Linkovi

Izdvojeno

Političari profitiraju na krivoj Drini

Ogroman nanos šljunka ispod Pavlović mosta prijeti da ostavi most na suhom, a Drinu preusmjeri na drugu stranu (Foto: CIN)

Zbog neutvrđene granice između Bosne i Hercegovine i Srbije, njihove institucije ne kontrolišu 3.600 hektara zemlje uz Drinu. To bezvlašće odgovara lokalnim političarima koji ilegalno vade šljunak na ovom području.

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

Između Bijeljine i graničnog prelaza sa Srbijom nalazi se tabla koja upozorava da je to teritorija Srbije. Postavio ju je srbijanski političar Živan Jakšić koji svakodnevno prelazi granicu i ilegalno kopa šljunak na obali Drine. Iako su u okviru Bosne i Hercegovine (BiH), hektari Jakšićeve zemlje pripadaju Srbiji.

Dvije države se već 25 godina ne mogu dogovoriti o liniji razgraničenja pa se granicom smatra rijeka Drina. No, Drina se pomjera i to pravi probleme. Zbog velikih naslaga šljunka u koritu razliva se na lijevu ili desnu stranu, praveći novo korito i ostavljajući 700 hektara bosanskohercegovačke teritorije u Srbiji i 2.900 hektara srbijanske teritorije u BiH.

Uz Jakšićevo imanje smještena je šljunčara firme „DMS Company“ koju vodi bosanskohercegovački političar Milan Dakić. Njegova firma je u BiH, a šljunak ilegalno kopa dvadesetak metara dalje - iz srbijanske zemlje, na istoj obali Drine. Obojicu su građani birali da budu dio vlasti i rade za javno dobro, a oni su iskoristili nedostatak kontrole na ovom području da bi nezakonito zaradili novac.

Kako bi Semberija bila zaštićena od poplava, šljunak se mora vaditi iz korita rijeke, a ne sa njenih obala kako to ilegalno rade šljunčari. Raskopavajući obale, oni omogućavaju da Drina plavi plodnu Semberiju.

„Zbog tog divljeg eksploatisanja šljunka veoma mali broj ljudi uzima iz korita, ne čisti se Drina“, kaže gradonačelnik Bijeljine Mićo Mićić.

Posljednje poplave iz 2014. godine napravile su stanovništvu Bijeljine štetu od skoro 400 miliona maraka.

Politika i biznis

Milan Dakić je poslanik Demokratskog saveza u Narodnoj skupštini Republike Srpske već šest godina, ali nikada nije učestvovao u skupštinskoj raspravi. Bez obzira na to, on ne odustaje od politike pa je i ove godine nosilac izborne liste za Skupštinu Opštine Bijeljina. U Semberiji je poznati šljunčar. Njegova firma se bavila samo uzgojem voća i povrća do 2013. godine, kada je Dakić odlučio kopati šljunak zbog najave velikih građevinskih projekata – gradnje autoputa i obilaznice oko Bijeljine. Iako on vodi posao, formalna vlasnica firme je njegova majka.

„Firma je, iz razloga samog mog opredjeljenja da se bavim politikom, meni predstavljala u toj politici problem. Ja sam morao da riješim ako želim da se bavim politikom - da se riješim firme“, kaže Dakić za Centar za istraživačko novinarstvo (CIN).

On je na ovaj način izbjegao sukob interesa jer njegov „DMS Company“ radi sa javnim preduzećima i institucijama. Da je ostao vlasnik na papiru, to ne bi smio raditi.

Njegova firma je na samom rubu „ničije zemlje“, na parceli koja se u katastarskim knjigama vodi kao posljednja uz granicu sa Srbijom.

Bosanskohercegovačka firma „DMS Company“ kopa šljunak iz rupa koje pripadaju Srbiji (Foto: CIN)
Bosanskohercegovačka firma „DMS Company“ kopa šljunak iz rupa koje pripadaju Srbiji (Foto: CIN)

Ta granica je iscrtana prije više od 130 godina, dok je uz ivicu placa tekla Drina, ali je rijeka od tada mnogo puta promijenila tok. Danas je od Dakićeve parcele udaljena više od tri kilometra. Karte prihvaćene Dejtonskim mirovnim sporazumom granicu sa Srbijom označavaju na Drini pa je pojas riječnog zemljišta od nekoliko kilometara širine ostao između katastarske i dejtonske granice. To je razlog zašto inspekcije obje zemlje, uglavnom, zaobilaze ovu teritoriju. Poslanik Dakić tu vadi šljunak i odlaže ga na svoju deponiju koja se nalazi na parceli u BiH. On to negira, iako su novinari CIN-a u krugu njegove firme zatekli mašine koje su prethodno ilegalno vadile šljunak.

„Moja firma nije kopala tamo gdje ste vi uslikali. Na moju sreću! Ja to vama kažem u oči! Na moju sreću, nije kopala“, tvrdi Dakić.

Na pitanje novinara odakle mu onda zalihe šljunka odložene u hrpama oko firme, on kaže da je riječ o količinama koje je legalno izvadio prethodnih godina iz Drine u mjestu Međaši. Tvrdi da za to ima dozvole od „Voda Srpske“, javne ustanove koja uređuje i kontroliše vodna područja u entitetu. „A, znate kolike? Svaka je bila 100 hiljada kubika, jer svi se borimo da dobijemo maksimum“, objašnjava Dakić.

Novinari CIN-a su otkrili da to nije istina.

Prema podacima „Voda Srpske“, „DMS Company“ je posljednji put 2014. godine legalno izvadio 24.700 kubika šljunka iz Drine u Janji. Iako nakon toga nije imala dozvolu, firma je do polovine 2018. prodala 41.000 kubnih metara šljunka više.

Poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske Milan Dakić je vlasništvo nad firmom prepustio majci kako bi izbjegao sukob interesa (Foto: CIN)
Poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske Milan Dakić je vlasništvo nad firmom prepustio majci kako bi izbjegao sukob interesa (Foto: CIN)

Suočen sa istinom o dozvolama, Dakić je priznao da je pogriješio. Odgovornost za ilegalnu eksploataciju je pokušao prebaciti na radnike.

Za razliku od objašnjenja koje je poslanik ponudio novinarima, u njegovoj firmi su inspekciji sasvim drugačije pravdali porijeklo prodatog šljunka. Tržišni inspektori Republike Srpske (RS) su u zapisnicima zabilježili da je „DMS Company“ od 2017. do polovine 2018. godine kupovao šljunak od firme „Meljnik RS“ iz Bijeljine, a 2019. godine od „TOP-TIM gradnje“ iz Brčkog.

Direktor i jedini zaposleni u „TOP-TIM gradnji“ Slađan Čvrgić kaže da nikad nije prodavao šljunak Dakiću: „Ja sa šljunkom nemam veze“, tvrdi on. Njegova firma nikad nije imala dozvole za eksploataciju šljunka, a Čvrgić kaže da se bavi uvozom polovnih automobila.

Vera Petrić, vlasnica bijeljinske firme „Meljnik RS“, rekla je novinarima CIN-a da je prodavala šljunak Dakiću, ali novinarima nije dala informaciju kada je i koliko isporučila.

Dakićeva firma je prošle godine ponovo dobila dozvolu za vađenje šljunka i čišćenje Drine u Janji, mjestu udaljenom pet kilometara od deponije firme, ali do polovine ove godine tamo nisu ništa izvadili.

Gledaj i plači

Nadležnost inspektora Republike Srpske na „ničijoj zemlji“ nije zakonski regulisana pa oni ne kontrolišu komad bh. zemlje na desnoj obali. “Međunarodno priznata granica je Drina i, posmatrano iz tog ugla, za nas je to druga država“, kaže portparolka Inspektorata RS-a Dušanka Makivić.

I inspektori iz Srbije rijetko posjećuju komad svoje nadležnosti na lijevoj obali u BiH. Opštinski i komunalni inspektori tu nisu bili nijednom u posljednjih pet godina.

“Znate koliko interesuje inspektora iz Šapca ili iz Badovinaca da li neko pravi deponiju, a teritorija je njihova ovdje?! Šta njega briga za ovu stranu Drine!”, kaže načelnik Komunalne policije u Bijeljini Ratomir Draganić.

Vodni inspektori bi u zajedničkim kontrolama mogli raditi sa obje strane rijeke jer Republika Srpska i Srbija imaju Sporazum o saradnji u oblasti integralnog upravljanja vodama donjeg toka rijeke Drine, ali oni to rijetko rade.

Posljednji put su područje oko Graničnog prelaza „Pavlovića most“ posjetili 2018. godine. Tamo su zatekli bivšeg odbornika Socijalističke partije u Skupštini Opštine Bogatić iz Srbije Živana Jakšića Žiću dok je krao šljunak sa lijeve obale Drine u BiH. Iako su mu naredili da odmah prekine sa kopanjem, Jakšića to nije zaustavilo.

I novinari CIN-a su ga dvije godine kasnije zatekli u istom poslu. On već pet godina nema dozvolu za eksploataciju, ali radi.

„Garantujem, svako od ovih ljudi ko radi najbolje želi da dobije dozvolu i da radi ko čovek, ali procedura je ta tako teška da, jednostavno, čovek se nekad obeshrabri“, kaže bivši dugogodišnji opštinski odbornik.

On svakodnevno u svojim zrelim godinama, uz pomoć štapa i sa propusnicom za ratare prelazi granicu na Pavlovića mostu i u BiH kopa šljunak. Njegova braća i on ovdje imaju nekoliko stotina hektara zemlje za koju se države još nisu konačno dogovorile kome pripada. Tu je smještena firma „IM Jakšić“ u kojoj je kao vlasnik formalno upisan Žićin bratić Miloš Jakšić, ali ovaj političar kaže da on vodi posao i da je šljunčara njegova. Ovdje se radi punom parom − za nepun sat vremena je sa obale na kojoj je kopao šljunak odvezeno desetak kamiona materijala.

Političar Živan Jakšić Žića kaže da se decenijama iz zemljišta uz Drinu vadi šljunak za lokalne puteve: „Zato su ona jezera ostala. Trebalo je od Pavlović mosta uraditi put do iza Bijeljine“ (Foto: CIN)
Političar Živan Jakšić Žića kaže da se decenijama iz zemljišta uz Drinu vadi šljunak za lokalne puteve: „Zato su ona jezera ostala. Trebalo je od Pavlović mosta uraditi put do iza Bijeljine“ (Foto: CIN)

Bez nelagode što je uhvaćen u ilegalnom poslu, objašnjavao je novinarima granice zauzete teritorije uz Drinu: „Ovo je bilo Despotovićevo, ovo Bukovo, a ovo je moje. (...) Nema, ništa ne rađa, samo taj kamen“.

Bilo kakvo kopanje na riječnim obalama, a kamoli nekontrolisano prekopavanje zbog šljunka, zabranjeno je i u Srbiji i u BiH jer se time povećava rizik od urušavanja i plavljenja naselja. Vodoprivredna preduzeća daju dozvole za eksploataciju šljunka i pijeska iz riječnog korita kako bi se samo očistio put za slobodan protok vode.

Za taj posao putem javnog poziva angažuju firme koje moraju platiti izdavanje dokumentacije i naknadu za svaki kubni metar izvađenog materijala. Za to se u ovom dijelu BiH plaća najmanje marka i po, dok je u Srbiji duplo jeftinije.

Žića rupe nastale kopanjem godinama zatrpava komunalnim i drugim otpadom koji građani Bijeljine bacaju na divlje deponije uz rijeku. Na svakom koraku su hrpe smeća, stari namještaj, gume te šut i otpad koji se ne smije odlagati na deponiju. Nekima je teško i prići zbog smrada.

Zatrpavanje otpada je jedna od najopasnijih posljedica ilegalne eksploatacije šljunka. „To može da degradira kvalitet podzemnih voda trajno, a to je vrlo opasno“, kaže geolog Branko Ivanković, objašnjavajući da tako zatrovana voda ulazi u rezervoare pitke vode i može imati ozbiljne posljedice po zdravlje stanovništva.

Iako je odlaganje otpada na obale zabranjeno, Jakšić je uvjeren da gomilanjem građevinskog šuta štiti obalu od urušavanja. „Dolazi često inspektor, kaže svaka čast“, pohvalio se novinarima CIN-a.

Utisci jedinog inspektora koji je u posljednjih nekoliko godina bio u pograničnom pojasu su drugačiji od onoga što Jakšić tvrdi. Načelnik Komunalne policije u Bijeljini Ratomir Draganić se sjeća da je bivši bogatićki političar palio gume koje su mu dovozili vulkanizeri i da mu bosanskohercegovačka inspekcija nije mogla ništa: „Zapalio čovjek na svojoj zemlji, teritorija Srbije. Samo možemo gledati i plakati!“

Usko grlo

Uska grla Drine na kojima se rijeka najčešće razliva i plavi Bosnu i Hercegovinu nalaze se u Srbiji. Zbog nenadležnosti nad skoro tri hiljade hektara zemlje „Vode Srpske“ ne mogu angažovati domaće firme da očiste taj dio korita. Firmama iz Srbije te lokacije nisu isplative zbog velikih troškova transporta pa Drina ostaje puna šljunka i pod stalnim rizikom od poplava.

Radne grupe za granicu Srbije i BiH nisu se sastale već 10 godina. Prethodno je srbijanska strana zatražila da se prije potpisivanja dokumenata o granici izmijene katastarske linije na četiri mjesta: oko hidroelektrana „Zvornik“ i „Bajina Bašta“, pruge Beograd – Bar i dijela opštine Rudo. BiH je taj zahtjev odbila, tražeći da se prvo utvrdi granica pa do danas ništa nije promijenjeno. „Mi te zahtjeve ne možemo prihvatiti, mi tražimo da se zaključi ugovor o granici (...), a da onda u interesu obje države počnemo da vodimo razgovore i pregovore oko nekih pograničnih pitanja“, kaže član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović. Predsjednik komisije za granicu koja u ime Srbije vodi pregovore Veljko Odalović insistira na tome da se prije konačnog potvrđivanja granice riješe sve sporne tačke, ali do toga neće doći ako ne počnu razgovori. „Ovako nećemo ništa rešiti. Ovako ćete vi dobijati različite informacije, ljudi će biti zbunjeni, inspekcijske i ostale službe, naravno, razvlašćene“, kaže Odalović za CIN.

Miroslav Milovanović, direktor „Voda Srpske“, kaže da je zbog toga tražio od kolega iz srbijanskog vodoprivrednog preduzeća „Srbijavode“ da potpišu sporazum kojim bi dogovorili da Srbija vodi računa o desnoj, a Republika Srpska o lijevoj obali Drine.

„Naše kolege iz Ministarstva i Direkcije za vode Srbije zbog međudržavnih odnosa Srbije i Bosne i Hercegovine su vrlo oprezne u tom smislu. Ne žele da naruše neke odnose na tom najvišem međudržavnom nivou“, kaže Milovanović.

A na najvišem nivou se o rješavanju pitanja granice skoro više i ne govori.

Radne grupe BiH i Srbije bezuspješno pokušavaju riješiti ovaj problem od 1996. godine. Od tada su se sastali samo nekoliko puta i nijednom nije razgovarano o teritoriji koju Drina premješta sa jedne na drugu obalu i problemima koje zbog toga imaju mještani pograničnih opština.

Dok do dogovora ne dođe, granicu u najvećem dijelu predstavlja Drina. Semberci je sve češće nazivaju divljom i neukrotivom zbog ogromnih šteta koje nanosi plodnoj ravnici. Semberija je oivičena Savom i Drinom, a u njih se ulijevaju i: Una, Vrbas, Bosna, Bistrica, Janja i mnoge druge bh. rijeke. Sva ta voda teče kroz bijeljinski kraj.

Poplave iz 2014. godine su ostavile grad sa štetom od skoro 400 miliona maraka. Mnogi Semberci koji su odrasli na rijekama kažu da ih od tada ne gledaju istim očima. Zanemarujući posljedice ilegalne eksploatacije šljunka, krive prirodu za katastrofu.

„2014. godine, kad je voda udarila, zakleo sam se neću više otići da se okupam nikad. Evo, koliko je, šest godina, nisam otišao“, priča Blagomir Burić iz bijeljinskog sela Popovi.

Gradonačelnik Bijeljine Mićo Mićić zna da Drina nije kriva za poplave: „Najveći problem je i u Drini, i u Savi, i u Bosni i u drugim što se ne čiste korita. (...) Ili se mora dizati nasip, ili se mora čistiti korito. E, tako vam je i sa Drinom“.

Iako bi se vađenjem više miliona kubnih metara šljunka iz korita smanjio rizik od poplava, a budžet imao zaradu, entitetske i gradske vlasti godinama troše milione maraka na gradnju obaloutvrda i nasipa.

Početkom sljedeće godine bi trebala početi i gradnja drinskog nasipa. Planirana dužina nasipa je 32 kilometra, a samo prva dva kilometra će koštati oko tri miliona maraka.

Pavlović put
Pavlović put
Teritorija općine Bogatić u BiH
Teritorija općine Bogatić u BiH
Divlje deponije
Divlje deponije
Ilegalna eksploatacija šljunka
Ilegalna eksploatacija šljunka
Ilegalno izgrađeno vikend naselje
Ilegalno izgrađeno vikend naselje
Ilegalno izgrađeno vikend naselje
Ilegalno izgrađeno vikend naselje
Šljunčara Milana Dakića političara iz BiH
Šljunčara Milana Dakića političara iz BiH
Šljunčara Živana Jakšića političara iz Srbije
Šljunčara Živana Jakšića političara iz Srbije
Otpad pored rijeke Drine
Otpad pored rijeke Drine
Skela u Janji u Bijeljini
Skela u Janji u Bijeljini
Granični prelaz Pavlović most
Granični prelaz Pavlović most
Drina u naselju Međaši u Bijeljini
Drina u naselju Međaši u Bijeljini
Šljunak u koritu rijeke Drine
Šljunak u koritu rijeke Drine
Prekopana obala rijeke Drine
Prekopana obala rijeke Drine
Divlja deponija
Divlja deponija
Rupa iz koje je vađen šljunak
Rupa iz koje je vađen šljunak
Rupa iz koje je vađen šljunak
Rupa iz koje je vađen šljunak

See all News Updates of the Day

Presuda Stanišiću i Simatoviću otvara put žrtvama da traže odštetu od Srbije

Presuda Stanišiću i Simatoviću otvara put žrtvama da traže odštetu od Srbije
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:45 0:00

Nakon presude, kojom su Jovica Stanišić i Franko Simatović, bivši rukovodioci Službe državne bezbjednosti Srbije, osuđeni na po 15 godina zatvora, postavlja se pitanje: Mogu li žrtve tražiti obeštećenje pred nacionalnim sudovima? Struka se slaže u jednom, a to je da žrtve imaju pravo na odštetu.

Daniel Fried: Trenutna kriza na Kosovu izazvala bijes Amerike

Danijel Frid, bivši diplomata i dugogodišnji zvaničnik Stejt departmenta (Foto: Reuters/David Mdzinarishvili)

"Trenutnu krizu su, čini se, izazvale greške kosovske vlade", ocijenio je za Glas Amerike bivši diplomata i dugogodišnji zvaničnik State Departmenta Daniel Fried.

Stručnjak nevladinog Atlantskog savjeta tako komentariše napetosti i njihove posljedice - pošto su gradonačelnici nesrpske nacionalnosti opština sa srpskom većinom na sjeveru Kosova, uz asistenciju policije, ušli u kancelarije u opštinskim zgradama Zvečana, Zubinog Potoka i Leposavića - što je izazvalo nezadovoljstvo i višednevne proteste lokalnih Srba.

Kulminacija su bili sukobi između snaga KFOR-a i demonstranata pred zgradom opštine Zvečan u kojima je povređeno više od osamdeset ljudi - među kojima i trideset vojnika KFOR-a.

"Odnosi Srbije i Kosova nisu normalni mnogo godina, i odgovornost za to je u suštini na Srbiji, jer odbija da prizna Kosovo kao nezavisnu državu. Oni neće povratiti Kosovo - jednim dijelom zbog godina srpskog destruktivnog nacionalizma, i represije na Kosovu, koja je dovela do NATO intervencije, koju nismo željeli", objašnjava Fried, koji je tokom višedecenijske karijere obavljao i funkciju pomoćnika državnog sekretara za Evropu i Evroaziju.

Ukazuje da mu djeluje da je trenutna kriza izazvala bijes Sjedinjenih Država.

"Ne koristim olako tu riječ, ali čitao sam transkript američkog ambasadora Hoveneira na Kosovu sa konferencije za medije i ne mogu da se sjetim da je ikada od kosovske nezavisnosti 2008, predstavnik američke vlade bio toliko frustriran kao što je bio on. Mislim da je kosovska vlada donijela odluku pod teškim okolnostina, koje su učinile već komplikovanu situaciju mnogo gorom. I to je rezultiralo oštrim pogoršanjem američko-kosovskih odnosa i ne vidim kako to ikome pomaže. Nažalost, ne mislim ni da je raspoređivanje srpske vojske i demonstracija sile od velike pomoći. Primijetio sam da je ambasador Hovernier imao mogućnost da odgovornost svali na obe strane, ali on je nije prihvatio", ocjenjuje Fried za Glas Amerike.

Prema njegovim riječima, KFOR je u opštini Zvečan bio primoran da interveniše - kada je više desetina vojnika te misije na Kosovu ozbiljno povrijeđeno.

"Teško je vrijeme i na terenu i za odnose Amerike i Kosova, i cijela ova situacija je nesretna. Nadam se da će kosovska vlada naći način da se vrati sa ovih početnih grešaka. Vlade prave greške i nadam se da nekim dijelom, a možda i sveukupno, kosovska vlada to priznaje. Mislim da je jasno šta želim da kažem - ovo nije balansirana situacija. Ovo je situacija u kojoj SAD misle da je kosovska vlada napravila ozbiljnu grešku", ukazuje Frird, uz napomenu da to dodatno otežava situaciju.

Glas Amerike: Američki državni sekretar Antony Blinken je oštro kritikovao, u saopštenju, kosovsku vladu za tu odluku. Da li je opravdano da SAD krive samo Kosovo?

Fried: Mislim da američka vlada ima razloga za frustraciju. Kao što sam rekao, mislim da korijen problema nije u odgovornosti Kosova i kosovske vlade. Veća odgovornost je uglavnom na Srbiji i njenim kontinuiranim naporima da se opire realnosti kosovske nezavisnosti, za koji Srbi znaju, mislim da znaju da je permanentna, da je Kosovo otišlo. Iz različitih razloga, oni to ne prihvataju. Tako da je dublja odgovornost više na srpskoj strani, ali pojedinačna odgovornost za ove incidente sa zgradama opština je odluka Kosova. Zato su Sjedinjene Države tako frustrirane, jer je kosovska vlada donijela odluku na razumljivom, ali apstraktnom osjećaju suvereniteta, ostavljajući da se posljedicama bave KFOR i Sjedinjene Države i mislim da su Amerikanci bili frustrirani tim pristupom.

Glas Amerike: Sekretar Blinken je, u prvom saopštenju za medije upozorio na posljedice po bilateralne odnose Sjedinjenih Država i Kosova. Američki ambasador u Prištini naveo je da je otkazivanje učešća Kosova u vježbama Defender Europe prva posljedica. Premijer Kosova Aljbin Kurti ocijenio je da je ta odluka katastofa i da nije fer. Da li je američka odluka bila opravdana?

Fried: Mislim da su Sjedinjene Države htjele da privuku pažnju kosovske vlade i građana, što znači da su bile ozbiljno iziritirane. Pretpostavljam da su imale razloga za ovo, znam sekretara Blinkena već 30 godina. On je promišljen. Pretpostavljam da je imao razloga da bude frustiran potezima kosovske vlade. Ti potezi su učinili stvari gorim, a odgovornost za suočavanje sa posljedicama pala je na KFOR i SAD. Mislim da je ovo bio način da se poruči Kosovu - da ne možete da pravite problem, nepotrebni problem nama, i onda samo da odšetate bez ikakve odgovornosti. Ponavljam, dublja odgovornost je daleko veća na Srbiji, ali odgovorost za ovaj incident leži na kosovskoj vladi. I poznajem ambasadora Hoverniera, on je ozbiljna osoba, i očigledna je bila njegova frustracija na toj konferenciji za medije

Glas Amerike: Rekao je i da Washington razmatra moguće druge mjere. Na osnovu vaše dugogodišnje diplomatske karijere, koje bi druge mjere Washington mogao da preduzme?

Fried: Ne želim da spekulišem. Radije bih da Vlada Kosova pronađe način da smanji tenzije.

Glas Amerike: Međutim, premijer Kurti i dalje ne odustaje uprkos pozivima SAD….

Fried: Političari često prkose u javnosti, a zatim pronađu način da se povuku. Vidjećemo šta će uraditi. Međutim, trebalo bi da zna da je greška uzimati američku podršku zdravo za gotovo ili djelovati kao da je ona permanentna i da će se nastaviti bez obzira na vaše akcije. Neće. Sjedinjene Države su veoma strpljive i imaju strateško razumijevanje lokalnih političkih imperativa. Međutim, mislim da je Vlada Kosova pretpostavljala da je američka podrška automatska bez obzira na to šta bi ona uradila. Sjedinjene Države su početkom ovog vijeka donijele odluku da podrže nezavisnost Kosova. I ja sam bio dio procesa donošenja te odluke. To je bio naš izbor. Mogli smo da izaberemo nešto drugo, ali smo izabrali mudro. Kosovo mora da iskoristi ovu šansu i da konsoliduje svoju poziciju, a ne da tretira Sjedinjene Države kao da su beskonačan izvor slijepe podrške, pod bilo kojim okolnostima. Ne bi bilo mudro da iskorištavaju SAD i Evropu. Ali, vlade griješe i nadam se da će premijer Kurti shvatiti da je otišao predaleko i da će naći način da se povuče.

Glas Amerike: Da li smatrate da je američko kažnjavanje Kosova neuobičajeno oštro, imajući u vidu da je Kosovo do sada bilo blisko usklađeno sa SAD?

Fried: Ovo je svakako najveća pukotina u dugom period saradnje SAD i Kosova. Ovo je, prema mom sjećanju, najsnažniji iskaz američkog protivljenja potezu Vlade Kosova. I najoštrija izjava koliko se ja sjećam. I ovdje nije riječ o nekoj nesmotrenoj izjavi datoj pred mikrofonom. Ovo je nešto što je američka vlada očigledno razmotrila. I pretpostavljam da su SAD tražile od Vlade Kosova da ne preduzima određene korake. Naš zahtjev je ignorisan i ti koraci su preduzeti, a rezultat je upravo ono od čega smo strahovali. Ne znam cijelu priču, ali pretpostavljam da je nezadovoljstvo bilo opravdano. Nije kraj svijeta, ali Vlada Kosova mora da pronađe način da odustane od ovoga.

Glas Amerike: Pomenuli ste da je osnovni uzrok problema Srbija. Kosovske vlasti su okrivile Beograd i predsjednika Vučića da su izazvali nemire da bi destabilizovali Kosovo. I sekretar Blinken je zatražio od predsjednika Vučića i njegove vlade da deeskaliraju situaciju, da spuste bezbjednosni status oružanih snaga i pozovu Srbe na Kosovu da ne izazivaju KFOR i da se uzdrže od nasilja. Da li su SAD trebalo da budu oštrije prema Beogradu i Vučiću, kako neki analitičari to smatraju?

Fried: Zahtjev SAD predsjedniku Vučiću i Vladi Srbije je svakako razuman. Bilo bi pogrešno za Vladu Srbije da zaključi da zato što su SAD ljute na Vladu Kosova, da je to šansa za Srbiju da pogorša stvari. Nije. Mislim da bi SAD reagovale veoma oštro i energično ako bi Srbija pokušala da zloupotrijebi aktuelnu situaciju. S druge strane, predsjednik Vučić godinama pokušava da igra na dvije karte. Istovremeno govori o tome da je snaga za stabilnost i da želi evropsku budućnost za Srbiju, dok cijelo vrijeme igra na srpsku nacionalističku kartu, misleći možda da će Rusija da zaštiti Srbiju, obezbijedi joj strateške opcije i sposobnost da se bavi kratkoročnim taktičkim igrama.

Kada bih ja savjetovao Vladu Srbije, rekao bih joj da bi trebalo da bolje pogleda svog prijatelja Vladimira Putina i Rusiju. Oni nisu sposobni da vam pomognu osim da budu destruktivni. Jedva su sposobni sebi da pomognu. Gube rat koji nije trebalo ni da započnu. I nisu uspjeli da osvoje Ukrajinu. Ne mogu da pobijede u ratu, a ne mogu ni da se povuku. Ekonomija im je u problemu. Mladi ljudi napuštaju zemlju. Nisu u dobroj situaciji. Klađenje na Rusiju nije mudro, ona nije u poziciji da bude strateški zaštitnik Srbije…

Zbog toga bi predsjednik Vučić trebalo da iskoristi ovu šansu da izgradi odnose sa SAD i Evropom i bude konstruktivna snaga u procesu normalizacije. Postoje savršeno legitimni srpski interesi na Kosovu. Pomenuo sam manastire i srpsko stanovništvo, i njihov fer tretman. To su razumni zahtjevi i trebalo bi da se ispoštuju. Nije razumno da Srbija djeluje kao da je i dalje suverena sila na sjeveru Kosova. To samo dovodi do problema.

Glas Amerike: Koliko je bojkot izbora na sjeveru Kosova doprinio situaciji? I da li su SAD i međunarodna zajednica previše pomirljivi prema Srbiji, kako neki posmatrači misle?

Fried: Vi ste upotrijebili riječ pomirljivi, ne ja. Ja razumijem da SAD pokušavaju da rade ka rješenju, Mislim da predsjednik Vučić i Vlada Srbije treba da prestanu da se pretvaraju da mogu da ponište ili ugroze suverenitet Kosova. Na neki način koriste srpsku zajednicu na Kosovu kao predmet političke igre. To im neće pomoći. Želite da im pomognete? Pomozite im da da imaju održivo mjesto na Kosovu. To je vjerovatno moguće postići. Ima mnogo ideja: lokalna vlada, lokalna samouprava, ZSO, mnoge ideje koje mogu da budu funkcionalne. Međutim, neće biti u Srbiji, niti će Srbija doći na Kosovo. To se neće dogoditi.

Nadam se da će u narednom periodu, narednih nedjelja, kada trenutna kriza deeskalira, a Srbija u tome treba da pomogne, sve strane moći da se vrate izgradnji onoga što se može izgraditi. I Srbija ne bi trebalo da pogoršava stvari. Ako to uradi, to neće biti dobro za Srbiju. Gdje će Srbija ići, ako ne u EU? Da se pridruži nekoj grupi kojom dominira Rusija? Rusija neće pomoći Srbiji, ne može da joj pomogne, osim kroz ogorčenost i retoriku… Svakako put naprijed za Srbiju nije da nastavi da balansira između zapada i Rusije na čijem čelu se nalazi optuženi ratni zločinac.​

Glas Amerike: SAD žele da se dvije strane vrate dijalogu koji, kako se sada čini, ne rešava mnogo uprkos dogovoru iz Ohrida. Da li bi SAD i EU trebalo da preispitaju strategiju kada je riječ o odnosima Srbije i Kosova?

Fried: Ne mogu zasigurno da kažem. Ima mnogo okvira, okvirnih dogovora, koji su obećavajući. Nisam siguran da bi preispitivanje ili utvrđivanje novog okvira dalo rezultate. Ima dovoljno u postojećim okvirima da se postigne napredak ako strane žele da postignu napredak. Neće biti napretka ni u jednom okviru ako strane to ne žele. Tako da problem nije u okviru, već da li će strane to ozbiljno da shvate.

Tomislav Cvitanušić za VOA: Na Everest se penje iz srca

Tomislav Cvitanušić tokom razgovora sa novinarkom Glasa Amerike Aminom Bijelonjom Muminović.

„Bilo je momenata kada sam želio odustati, ali poruke od bosanskohercegovačke javnosti su mi značile. Ja sam se popeo na vrh, ali imam osjećaj da je to bio timski uspjeh jer svaka poruka podrške je presudna u trenucima kada vam je teško”, kaže bh. alpinista Tomislav Cvitanušić u intervjuu za Glas Amerike nakon uspješno završene ekspedicije na „krov svijeta” – Mount Everest.

Tomislav Cvitanušić: Na Everest se penje iz srca
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:58 0:00

Glas Amerike: U Sarajevu su Vas, nakon ekspedicije na Everest, dočekali prijatelji, porodica i ljudi koji su podržavali Vaš put. Da li je nekoliko dana dovoljno da se sumiraju utisci i „slegnu” emocije nakon velikog uspjeha?

Cvitanušić: Utisci i emocije se još uvijek sumiraju. Trebat će mi vremena da shvatim da je to bio „krov svijeta” i da je sve trajalo od polaska na Himalaje do povratka. Prošlo je 58 dana, dug period, pogotovo ako ste sami, da nije bio niko iz Bosne i Hercegovine s kim sam mogao popiti kafu, porazgovarati... U timu sa mnom su bili pjevači iz Meksika, Indije, Njemačke i Francuske. Divni ljudi s kojima sam razgovorao, ali nije to isto. Imati nekoga bliskog mi je najviše falilo. Bilo je dana kada sam se pitao da li mogu, ali nisam dozvolio da nadvlada pesimizan. Zebnja i čekanje da li će sve dobro proči. Bila je loša sezona za penjače u Nepalu. Stradalo ih je 17 i to je previše. Prosjek je četiri do pet nesreća po sezoni.

Glas Amerike: Koliko su Vam značile podrška i savjeti bh. alpiniste Muhameda Gafića i ostalih iskusnih penjača iz regiona? Kako ste se pripremali fizički i mentalno?

Cvitanušić: Podrška Muhameda Gafića Gafe je bila značajna, jer sam od njega naučio sve o planinama i alpinizimu. Generacija Hame Šišića i Slobodana Žalice je postavila temelje alpinizma u BiH krajem '60-ih, '70-ih i '80-ih godina. Kad idete na Everest uradite sve što je do vas kako biste sebi pojačali šansu da bude uspješno. Ja sam imao „savjetodavno tijelo” koje se sastojalo od Gafe, Dragana Jaćimovića, prvog čovjeka iz Srbije koji je popeo Everest, Stipe Božića iz Hrvatske i Naima Logića, prvog Bosanca i Hercegovca s adresom u Arizoni, koji je popeo svih sedam vrhova na sedam kontinenata. Imao sam satelitski lokator kojim sam mogao komuncirati na mjestima gdje nema signala. To mi je mnogo značilo, al sam ponosan da sam imao pomoć od navedenih ljudi.

Glas Amerike: Šta je bilo u mislima tokom ekspedicije s obzirom na teške vremenske prilike i okolnosti? Je li bilo momenata kada ste htjeli odustati?

Cvitanušić: Bilo je momenata kada sam želio odustati, ali poruke od bh. javnosti su mi značile. Ja sam se popeo na vrh, ali imam osjećaj da je to bio timski uspjeh. Svaka poruka podrške, pogotovo ljudi koje ne poznajete, presudna je u trenucima kada vam je teško. Svakom penjaču je teško. Svi nekada razmišljaju da odustanu. Neki to i urade, ali ja nisam. S druge strane, mi iz BiH nemamo tako često priliku izaći na „krov svijeta” Mala smo zemlja, iako imamo veliki potencijal, talenat i ljudske resurse. Mora se pronaći unutrašnja motivacija, a mislio sam da je najviše potrebna fizička snaga. Potrebno vam je zdravlje i da tijelo sluša. Međutim, tamo sam naučio da se Everest penje iz srca. Mlađi i snažniji momci, alpinisti, pripadnici specijalnih jedinica iz raznih dijelova svijeta su odustajali. Sa mnom u timu je bila Francuskinja Fabiene, majka troje djece, koja je zbog autoimune bolesti, dvije godine provela u kolicima. Nakon što se izliječila, odlučila je popeti Everest i skrenuti pažnju na tu bolest. S jedne strane je žena koja je bila bolesna, a s druge pripadnici specijalnih jedinica. Ona se popela, a neki od njih su odustajali. Penjanje na Everest je mentalna igra. Potrebno je pronaći motivaciju i snagu da se ide dalje, metar po metar do kraja.

Tomislav Cvitanušić na vrhu Everesta. (lična arhiva)
Tomislav Cvitanušić na vrhu Everesta. (lična arhiva)

Glas Amerike: Iako je postojala velika želja i upornost, šta je bilo najizazovnije na putu do vrha, postoji li ključni trenutak?

Cvitanušić: Najuzbudljiviji momenat je bio i najteži na ekspediciji. Petnaestog maja, u 15 sati smo došli na južno sedlo, jurišni kamp odakle se ide na vrh. Trebali smo tu provesti tri do četiri sata, istopiti led kako bismo napravili vodu ili čaj za uspon, odmoriti se i krenuti. Jedva smo uspjeli razapeti šator od jačine vjetra, a vrlo je teško predvidjeti vjetar na tom sedlu. Tu smo proveli 26 sati, strahujući za život. Tu se ne može disati dbez kisika u bocama. U tom trenutku nisam razmišljao o vrhu, već o opstanku. Sutradan su nam javili da će vjetar oslabiti na grebenu Everesta i da će biti prihvatljivo za penjanje. Rekli su nam: „Ako mislite krenuti na vrh, trebate poći noćas ili se vratiti u bazu”. Partner me pogledao i pitao: „Šta misliš?”, a ja sam rekao da sam fokusiran i spreman pokušati. Krenuli smo ka vrhu i nakon 14 sati smo stigli na Mount Everest. Bili smo naoružani optimiznom i željom da izađemo skupa na vrh. Njemu znači taj vrh, a znao je koliko bi i meni značio i koliko bi bio ponosan i sretan da zastavu BiH izvadim iz ruksaka i napravim fotografiju.

Glas Amerike: Koliko su česte povrede i smrtni ishodi na usponima?

Cvitanušić: Nesreće se dešavaju. Teško je ako se nesreća desi gdje ne može doći helikopter i spasioci. Prepušteni ste sami sebi. Partner i ja smo imali paket prve pomoći, a 80 posto penjača je za dva dana dobilo promrzline zbog vjetra. I ja sam ih dobio i javio sam se doktoru u baznom kampu nakon povratka. Helikopter me prebacio u bolnicu, pobrinuli su se za mene i neću imati posljedice. Trebam biti pod ljekarskim nadzorom te se nadam da ću ubrzo voziti bicikl, trčati i plivati.

Tomislav Cvitanušić u baznom kampu. (lična arhiva)
Tomislav Cvitanušić u baznom kampu. (lična arhiva)

Glas Amerike: Kako je izgledao boravak na vrhu, šta Vam je u tom trenutku bilo u mislima?

Cvitanušić: Boravak na vrhu je kratak. To je mali prostor, snježna kapa na kojoj se nalazi famozna kineska piramida. Na vrhu se ne ostavlja ništa. Ljudi često pitaju jesmo li ostavili zastavu? Zamislite kada bi svaki penjač ostavio zastavu na vrh, a u sezoni ih je oko 200. Boravak na vrhu je trajao desetak minutaa, jer imamo kisik koji se troši, a potreban nam je i za povratak. Silazak je puno teži nego uspon. Uspon je noću pomoću čeonih lampi i vidite nekoliko kvadrata oko sebe, ne vidite prostranstvo. Kada se spuštate po danu i vidite kuda ste prošli, pomislite da je sreća što je bila noć. Da sam preko dana vidio put kojim sam krenuo, vjerovatno bi bilo teže i bilo bi iskušenje odustati. Nemoguće je opisati kakve su to padine i predjeli. Kada ste na vrhu i oči se ovlaže, taj trenutak spakujete u srce. Ono što ostaje u srcu i duši je sve što penjač ponese sa sobom. Ja sam imao osjećaj zahvalnosti i prolaznosti. Planina je stara 60 miliona godina, a mi smo na planeti određeno vrijeme.

Tomislav Cvitanušić na vrhu Everesta. (lična arhiva)
Tomislav Cvitanušić na vrhu Everesta. (lična arhiva)

Glas Amerike: Koja bi bila Vaša poruka sve hrabre ljude iz Bosne i Hercegovine koji se odluče na ekspediciju penjanja na Everest?

Cvitanušić: Najvažnije je imati dobre učitelje i savjete i naučiti vještine. Ja sam imao dobar tim i „savjetodavno tijelo” alpinista iz regiona koji su se ujedinili da mi pomognu. Imao sam logističku podršku od sponzora - dozvole su preskupe, oprema, bazni kamp... Sada imam obavezu prenijeti mladima kako su meni prenosili moji učitelji alpinizma - ništa nije nemoguće. Ne trebamo se plašiti, moramo biti hrabri. Mi smo mala zemlja, ali smo sposobni za velike stvari, a to se pokazuje u sportu u cijelom regionu. Nekada se plašimo i pokušati. Svako ima svoj Everest. Ne mora to biti penjanje, može biti u nauci, kulturi, muzici.. Moramo ohrabriti generacije koje dolaze da nastave tamo gdje smo mi stali. Nadam se da će moj put nekoga ponukati. BiH još uvijek nema ženu na vrhu svijeta. Nadam se da će moja priča ponukati neku ženu iz alpinizma da postane prva žena iz BiH na „krovu svijeta”. Svi ćemo se staviti u službu tog cilja, cijela ekipa iz BiH i regiona.

Predstavnički dom SAD dozvolio podizanje limita zaduživanja

Predsjedavajući Predstavničkog doma Kevin McCarthy izlazi iz svoje kancelarije na Capitol Hillu pred glasanje u Predstavničkom domu o podizanju granice vladinog zaduživanja, 31. maja 2023.

Predstavnički dom američkog Kongresa usvojio je zakon o privremenom ukidanju granice zaduživanja, koja trenutno iznosi 31,4 biliona dolara, zahvaljujući podršci demokrata i republikanaca, pripadnika centra obje stranke.

Tako je prevaziđeno protivljenje konzervativnog, desnog krila Republikanske stranke i izbjegnut kastastrofalni scenario da Amerika dođe u situaciju da ne može da plati svoje dugove.

Predstavnički dom, u kome tijesnu većinu imaju republikanci, glasao je sa 314 prema 117 glasova da se zakon usvoji i proslijedi Senatu, koji će morati da usvoji mjeru i dostavi je predsjedniku Joeu Bidenu na potpis prije roka u ponedjeljak, kada se očekuje da federalna vlada ostane bez novca da plaća svoje račune.

"Ovaj sporazum je dobra vijest za građane Amerike i američku ekonomiju", izjavio je Biden poslije glasanja. "Pozivam Senat da ga usvoji što brže da bih ga potpisao."

Predložena mera - kompromis između Bidena i predsjedavajućeg Predstavničkog doma Kevina McCarthyja, izazvala je protivljenje 71 republikanaca iz tvrde, konzervativne struje. To bi obično bilo dovoljno da se blokira neki stranački prijedlog, ali je 165 demokrata - više od 149 republikanaca koji su glasali za njega - podržalo mjeru i omogućilo da bude usvojena.

Zakonom se suspenduje, odnosno privremeno ukida granica zaduživanja federalne vlade do 1. januara 2025. To omogućava Bidenu i Kongresu da stave u stranu to politički rizično pitanje do predsjedničkih izbora u novembru 2024.

Njime se također predviđa zamrzavanje federalne potrošnje na istom nivou tokom 2024, i povećanje od 1 posto 2025. Ubrzava se proces davanja dozvola za određene energetske projekte, federalnoj vladi se vraća 30 milijardi dolara neutrošene pomoći državama za vrijeme pandemije, i povećavaju zahtjevi za kvalifikovanje za programe pomoći u hrani, odnosno "markica za hranu".

Republikanci tvrde struje željeli su veće rezanje potrošnje. "U najboljem slučaju, imamo dvogodišnje zamrzavanje potrošnje, koje je puno rupa i trikova", izjavio je kongresmen Chip Roy, istaknuti član konzervativnog Kokusa slobode u Predstavničkom domu.

Liberalne demokrate - koje su se zajedno sa Bidenom protivile vođenju pregovora u vezi sa granicom zaduživanja - protivile su se zakonu iz nekoliko razloga, uključujući nove uslove za korisnike vladinih programa pomoći siromašnima.

"Republikanci su nas primorali da odlučimo koji ranjivi Amerikanci će dobiti priliku da jedu, ili će nas dovesti u stanje da ne možemo da plaćamo dugove. To prosto nije ispravno", rekao je demokratski kongresmen Jim McGovern u srijedu.

Arhiv - Predsjednik Joe Biden razgovara sa predsjedavajućim Predstavničkog doma Kevinom McCarthyjem o granici zaduživanja u Ovalnoj kancelariji Bijele kuće, 22. maja 2023.
Arhiv - Predsjednik Joe Biden razgovara sa predsjedavajućim Predstavničkog doma Kevinom McCarthyjem o granici zaduživanja u Ovalnoj kancelariji Bijele kuće, 22. maja 2023.

U utorak uveče, kongresna kancelarija za budžet, koja je nestranačko tijelo, izračunala je da bi prijedlog rezultirao uštedama od 1,5 biliona dolara u narednih deset godina.

U Senatu, lideri obje stranke kažu da se nadaju da će usvojiti zakon prije vikenda, ali bi potencijalno kašnjenje zbog glasanja o amandmanima moglo da iskomplikuje stvari.

Bitka oko zakonskog prijedloga takođe se pretvorila u test autoriteta McCarthyja, kao predsjedavajućeg Predstavničkog doma. On je izabran u januaru poslije 15 rundi glasanja, nakon što je ultrakonzervativnim članovima Kongresa obećao da će imati veće učešće u nastojanjima da se smanji vladin budžet.

SAD svake godine hronično boluju od deficita u iznosu od nekoliko hiljada milijardi dolara, čime se samo povećava dugoročni, ukupni dug.

“Demokrate će se postarati da zemlja ne dođe u situaciju da ne plaća dugove. Tačka", rekao je novinarima u sredu lider demokrata u Predstavničkom domu Hakeem Jeffries

Neki konzervativni republikanci su bili sumnjičavi u odnosu na upozorenje sekretarice za finansije da će vlada, do sljedećeg ponedjeljka, ostati bez novca da ispuni svoje finansijske obaveze, što između ostalog znači da ostaje bez gotovine za plaćanje kamate na vladine hartije od vrijednosti, penzija za starije Amerikance i plata vladinim radnicima i pripadnicima vojske.

Zakon ne sadrži podizanje poreza niti se njime sprječava dalji rast nacionalnog duga, koji će se povećati za još dodatnih 3 biliona dolara ili više u narednih godinu i po.

On također predviđa smanjenje zapošljavanja službenika Nacionalne poreske službe.

Mediji: Bivši potpredsjednik Pence ulazi u predsjedničku trku 7. juna

Bivši potpredsjednik Mike Pence

Bivši potpredsjednik Mike Pence zvanično će pokrenuti svoju kampanju za republikansku predsjedničku nominaciju u Iowi iduće nedjelje, i tako će se direktno suočiti sa svojim nekadašnjim "šefom", Donaldom Trumpom.

Pence će saopštiti kandidaturu na skupu u 7. juna, na svoj 64. rođendan, prema izjavama dvije osobe upoznate sa njegovim planovima, koje su željele da ostanu anonimne.

Također se očekuje da Pence objavi video snimak kada bude proglašavao kandidaturu.

Njegov tim smatra da je Iowa, jedna od prvih država u kojoj se glasa na stranačkim izborima, ključna za njegov potencijalni put ka pobjedi, a savjetnici kažu da planira da vodi agresivnu kampanju za konzervativne glasove hrišćanskih evanđelista koji čine znatan deo republikanskog biračkog tijela u toj državi.

Pence je otvoreno konzervativan političar i snažno se protivi pravu na abortus, zalažući se za nacionalnu zabranu.

Očekuje se da će se u svojoj kampannji, Pence nastojati da izađe iz Trumpove senke i u direktnim susretima sa biračima pokaže svoju ličnost. Pence, koji je služio u Kongresu kao guverner Indiane prije nego što ga je Trump izabrao za svog potpredsjednika 2016, bio je izuzetno lojalan potpredsjednik dok se nije distancirao od Trumpa zbog izbora 2020.

Trump, koji je očajnički želio da preokrene svoj poraz i ostane na vlasti, pokušao je da ubijedi Pencea, i svoje pristalice, da Pence nekako može da poništi volju birača, dok bude predsjedavao ceremonijalnim prebrojavanjem elektorskih glasova u Kongresu 6. januara 2021, iako potpredsjednik nema takva ovlaštenja.

Dok je brojanje glasova trajalo, nasilna rulja Trympovih pristalica upala je u zgradu, lomila prozore, i napadala policiju, a Pence i njegovi članovi porodice i osoblje su morali da se sakriju dok su neki ljudi iz rulje skandirali "Objesite Mikea Pencea!"

Pence je izjavio da su Trumpove "nesmotrene riječi" ugrozile njegovu porodicu i sve druge koji su bili u Capitolu tog dana i ocijenio da će historija "pozvati Donalda Trumpa na odgovornost."

"Četiri godine smo imali dobar poslovni odnos. Nije se dobro završilo", napisao je Pence u svojoj knjizi "So Help Me God".

Bivši potpredsjednik je proveo naredne dvije i po godine strateški se odvajajući od Trumpa, dok je postavljao temelje za svoju kampanju. Dok je dosljedno hvalio učinak "Trump-Pence administracije", također je naglašavao različitosti njih dvojica, i u politici i stilu.

Učitajte još

XS
SM
MD
LG