Linkovi

Top priča BiH

Djeca na migrantskoj ruti, sama i bez zaštite

Two Afghan families walk in a clearing after leaving a Croatian forest near the Bosnian town of Velika Kladusa.

Maloljetnici bez pratnje koji su migranti u BiH žive i u ruševnim zgradama, bez grijanja, struje, toaleta i tuševa, bez redovnog pristupa hrani i medicinskoj brizi. Oni u smještajima takođe su izloženi sigurnosnim opasnostima.

Napuštena, skoro u potpunosti srušena zgrada, nekadašnje fabrike Krajina metala, na samom ulazu u Bihać, na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine (BiH), nekoliko mjeseci je dom desetogodišnjeg Isaka iz Afganistana.

Sa preko 200 odraslih, od kojih za neke tvrdi da su mu rođaci i poznanici iz sela iz kojeg dolazi, Isak živi u ruševinama nekadašnjih kancelarija bivše fabrike, u kojima su migranti napravili improvizovani smještaj.

Porodica mu je, kaže, ostala u Afganistanu, a on je putovao sa rođakom, koji je uspio da ode u Italiju. Jedno vrijeme bio je u prihvatnom kampu Borići u Bihaću i Sedri u Cazinu. Ne želi tamo da se vrati.

Bio sam u kampu Sedra i kampu Borići, ali bio sam nesretan tamo. Bilo je ljudi koji su se loše ponašali prema meni.
desetogodišnji Isak iz Afganistana


„Želim da ostanem ovdje, jer poznajem puno ljudi, mnogo ih je iz mog sela. Poznajem ih dobro i oni poznaju mene. Sretan sam ovdje i ne želim u kamp. Bio sam u kampu Sedra i kampu Borići, ali bio sam nesretan tamo. Bilo je ljudi koji su se loše ponašali prema meni“, kaže Isak za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Granicu sa Hrvatskom Isak je, sa grupom sa kojom putuje, pokušao da pređe čak šest puta. Bezuspješno. Policija ga je uvijek vraćala u BiH, jednom i sa slovenačke granice.

Isak je najmlađe dijete od njih oko 50 koliko ih putuje samo i živi van zvaničnih prihvatnih centara za migrante i izbjeglice u BiH. Pored Isaka, u objektima nekadašnje fabrike kraj Bihaća je još desetak maloljetnika bez pratnje.

Ima i žena, djevojčica i beba

Broj djece migranata bez roditeljske pratnje, a koja se nalaze izvan centara za smještaj se mijenja na sedmičnom nivou i teško je utvrditi njihov tačan broj, kažu u organizaciji Save the Children, čiji mobilni timovi rade na registraciji i pružanju pomoći ovoj djeci.

Terenski timovi te organizacije, na sedmičnom nivou identifikuju od 10 do 25 porodica sa djecom koje borave u napuštenim kućama u blizini granice sa Hrvatskom, kao i do 50 dječaka koji putuju sami.

U posljednjih sedam dana, prema riječima Dubravke Vranjanac, voditeljice Tima za hitne slučajeve u Save the Children, identifikovali su oko 100 članova porodica, uključujući žene, djevojčice i bebe, kao i 32 maloljetnika bez pratnje koji se nalaze u takozvanim skvotovima (privremena naselja u napuštenim zgradama) i privatnim smještajima.

„Indtifikovali smo i još oko 20 dece bez pratnje koja su bila u pokretu ka granici sa Hrvatskom ili na putu da se sami vrate nazad u Srbiju. Najmlađi dečak koji putuje sam, bez svojih roditelja, i trenutno živi u napuštenom objektu ima svega deset godina“, kaže ona za RSE.

Zbog čega maloljetnici nisu u prihvatnim centrima?

Razlozi zbog kojih su maloljetnici van uspostavljenih prihvatnih centara su različiti. Obično putuju u grupama sa odraslim muškarcima, sa nekim od rođaka, ili jednostavno sa prijateljima koje poznaju iz svojih sela. Ostanu sami tako što stariji rođaci uspiju da pređu granicu sa Hrvatskom.

Registracija u Službi za poslove sa strancima BiH, odnosno iskazivanje namjere za traženje azila, je prvi korak da se dijete identifikuje i postane vidljivo za sistem. Takva identifikacija je, kako kaže Dubravka Vranjanac, od prošlog ljeta isključivo vezana za smještaj, tako da djeca koja nisu bila smještena u nekom od centara nisu registrovana.

„Nemaju staratelja koji bi brinuo o njihovom najboljem interesu, te nemaju pristup pomoći koja im je zagarantovana Konvencijom o pravima deteta“, navodi ona.

Služba za poslove sa strancima BiH, također, odobrava smještaj, ukoliko postoje dostupni kapaciteti i ako Centar za socijalni rad kaže da će prihvatiti starateljstvo. Smještaj može biti određen u bilo kom od prihvatnih centara u BiH koji zbrinjavaju maloljetnike bez pratnje, no oni često odbijaju da odu iz Unsko sanskog kantona (USK), koji je najbliži granici sa Hrvatskom.

Mogli bi biti smješteni drugdje

U tri prihvatna centra u Unsko sanskom kantonu ima mjesta. No, nema načina da se maloljetnici tamo smjeste. Kako kaže, za RSE, Tara Kaloputi, menadžerica mobilnih timova Save the Children koji operiraju izvan tranzitnih centara, trenutno ne postoji referalni mehanizam na osnovu kojeg bi oni mogli dobiti smještaj u USK, međutim, mogu dobiti smještaj na drugim lokacijama u BIH.

Ministrica zdravstva USK i članica Operativne grupe za rješavanje migrantske krize Nermina Ćemalović, za RSE kaže, da se maloljetnici bez pratnje u kampove mogu prebaciti uz dogovor Službe za poslove sa strancima BiH, Centra za socijalni rad grada ili opštine u kojoj se kamp nalazi i Ministarstva sigurnosti BiH. U USK kampova prilagođenih maloljetnicima bez pratnje, kaže Ćemalović, nema.

U kampu Borići u Bihaću i Sedra u Cazinu smještene su porodice sa djecom. U Borićima je i dio maloljetnih migranata bez pratnje. Ćemalović kaže, kako to nisu kampovi koji su dobri za djecu bez pratnje, te da je Operativna grupa za rješavanje migrantske krize u USK tražila da se i oni prebace u Centar za djecu i mlade u Tuzlanskom kantonu, koji je, kako kaže, prilagođen toj populaciji.

U ruševinama, bez zaštite

Djeca van smještajnih centara spavaju u napuštenim zgradama, bivšim fabričkim halama, improvizovanim kampovima, privatnim smještajima bez nadzora najvećim dijelom u USK, te manjim dijelom u Sarajevu.

Ta djeca su u situaciji, eto, kao kada biste čovjeka ubacili u arenu sa lavovima. Svako može da ih premlati, da im otme mobitel, da im otme novac, da ih maltretira, da ih ponižava, da ih natjera da rade za njih neke stvari.
Zehida Bihorac


„Vreme provode u prostorima u kojima nijedno dete ne bi smelo da bude. U ruševnim zgradama, bez grejanja, bez struje, bez toaleta i tuševa, bez redovnog pristupa hrani i medicinskoj brizi, koja je sada u vreme pandemije važnija nego ikada. Često su okruženi grupama odraslih mušakaraca koji mogu da predstavljaju ozbiljnu pretnju po njihovu sigurnost“, dodaje Vranjanac.

Pomoć u hrani, odjeći i obući dobijaju od nekoliko humanitarnih organizacija, često i građana.

„Nažalost, ta pomoć nije dovoljna bez adekvatnog rešenja za njihovo zbrinjavanje“, kaže Vranjanac.

Među građanima koji već tri godine pomažu migrantima i izbjeglicama je i Zehida Bihorac, prosvjetna radnica iz Velike Kladuše. Ona kaže kako su dječaci bez pratnje uglavnom prepušteni sami sebi.

„Ta djeca su u situaciji, eto, kao kada biste čovjeka ubacili u arenu sa lavovima. Svako može da ih premlati, da im otme mobitel, da im otme novac, da ih maltretira, da ih ponižava, da ih natjera da rade za njih neke stvari“, kaže ona za RSE.

Zehida Bihorac
Zehida Bihorac

Maloljetnici koji žive van prihvatnih centara su, prema njenim riječima, u najgoroj i najnesigurnijoj situaciji.

„Nisu krenuli na ovaj put samo dobri ljudi, niti su našli ovdje samo dobre. Oni su toliko nezaštićeni, ostavljeni na milost i nemilost okruženja. U tim divljim kampovima, rekla bih da vlada zakon jačega i na to niko ne obraća pažnju“, dodaje Bihorac.

Riječ je uglavnom o dječacima od 15 do 17 godina, koji često govore da su stariji, jer se boje da će biti odvojeni od grupe sa kojom putuju.

I Dubravka Vranjanac iz organizacije Save the Children kaže kako je zabrinjavajuće veliki broj dječaka i djevojčica, sa kojima je ta organizacija radila, svjedočio o tome da su tokom puta preživjeli ili svjedočili nekoj vrsti nasilja.

Na meti trgovaca ljudima i seksualnog zlostavljanja

Izbjeglice i migranti granice prelaze mimo zvaničnih graničnih prelaza i, kako podsjeća Vranjanac, kroz zemlje prolaze skrivenim putevima, krijući se od granične policije i često pokušavaju da ostanu nevidljivi za sistem u zemljama u kojima borave.

„Sama nevidljivost, boravak u nebezbednim prostorima, nepoznavanje lokalnog jezika, problemi u pristupu smeštaju i drugim vrstama podške, načini dolaska do novca nose sa sobom veliki rizik, uključujući i rizik od seksualnog nasilja i trgovine ljudima“, kaže ona.

Pored djevojčica i žena, i dječaci koji putuju sami su, također, u velikom riziku od seksualnog zlostavljanja i eksploatacije, pogotovo oni, koji kako kaže Vranjanac, borave izvan prihvatnih centara ili oni koji se nalaze u velikim grupama odraslih muškaraca samaca.

Njihova putovanja najčešće organizuju krijumčari, a istraživanja koja je radio Save the Children sa dječacima bez pratnje pokazalo je da oni krijumčare doživljavaju kao veoma moćne figure koje im ulivaju veliki strah.

„Oni osećaju kao da krijumčari kontrolišu njihov život tokom određenih delova puta, oni su ti koji odlučuju o tome kojim će putem ići, kada će stati da odmore, gde će spavati, kada će jesti ili čuti se sa roditeljima. Veliki broj njih je govorio i o tome da su preživeli nasilje od strane krijumčara, ali i od drugih osoba u grupi sa kojima su putovali, kao i policije – pogotovo prilikom prisilnih vraćanja sa granica“, objašnjava Vranjanac.

Zahida Bihorac kaže da je, tokom svog trogodišnjeg volonterskog rada, najteže pala priča dvojice sedamnaestogodišnjaka, koji su zajedno putovali i jedno vrijeme živjeli u divljem kampu kraj Velike Kladuše, na zapadu BiH, sa odraslim muškarcima.

„Nisu direktno rekli da je bilo seksualnog zlostavljanja, ali to je više nego očito. To su rekli drugi koji su bili u njihovoj blizini. Ako dođe odrastao muškarac i uzme dijete i vodi ga u svoj šator, iz kojeg dijete ne izlazi do jutra, a kada izađe ne razgovara ni sa kim, onda svaka normalna osoba koja se razumije i koja je radila sa djecom može zaključiti o čemu se tu radi“, priča ona i dodaje da su ti dječaci napustili BiH i stigli do svog odredišta u Evropi.

Antonia Luedeke, šefica odjela Dječije zaštite u UNICEF BiH kaže kako ta organizacija nema sažete pouzdane podatke o pojavi i obimu trgovine ljudima i seksualnom zlostavljanju među djecom migrantima, izbjeglicama i tražiteljima azila. No, često na terenu nailaze na djecu koja prijavljuju iskustva seksualnog zlostavljanja, često od strane odraslih migranta.

“Čak i zato što je mnoštvo djece bez pratnje smješteno u velike privremene prihvatne centre, zajedno sa hiljadama samaca. Ovo je velika briga za zaštitu i zalažemo se za odvojene objekte za djecu bez pratnje”, kaže ona za RSE.

Dodaje kako su maloljetnici bez pratnje u velikom riziku od zlostavljanja, nasilja i eksploatacije, uključujući trgovinu ljudima, te da je njihova identifikacija, registracija i osiguravanje neposrednog pristupa odgovarajućim aranžmanima ključni prioritet.

Tužiteljstvo BiH u periodu od 2015. do 2020. godine, iz oblasti kaznenih djela trgovine ljudima i ilegalni migracija, podiglo je optužnice u 144 predmeta protiv 240 osoba za kaznena djela krijumčarenje osoba, osnivanje grupe ili udruženja za krijumčarenje migranata, trgovina ljudima, međunarodno navođenje na prostituciju.

U protekle dvije godine, kako se navodi u pisanom odgovoru za RSE, zabilježen je porast broja predmeta koji se odnose na ilegalne migracije.

Maloljetnici bez pratnje čine 50 posto djece migranata u BiH

Prema podacima organizacije Save the Chidren u BiH se trenutno nalazi oko 1.000 djece migranata, od kojih više od 550 dječaka putuje samo, bez pratnje svojih porodica. Najveći broj maloljetnika čine dječaci u tinejdžerskom uzrastu, 15 posto ih je staro između 12 i 15 godina, a 85 posto od 16 do 17 godina.

Oko 90 posto djece koja putuju sama nalazi se u prihvatnim centrima u Tuzlanskom, Sarajevskom i Unsko-sanskom kantonu. Skoro polovina od ukupnog broja smještena je u privremenom prihvatnom centru Ušivak kraj Sarajeva u kojem je trenutno oko 270 maloljetnika bez pratnje i 180 djece u porodicama. U drugom prihvatnom centru u blizini glavnog grada, Blažuju, nalazi se 60 maloljetnika bez pratnje koji nemaju adekvatnu zaštitu.

„Smešteni su skupa sa preko 3.000 muškaraca, neretko nisu registrovani i nemaju staratelje. U Borićima, Sedri i Miralu nalazi se još oko 320 dece, od kojih je 130 dece bez pratnje“, objašnjava Dubravka Vranjanac iz Save the children.

Oko 40 maloljetnika bez pratnje nalazi se u Centru za djecu i mlade u Tuzlanskom kantonu.

„Iako u Centru za decu i mlade ima mesta za smeštaj dodatnog broja maloletnika bez pratnje, značajan broj njih odbija relokaciju, na šta sistem ne uspeva da odgovori i oni u konačnici ostaju vani“, kaže Vranjanac.

Od skoro 1.000 djece migranata i izbjeglica smještenih u prihvatnim centrima samo 100 je uključeno u sistem formalnog obrazovanja u BiH. Pristup obrazovanju za djecu izbjeglice, migrante i tražioce azila nije ujednačen na čitavoj teritoriji BiH. Trenutno jedino djeca smještena u centrima u USK imaju neometan pristup nastavi u lokalnim osnovnim školama.

Više od 50 njih, koji žive u divljim kampovima, poput desetogodišnjeg Isaka iz Afganistana, i ne misle o školi, već sanjaju normalan život u nekoj od evropskih zemalja. Isak bi volio otići u Francusku.

Volonterka Zehida Bihorac vjeruje da bi Isaku i ostalim mogao da pomogne samo humanitarni koridor ka zemljama Evropske unije, na osnovu kojeg bi bili izmješteni iz BiH.

See all News Updates of the Day

Kušljugić za Glas Amerike: BiH prijeti ekonomski cunami

Mirza Kušljugić, predsjednik UO Centra za održivu energetsku tranziciju ReSET i profesor na Fakultetu elektrotehnike u Tuzli

Zarobljena u političkoj retorici 90-tih godina, BiH još jednu tranziciju dočekuje nespremna. Najnovija istraživanja stručnjaka pokazuju da je spremnost državnih institucija za tzv. četvrtu industrijsku revoluciju jako niska, a da odlaganje ovih procesa BiH vodi ka najcrnjem ekonomskom scenariju. 

Mirza Kušljugić, predsjednik UO Centra za održivu energetsku tranziciju ReSET i profesor na Fakultetu elektrotehnike u Tuzli u razgovoru za Glas Amerike (VOA) kaže da već kasnimo u digitalizaciji, te da propuštanje prilike da se novim tehnološkim promjenama priključimo putem dekarbonizacije znači ekonomsko zaostajanje, dalje siromašenje i, što je najgore, nastavak odlaska ljudi.

VOA: Šta je ključna komponenta nove paradigme održivog razvoja, koja se često naziva četvrta industrijska revolucija?

KUŠLJUGIĆ: „Energetska tranzicija, odnosno dekarbonizacija. Koncept održivog razvoja je radikalno novi pristup korištenju energije, proizvodnji dobara i načinu života općenito, koji pri realizaciji ciljeva socio-ekonomskog razvoja uvažava okolinska i klimatska ograničenja. Dekarbonizacija se zasniva na povećanju energetske efikasnosti, korištenju obnovljivih izvora energije i elektrifikaciji transporta i grijanja. To je radikalno drugačiji koncept razvoja od postojećeg konvencionalnog, koji je baziran na korištenju fosilnih goriva. Tranzicija sa postojećeg na budući koncept razvoja, koja treba da se realizuje u narednih 30 godina, je najradikalnija tehnička, ekonomska, socijalna i politička promjena sa kojom se čovječanstvo ikada susrelo.”

Akcija COP25, Banja Luka 2019. godina (Foto: Centar za životnu sredinu)
Akcija COP25, Banja Luka 2019. godina (Foto: Centar za životnu sredinu)

VOA: Da li su zemlje Zapadnog Balkana pokazale neku stratešku inicijativu za naredni period?

KUŠLJUGIĆ: „Upravo se završava regionalno istraživanje u kojem učestvuje ReSET u okviru projekta 'Barometar spremnosti država za održivu energetsku tranziciju'. Preko stotinu pozvanih stručnjaka i eksperata iz BiH, Srbije i Crne Gore smatra da je spremnost državnih institucija u njihovim zemljama za tranziciju jako niska.

VOA: Prema Vašem mišljenju šta je najveći problem?

Dekarbonizacija u BiH će se vjerovatno događati pod uticajem tržišta i vanjskog pritiska. Dakle, domaći akteri će, nažalost, biti pasivni sljedbenici.
Mirza Kušljugić

KUŠLJUGIĆ: Nema javnog dijaloga, nema rasprava u parlamentima o trenutnom lošem stanju u elektroenergetskom sektoru, nema sagledavanja procesa u svijetu i u okruženju. Od takvih vlasti se ne može očekivati inicijativa za promjene.

VOA: Koliko je strateški okvir za energetsku tranziciju izazovan za BiH?

KUŠLJUGIĆ: „U elektroenergetskom sektoru u BiH najveći socijalni i ekonomski izazov je napuštanje korištenja uglja za proizvodnju električne energije, koje će se vjerovatno desiti u periodu 2040-2045. godina. Stoga se adekvatni programi 'pravične tranzicije', kao što je npr. nedavno pokrenuti projekt EU 'Ugljeni regioni u tranziciji na Zapadnom Balkanu i u Ukrajini', moraju započeti prije procesa smanjenja korištenja uglja u termoelektranama.​”

VOA: Na koji način bi BiH najefikasnije mogla da se uključi u procese smanjenje emisija CO2?

KUŠLJUGIĆ: „Ekonomski najefikasniji način smanjenja emisija CO2 je tzv. sistem 'ograniči i trguj', koji je u EU poznat kao šema trgovanja emisijama Emission Trading Scheme (ETS). Ovaj sistem pokrenut je 2005. godine, a trenutno pokriva preko 15.000 fabrika i elektrana iz 31. zemlje Evrope i predstavlja najveći program trgovanja emisijama u svijetu. Koncept je da se ukupne dozvoljene emisije svake godine smanjuju i da se nakon alokacija na aukcijama može sa njima trgovati. Od početka ove godine cijena certifikata za emisije CO2 je narasla sa 35 na 55 (€/toni CO2). Poređenja radi, prosječna cijena struje na referentnoj regionalnoj berzi električne energije u Budimpešti u 2020. godini je iznosila 50 (€/MWh). Termoelektrane u BiH za 1 MWh proizvedene električne energije emituju u prosjeku 1 tonu CO2. Očigledno, kada bi imale obavezu plaćanja za emisije CO2, naše termoelektrane ne bi bile konkurentne u izvozu.”

Termoelektrana Ugljevik (Fotografija preuzeta sa Facebook strane Rudnik i Termoelektrana Ugljevik)
Termoelektrana Ugljevik (Fotografija preuzeta sa Facebook strane Rudnik i Termoelektrana Ugljevik)

VOA: Šta se dešava sa sredstvima koja se prikupe na aukcijama?

KUŠLJUGIĆ: „Ostaju u zemlji i obično se koriste za finansiranje programa energetske tranzicije. Postepeno uvođenje ETS šeme bi omogućilo prilagođavanje emitera - uglavnom operatora termoelektrana- i građana na rast cijene električne energije. Pri tome bi se prikupljena sredstva koristila za finansiranje socijalnih komponenti energetske tranzicije, npr. socijalnog zbrinjavanja radnika koji ostanu bez posla i restrukturiranja rudarskih područja. Ako se socijalno ugrožene kategorije stanovništva zaštite programima smanjenja energetskog siromaštva, mislim da bi ostale kategorije stanovništva mogle podnijeti takav rast cijena struje.​”

VOA: Zašto vlasti u BiH odlažu ove procese?

KUŠLJUGIĆ: „To se obično pravda neminovnim poskupljenjem cijene električne energije. Istovremeno stalno se povećava iznos naknada za subvencije obnovljivih izvora energije, koji takođe povećavaju cijenu struje. Suština je da bh. vlasti štite izvoznike električne energije u EU. Pošto se od iduće godine u EU počinje implementirati veoma ambiciozan plan dekarbonizacije - Zeleni plan EU - čija osnova će biti smanjenje dozvoljenih količina emisija za alokaciju, očekuje se da će do 2030. godine cijena certifikata narasti na 90 (€/toni CO2). Stoga, EU zahtijeva od članica Energetske zajednice da uvedu adekvatan sistem 'oporezivanja' emisija CO2 i da se u konačnici priključe EU ETS. O takvom prijedlogu će se raspravljati na redovnom sastanku ministarskog vijeća Energetske zajednice krajem ove godine. BiH će kad-tad morati uvesti šemu oporezivanja emisija CO2. Na to se konačno i obavezala potpisivanjem Sofijske deklaracije u novembru 2020. godine. Realne procjene su da će se ETS šema uvesti do 2030. godine.”

VOA: Šta će se desiti zemljama koje u međuvremenu ne prihvate postepeno uvođenje šeme plaćanja za emisije CO2?

KUŠLJUGIĆ: „Od 2030. godine EU će uvesti posebnu tarifu na uvoz struje iz takvih zemalja, tzv. Carbon Border Adjusment Mechanism (CBAM). Ovu mjeru EU uvodi da bi u ravnopravan položaj dovela domaće elektrane, koje plaćaju taksu za CO2, i uvoznike struje, koji ne plaćaju ovu taksu. Znači, ili ćemo uvesti ETS i prikupljene pare koristiti za dekarbonizaciju u BiH ili će sredstva od CBAM tarife prilikom izvoza struje kao 'carine' ići na račune u EU.”

RiTE Gacko (Foto: Centar za životnu sredinu Banja Luka)
RiTE Gacko (Foto: Centar za životnu sredinu Banja Luka)

VOA: Kako će to uticati na trenutne projekte izgradnje termoelektrana u BiH?

KUŠLJUGIĆ: „Bilo koliki troškovi za emitovanje CO2, čine planirane, nove termoelektrane u BiH, ekonomski neisplativim. Ilustrativan primjer je sudbina termoelektrane Šoštanj (600 MW), koja je puštena u rad 2016. godine. Očekivani gubici ove elektrane do 2030. godine, zbog izuzetno visokih troškova za emisije CO2, iznose 870 miliona €. Zbog toga vlada Slovenija razmatra mogućnost zatvaranje ove termoelektrane do 2033. godine. Znači da će ova elektrana vjerovatno raditi manje od 15 godina. Slična sudbina čeka i trenutne planirane projekte u BiH, ako bilo koji od njih bude realizovan. A planirana je izgradnja 1050 MW novih termoelektrana.​”

VOA: Ko će platiti cijenu promašenih investicija?

KUŠLJUGIĆ: „Ako budemo imali 'naših' termoelektrana Šoštanj, cijenu promašenih investicija će naravno platiti privreda i građani. Stoga sam zagovornik da privreda i građani treba da traže od politike da predstavi plan ekonomskog oporavka nakon pandemije. Osim 'zelenog oporavka', koji podrazumijeva energetsku tranziciju, ne vidim drugi plan. Dakle, do nas je - do preduzetnika i građana.”

Aktivistička akcija povodom klimatskih pregovora u Parizu, Banja Luka 2015. godine (Foto: Centar za životnu sredinu)
Aktivistička akcija povodom klimatskih pregovora u Parizu, Banja Luka 2015. godine (Foto: Centar za životnu sredinu)

VOA: Koliko realno vremena ima BiH da bi izbjegla najcrnji scenario?

KUŠLJUGIĆ: „Proteklih pet godina, od potpisivanja Pariškog sporazuma o klimi, potrošili smo na 'simulaciju' tranzicije. Niti jednu od reformi na koje smo se obavezali prema Energetskoj zajednici nismo u tom periodu proveli. Obaveze smo prihvatali znajući da ih nećemo realizovati. Puno je bilo i političkog prepucavanja. Vremena za odlaganje i odugovlačenje više nemamo. Trebamo pod hitno, ove godine, otvoriti javni dijalog o viziji razvoja energetike i usvojiti plan dekarbonizacije, koji je u skladu sa energetskim i klimatskim politikama EU. To je i obaveza koju smo preuzeli da ugradimo u Nacionalni energetski i klimatski plan, kao krovni dokument dekarbonizacije, čije usvajanje se očekuje krajem ove godine. Tek tada možemo računati na tehničku i finansijsku pomoć EU preko inicijative Zelena agenda za Zapadni Balkan, za čiju realizaciju su odvojena značajna sredstva u narednih sedam godina. U suprotnom, cijeli svijet, a posebno EU, ide u energetsku tranziciju, mi zaostajemo sa nesagledivim ekonomskim i socijalnim posljedicama. Da bismo izbjegli ovaj crni scenarij moramo djelovati odmah.”

VOA: EU, ipak, nikog neće „vući za rukav”. Koliku štetu će odlaganje ovih procese nanijeti BiH?

Mi se nalazimo na peronu gdje i posljednji vagon nove tehnološke revolucije, čija komponenta je i dekarbonizacija, prolazi pored nas.
Mirza Kušljugić


KUŠLJUGIĆ: „Situacija kada ne možete racionalno upravljati promjenama i kada se problemi kaskadno nižu se naziva 'savršena oluja'. Primjeri scenarija savršene oluje su: propadanje Aluminija Mostar i trenutni problemi u rudnicima uglja u Federaciji BiH. Od BiH se to očekuje, jer je potpisala Pariški klimatski sporazum i Sofijsku deklaraciju. Ali nametanja sigurno neće biti.​”

VOA: Kakve su Vaše projekcije kada su u pitanju naredne decenije?

KUŠLJUGIĆ: „U godinama koje dolaze očekuju nas veliki problemi. A kada govorite o decenijama koje dolaze, u tom slučaju, kako reče jedan vaš kolega nakon nedavnog intervjua sa mnom: 'Neka posljednji koji izađe ugasi svjetlo. Ako svjetla bude!'. I ne treba zaboraviti da vas niko ne može spriječiti da budete siromašni, ako vi to hoćete!”

Ćamil Duraković smijenjen za pozicije predsjednika Skupštine Opštine Srebrenica

Ćamil Duraković

Na mjesto smijenjenog predsjednika Skupštine Opštine Srebrenica Ćamila Durakovića u četvrtak, 16. septembra, glasovima 15 odbornika iz reda srpskog naroda izabran je Salko Tursunović.

Ovo je za Radio Slobodna Evropa (RSE) potvrdio Duraković, kojeg su smijenili odbornici iz reda srpskog naroda zato što je podnio krivičnu prijavu Tužilaštvu BiH protiv novinara Radio-televizije Repubike Srpske (RTRS) zbog negiranja genocida.

Duraković je rekao da je Tursunović izabran nakon što je istupio iz kluba Bošnjaka.

Tursunović je izabran unatoč tome što je Duraković ranije izjavio da klub Bošnjaka neće predlagati novog kandidata za ovu poziciju.

„Očito se nekome jako žuri da destabilizuje političku situaciju. Što se tiče nas Bošnjaka mi nećemo nastaviti rad”, kazao je prije glasanja Duraković i potcrtao da pozicija predsjednika pripada Bošnjacima.

Mladen Grujičić, načelnik Opštine Srebrenica, izjavio je poslije sjednice da će pozvati sve bošnjačke odbornike da se vrate u Skupštinu.

Kazao je da je pokušao razgovarati o novom kandidatu sa odbornicima iz reda Bošnjaka, ali da razgovori „nisu urodili plodom“.

Kako je rekao, pokušaj ponovne kandidature Durakovića, mogao bi samo izazvati probleme.

Duraković je podnio krivičnu prijavu krajem jula protiv novinara RTRS Branimira Đuričića zbog, kako je naveo, poricanja genocida u Srebrenici.

”Osumnjičeni je na Twitter profilu svjesno i namjerno napisao objavu u kojoj se navodi: 'Od danas je i formalno na snazi Zakon o negiranju genocida u Srebrenici. Kazna zatvora do pet godina zatvora. Uz iskreno uvažavanje bošnjačkih stradalnika u Srebrenici, kao potomak žrtava istinskog, jasenovačkog genocida i borac za slobodu izražavanja kažem u Srebrenici nije bilo genocida'”, kazao je Duraković za Radio Slobodna Evropa (RSE) krajem jula.

Prethodno su bošnjački odbornici u Skupštini opštine Srebrenica u četvrtak, 16. septembra, napustili su sjednicu na kojoj je jedna od tačaka dnevnog reda smjena Ćamila Durakovića sa pozicije predsjedavajućeg Skupštine. Razlog napuštanja je što nijedan njihov prijedlog dopune dnevnog reda nije prihvaćen.

Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine (BiH) Milorad Dodik je izjavio u Banjaluci 30. jula da će već u septembru tražiti smjenu Ćamila Durakovića sa pozicije predsjednika Skupštine Opštine zbog njegove krivične prijave protiv novinara Radio-televizije Republike Srpske.

„To je dogovoreno jučer (četvrtak, 29. jula) i zaključeno da na prvoj narednoj sjednici, nakon ljetne pauze, prva tačka bude smjena Ćamila Durakovića”, kazao je Dodik.

Dvadeset osmog jula stupile su na snagu dopune Krivičnog zakona BiH kojim se zabranjuje negiranje genocida i drugih ratnih zločina. Dopune su zvanično objavljene u Službenom listu BiH 27. jula.

Dopune Krivičnog zakona BiH je 23. jula nametnuo visoki predstavnik u BiH, Valentin Inzko.

Odlukom visokog predstavnika kojom je dopunjen član 145 a, kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine predviđena je za one koji javno podstreknu na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv skupine osoba ili člana skupine određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost.

Kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina kaznit će se onaj ko javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin utvrđen pravomoćnom presudom, navodi se u Odluci.

Odlukom je, kako je saopšteno iz OHR-a, predviđeno i da će se kaznom od najmanje tri godine kazniti onaj ko dodijeli priznanje, nagradu, spomenicu, bilo kakav podsjetnik ili bilo kakvu privilegiju ili slično osobi osuđenoj pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin.

Odluka predviđa i da počinilac krivičnog djela koji je zvaničnik ili odgovorna osoba ili zaposlenik u instituciji vlasti ili bilo kojem organu koji se finansira putem javnog budžeta, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje tri godine.

Udruženje novinara Republike Srpske (RS) pozvalo je 28. jula sve svoje članove, cjelokupnu novinarsku zajednicu u RS-u, ali i u drugom bosanskohercegovačkom entitetu, Federaciji BiH, da bez straha od povratka verbalnog delikta nastave da izvještavaju o svim pojavama u društvu po svojoj savjesti i uz primjenu profesionalnih standarda.

Skupštinu Opštine Srebrenica čini 21 vijećnik. Bošnjaci imaju šest mandata, a Srbi 15 mandata.

Predstavnici srebreničkih Bošnjaka su prihvatiti šest mandata koje su osvojili na izborima u Srebrenici, iako su bojkotovali ponovljene izbore održane 21. februara.

Sa liste "Moja adresa: Srebrenica", koju čine Stranka demokratske akcije (SDA), Stranka za BiH (SBiH), Savez za bolju budućnosti, Pokret demokratske akcije izabrano je pet odbornika, a s liste Demokratske fronte (DF)- Građanskog saveza izabran je jedan odbornik.

U Skupštinu su tako ušli Ćamil Duraković, Hamdija Fejzić, Salko Tursunović, Zulfo Salihović i Almir Dudić i Dželaludina Nukić.

Sudija Kees van der Weide za BIRN BiH: Odnosi u postupcima protiv Debevca i Tadić alarmirajući

Sudija Kees van der Weide (Foto: Ron Magielse)

Nizozemski sudija nedavno je kritikovao način na koji Visoko sudsko i tužilačko vijeće (VSTV), gdje je savjetnik već godinu dana, vodi disciplinske postupke protiv nosilaca najviših pravosudnih funkcija u zemlji.

Nakon bloga sudije Keesa van der Weidea koji je izazvao reakcije u pravosudnoj zajednici, u intervjuu za BIRN Bosne i Hercegovine on govori o nedostatku integriteta kod domaćih sudija i tužilaca, lošoj disciplinskoj praksi, izostanku odgovornosti i odgovarajućih kazni.

Godinu dana od kada je postao savjetnik u VSTV-u, nizozemski sudija Van der Weide javno je kritikovao disciplinske postupke protiv predsjednika Državnog suda, glavne državne tužiteljice i člana Vijeća. Na svom blogu na društvenoj mreži LinkedIn, gdje piše o problemima u domaćem pravosuđu, ovaj sudija je iznio mišljenje da nositelji pravosudnih funkcija koji se terete za disciplinske prekršaje, pokazuju tendenciju da se brane u skladu s motom “sve prolazi”, potpuno ignorišući granice pristojnosti koje treba poštovati sudija ili tužilac.

“Generalno, polaganje računa za ponašanje teško da je dio odgovora. Umjesto toga, čini se da je igra ubiti sve na nivou procedure, izbjegavajući što je više moguće da se uđe u ono o čemu se zapravo radi”, naveo je on u autorskom tekstu objašnjavajući da odluke protiv glavne državne tužiteljice i predsjednika Suda BiH pokazuju da u odlukama komisija u VSTV-u ne postoji nikakva usklađenost u sankcionisanju.

“Općenito uočavam ne tako oštre kazne i u slučajevima kada se radi o ne toliko visoko pozicioniranim nosiocima pravosudnih funkcija, pa postoji oklijevanje u izricanju oštrih kazni”, kaže on u razgovoru za BIRN BiH i pojašnjava da sudije i tužioci imaju tendenciju da štite jedni druge.

On je u tekstu naveo kako smatra da su tri odluke VSTV-a i Ureda disciplinskog tužioca (UDT) koje se odnose na Ranka Debevca, glavnu tužiteljicu Gordanu Tadić i člana Vijeća Mahmuta Švraku “daleko od primjene principa koji uči da visoki nivo nezavisnosti i visoka odgovornost trebaju ići zajedno s visokim kaznama kada se prekrše pravila integriteta”.

“U predmetima protiv predsjednika Suda BiH i protiv člana VSTV-a, komisije pokazuju da nisu voljne (ili sposobne?) biti stroge kada je to potrebno”, zaključio je.

On smatra da se pozicije disciplinskih komisija u predmetima protiv Tadić i Debevca mijenjaju u odnosu na druge nosioce pravosudnih funkcija.

“‘Ja nikad ne znam kako mi možeš naškoditi ili koristiti u budućnosti, pa nećemo onda kvariti naš odnos.’ To je nešto što sam općenito uočio u bosanskohercegovačkom društvu, da što se neko nalazi na višoj funkciji, toliko će drugi biti oprezniji u ophođenju s njim, i to je nešto što može biti i slučaj s disciplinskim odlukama”, kaže on.

Pozadina u slučajevima “Tadić” i “Debevec” jeste slab učinak obje institucije, što su, kako kaže Van der Weide, isticali i drugi, poput Misije OSCE-a i sutkinje Joanne Korner. Ali on kaže da javnost više zanimaju priče o “politici i etničkoj pripadnosti” nego o lošem radu “obje strane, koje odbijaju da razgovaraju jedna s drugom”.

“Nije tajna da postoji lični animozitet između Tadić i Debevca”, kaže Van der Weide.

Kritike disciplinskih postupaka protiv Tadić i Debevca

Ranko Debevec i Gordana Tadić (Foto: BIRN BiH)
Ranko Debevec i Gordana Tadić (Foto: BIRN BiH)

On je prisustvovao disciplinskim ročištima protiv Tadić i Debevca i analizirao dokaze u ovim nepravosnažno okončanim postupcima. Prvostepenim odlukama Tadić je razriješena dužnosti zbog nekorištenja sistema automatskog upravljanja predmetima i nepoštivanja sigurnosnih protokola, a Debevec je kažnjen javnom opomenom zbog neprijavljivanja imovine u Španiji, sastajanja s direktorom Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA), kome se u tom trenutku sudilo.

Debevec je disciplinski kažnjen za disciplinske prekršaje “ponašanje u sudu i izvan suda koje šteti ugledu sudijske funkcije i namjerno davanje lažne, obmanjive i nedovoljne informacije u vezi s bilo kojim drugim pitanjima koja su u nadležnosti Vijeća”.

On je oslobođen odgovornosti za slanje neprimjerenih poruka državnoj tužiteljici koja je protiv njega provodila istragu.

U svom tekstu Van der Weide je kritikovao odluke članova disciplinskih komisija, ali i ponašanje sudije i tužiteljice.

Kritikujući zahtjeve Tadić za izuzeće članova Drugostepene disciplinske komisije, on ih je nazvao nečuvenim, interpretirajući zahtjev Tadić tako da “bošnjački sudija ne može neovisno odlučivati jer mediji špekuliraju da je njeno (ona je Hrvatica) uklanjanje politički potez bošnjačke zavjere, tako da je on pod pritiskom odlučivati u skladu sa svojom etničkom pripadnošću”.

“Znači li to da sve bošnjačke sudije treba ukloniti ili je možda vrijeme da ova glavna tužiteljica nađe drugu poziciju?”, pita on.

Van der Weide je značajan dio teksta posvetio analizi disciplinskog postupka protiv Debevca, posebno se osvrćući na tačku po kojoj je predsjednik Suda BiH oslobođen – slanje poruka u kome komentariše istragu koju je protiv njega provodila državna tužiteljica.

Za njega je bilo čudno da je tužiteljica kao svjedokinja navela da se nije osjećala zastrašena njegovim porukama i da ga je komisija oslobodila ove tačke tužbe.

Analizirajući tačku optužbe protiv Debevca u vezi sa njegovom imovinom u Španiji, nizozemski sudija kritikovao je odluku disciplinske komisije da zatvori za javnost ovaj dio postupka zbog navodne zaštite privatnosti Debevca.

“Opet dokaz o udaljenosti bosanskog pravosuđa od transparentnosti, koje joj je očajnički potrebno”, naveo je on kritikujući činjenicu da Debevec nije dao nikakve potkrepljujuće dokaze o svom životu u Španiji i kako “promjena vlasništva jednostavno nikada nije upisana u službeni registar u Španiji”.

On je kritikovao i odluke Ureda disciplinskog tužioca u ovom predmetu navodeći da je disciplinski tužilac odlučio da ne optuži Debevca jer nije javno objavio činjenice o svom španskom državljanstvu, kao niti za boravak u Španiji sa uposlenicom Suda, pravdajući to svojim privatnim životom te kako se nisu dogodila nikakva krivična djela. Nizozemski sudija smatra kako ovakva ponašanja krše pravila ponašanja i dostojanstvo koje zahtijeva pozicija predsjednika Državnog suda.

Odlukom da se Debevec kazni javnim upozorenjem, najslabijom mjerom u disciplinskim postupcima, smatra Van der Weide, šalje se loša poruka da se skrivanje imovine ne sankcioniše.

“Blagim kaznama se potvrđuje da iako nije u redu postupanje sudije ili tužioca, ono se ipak toleriše, što stvara ozbiljne posljedice”, smatra ovaj sudija.

Kako dodaje, moguće je da su ponekad disciplinske prijave više lične nego profesionalne prirode i da se njima vode bitke unutar pravosuđa. Korištenje disciplinskih postupaka kao alata za upravljanje, sudija Van der Weide ocjenjuje kao lošu praksu te dodaje kako u ozbiljnijim slučajevima disciplinskih prekršaja izrečene sankcije su dosta blage.

On kaže da “disciplinski sistem cvjeta”, pojašnjavajući zbog čega je to loša stvar s obzirom da se sudije i tužioci “disciplinuju sve vrijeme”, a prijave UDT-u konstantno pristižu.

“Čim je neko nezadovoljan bilo čime, prvi refleks je podnošenje disciplinske prijave, a zatim započinje istraga i često se pretvara u predmete pred komisijom Vijeća. (…) To je hobi koji je široko rasprostranjen”, ističe Van der Weide.

Disciplinski postupci su nešto za čim treba posegnuti nakon što se više ništa drugo ne može uraditi, mišljenja je Van der Weide.

“Glavni tužioci i predsjednici [sudova] trebali bi mnogo bliže upravljati kolegama u svojim institucijama prateći njihov rad i aktivno pružajući podršku kada je to potrebno. Pristojnim upravljanjem spriječit će se mnogo toga što može poći po zlu”, kaže on.

Govoreći o pozivanju na privatnost u disciplinskim predmetima, savjetnik u VSTV-u kaže kako izlaganje javnosti jeste u opisu posla sudija i tužilaca, zato što javnost želi da im se opravda ukazano povjerenje.

“U slučajevima Debevca i Tadić znam da ima dosta oklijevanja i poziva na privatnost, ali kad ste pod vatrom i pod sumnjom, recimo da niste u skladu s pravilima pristojnosti i integriteta, trebali biste biti još otvoreniji, još otvorenije pokazati da nema ništa loše ili barem pokazati šta se dešava, a da zatim nadležni organi daju mišljenje o vama, ali i javnost putem medija. Igraju se skrivača i time podstiču nepovjerenje i način na koji se na njih gleda. Ako sakrijete svoju priču, svi će pomisliti da postoji nešto što treba sakriti, a to je opći stav, ne samo njihov već je široko rasprostranjen”, smatra on.

VSTV bi generalno trebalo da poboljša transparentnost, mišljenja je Van der Weide.

Loše rukovođenje sudovima i tužilaštvima

Sjednica VSTV-a (Foto: CIN)
Sjednica VSTV-a (Foto: CIN)

On također primjećuje kako iza OSCE-a, koji je međunarodni partner koji je određen kao monitor rada suda i disciplinskih postupaka, “nisu bili prisutni ili da nisu bili prisutni često, ili ne više nego što su bili”, što predstavlja “nedostatak koji bi se mogao staviti na tanjir međunarodne zajednice”.

Kako objašnjava, Evropska unija (EU) nema posao nadgledanja, ali kada se predsjednik Državnog suda disciplinski kažnjava, smatra Van der Wiede, “svi bi trebali skočiti” i pokušati naći mjesto na ročištu da čuju šta se dešava.

“Interes medija i međunarodne zajednice prilično je iznenađujuće nizak”, smatra on.

Govoreći o transparentnosti, on kaže da nivo otvorenosti sjednica Vijeća ponekad utiče na ponašanje članova VSTV-a.

“Cijela ova stvar s transparentnošću sa sjednica Vijeća sprečava Vijeće da s vremena na vrijeme uđe u stvarne rasprave jer znaju da ih ‘Veliki brat’ gleda i svaka će riječ biti stavljena na vagu, vagana i objavljena u medijima”, ukazuje on.

Tokom svog rada sudija Van der Weide uočio je da tužilaštva i sudovi u BiH imaju dobronamjerne i obrazovane profesionalce koji rade najbolje što mogu, ali da se mora prihvatiti činjenica da je fokus medija usmjeren na loš rad.

“Što više idemo prema gore, to je slika sve siromašnija. Općenito mogu slobodno reći da sudovi i tužilaštva nisu dobro vođeni”, ističe on te dodaje kako je uočio da su loši rezultati uglavnom posljedica lošeg upravljanja predmetima i lošeg vodstva prema nosiocima pravosudnih funkcija.

Stvaran problem predstavlja politizacija, pogotovo na entitetskom i državnom nivou, naglašava Van der Weide, koji smatra da političari upravljaju mnogim ljudima na visokim položajima i brinu se o časnom predstavljanju “tražeći od ljudi da rade nečasne stvari”. Vrlo često odluke na ovim nivoima donose se na osnovu “balansa moći između etničkih i političkih boja”.

Bosanskohercegovačkom pravosuđu, prema njegovom mišljenju, kako bi izronilo iz stanja u kojem se nalazi, potrebni su ljudi s postratnom historijom, a ne generacije koje su odrastale “u starim jugoslovenskim vremenima”.

U svakom pravosuđu, kako ističe on, treba vremena da se pronađu ljudi koji su zaista kompetentni za vodstvo budući da vođenje organizacije nije za svakoga.

“Ako nađete nekoga, trebali biste biti jako sretni i imenovati ga odmah, a ne svrstati kao ‘broj jedan’ zbog poželjne [političke] boje bez obzira na to što mislite o njihovim mogućnostima”, kaže Van der Weide.

On pojašnjava kako je prilikom sjednica VSTV-a viđao sudije u svojim 70-im godinama koji su dolazili da izlažu programe rada, te smatra “da ovu zemlju ne bi tebali voditi ljudi tih godina”.

Najvažnija stvar koju VSTV može uraditi za pravosuđe jeste “da se emancipuje iz tradicionalnih odnosa koji su bili dominantni”, smatra Van der Weide te pojašnjava kako pravosuđe predstavlja jedan od stubova svake zemlje.

Također navodi da se svaki problem s kojim se zemlja suoči servira pravosuđu.

“Svako veliko pitanje odmah se predstavlja problemom pravosuđa i služi u Sarajevu na pladnju VSTV-u. To je prljava igra, zapravo staviti pravosuđe do krajnje odgovornosti jer mislim da bi se trebalo obratiti onima koji su zaista odgovorni ili odgovorniji. Oni ne bi trebali skretati pažnju sa sebe tako što će se upirati prstom u pravosuđe. Ali onda se i pravosuđe osjeća dužnim da se povinuje i uđe u igru s političarima”, kaže Van der Weide.

Prva stvar koju, prema njegovom mišljenju, VSTV treba uraditi, jeste kloniti se politike.

“To je zapravo tijelo koje bi moglo pokazati da je moguće donošenje drugih odluka, a drugo donošenje odluka znači daleko od podjele zemlje”, kaže on.

Osvrćući se na rad na predmetima zločina, on smatra opravdanom percepciju da se predmeti ratnih zločina ne rješavaju onako kako bi trebalo, ali kaže da se uzroci ponekad nalaze i van BiH.

“Imamo optužene koji se kriju u susjednim zemljama, koje neće da sarađuju s BiH u precesuiranju. Ne možete optužiti bosanskohercegovačko pravosuđe za to. To je izvan njihovih mogućnosti”, kaže Van der Weide, pojašnjavajući da se često radi o političkom pitanju, odnosno o nedostatku volje susjednih zemalja.

Govoreći o izmjenama Zakona o VSTV-u, on objašnjava kako je trenutna situacija takva da će izmjena biti predstavljena Parlamentu BiH i ne zna šta će se dogoditi.

“Ako dobro slušam ljude s kojima blisko surađujem, trebali bismo biti spremni za odbijanje Parlamenta jer su određene stranke izrazile da nisu voljne prihvatiti ove amandmane koji će nas vratiti na početnu tačku donošenja zakona koji treba biti modernizovan”, navodi Van der Weide te dodaje kako strahuje da će se, kada se zakon izmijeni, naći neki drugi razlog zbog kojeg će se odbijati jer nije u skladu s principima koje određene osobe imaju na umu.

Iako je podnošenje imovinskih kartona nosilaca pravosudnih funkcija veliki zahtjev, Van der Weide smatra da je itekako potrebno s obzirom na stanje u BiH “kako bi se ljudi odvratili od korupcije”.

On zaključuje da je od velikog značaja da se VSTV stalno suočava sa stvarima koje se moraju poboljšati, te da ima veliko povjerenje u predsjednika VSTV-a.

“Jedino što mogu učiniti jeste dati mišljenje o tome šta vidim – šta se radi, a šta ne. I to je jako važno jer i ja osjećam da se to cijeni kao podrška, a ne kao kritika, pa sam zahvalan na tome”, kaže Van der Weide.

Autoput Banjaluka-Prijedor: Netransparentnost koncesije za kinesku kompaniju otvara sumnju u nepravilnosti

Sastanak u Vladi Republike Srpske sa predstavnicima kineske kompanije. (Foto: Vlada RS)

Izgradnja autoputa između Banjaluke i Prijedora trebala bi početi do kraja godine.

Netransparentnost dugog procesa dodjele koncesije za stručnjake otvara pitanja opravdanosti ali i nepravilnosti u ovom vrijednom poslu koji je dodijeljen kineskoj kompaniji.

Kada je sredinom augusta organizovala sastanak sa predstavnicima kineske kompanije “Shandong” Vlada Republike Srpske odlučila je zaobići konferenciju za novinare koja je uobičajena nakon sastanaka o značajnim projektima kakav je izgradnja autoputa Banjaluka – Prijedor vrijedna više stotina miliona maraka.

Bio je to nastavak netransparentosti postupanja Vlade od kada u posljednjih nekoliko godina sa kineskom kompanijom pregovara o izgradnji 40 kilometara autoputa između dva grada.

Iz Vlade nisu odgovorili na zahtjev Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) za detalje ugovora niti na zahtjev za uvid u koncesioni ugovor. Druge institucije uključene u ovaj posao također nisu dostavile detalje o obavezama Republike Srpske prema ovoj koncesiji.

Za Transparency International u Bosni i Hercegovini, organizaciju koja nadgleda nivo transparentnosti vlasti širom svijeta, skrivanje detalja ugovora samo povećava sumnju u nepravilnosti.

“Kad god se takve stvari kriju od javnosti po pravilu nastane šteta po javni interes i javne finansije”, kaže Srđan Traljić iz Transparencyja.

Nakon posljednjeg sastanka premijer entiteta Radovan Višković je najavio da će gradnja autoputa Banjaluka – Prijedor početi do kraja ove godine, navodi se u saopštenju Vlade na internet stranici. Entitetska vlast ovaj projekat predstavlja kao veliku investiciju od izuzetne važnosti za banjalučku regiju i Republiku Srpsku. Opozicija i ekonomisti istovremeno upozoravaju da se radi o bespotrebnom i preskupom projektu koji je teško ekonomski opravdati.

Nakon sastanka nije organizovana konferencija za medije pa novinarima nije pružena mogućnost da pitaju o detaljima ugovora o koncesiji.

Iz Vlade Republike Srpske, Ministarstva saobraćaja i veza nisu odgovorili na pitanja BIRN-a BiH u vezi sa detaljima ovog gotovo milijardu maraka vrijednog projekta – koliko se predviđa da će gradnja autoputa Banjaluka – Prijedor do kraja tridesetogodišnjeg koncesionog perioda koštati građane Republike Srpske. Iz ovog ministarstva nisu odgovorili ni na zahtjev za davanjem na uvid u koncesioni ugovor sa kompanijom “Shandong”.

Netransparentne koncesije

Iz javnog preduzeća “Autoputevi Republike Srpske”, takođe, ne otkrivaju detalje. Navode da oni nisu potpisnici ugovora već da je to Vlada Republike Srpske.

Na zahtjev BIRN BiH da prokomentarišu koncesioni ugovor o gradnji autoputa Banjaluka – Prijedor iz Komisije za koncesije Republike Srpske kratko su odgovorili da oni jesu upoznati sa detaljima tog ugovora kao i da su dali potrebne saglasnosti na njegovo potpisivanje.

“Komisija za koncesije Republike Srpske je dala saglasnost na prijedlog ugovora o koncesiji zaključenog sa Vladom Republike Srpske, kao Koncedentom i Koncesionarom ‘SDHS-CSI BH’ Banja Luka. Komisija za koncesije Republike Srpske je dala saglasnost na Studiju ekonomske opravdanosti za Projekat autoputa Banja Luka – Prijedor”, kratko su za BIRN BiH odgovorili iz entitetske Komisije za koncesije.

Firmu “SDHS-CSI BH” osnovala je preko beogradske podružnice matična kompanija “China Shandong International Economic & Technical Cooperation Group”.

BIRN BiH nije mogao dobiti komentar iz firme “SDHS-CSI BH”. Na broj mobilnog telefona koji je zvanično prijavljen u registru kompanija javila se osoba koja tvrdi da je ranije samo “vodila knjige” za ovu kompaniju i da nije ovlaštena da govori. Na fiksni telefon koji je novinarima dala ova osoba, niko se nije javljao. Kompanija nema drugih vidljivih kontakt podataka dostupnih online.

U medijima u Banjaluci ranije je objavljeno da će projekat izgradnje četrdesetak kilometara dugačkog autoputa između Banjaluke i Prijedora koštati nešto manje od 600 miliona maraka i to je trošak koji će na gradnju autoputa da potroši kineski koncesionar. Vlada Republike Srpske obavezala se, prema tim navodima, da će na ime godišnje naknade za raspoloživost autoputem plaćati 32,5 miliona maraka u periodu od 30 godina.

“Dogovoreno je da ukoliko bude mnogo manji broj vozila, da ćemo mi iz budžeta mjesečno davati novac građana Republike Srpske investitoru do kraja trajanja koncesije. To je neekonomično i neopravdano”, kaže Siniša Vukelić, urednik poslovnog portala Capital koji je ranije objavljivao detalje o ugovoru.

Capital je objavio da će sav novac od putarine ići kineskoj kompaniji te da će se dio novca ukoliko bude potrebno plaćati iz budžeta pa će u konačnici Republika Srpska platiti 975 miliona maraka.

“Najbolja varijanta je i da koncesija bude duža a da se ne garantuje broj vozila jer to koncesionar koristi, ne održava autoput, ne radi na povećanju prometa jer ga to ne zanima jer ima zagarantovan broj vozila i nije motivisan da ulaže u autoput jer u svakom slučaju ima zagarantovan prihod”, dodaje on.

Izgradnja autoputa u Republici Srpskoj, ilustracija. (Foto: Autoputevi RS)
Izgradnja autoputa u Republici Srpskoj, ilustracija. (Foto: Autoputevi RS)

Ali o ovim detaljima stručnjaci i novinari i dalje nemaju zvaničnih informacija dok se početak gradnje očekuje uskoro. Pitanje transparentnosti nije samo pitanje principa nego otvara sumnju u zloupotrebe, smatraju u Transparencyju.

“To smo vidjeli bezbroj puta do sada, od nabavke respiratora i pokretne bolnice do Bobar banke, izgradnje zgrade Vlade i privatizacije naftne industrije Republike Srpske. S obzirom da se radi o velikom projektu i velikom novcu nije dobro da se ove stvari kriju od javnosti”, kaže Traljić.

Ekonomska neizvjesnost

Kompanija “Shandong” je autoputeve već gradila u susjednoj Srbiji. BIRN Srbije je prije tri godine pisao kako su ugovori o izgradnji 48 kilometara Koridora 11 vrijedni 760 miliona dolara sklopljeni sa kineskim kompanijama netransparentno u direktnim pregovorima i bez javnog nadmetanja.

“Shandong” je odabran za izgradnju autoputa bez javnog tendera zato što je ovaj posao rezultat međudržavnog sporazuma potpisanog između Srbije i Kine 2009. godine. Ovakvi projekti ne podliježu uobičajenim propisima i procedurama javnih nabavki u Srbiji. Kao rezultat toga, “Shandong” je bio u poziciji da angažuje podizvođača bez nadzora javnosti, otkrio je BIRN. Stručnjaci su tada objasnili da kineske kompanije poslove najčešće završavaju u roku, ali da ostaje pitanje transparentnosti ovih poslova.

Zbog takvih iskustava vlasti u Republici Srpkoj moraju proces učiniti transparentjim, smatra Traljić. Vlada mora objaviti i nove procjene broja vozila koja će da koriste autoput, odnosno iznos nedostajućih sredstava koja će Republika Srpska morati da nadoknadi investitoru ukoliko je Kinezima garantovan godišnji prihod od putarina, objašnjava on.

“Svi se danas suočavaju sa padom prihoda a prognoze su prilično neizvjesne, deficit budžeta RS-a na kraju prošle godine bio je oko 470 miliona KM, prihodi od putarine prošle godine imali su značajan pad – preko deset posto – Vlada ima vrlo ograničene mogućnosti zaduživanja. Sve to treba shvatiti kao upozorenje i zbog toga ovaj cijeli proces mora biti potpuno otvoren”, kaže Traljić.

Informacije o kojima je pisao Capital da je Vlada garantovala broj vozila koja će na godišnjem nivou da koriste autoput naročito su sporne, pojašnjava novinar i urednik portala Siniša Vukelić. On tvrdi da je takav model ugovaranja gradnje autoputa najlošiji po onoga ko izdaje koncesiju.

“Vlada je pogodovala investitoru i kod trase autoputa jer je na sebe preuzela obavezu eksproprijacije zemljišta i rušenja objekata na predviđenoj trasi umjesto da je autoput djelimično izmješten ali na teret investitora”, kaže Vukelić koji u pitanje dovodi i ekonomsku opravdanost gradnje autoputa koji će da spoji dva grada koji zajedno imaju nešto više od 200.000 stanovnika.

“Brza cesta je često mnogo isplativija naročito ako spaja manja mjesta gdje nema toliko prometa iz nekoliko razloga. Jeftinija je gradnja, građani ne plaćaju putarinu, ne presijecate ljudima imanja, zauzima se manji prostor… to je uvijek opravdano u odnosu na autoput. Autoputevi koštaju i dugoročno se vrlo teško otplaćuju”, kaže Vukelić i dodaje kako je Vlada Republike Srpske garantovala velike sume novca kineskoj kompaniji: “Koštaće milijardu maraka, garantovali smo kineskim investitorima tačno određen broj vozila koji saobraća a koji je sada znatno manji od onog koji se predviđa i koji će biti još manji jer će se korišćenje autoputa naplaćivati i ljudi će koristiti alternativne puteve. Pored svega toga Vlada ne odustaje od tog autoputa.”

Pitanje ekonomske opravdanosti potencira i ekonomista iz Banjaluke Zoran Pavlović. On smatra da povezivanje susjednih gradova autoputem ima smisla ukoliko postoje robe koje će da idu tim autoputem, a što u ovom slučaju ne postoji.

“Po tom osnovu je potpuno neracionalno na bazi osnovnih elemenata kojima raspolažemo, o broju automobila, graditi autoput kojim će putovati eventualno ljudi koji žive u okolini Banjaluke i Prijedora. Broj automobila koji je registrovan na ključnim tačkama govori da je taj broj relativno mali u odnosu na investiciju. To je prvo pitanje ekonomskog racija izgradnje autoputa na toj dionici”, smatra Pavlović.

On na osnovu informacija koje su otkrili mediji smatra da se u slučaju posla Vlade RS-a sa kineskom kompanijom “Shandong” ne radi o koncesiji već o javno-privatnom partnerstvu i da se čitav posao pogrešno predstavlja kao koncesija.

“Kada se da koncesija da se izgradi autoput na zemlji koja pripada RS-u sav rizik je na investitoru i nema obaveze onoga ko daje koncesiju. Ako govorimo da je koncesija a da ima obavezu onaj ko daje zemlju onda je to javno-privatno partnerstvo. Koncesija podrazumijeva da obavezu ima samo onaj ko koristi koncesiju i ko plaća nešto državi za korištenje javnog dobra. Javno-privatno partnerstvo je kada imamo zajedničke obaveze i odnose”, objašnjava Pavlović.

On izričito tvrdi da je planirani autoput Banjaluka – Prijedor skup i u ovom trenutku nepotreban a da je poseban problem što ugovor, u kojem se nalaze obaveze koje će Republika Srpska morati da ispuni, nije dostupan javnosti.

Opozicioni poslanik Nebojša Vukanović kritikuje odluku ali i način Vlade da gradi autoput od Banjaluke do Prijedora.

“Svima je jasno da je cijena prenaduvana, jer će na kraju Kinezi naplatiti 50 miliona po kilometru, i jasno je da se radi o korupciji jer Vlada krije ugovore i sve je pod velom tajne”, kaže Vukanović.

Gradnji autoputa od Banjaluke do Prijedora po predloženoj trasi protive se i mještani nekoliko sela koja su smještena između ova dva grada. Izmještanje trase zbog planiranog rušenja kuća u selima protestima su već tražili mještani Verića i Kozarca. Oni su najavili nove proteste jer Vlada Republike Srpske nije udovoljila njihovim zahtjevima.

Obustavljena istraga protiv Davora Dragičevića zbog ugrožavanja sigurnosti Dragana Lukača

Arhiv - Dragan Dragičević

Okružno javno tužilaštvo u Banjaluci donijelo je naredbu o obustavi istrage protiv Davora Dragičevića zbog krivičnog djela “ugrožavanje sigurnosti ministra unutrašnjih poslova Republike Srpske Dragana Lukača”.

Advokat Dragan Tolimir je za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) potvrdio da je dobio odluku Tužilaštva koja mu je adresirana 8. septembra 2021. godine.

Davor Dragičević kaže da mu danas takva odluka Tužilaštva ne znači mnogo i da je došla sa tri godine zakašnjenja.

“Što se mene lično tiče, ne znači mi ta odluka ništa”, kaže Dragičević.

Istraga protiv Davora Dragičevića vođena je zbog dešavanja ispred Narodne skupštine Republike Srpske (NSRS) 17. decembra 2018. godine. Tada su građani okupljeni oko grupe “Pravda za Davida”, predvođeni Davorom Dragičevićem, došli pred entitetski parlament, u kojem su poslanici birali novu Vladu Republike Srpske. Građani su ispred Skupštine protestovali zbog toga što je Dragan Lukač ponovo bio predložen za ministra unutrašnjih poslova.

Prijavu protiv Dragičevića podnio je sam ministar unutrašnjih poslova Dragan Lukač.

Dragičević, koji se nalazi u Beču, za BIRN BiH govori da, tri godine nakon dešavanja ispred Skupštine, obustava istrage dolazi kasno.

“Zakasnili su skoro tri godine. Na vrijeme smo prepoznali njihove namjere i osjetili njihove montirane procese”, komentariše Dragičević naredbu o obustavi istrage protiv njega.

Dodaje i da on i dalje insistira na otkrivanju ubica svog sina, ali i na tome da odgovornost snose i oni koji su pokušavali da zataškaju ubistvo i koji su u tu svrhu progonili njega i članove grupe “Pravda za Davida”.

Obustava istrage protiv Dragičevića je za advokata Tolimira pokazatelj da su institucije korištene samo kako bi se građani zastrašili i odvratili od daljih okupljanja.

“Ovo je pokazatelj da je ovo bio čist progon i da su koristili sve da onemoguće ljude da protestuju. To je zloupotreba institucija jer ako nijedna prijava nije rezultovala optužnicom, očigledno je da je Tužilaštvo korišteno za pritisak”, kaže Tolimir.

Za isto krivično djelo, “ugrožavanje sigurnosti ministra unutrašnjih poslova Dragana Lukača”, istraga je vođena protiv članova neformalne grupe “Pravda za Davida” – Ozrena Perduva i Sofije Grmuše.

“Protiv nas dvoje istraga je obustavljena u februaru ove godine, nakon što smo Sofija i ja insistirali da vidimo šta se dešava sa tom istragom”, kaže Perduv.

Protiv Davora Dragičevića za isto djelo, “ugrožavanje sigurnosti ministra Dragana Lukača”, trenutno se vodi još jedna istraga, ali u prijedorskom Okružnom javnom tužilaštvu.

Građani okupljeni oko neformalne grupe “Pravda za Davida” protestuju u kontinuitetu od marta 2018. godine. Protesti su počeli nakon što je na obali Vrbasa pronađeno tijelo dvadesetjednogodišnjeg Davida Dragičevića, čija smrt još nije razjašnjena. Istragu o ubistvu od banjalučkog Okružnog tužilaštva u aprilu ove godine preuzelo je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine.

Pred Osnovnim sudom u Banjaluci u toku je suđenje protiv Davora Dragičevića, po tužbi koju su zbog klevete podnijeli Dragan Lukač, Darko Ilić i Darko Ćulum, sadašnji i bivši visoki funkcioneri Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske.

Učitajte još

XS
SM
MD
LG