Linkovi

Top priča BiH

Djeca na migrantskoj ruti, sama i bez zaštite

Two Afghan families walk in a clearing after leaving a Croatian forest near the Bosnian town of Velika Kladusa.

Maloljetnici bez pratnje koji su migranti u BiH žive i u ruševnim zgradama, bez grijanja, struje, toaleta i tuševa, bez redovnog pristupa hrani i medicinskoj brizi. Oni u smještajima takođe su izloženi sigurnosnim opasnostima.

Napuštena, skoro u potpunosti srušena zgrada, nekadašnje fabrike Krajina metala, na samom ulazu u Bihać, na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine (BiH), nekoliko mjeseci je dom desetogodišnjeg Isaka iz Afganistana.

Sa preko 200 odraslih, od kojih za neke tvrdi da su mu rođaci i poznanici iz sela iz kojeg dolazi, Isak živi u ruševinama nekadašnjih kancelarija bivše fabrike, u kojima su migranti napravili improvizovani smještaj.

Porodica mu je, kaže, ostala u Afganistanu, a on je putovao sa rođakom, koji je uspio da ode u Italiju. Jedno vrijeme bio je u prihvatnom kampu Borići u Bihaću i Sedri u Cazinu. Ne želi tamo da se vrati.

Bio sam u kampu Sedra i kampu Borići, ali bio sam nesretan tamo. Bilo je ljudi koji su se loše ponašali prema meni.
desetogodišnji Isak iz Afganistana


„Želim da ostanem ovdje, jer poznajem puno ljudi, mnogo ih je iz mog sela. Poznajem ih dobro i oni poznaju mene. Sretan sam ovdje i ne želim u kamp. Bio sam u kampu Sedra i kampu Borići, ali bio sam nesretan tamo. Bilo je ljudi koji su se loše ponašali prema meni“, kaže Isak za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Granicu sa Hrvatskom Isak je, sa grupom sa kojom putuje, pokušao da pređe čak šest puta. Bezuspješno. Policija ga je uvijek vraćala u BiH, jednom i sa slovenačke granice.

Isak je najmlađe dijete od njih oko 50 koliko ih putuje samo i živi van zvaničnih prihvatnih centara za migrante i izbjeglice u BiH. Pored Isaka, u objektima nekadašnje fabrike kraj Bihaća je još desetak maloljetnika bez pratnje.

Ima i žena, djevojčica i beba

Broj djece migranata bez roditeljske pratnje, a koja se nalaze izvan centara za smještaj se mijenja na sedmičnom nivou i teško je utvrditi njihov tačan broj, kažu u organizaciji Save the Children, čiji mobilni timovi rade na registraciji i pružanju pomoći ovoj djeci.

Terenski timovi te organizacije, na sedmičnom nivou identifikuju od 10 do 25 porodica sa djecom koje borave u napuštenim kućama u blizini granice sa Hrvatskom, kao i do 50 dječaka koji putuju sami.

U posljednjih sedam dana, prema riječima Dubravke Vranjanac, voditeljice Tima za hitne slučajeve u Save the Children, identifikovali su oko 100 članova porodica, uključujući žene, djevojčice i bebe, kao i 32 maloljetnika bez pratnje koji se nalaze u takozvanim skvotovima (privremena naselja u napuštenim zgradama) i privatnim smještajima.

„Indtifikovali smo i još oko 20 dece bez pratnje koja su bila u pokretu ka granici sa Hrvatskom ili na putu da se sami vrate nazad u Srbiju. Najmlađi dečak koji putuje sam, bez svojih roditelja, i trenutno živi u napuštenom objektu ima svega deset godina“, kaže ona za RSE.

Zbog čega maloljetnici nisu u prihvatnim centrima?

Razlozi zbog kojih su maloljetnici van uspostavljenih prihvatnih centara su različiti. Obično putuju u grupama sa odraslim muškarcima, sa nekim od rođaka, ili jednostavno sa prijateljima koje poznaju iz svojih sela. Ostanu sami tako što stariji rođaci uspiju da pređu granicu sa Hrvatskom.

Registracija u Službi za poslove sa strancima BiH, odnosno iskazivanje namjere za traženje azila, je prvi korak da se dijete identifikuje i postane vidljivo za sistem. Takva identifikacija je, kako kaže Dubravka Vranjanac, od prošlog ljeta isključivo vezana za smještaj, tako da djeca koja nisu bila smještena u nekom od centara nisu registrovana.

„Nemaju staratelja koji bi brinuo o njihovom najboljem interesu, te nemaju pristup pomoći koja im je zagarantovana Konvencijom o pravima deteta“, navodi ona.

Služba za poslove sa strancima BiH, također, odobrava smještaj, ukoliko postoje dostupni kapaciteti i ako Centar za socijalni rad kaže da će prihvatiti starateljstvo. Smještaj može biti određen u bilo kom od prihvatnih centara u BiH koji zbrinjavaju maloljetnike bez pratnje, no oni često odbijaju da odu iz Unsko sanskog kantona (USK), koji je najbliži granici sa Hrvatskom.

Mogli bi biti smješteni drugdje

U tri prihvatna centra u Unsko sanskom kantonu ima mjesta. No, nema načina da se maloljetnici tamo smjeste. Kako kaže, za RSE, Tara Kaloputi, menadžerica mobilnih timova Save the Children koji operiraju izvan tranzitnih centara, trenutno ne postoji referalni mehanizam na osnovu kojeg bi oni mogli dobiti smještaj u USK, međutim, mogu dobiti smještaj na drugim lokacijama u BIH.

Ministrica zdravstva USK i članica Operativne grupe za rješavanje migrantske krize Nermina Ćemalović, za RSE kaže, da se maloljetnici bez pratnje u kampove mogu prebaciti uz dogovor Službe za poslove sa strancima BiH, Centra za socijalni rad grada ili opštine u kojoj se kamp nalazi i Ministarstva sigurnosti BiH. U USK kampova prilagođenih maloljetnicima bez pratnje, kaže Ćemalović, nema.

U kampu Borići u Bihaću i Sedra u Cazinu smještene su porodice sa djecom. U Borićima je i dio maloljetnih migranata bez pratnje. Ćemalović kaže, kako to nisu kampovi koji su dobri za djecu bez pratnje, te da je Operativna grupa za rješavanje migrantske krize u USK tražila da se i oni prebace u Centar za djecu i mlade u Tuzlanskom kantonu, koji je, kako kaže, prilagođen toj populaciji.

U ruševinama, bez zaštite

Djeca van smještajnih centara spavaju u napuštenim zgradama, bivšim fabričkim halama, improvizovanim kampovima, privatnim smještajima bez nadzora najvećim dijelom u USK, te manjim dijelom u Sarajevu.

Ta djeca su u situaciji, eto, kao kada biste čovjeka ubacili u arenu sa lavovima. Svako može da ih premlati, da im otme mobitel, da im otme novac, da ih maltretira, da ih ponižava, da ih natjera da rade za njih neke stvari.
Zehida Bihorac


„Vreme provode u prostorima u kojima nijedno dete ne bi smelo da bude. U ruševnim zgradama, bez grejanja, bez struje, bez toaleta i tuševa, bez redovnog pristupa hrani i medicinskoj brizi, koja je sada u vreme pandemije važnija nego ikada. Često su okruženi grupama odraslih mušakaraca koji mogu da predstavljaju ozbiljnu pretnju po njihovu sigurnost“, dodaje Vranjanac.

Pomoć u hrani, odjeći i obući dobijaju od nekoliko humanitarnih organizacija, često i građana.

„Nažalost, ta pomoć nije dovoljna bez adekvatnog rešenja za njihovo zbrinjavanje“, kaže Vranjanac.

Među građanima koji već tri godine pomažu migrantima i izbjeglicama je i Zehida Bihorac, prosvjetna radnica iz Velike Kladuše. Ona kaže kako su dječaci bez pratnje uglavnom prepušteni sami sebi.

„Ta djeca su u situaciji, eto, kao kada biste čovjeka ubacili u arenu sa lavovima. Svako može da ih premlati, da im otme mobitel, da im otme novac, da ih maltretira, da ih ponižava, da ih natjera da rade za njih neke stvari“, kaže ona za RSE.

Zehida Bihorac
Zehida Bihorac

Maloljetnici koji žive van prihvatnih centara su, prema njenim riječima, u najgoroj i najnesigurnijoj situaciji.

„Nisu krenuli na ovaj put samo dobri ljudi, niti su našli ovdje samo dobre. Oni su toliko nezaštićeni, ostavljeni na milost i nemilost okruženja. U tim divljim kampovima, rekla bih da vlada zakon jačega i na to niko ne obraća pažnju“, dodaje Bihorac.

Riječ je uglavnom o dječacima od 15 do 17 godina, koji često govore da su stariji, jer se boje da će biti odvojeni od grupe sa kojom putuju.

I Dubravka Vranjanac iz organizacije Save the Children kaže kako je zabrinjavajuće veliki broj dječaka i djevojčica, sa kojima je ta organizacija radila, svjedočio o tome da su tokom puta preživjeli ili svjedočili nekoj vrsti nasilja.

Na meti trgovaca ljudima i seksualnog zlostavljanja

Izbjeglice i migranti granice prelaze mimo zvaničnih graničnih prelaza i, kako podsjeća Vranjanac, kroz zemlje prolaze skrivenim putevima, krijući se od granične policije i često pokušavaju da ostanu nevidljivi za sistem u zemljama u kojima borave.

„Sama nevidljivost, boravak u nebezbednim prostorima, nepoznavanje lokalnog jezika, problemi u pristupu smeštaju i drugim vrstama podške, načini dolaska do novca nose sa sobom veliki rizik, uključujući i rizik od seksualnog nasilja i trgovine ljudima“, kaže ona.

Pored djevojčica i žena, i dječaci koji putuju sami su, također, u velikom riziku od seksualnog zlostavljanja i eksploatacije, pogotovo oni, koji kako kaže Vranjanac, borave izvan prihvatnih centara ili oni koji se nalaze u velikim grupama odraslih muškaraca samaca.

Njihova putovanja najčešće organizuju krijumčari, a istraživanja koja je radio Save the Children sa dječacima bez pratnje pokazalo je da oni krijumčare doživljavaju kao veoma moćne figure koje im ulivaju veliki strah.

„Oni osećaju kao da krijumčari kontrolišu njihov život tokom određenih delova puta, oni su ti koji odlučuju o tome kojim će putem ići, kada će stati da odmore, gde će spavati, kada će jesti ili čuti se sa roditeljima. Veliki broj njih je govorio i o tome da su preživeli nasilje od strane krijumčara, ali i od drugih osoba u grupi sa kojima su putovali, kao i policije – pogotovo prilikom prisilnih vraćanja sa granica“, objašnjava Vranjanac.

Zahida Bihorac kaže da je, tokom svog trogodišnjeg volonterskog rada, najteže pala priča dvojice sedamnaestogodišnjaka, koji su zajedno putovali i jedno vrijeme živjeli u divljem kampu kraj Velike Kladuše, na zapadu BiH, sa odraslim muškarcima.

„Nisu direktno rekli da je bilo seksualnog zlostavljanja, ali to je više nego očito. To su rekli drugi koji su bili u njihovoj blizini. Ako dođe odrastao muškarac i uzme dijete i vodi ga u svoj šator, iz kojeg dijete ne izlazi do jutra, a kada izađe ne razgovara ni sa kim, onda svaka normalna osoba koja se razumije i koja je radila sa djecom može zaključiti o čemu se tu radi“, priča ona i dodaje da su ti dječaci napustili BiH i stigli do svog odredišta u Evropi.

Antonia Luedeke, šefica odjela Dječije zaštite u UNICEF BiH kaže kako ta organizacija nema sažete pouzdane podatke o pojavi i obimu trgovine ljudima i seksualnom zlostavljanju među djecom migrantima, izbjeglicama i tražiteljima azila. No, često na terenu nailaze na djecu koja prijavljuju iskustva seksualnog zlostavljanja, često od strane odraslih migranta.

“Čak i zato što je mnoštvo djece bez pratnje smješteno u velike privremene prihvatne centre, zajedno sa hiljadama samaca. Ovo je velika briga za zaštitu i zalažemo se za odvojene objekte za djecu bez pratnje”, kaže ona za RSE.

Dodaje kako su maloljetnici bez pratnje u velikom riziku od zlostavljanja, nasilja i eksploatacije, uključujući trgovinu ljudima, te da je njihova identifikacija, registracija i osiguravanje neposrednog pristupa odgovarajućim aranžmanima ključni prioritet.

Tužiteljstvo BiH u periodu od 2015. do 2020. godine, iz oblasti kaznenih djela trgovine ljudima i ilegalni migracija, podiglo je optužnice u 144 predmeta protiv 240 osoba za kaznena djela krijumčarenje osoba, osnivanje grupe ili udruženja za krijumčarenje migranata, trgovina ljudima, međunarodno navođenje na prostituciju.

U protekle dvije godine, kako se navodi u pisanom odgovoru za RSE, zabilježen je porast broja predmeta koji se odnose na ilegalne migracije.

Maloljetnici bez pratnje čine 50 posto djece migranata u BiH

Prema podacima organizacije Save the Chidren u BiH se trenutno nalazi oko 1.000 djece migranata, od kojih više od 550 dječaka putuje samo, bez pratnje svojih porodica. Najveći broj maloljetnika čine dječaci u tinejdžerskom uzrastu, 15 posto ih je staro između 12 i 15 godina, a 85 posto od 16 do 17 godina.

Oko 90 posto djece koja putuju sama nalazi se u prihvatnim centrima u Tuzlanskom, Sarajevskom i Unsko-sanskom kantonu. Skoro polovina od ukupnog broja smještena je u privremenom prihvatnom centru Ušivak kraj Sarajeva u kojem je trenutno oko 270 maloljetnika bez pratnje i 180 djece u porodicama. U drugom prihvatnom centru u blizini glavnog grada, Blažuju, nalazi se 60 maloljetnika bez pratnje koji nemaju adekvatnu zaštitu.

„Smešteni su skupa sa preko 3.000 muškaraca, neretko nisu registrovani i nemaju staratelje. U Borićima, Sedri i Miralu nalazi se još oko 320 dece, od kojih je 130 dece bez pratnje“, objašnjava Dubravka Vranjanac iz Save the children.

Oko 40 maloljetnika bez pratnje nalazi se u Centru za djecu i mlade u Tuzlanskom kantonu.

„Iako u Centru za decu i mlade ima mesta za smeštaj dodatnog broja maloletnika bez pratnje, značajan broj njih odbija relokaciju, na šta sistem ne uspeva da odgovori i oni u konačnici ostaju vani“, kaže Vranjanac.

Od skoro 1.000 djece migranata i izbjeglica smještenih u prihvatnim centrima samo 100 je uključeno u sistem formalnog obrazovanja u BiH. Pristup obrazovanju za djecu izbjeglice, migrante i tražioce azila nije ujednačen na čitavoj teritoriji BiH. Trenutno jedino djeca smještena u centrima u USK imaju neometan pristup nastavi u lokalnim osnovnim školama.

Više od 50 njih, koji žive u divljim kampovima, poput desetogodišnjeg Isaka iz Afganistana, i ne misle o školi, već sanjaju normalan život u nekoj od evropskih zemalja. Isak bi volio otići u Francusku.

Volonterka Zehida Bihorac vjeruje da bi Isaku i ostalim mogao da pomogne samo humanitarni koridor ka zemljama Evropske unije, na osnovu kojeg bi bili izmješteni iz BiH.

See all News Updates of the Day

Svake godine manji broj učenika

Svake godine manji broj učenika
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:04 0:00

NATO: Snažna podrška suverenitetu i teritorijalnom integritetu BiH

Lideri NATO na grupnoj fotografiji u Briselu 14. juna 2021.

Lideri NATO saveza pozvali na pomirenje unutar BiH i apelovali na političke lidere da se uzdržavaju od retorike koja produbljuje podjele.

Bosni i Hercegovini je odato priznanje zbog doprinosa NATO operacijama, uz poruku da je Alijansa posvećena očuvanju snažnog političkog dijaloga u BiH i da nudi podršku u primjeni reformi.

NATO saveznici su pozvali političke lidere da konstruktivno rade na ostvarenju euroatlantskih aspiracija, primjenom potrebnih političkih, izbornih, ekonomskih i reformi u odbrani, uključujući i Program reformi, bez prejudiciranja konačne odluke o članstvu u NATO-u.

U komunikeu je također izražena snažna podrška suverenitetu i teritorijalnom integritetu "stabilne i bezbjedne Bosne i Hercegovine", u skladu sa Dejtonskim sporazumom i drugim relevantnim međunarodnim sporazumima.

Lideri NATO-a poručili su da cijene partnerstvo sa Srbijom i da bi jačanje odnosa Srbije i NATO-a bilo bi korisno za Alijansu, Srbiju i cijeli region.

"Podržavamo dijalog pod pokroviteljstvom Evropske unije i druge napore usmjerene ka normalizaciji odnosa Beograda i Prištine i pozivamo dvije strane da iskoriste priliku i učestvuju u dobroj namjeri u postizanju trajnog političkog rješenja", poručili su, između ostalog, čelnici NATO-a u završnom saopštenju poslije samita u Briselu.

Također je potvrđena posvećenost produženom angažmanu NATO-a na Kosovu kroz KFOR,"koji doprinosi bezbjednom okruženju i većoj stabilnosti Zapadnog Balkana", kao i kroz trenutne inicijative izgradnje kapaciteta bezbjednosnih organizacija Kosova.

"Sve promjene statusa KFOR-a biće zanovane na uslovima na terenu a ne vremenskim rokovima", navodi se u saopštenju.

U komunikeu se ističe da je Zapadni Balkan region od "strateškog značaja za NATO, o čemu svjedoči duga historija saradnje i operacija."

"NATO je snažno posvećen bezbjednosti i stabilnosti Zapadnog Balkana i podršci evroatlantskim aspiracijama zemalja regiona. Pojačaćemo napore u regionu i unaprijediti politički dijalog i praktičnu saradnju kako bismo podržali reforme, promovisali regionalni mir i stabilnost i suprostavljali se zloćudnom uticaju spoljnih aktera", navodi se u saopštenju sa samita.

Lideri zapadnog saveza dodali su da su demokratski principi, vladavina prava, unutrašnje reforme i dobrosusjedski odnosi vitalni za regionalnu saradnju i evroatlantske integracije, i izrazili nadu da će doći do daljeg napretka u tom smjeru.

Građani još jednom blokirali početak izgradnje hidroelektrana na Neretvici

Građani se bore protiv izgradnje hidroelektrana na Neretvici
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:00 0:00

Više stotina građana Konjica, Mostara, Jablanice i okolnih mjesta, okupilo se danas u Goranskom Polju, općina Konjic, kako bi zaustavili izgradnju malih hidroelektrana na rijeci Neretvici. U tome su danas uspjeli, jer mašinama nisu dozvolili prolaz. Nakon što se izvođač radova povukao, građani su se počeli razilaziti.

"Ovo je moj rodni kraj, moja rodna gruda. Dišem punim plućima kada prolazim ovuda. Ništa mi nije teško raditi za rijeku Neretvicu. Borit ćemo se do posljednjeg dana", rekla je za Glas Amerike Ferida Ćosić iz Mostara.

Povod okupljanja građana Doline Neretvice je najava dolaska mašina konzorcija Amitea Mostar i GPI Konjic, koji danas žele početi radove na izgradnji dvije male hidroelektrane.

Planirana je izgradnja ukupno 15 malih hidroelektrana na slivu rijeke Neretvice.

Safet Sarajlić iz Udruženja Neretva - Pusti me da tečem, rekao je da su se građani danas primarno okupili jer je Elektroprivreda BiH, kao investitor, poslala zahtjev Općini Konjic i Mjesnoj zajednici Buturović Polje, da će s teškim mašinama ući u korito Neretvice.

"Mi ćemo na svaki njihov zahtjev odgovoriti protestima. Nijedna mašina ne može ući u korito Neretvice. Svojim životima ćemo braniti našu rijeku", rekao je Sarajlić.

Predsjednik Udruženja Neretva - Pusti me da tečem Ibrahim Turak ističe da već dugo traje borba za Neretvicu.

"Svima ćemo dokazati da mini hidroelektrane na Neretvici nisu poželjne jer lokalno stanovništvo ne želi da rijeka bude devastirana. Zakleli smo se i obećali da ćemo istrajati u ovoj borbi", izjavio je Turak.

Firma GPI iz Konjica, koja je izvođač radova, povukla se danas s lokaliteta Buturović Polja, zbog nemogućnosti prolaska.

"Mi smo potpisali ugovor s JP Elektroprivreda d.d. Sarajevo za izvođenje radova na mini hidrocentralama. Lokalno stanovništvo se organizovalo i ne dozvoljava nam prolazak do gradilišta. Nemamo šta danas tražiti ovdje. Sva dalja prava ćemo tražiti putem Elektroprivrede. Mi smo potpisali ugovor 15. januara 2020. godine vrijednosti 11 miliona KM. Ovo je već drugi put da izlazimo na teren, ljudi nam ne dozvoljavaju da radimo i nemamo više namjeru pokušavati na ovakav način", rekao je Džemal Novalić, direktor firme GPI iz Konjica.

Građanima se na protestima pridružio i bend Dubioza kolektiv, koji je pjesmom poslao poruku o zaustavljanju gradnje mini hidroelektrana na ovom području.

Dubioza kolektiv pridružila se građanima u odbrani Neretvice
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:02 0:00

Mještani ovog dijela Hercegovačko-neretvanskog kantona smatraju da bi gradnja mini hidroelektrana uništila floru i faunu Hercegovine. Još uvijek nema pravnog okvira koji bi zaustavio gradnju mini hidroelektrana u BiH.

Udruženje Neretva - Pusti me da tečem pokrenuo je pravni postupak pred Kantonalnim sudom u Sarajevu kako bi se osporilo izdavanje okolišnih dozvola za gradnju.

Općina Konjic je 2009. godine potpisala Ugovor s Elektroprivredom BiH o dodjeli koncesije za izgradnju 15 mini hidroelektrana na rijeci Neretvici.

Prema riječima Anesa Podića iz Udruženja Eko-akcija, u BiH je do sada izgrađeno 106 mini hidroelektrana. Aktivisti za zaštitu rijeka i prirodnih ljepota ističu da "nicanje" novih hidroelektrana ne predstavlja nikakvu korist za građane, te da se od ugovora za njihovu gradnju okoriste isključivo investitori, odnosno potpisnici ugovora.

Isti problem imaju i mještani naselja Kruščica, u blizini Viteza. I na ovom lokalitetu investitori, kompanija Geneaa d.o.o. iz Viteza, ne odustaju od izgradnje mini hidorelektrane na rijeci Kruščici. Stanovnici ovoga mjesta su tokom 2017. i 2018. godine, osim organiziranja protesta, započeli i pravni procesa.

„Kajak“ simbol kraja jednog bezbrižnog doba Banja Luke

Osamdesete i 1. maj ispred Kajaka (foto: cafekajak.com)

Banjalučki „Kajak“ nijemi je svjedok promjene Banja Luke. I ljudske i urbanističke. Osamdesetih godina prošlog vijeka, kultno okupljalište mladih, danas ima sasvim drugo lice. A na njemu stare bore od smijeha i novi ožiljci od vremena koje je donijelo smrt i kriminal.

Tu sam proveo najljepše trenutke 80-tih godina“ , priča Davor Višić, pokazujući na mjesto nekadašnjeg kultnog banjalučkog mjesta „Kajak“.

Davor Višić: "Nemam više nikakvih emocija prema tom mjestu"
Davor Višić: "Nemam više nikakvih emocija prema tom mjestu"

Prijatelji iz Sarajeva tražili bi da ih odvedem u 'Kajak', jer su čuli da je to najpopularnije mjesto u gradu. Iznenade se kad vide skromni objekat, međutim, atmosfera oko 'Kajaka' je bila odlična.“

Koncert Live Aid, koji je 1985. godine uživo gledalo 400 miliona ljudi u 60 zemalja svijeta, banjalučka omladina pratila je upravo u „Kajaku“.

John 5 je u jednom intervjuu rekao da su 80-tih filmovi bili dobri, muzika fantastična, a ljudi su bili ljudi. Tako je bilo i u Banjaluci“, sjeća se Davor.

„Društva su se sastojala od djece direktora i fizičkih radnika, nije bilo klasa, svi smo bili isti i nismo gledali kako se ko zove.“
Davor Višić

Suzana Sekulović Kadirić, skoro tri decenije živi u Švedskoj, ali dobro pamti kultni „Kajak“.

Vrate mi se slike 'zlatnih ´80-tih godina'. Osjećaj slobode, opuštenosti... miris Vrbasa, procvjetalih aleja. Kulturno-umjetnička scena je eksplodirala i u Banjaluci, kao i ponuda raznih kafića. Međutim, 'Kajak' je bio i ostao kult, a u principu je bio sagrađen od trošnog drveta i papira“, prisjeća se Suzana.

Suzana Sekulović - Kadirić: "Nadam se da smo evoluirali"
Suzana Sekulović - Kadirić: "Nadam se da smo evoluirali"

Šeha je bio zadužen za muziku. Čim neki dobar album izađe u Londonu, vrlo brzo bi se našao u našim rukama. Nekad se pitam kako je sve to moglo tako precizno da funkcioniše bez 'mreže'“, objašnjava Suzana kroz smijeh, i kaže da je odličnoj atmosferi oko malog objekta znalo svjedočiti i do 1000 ljudi.

Davor se prisjeća da je 87. godine došao iz vojske.„Kajak“ je, kaže, još koju godinu bio popularan - a onda su došle 90-te.

Nešto kao da je ušlo među ljude, osjećalo se u vazduhu da je atmosfera drugačija, da je život drugačiji i da su se ljudi počeli mijenjati. Onda se počelo gledati kako se ko zove i krenuo je rat“, kaže Davor.

Mi ni u jednom jedinom momentu nismo mogli ni da zamislimo šta nas tek čeka“, sjeća se Suzana.

U godinama koje slijede često se mijenjala vlasnička struktura, ali i koncept samog mjesta. „Kajak“ se sve češće počeo pojavljivati na stranicima crne hronike.

"Kajak" danas
"Kajak" danas

Hitac u bezbrižno doba

Za Suzanu, promjena, i simbolička i stvarna, počela je jednim pucnjem, koji za nju označava kraj jednog bezbrižnog doba.

Na tom mjestu, 10. aprila 1992. godine, ubijen je Miodrag Šušnica, penzionisani policijski inspektor i kajakaški trener. Skoro 30 godina poslije za njegovu smrt niko nije odgovarao.

Nisu rasvjetljeni ni motivi ubistva.

Miodrag Mićo Šušnica, ubistvo nerasvijetljeno i nakon skoro 30 godina
Miodrag Mićo Šušnica, ubistvo nerasvijetljeno i nakon skoro 30 godina

Prema svjedočenju njegovih prijatelja, Šušnica je bio čovjek koji nije pravio razliku među komšijama. Tvrde da je zato morao nestati. Taj april i to ubistvo doživljavaju, kao uvertiru u događaje koji su slijedili, ne samo u Banja Luci, nego i širom BiH.

Hitac ispaljen prvenstveno u Čovjeka, sa velikim početnim slovom Č, pa sve onda ostalo, bio je i ostao hitac u jedno bezbrižno doba, a to vrijeme označilo je ulazak u najveća krvoprolića ikada viđena u istoriji, nakon Drugog svjetskog rata“, kaže Suzana.

Pored „Kajaka“ više i ne prolazi. Samo jednom sa Srđanom Šušnicom, sinom ubijenog Miodraga, popila je kafu na terasi u blizini.

Ta slika nemoćnog starca na izdisaju koji se muči od prvog hica ispaljenog u Miću Šušnicu do dana današnjeg je jeziva.Popila sam kafu, otišla odatle i nikad se više nisam vratila“, govori Suzana.

Banja Luku je u međuvremenu napustio i sin ubijenog inspektora.

Kartanje ispred Kajaka (foto: cafekajak.com)
Kartanje ispred Kajaka (foto: cafekajak.com)

„Borba protiv privatne države“

Početkom marta 2021., „Kajak“ je opet udarna vijest. Ovaj put kao predmet obračuna politički podijeljene Banjaluke.

Sporan je objekat u vlasništvu porodice Mileta Radišića, dugogodišnjeg saradnika i prijatelja najmoćnije osobe entiteta Republika Srpska – Milorada Dodika, aktuelnog člana državnog Predsjedništva.

Radišić je 2013. osuđen na tri godine zatvora zbog privrednog kriminala. Skrivao se devet mjeseci, a u zatvoru proveo manje od dvije godine.

Na nekada kultnom mjestu, njegov sin Srećko Radišić izgradio je luksuzni restoran.

Protivnik mu je novi gradonačelnik Banjaluke, Draško Stanivuković.

Predstavljajući izvještaj komisije zakonitosti rada prethodne gradske administracije, Stanivuković je najavio da će gradske vlasti srušiti nelegalno izgrađenu „Terasu Kajak“.

Novi gradonačelnik novinarima je tada objelodanio da se iz dosadašnjih izvještaja „da zaključiti kako je većina uočenih nepravilnosti u gradu u vezi sa osobama bliskim porodici Milorada Dodika“.

Objekat „Terasa Kajak“ postaje mjesto obračuna dvije politički suprostavljenje inspekcije. Dok gradska objekat ograđuje trakom i zatvara, entitetska poništava to rješenje, skida traku i zaustavlja rušenje.

Pristalice pozicije i opozicije ispred 'Kajaka
Pristalice pozicije i opozicije ispred 'Kajaka

Sve je kulminiralo 28. maja kada je gradonačelnik ispred „Kajaka“okupio svoje simpatizere s namjerom da sruši nelegalno izgrađeni objekat. Tom prilikom nekolicina građana, uglavnom aktivista SNSD-a, stala je pred bager kako bi spriječila rušenje. Na kraju je bager prekopao samo parking „Kajaka“.

Stanivuković tvrdi da neće biti zaustavljen i da će „Kajak terasa“ biti srušena, a da je njegova borba usmjerena protiv svih koji su nelegalno gradili.

„Kajak“ je nazvao„simbolom borbe protiv privatne države“.

Mjesto najavljenog parka Kajak
Mjesto najavljenog parka Kajak

Žal za boljom prošlošću

Suzana Sekulović Kadirić, mnoge građevine, pa i objekat starog „Kajaka“ smatra svjedocima jednog bezbrižnog vremena, koji su mogli postati odličan turistički potencijal Banjaluke. Kako navodi, Šveđani svaku kolibu koja ima neki istorijski značaj čuvaju, obnavljaju i nude turistima.

Mi ili srušimo ili zabetoniramo, uništimo i ostavimo tako iza sebe. A kroz svaku od tih građevina uvijek paralelno možete posmatrati i mnoge druge pojave“, kaže Suzana, i dodaje da sve to može dovesti do mnogo ozbiljnijih posljedica i po društvo i po pojedinca.

Bager parkiran ispred Kajaka
Bager parkiran ispred Kajaka

Sve ovo nas dovodi do urbanocida i kulturocida, koje ja posmatram iz jednog drugog ugla, a koji u stvari, ako bi se detaljno išlo u obradu ove teme,svakako dovode i do poremećaja cijelog društva, negativnih i dugoročnih posljedica. Ali mogu dovesti i do zločina, pa čak i genocida“, smatra Suzana.

Ona objašnjava da se na „Kajaku“, kao fizičkom objektu, jasno može vidjeti simbolika urušavanja moralnih i etičkih vrijednosti čovjeka i društva.

Danas sukob oko „Kajaka“ prati iz Štokholma.

„Iskreno se nadam da su ljudi evoluirali. Ako nisu, ništa drugo i ne zaslužujemo. Svi znamo da je tu sve počelo, a svako životno iskustvo pokazuje da se svi krugovi u životu nekad moraju zatvoriti“, kaže Suzana.

Na pitanje kako se osjeća kad prođe pored mjesta u kojem je proveo najljepše godine života, Davor Višić, sagovornik sa početka priče, kaže da više nema nikakve emocije.

Kao da tu nikad nisam izlazio. Nešto se izgubilo“.

CIN: Arsen - "Kralj otrova" curi iz mostarske deponije

Mostarska deponija (foto:CIN)

Otpadne vode sa mostarske deponije sadrže visoku koncentraciju arsena koji bi dugoročno mogao zagaditi okoliš i izazvati teška oboljenja među lokalnim stanovništvom.

Učitajte još

XS
SM
MD
LG