem u Ministarstvo, samo se iznerviram"

Život u kolektivnim centrima: "Odem u Ministarstvo, samo se iznerviram"
please wait

No media source currently available

0:00 0:01:57 0:00

Učitajte još

XS
SM
MD
LG