“Rusija teži da uspori euroatlantske integracije Balkana. Da produbi podjele među stanovništvom za šta se koristi problemima koji su na tom području već bili prisutni“, kaže u razgovoru za Glas Amerike Tihomira Dončeva, autorka publikacije „Istraživanje ruskog narativa u medijima Zapadnog Balkana“, dijela studije pod nazivom „Ruski otisci u informacionom okruženju Zapadnog Balkana“, koju je u aprilu objavio Centar izuzetnosti NATO za stratešku komunikaciju (STRATCOMCOE).
Dončeva, nezavisna bugarska novinarka angažovana na projektu, u svom istraživanju, sprovedenom tokom 2018. i u prvoj polovini 2019. godine, dokazala je da mediji Zapadnog Balkana preuzimaju (ponovo objavljuju) narative povezane sa Evropskom unijom i Sjevernoatlantskom aliijansom identične objavama Sputnjika Srbija - dijela ruske informativne agencije Sputnjik sa sjedištem u Moskvi, čiji je osnivač državna medijska grupa „Rusija sevodnja“. Radi se o nasljedniku agencije „RIA Novosti“ i radija „Glas Rusije“.
Tihomira Dončeva ukazuje da plasman takvog narativa doprinosi intenziviranju polarizacije među građanima.
„Utiče direktno na ljude na terenu. U državama u kojima živi srpsko stanovništvo - takvi sadržaji su veoma čitani. Fokus je predstavljanje Srba kao žrtava, kroz priče o tome šta se Srbima događa, i istovremeno isticanje podrške Rusije. U toj priči su i svi ostali koji su predstavljeni kao protivnici Srbije - i Zapad koji sve ostale podržava protiv Srbije“, kaže Dončeva za Glas Amerike.
Autorka ukazuje da je istraživanje počela od dva narativa, koja su već bila zastupljena u izvještavanju Sputnjika Srbija i odnose se na Evropsku uniju i NATO.
"Uvidjeli smo da lokalni mediji uglavnom prenose tekstove čija je to tema: NATO, slabosti i dezorganizovanost Alijanse. Ukazuje se i da NATO ne znači dobrobit za Balkan. Mnogo sadržaja zasnovano je u narativu o bombardovanju Srbije - što je, u neku ruku, i razumljivo. Takođe, uočili smo i priličan broj članaka o Evropskoj uniji - u kontekstu zahtjeva EU prema državama Zapadnog Balkana, nekoj vrsti uslovljanja. To su teme koje kod građana tog regiona pobuđuje emocije - nekakva osjećanja. Takođe, u fokusu su i već postojeće balkanske tenzije. Sadržaj koji proizvode zasnovan je na, da tako kažem, središnjoj rani - usredsređen je na teme za koje je tamošnjem stanovništvu stalo. I onda se takvi narativi uveliko prenose”, navodi bugarska novinarka.
Glas Amerike: Zašto Rusija ima potencijal da širi svoje narative kroz medije na Zapadnom Balkanu?
Dončeva: U osnovi - mediji i novinari koji u njima rade na području Zapadnog Balkana su veoma ranjivi. I te ranjivosti Rusija može koristiti na veoma jednostavan način. Uzrok svega toga je loša situacija u kojoj se nalaze novinari na tom području. Nedovoljno su plaćeni za svoj rad, koji obavljaju u teškim uslovima, i pretrpani su poslom. Takođe, razlozi se mogu tražiti u nedovoljnom iskustvu novinara, koji priče ne provjeravaju dovoljno temeljno. Sve je počelo da se zasniva na pribavljanju vijesti i njihovom objavljivanju.
Drugi razlozi mogu se tražiti u besplatnom i slobodnom dijeljenju sadržaja Sputnjika Srbija, medija koji finansira ruska vlada, i koji je veoma privlačan. Nije u tolikoj mjeri zasnovan na teorijama zavjere kao, na primer, medij sličnog tipa u Letoniji. Tako da je suština u prihvatljivom sadržaju - koji je besplatan. Niste u obavezi da navedete Sputnjik Srbija kao izvor, već ga jednostavno samo možete objaviti/prenijeti.
Takođe, urednici i novinari medija sa Zapadnog Balkana sa kojima sam razgovarala su mi prenijeli da mnoštvo građana zaista voli Rusiju i Putina (predsjednik Rusije Vladimir Putin, prim. nov) Čak sam čula i pošalice da ako Putina stavite na naslovnice novina u Srbiji - to će ih prodati. To su glavni razlozi - stanje u novinarstvu u cjelini, koje omogućava korištenje te situacije, ali i sadržaja koji se nudi. Dok se, na primjer, sadržaj koji proizvodi BBC čini previše kompleksnim za publiku na Zapadnom Balkanu - priče Sputnjika djeluju pitkije - što je jedan od faktora na koji smo ukazali.
Glas Amerike: Kako funkcioniše taj mehanizam?
Dončeva: Razmatrali smo mnoštvo načina kako bismo našli odgovor na to pitanje. Istraživali smo poslovne veze i oglašavanje da bismo utvrdili postoje li neke veze između medijskih kuća na Zapadnom Balkanu i Rusije. Da vidimo da li i odakle dolazi novac i postoji li neka vrsta uticaja. Ništa, međutim, nismo dokazali. Kao što možda znate, u osnovi, tu govorimo o svojevrsnoj crnoj rupi. Ono što smo dokazali, međutim, je ponavljanje istovjetnog narativa. I to ne samo u Sputnjiku Srbija - već i u drugim medijima. Ti mediji, iako nisu naznačili da je autor tekstova Sputnjik Srbija - to je ipak slučaj - jer su ga napisali novinari Sputnjika Srbija. Dakle, dokazali smo da se uticaj vrši prenošenjem, odnosno ponovnim objavljivanjem, tekstova i članaka.
Glas Amerike: Da li je preuzimanje sadržaja Sputnjika Srbija na bilo koji način organizovano ili centralizovano iz nekog centra moći ili je zasnovano na slobodnoj volji?
Dončeva: Nismo utvrdili da je razlog tome organizovana aktivnost. Ne možemo da tvrdimo da bi slijed događaja mogao biti: nešto se dogodi - to objavi Sputnjik i onda preuzmu svi ostali mediji. Takve stvari se nisu dešavale. Više je zasnovano na osnovu samog članka. Ukoliko se procijeni da je tekst na bilo koji način interesantan za lokalno stanovništvo - to je iniciralo preuzimanje. Nismo bili u mogućnosti da u potpunosti definišemo tačne kriterijume preuzimanja sadržaja Sputnjika Srbija.
Glas Amerike: Sastoje li se ti sadržaji od neke vrste propagande ili sadržaja koji bi na poseban način uticao na konzumente?
Dončeva: Ustručavali smo se od termina propaganda i nismo ga koristili u izveštaju. Koristili smo se rječju narativ - i upotrebom narativa kako bi se uticalo na ljude. U tome je i svrha upotrebe tog termina. Pruža vam priliku da priču ispričate na zanimljiv način, koji utiče na vaš stav i ponašanje. Tu ne govorimo o nekom kratkom periodu - ne radi se ovde o kratkoročnom projektu vršenja uticaja ili uticanja. Stvar je dugoročne prirode. I može trajati godinama. Naše istraživanje odnosi se na 2018. i prvu polovinu 2019. Ti narativi, međutim, traju već godinama. Možemo se prisjetiti 2017. i približnih procenata opredijeljenosti crnogorskih građana za i protiv članstva u NATO-u. Sadržaji koji sadrže narative o kojima pričamo uticali su na povećanje procenata građana opredijeljenih protiv članstva u NATO-u. Ti narativi problematizovali su teme za koje je lokalno stanovništvo bilo zainteresovano.
Glas Amerike: Da li drugi mediji, kada prenose sadržaje Sputnjika Srbija, citiraju izvor ili ne?
Dončeva: Pojedini članci preneti su uz pozivanje na brend Sputnjik Srbija - dok neki drugi nisu. Dio lokalnih medija koji često prenose Sputnjik Srbija uvijek navode izvor. Međutim, tu je i grupa medija koja, prenoseći sadržaj, ne navodi izvor. Pretpostavljam da to ima veze sa uređivačkom politikom tih medija, kao i sa činjenicom da se članke sličnog ili istog sadržaja objavljuju Sputnjik Srbija i Tanjug. Tako da veliki broj medija navodi da je sadržaj preuzeo od Tanjuga - dok bi Sputnjik Srbija, s druge strane, sličan sadržaj predstavljao kao svoj.
Glas Amerike: Postoji li neka konkretna novinska agencija koja je čvršće povezana sa Sputnjikom Srbija u odnosu na ostale medije koji prenose sadržaje tog medija?
Dončeva: Tanjug je, ako tako mogu da kažem, siva zona našeg istraživanja. Nismo u potpunosti uspjeli da utvrdimo kakva je uloga te agencije. Veliki broj lokalnih medija preuzima sadržaje od Tanjuga - koje je prethodno objavio Sputnjik Srbija. Tako da se može pretpostaviti da ih Tanjug prenosi. To izgleda ovako: Sputnjik objavi članak. Ne navede izvor iz čega se može zaključiti da je nosilac autorskih prava ili pak navedu ime novinara - autora. Lokalni mediji objavi istovjetan tekst i kao izvor navede Tanjug. I tu nam fali jedna karika. Tekst koji objavi Tanjug - pokupe mnogi mediji, što je sasvim očekivano, jer se radi o novinskoj agenciji. To je uobičajeno u svim državama - ne samo na Zapadnom Balkanu.
Glas Amerike: Kakva je vlasnička struktura medija koji prenose sadržaje Sputnjika Srbije? Jesu li mahom u privatnom ili državnom vlasništvu – ili oboje?
Dončeva: To smo pokušali da istražimo, ali kao što vjerovatno znate, o tome nismo pronašli previše zvaničnih podataka. Rad najvećeg broja tih medija zasnovan je na internetu, te stoga nije bilo moguće pronaći validne činjenice povezanosti neke vrste. Koristili smo se, međutim, bazom podataka srpskih medija koju su kreirali Reporteri bez granica i nezavisni istraživački portal BIRN. Oni su uspjeli da utvrde neke od podataka o vlasništvu - tako da se u jednom segmentu poklopio fokus naših istraživanja. Sadržaje Sputnjika Srbija prenose i mediji u privatnom vlasništvu - kao i mediji koji su u vezi sa vlastima. To važi isključivo za Srbiju i dio medija sa njene teritorije.
Glas Amerike: Šta se može preduzeti da bi se uspostavio neki vid kontrateže?
Dončeva: Pretpostavljam da je potrebno mnogo toga učiniti da bi se razumelo kakve sadržaje želi stanovništvo Zapadnog Balkana. Odakle se u najvećoj mjeri informišu - da li je to televizija, novine, internet ili socijalne mreže? Koji će ih medij najviše privući? Tek kada to postane jasno - onda se mogu otpočeti razmišljanja o tome šta bi mogla da bude alternativa sadržajima proruskog narativa, jer mislim da ne bi trebalo da se upuštamo u nekakav vid kontriranja Rusiji. Trebalo bi da se opredijelimo za nešto dugoročnije - da obezbijedimo alternativu za stanovništvo Zapadnog Balkana - ukazajući im šta sve mogu Evropska unija i NATO. I da im u tom kontekstu pružimo sadržaje koje mogu da čitaju. Druge vrijednosti na koje bi se mogli ugledati.
