Linkovi

Top priča BiH

Djeca na migrantskoj ruti, sama i bez zaštite

Two Afghan families walk in a clearing after leaving a Croatian forest near the Bosnian town of Velika Kladusa.

Maloljetnici bez pratnje koji su migranti u BiH žive i u ruševnim zgradama, bez grijanja, struje, toaleta i tuševa, bez redovnog pristupa hrani i medicinskoj brizi. Oni u smještajima takođe su izloženi sigurnosnim opasnostima.

Napuštena, skoro u potpunosti srušena zgrada, nekadašnje fabrike Krajina metala, na samom ulazu u Bihać, na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine (BiH), nekoliko mjeseci je dom desetogodišnjeg Isaka iz Afganistana.

Sa preko 200 odraslih, od kojih za neke tvrdi da su mu rođaci i poznanici iz sela iz kojeg dolazi, Isak živi u ruševinama nekadašnjih kancelarija bivše fabrike, u kojima su migranti napravili improvizovani smještaj.

Porodica mu je, kaže, ostala u Afganistanu, a on je putovao sa rođakom, koji je uspio da ode u Italiju. Jedno vrijeme bio je u prihvatnom kampu Borići u Bihaću i Sedri u Cazinu. Ne želi tamo da se vrati.

Bio sam u kampu Sedra i kampu Borići, ali bio sam nesretan tamo. Bilo je ljudi koji su se loše ponašali prema meni.
desetogodišnji Isak iz Afganistana


„Želim da ostanem ovdje, jer poznajem puno ljudi, mnogo ih je iz mog sela. Poznajem ih dobro i oni poznaju mene. Sretan sam ovdje i ne želim u kamp. Bio sam u kampu Sedra i kampu Borići, ali bio sam nesretan tamo. Bilo je ljudi koji su se loše ponašali prema meni“, kaže Isak za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Granicu sa Hrvatskom Isak je, sa grupom sa kojom putuje, pokušao da pređe čak šest puta. Bezuspješno. Policija ga je uvijek vraćala u BiH, jednom i sa slovenačke granice.

Isak je najmlađe dijete od njih oko 50 koliko ih putuje samo i živi van zvaničnih prihvatnih centara za migrante i izbjeglice u BiH. Pored Isaka, u objektima nekadašnje fabrike kraj Bihaća je još desetak maloljetnika bez pratnje.

Ima i žena, djevojčica i beba

Broj djece migranata bez roditeljske pratnje, a koja se nalaze izvan centara za smještaj se mijenja na sedmičnom nivou i teško je utvrditi njihov tačan broj, kažu u organizaciji Save the Children, čiji mobilni timovi rade na registraciji i pružanju pomoći ovoj djeci.

Terenski timovi te organizacije, na sedmičnom nivou identifikuju od 10 do 25 porodica sa djecom koje borave u napuštenim kućama u blizini granice sa Hrvatskom, kao i do 50 dječaka koji putuju sami.

U posljednjih sedam dana, prema riječima Dubravke Vranjanac, voditeljice Tima za hitne slučajeve u Save the Children, identifikovali su oko 100 članova porodica, uključujući žene, djevojčice i bebe, kao i 32 maloljetnika bez pratnje koji se nalaze u takozvanim skvotovima (privremena naselja u napuštenim zgradama) i privatnim smještajima.

„Indtifikovali smo i još oko 20 dece bez pratnje koja su bila u pokretu ka granici sa Hrvatskom ili na putu da se sami vrate nazad u Srbiju. Najmlađi dečak koji putuje sam, bez svojih roditelja, i trenutno živi u napuštenom objektu ima svega deset godina“, kaže ona za RSE.

Zbog čega maloljetnici nisu u prihvatnim centrima?

Razlozi zbog kojih su maloljetnici van uspostavljenih prihvatnih centara su različiti. Obično putuju u grupama sa odraslim muškarcima, sa nekim od rođaka, ili jednostavno sa prijateljima koje poznaju iz svojih sela. Ostanu sami tako što stariji rođaci uspiju da pređu granicu sa Hrvatskom.

Registracija u Službi za poslove sa strancima BiH, odnosno iskazivanje namjere za traženje azila, je prvi korak da se dijete identifikuje i postane vidljivo za sistem. Takva identifikacija je, kako kaže Dubravka Vranjanac, od prošlog ljeta isključivo vezana za smještaj, tako da djeca koja nisu bila smještena u nekom od centara nisu registrovana.

„Nemaju staratelja koji bi brinuo o njihovom najboljem interesu, te nemaju pristup pomoći koja im je zagarantovana Konvencijom o pravima deteta“, navodi ona.

Služba za poslove sa strancima BiH, također, odobrava smještaj, ukoliko postoje dostupni kapaciteti i ako Centar za socijalni rad kaže da će prihvatiti starateljstvo. Smještaj može biti određen u bilo kom od prihvatnih centara u BiH koji zbrinjavaju maloljetnike bez pratnje, no oni često odbijaju da odu iz Unsko sanskog kantona (USK), koji je najbliži granici sa Hrvatskom.

Mogli bi biti smješteni drugdje

U tri prihvatna centra u Unsko sanskom kantonu ima mjesta. No, nema načina da se maloljetnici tamo smjeste. Kako kaže, za RSE, Tara Kaloputi, menadžerica mobilnih timova Save the Children koji operiraju izvan tranzitnih centara, trenutno ne postoji referalni mehanizam na osnovu kojeg bi oni mogli dobiti smještaj u USK, međutim, mogu dobiti smještaj na drugim lokacijama u BIH.

Ministrica zdravstva USK i članica Operativne grupe za rješavanje migrantske krize Nermina Ćemalović, za RSE kaže, da se maloljetnici bez pratnje u kampove mogu prebaciti uz dogovor Službe za poslove sa strancima BiH, Centra za socijalni rad grada ili opštine u kojoj se kamp nalazi i Ministarstva sigurnosti BiH. U USK kampova prilagođenih maloljetnicima bez pratnje, kaže Ćemalović, nema.

U kampu Borići u Bihaću i Sedra u Cazinu smještene su porodice sa djecom. U Borićima je i dio maloljetnih migranata bez pratnje. Ćemalović kaže, kako to nisu kampovi koji su dobri za djecu bez pratnje, te da je Operativna grupa za rješavanje migrantske krize u USK tražila da se i oni prebace u Centar za djecu i mlade u Tuzlanskom kantonu, koji je, kako kaže, prilagođen toj populaciji.

U ruševinama, bez zaštite

Djeca van smještajnih centara spavaju u napuštenim zgradama, bivšim fabričkim halama, improvizovanim kampovima, privatnim smještajima bez nadzora najvećim dijelom u USK, te manjim dijelom u Sarajevu.

Ta djeca su u situaciji, eto, kao kada biste čovjeka ubacili u arenu sa lavovima. Svako može da ih premlati, da im otme mobitel, da im otme novac, da ih maltretira, da ih ponižava, da ih natjera da rade za njih neke stvari.
Zehida Bihorac


„Vreme provode u prostorima u kojima nijedno dete ne bi smelo da bude. U ruševnim zgradama, bez grejanja, bez struje, bez toaleta i tuševa, bez redovnog pristupa hrani i medicinskoj brizi, koja je sada u vreme pandemije važnija nego ikada. Često su okruženi grupama odraslih mušakaraca koji mogu da predstavljaju ozbiljnu pretnju po njihovu sigurnost“, dodaje Vranjanac.

Pomoć u hrani, odjeći i obući dobijaju od nekoliko humanitarnih organizacija, često i građana.

„Nažalost, ta pomoć nije dovoljna bez adekvatnog rešenja za njihovo zbrinjavanje“, kaže Vranjanac.

Među građanima koji već tri godine pomažu migrantima i izbjeglicama je i Zehida Bihorac, prosvjetna radnica iz Velike Kladuše. Ona kaže kako su dječaci bez pratnje uglavnom prepušteni sami sebi.

„Ta djeca su u situaciji, eto, kao kada biste čovjeka ubacili u arenu sa lavovima. Svako može da ih premlati, da im otme mobitel, da im otme novac, da ih maltretira, da ih ponižava, da ih natjera da rade za njih neke stvari“, kaže ona za RSE.

Zehida Bihorac
Zehida Bihorac

Maloljetnici koji žive van prihvatnih centara su, prema njenim riječima, u najgoroj i najnesigurnijoj situaciji.

„Nisu krenuli na ovaj put samo dobri ljudi, niti su našli ovdje samo dobre. Oni su toliko nezaštićeni, ostavljeni na milost i nemilost okruženja. U tim divljim kampovima, rekla bih da vlada zakon jačega i na to niko ne obraća pažnju“, dodaje Bihorac.

Riječ je uglavnom o dječacima od 15 do 17 godina, koji često govore da su stariji, jer se boje da će biti odvojeni od grupe sa kojom putuju.

I Dubravka Vranjanac iz organizacije Save the Children kaže kako je zabrinjavajuće veliki broj dječaka i djevojčica, sa kojima je ta organizacija radila, svjedočio o tome da su tokom puta preživjeli ili svjedočili nekoj vrsti nasilja.

Na meti trgovaca ljudima i seksualnog zlostavljanja

Izbjeglice i migranti granice prelaze mimo zvaničnih graničnih prelaza i, kako podsjeća Vranjanac, kroz zemlje prolaze skrivenim putevima, krijući se od granične policije i često pokušavaju da ostanu nevidljivi za sistem u zemljama u kojima borave.

„Sama nevidljivost, boravak u nebezbednim prostorima, nepoznavanje lokalnog jezika, problemi u pristupu smeštaju i drugim vrstama podške, načini dolaska do novca nose sa sobom veliki rizik, uključujući i rizik od seksualnog nasilja i trgovine ljudima“, kaže ona.

Pored djevojčica i žena, i dječaci koji putuju sami su, također, u velikom riziku od seksualnog zlostavljanja i eksploatacije, pogotovo oni, koji kako kaže Vranjanac, borave izvan prihvatnih centara ili oni koji se nalaze u velikim grupama odraslih muškaraca samaca.

Njihova putovanja najčešće organizuju krijumčari, a istraživanja koja je radio Save the Children sa dječacima bez pratnje pokazalo je da oni krijumčare doživljavaju kao veoma moćne figure koje im ulivaju veliki strah.

„Oni osećaju kao da krijumčari kontrolišu njihov život tokom određenih delova puta, oni su ti koji odlučuju o tome kojim će putem ići, kada će stati da odmore, gde će spavati, kada će jesti ili čuti se sa roditeljima. Veliki broj njih je govorio i o tome da su preživeli nasilje od strane krijumčara, ali i od drugih osoba u grupi sa kojima su putovali, kao i policije – pogotovo prilikom prisilnih vraćanja sa granica“, objašnjava Vranjanac.

Zahida Bihorac kaže da je, tokom svog trogodišnjeg volonterskog rada, najteže pala priča dvojice sedamnaestogodišnjaka, koji su zajedno putovali i jedno vrijeme živjeli u divljem kampu kraj Velike Kladuše, na zapadu BiH, sa odraslim muškarcima.

„Nisu direktno rekli da je bilo seksualnog zlostavljanja, ali to je više nego očito. To su rekli drugi koji su bili u njihovoj blizini. Ako dođe odrastao muškarac i uzme dijete i vodi ga u svoj šator, iz kojeg dijete ne izlazi do jutra, a kada izađe ne razgovara ni sa kim, onda svaka normalna osoba koja se razumije i koja je radila sa djecom može zaključiti o čemu se tu radi“, priča ona i dodaje da su ti dječaci napustili BiH i stigli do svog odredišta u Evropi.

Antonia Luedeke, šefica odjela Dječije zaštite u UNICEF BiH kaže kako ta organizacija nema sažete pouzdane podatke o pojavi i obimu trgovine ljudima i seksualnom zlostavljanju među djecom migrantima, izbjeglicama i tražiteljima azila. No, često na terenu nailaze na djecu koja prijavljuju iskustva seksualnog zlostavljanja, često od strane odraslih migranta.

“Čak i zato što je mnoštvo djece bez pratnje smješteno u velike privremene prihvatne centre, zajedno sa hiljadama samaca. Ovo je velika briga za zaštitu i zalažemo se za odvojene objekte za djecu bez pratnje”, kaže ona za RSE.

Dodaje kako su maloljetnici bez pratnje u velikom riziku od zlostavljanja, nasilja i eksploatacije, uključujući trgovinu ljudima, te da je njihova identifikacija, registracija i osiguravanje neposrednog pristupa odgovarajućim aranžmanima ključni prioritet.

Tužiteljstvo BiH u periodu od 2015. do 2020. godine, iz oblasti kaznenih djela trgovine ljudima i ilegalni migracija, podiglo je optužnice u 144 predmeta protiv 240 osoba za kaznena djela krijumčarenje osoba, osnivanje grupe ili udruženja za krijumčarenje migranata, trgovina ljudima, međunarodno navođenje na prostituciju.

U protekle dvije godine, kako se navodi u pisanom odgovoru za RSE, zabilježen je porast broja predmeta koji se odnose na ilegalne migracije.

Maloljetnici bez pratnje čine 50 posto djece migranata u BiH

Prema podacima organizacije Save the Chidren u BiH se trenutno nalazi oko 1.000 djece migranata, od kojih više od 550 dječaka putuje samo, bez pratnje svojih porodica. Najveći broj maloljetnika čine dječaci u tinejdžerskom uzrastu, 15 posto ih je staro između 12 i 15 godina, a 85 posto od 16 do 17 godina.

Oko 90 posto djece koja putuju sama nalazi se u prihvatnim centrima u Tuzlanskom, Sarajevskom i Unsko-sanskom kantonu. Skoro polovina od ukupnog broja smještena je u privremenom prihvatnom centru Ušivak kraj Sarajeva u kojem je trenutno oko 270 maloljetnika bez pratnje i 180 djece u porodicama. U drugom prihvatnom centru u blizini glavnog grada, Blažuju, nalazi se 60 maloljetnika bez pratnje koji nemaju adekvatnu zaštitu.

„Smešteni su skupa sa preko 3.000 muškaraca, neretko nisu registrovani i nemaju staratelje. U Borićima, Sedri i Miralu nalazi se još oko 320 dece, od kojih je 130 dece bez pratnje“, objašnjava Dubravka Vranjanac iz Save the children.

Oko 40 maloljetnika bez pratnje nalazi se u Centru za djecu i mlade u Tuzlanskom kantonu.

„Iako u Centru za decu i mlade ima mesta za smeštaj dodatnog broja maloletnika bez pratnje, značajan broj njih odbija relokaciju, na šta sistem ne uspeva da odgovori i oni u konačnici ostaju vani“, kaže Vranjanac.

Od skoro 1.000 djece migranata i izbjeglica smještenih u prihvatnim centrima samo 100 je uključeno u sistem formalnog obrazovanja u BiH. Pristup obrazovanju za djecu izbjeglice, migrante i tražioce azila nije ujednačen na čitavoj teritoriji BiH. Trenutno jedino djeca smještena u centrima u USK imaju neometan pristup nastavi u lokalnim osnovnim školama.

Više od 50 njih, koji žive u divljim kampovima, poput desetogodišnjeg Isaka iz Afganistana, i ne misle o školi, već sanjaju normalan život u nekoj od evropskih zemalja. Isak bi volio otići u Francusku.

Volonterka Zehida Bihorac vjeruje da bi Isaku i ostalim mogao da pomogne samo humanitarni koridor ka zemljama Evropske unije, na osnovu kojeg bi bili izmješteni iz BiH.

See all News Updates of the Day

Bassuener: Zaustaviti ovakvu promjenu izbornog zakonodavstva u BiH

Bassuener: Zaustaviti ovakvu promjenu izbornog zakonodavstva u BiH
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:32 0:00

Bassuener: Zapad u BiH do stabilizacije ide pogrešnim putem

Bassuener: Zapad u BiH do stabilizacije ide pogrešnim putem
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:53 0:00

Sarajevo: Izetbegović, Dodik i Čović sa šefom Delegacije EU i američkim ambasadorom

Sarajevo Aerial

Na sastanku su se sa stranim ambasadorima našli šefovi tri najveće stranke, a ne predstavnici najviših institucija BiH.

Lider Stranke demokratske akcije (SDA) Bakir Izetbegović izjavio je nakon sastanka sa šefom delegacije Evropske unije u Bosni i Hercegovini (BiH) Johanom Satlerom i amabasadorom Sjedinjenih Američkih Država Erikom Nelsonom u Sarajevu da su lideri tri političke partije u BiH insistirali na pomoći oko osiguravanja vakcina protiv korona virusa za građane BiH, te na rješavanju migrantske krize.

Sastanku u zgradi Delegacije EU u Sarajevu, koji nije bio ranije najavljen, pored Izetbegovića su prisustvovali i lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorad Dodik i predsjednik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ BiH) Dragan Čović.

Izetbegović, koji se jedini obratio novinarima, rekao je da se razgovaralo o "starim" problemima koji su već duži period razlozi za zastoje u BiH.

"Razgovarali smo o tome kako ubrzati izvršavanje zadataka navedenih u 14 prioriteta koje je Evropska komisija dala u Mišljenju za BiH, povodom zahtjeva za članstvo ove države u EU. Raspravljali smo i o tome da li treba ići na izmjene samo Izbornog zakona ili na set ustavnih reformi. Postavljeno je pitanje prenosa nadležnosti, da država preuzima sve ono što se ne može rješiti na nižim nivoima, ali tu je poznat otpor iz Republike Srpske", rekao je Izetbegović.

On je naveo da je atmosfera bila dobra i da su svi akteri "pokazali želju da se ide naprijed".

"Pokazali smo želju da BiH izvučemo iz zastoja", rekao je Izetbegović.

Šef Delegacije EU i ambasador SAD u BiH, su u više prilika nastojali pomoći BiH odnosno njenim političarima da povedu zemlju reformskim putem, kako bi se ubrzao proces integrisanja u EU.

Tako su se povodom godišnjice potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma 14. decembra oglasili zajedničkom objavom u kojoj su naveli da su "odlučni da nastave pružati pomoć strateškoj tranziciji BiH od postkonfliktnog oporavka ka stabilnom razvoju normalne demokratije".

BiH: Birokratija pojela dvije decenije života Tuzlanke Zinete Altumbabić

Zineta Altumbabić, Foto: BIRN BiH

Zajednička komisija za ljudska prava Državnog parlamenta zatražila je nedavno da se Vijeće ministara uključi u rješavanje radnopravnog statusa Tuzlanke Zinete Altumbabić, nakon što 20 godina pravne borbe i presuda Ustavnog suda nisu riješili njen problem. Zbog toga što nikada nije zvanično dobila otkaz niti je raspoređena na drugo radno mjesto državne agencije koja je ugašena. Altumbabić se nikada nije mogla zvanično zaposliti.

Piše: Azra Husarić

Govoreći za regionalnu emisiju “Robin Hood”, koju je Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) snimila u saradnji sa nevladinom organizacijom “35mm” iz Crne Gore, Altumbabić je kazala da je njena situacija toliko zamršena da je teško i objasniti.

“Dvije minute je dovoljno da vam neko nanese nepravdu pa da to nosite cijeli život, a ne kamoli da 20 godina nosite to kao križ i da nema izgleda da će riješiti to nekad u budućnosti. Strašno, strašno…”, rekla je ona za emisiju koja je nedavno emitovana na Federalnoj televiziji.

Nedugo poslije emitovanja, državna parlamentarka Mirjana Marinković-Lepić je pokrenula raspravu o slučaju Altumbabićeve na sjednici Zajedničke komisije za ljudska prava Parlamenta BiH. Na nedavno održanoj sjednici, Komisija je donijela zaključak da se Vijeće ministara mora “aktivno uključiti u rješavanje radnopravnog statusa Zinete Altumbabić, a u skladu s postojećom pravosnažnom presudom i preporukom ombudsmana”.

“Ovo je zaista sramota da neko traži pravdu 20 godina i da mu se 20 godina uskraćuje pravo na rad, kao jedno od osnovnih ljudskih prava zagarantovano svim međunarodnim konvencijama i Ustavom, i da se 13 godine ne donosi odluka, ne izvršava se taj dio presude koji se odnosi na njeno pravo na rad, odnosno povratak na posao”, kazala je Marinković-Lepić za BIRN BiH.

Ona je rekla da su, nakon prošle sjednice komisije, tražili očitanje od Ministarstva komunikacija i prometa i Direkcije za civilno vazduhoplovstvo o ovom slučaju. Ministarstvo i Direkcija su u odgovoru komisiji, citirajući dijelove presude, slučaj adresirali Vijeću ministara.

Altumbabić kaže da od Općinskog suda u Sarajevu nije do sada dobila informaciju da je u predviđenom roku ispunjena odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, koji je u julu 2020. godine usvojio apelacije Zinete Altumbabić, čime su utvrdili da je zbog “nerazumne dužine predmetnog izvršnog postupka” došlo do povrede prava na pravično suđenje.

“Predmetni postupak koji se tiče prava apelantice iz radnog odnosa i pri tome je hitan po zakonu i od velikog značaja za apelanticu, traje oko 13 godina, čemu je u odlučujućoj mjeri doprinijela neopravdana neaktivnost Općinskog suda, što je u suprotnosti sa standardima prava na pravično suđenje”, stoji u odluci Ustavnog suda BiH.

Ustavni sud BiH je naložio predsjedniku Općinskog suda u Sarajevu da “odmah preduzme odgovarajuće mjere za okončanje postupka”, dajući rok od tri mjeseca, čime je izvršenje trebalo biti još u novembru prošle godine.

Zbog promjena nadležnosti između državnih i entitetskih institucija nakon rata BiH, Zineta Altumbabić izgubila je pravo na rad, ali bez uručenog otkaza, zbog čega je i dvije decenije nakon toga bez posla i mogućnosti da ga nađe. Ona je 2004. godine tužila državu BiH i dobila presudu, ali do njenog izvršenja do danas nije došlo.

Zineta Altumbabić je radila u instituciji Savezna uprava za kontrolu letenja. Ona 1994. godine počinje raditi u Direkciji za civilnu avijaciju, koja je bila u nadležnosti Ministarstva saobraćaja.

“Ja sam otišla na porodiljsko bolovanje 1998. godine i od tog trenutka PIO/MIO [Penziono-invalidsko osiguranje] ne bilježi nikakve uplate. Nekakvim daljim svojim istraživanjem sam shvatila šta se tu dogodilo, do tog momenta je trajalo sigurno nekih pet-šest godina dok ja nisam otkrila šta je bio problem”, kazala je Altumbabić.

Ona se još uvijek nalazi u evidenciji Zavoda za penziono i invalidsko osiguranje (PIO) i ne može se samostalno odjaviti. Već 20 godina ne uspijeva pronaći zaposlenje, jer je niti jedan poslodavac ne može prijaviti kao radnika bez odjave s ranijeg posla. Iako ne radi i ne prima platu te nema zdravstveno osiguranje, ona se vodi kao zaposlena.

Altumbabić je svoja prava potraživala na adresama Ministarstva komunikacija i prometa BiH, Direkcije za civilnu avijaciju BiH, Agencije za pružanje usluga u zračnoj plovidbi Bosne i Hercegovine – BHANSA, Suda BiH, Općinskog suda u Sarajevu, Ombudsmana za ljudska prava i Ustavnog suda, ali bezuspješno.

Nakon presude iz 2004 godine kojom je država BiH obavezana da joj uspostavi radnopravni status u skladu s njenom stručnom spremom, nadležni sud je potvrdio prvostepenu presudu 2007. godine i od tada je podnesen prijedlog za prinudno izvršenje te presude, koje nikada nije izvršeno, zbog čega je u dogovoru s braniteljicama i uputila apelaciju Ustavnom sudu.

BiH: Povlačenje britanskog vojnog osoblja nije ugrozilo sigurnost

Participants of the European Union Force (EUFOR), Armed Forces, Border Police and State Investigation and Protection Agency (SIPA) of Bosnia and Herzegovina practice an anti-terrorism situation during an exercise at the Sarajevo International Airport, Bos

Velika Britanija povukla je svoje vojne snage iz Bosne i Hercegovine (BiH) koje su bile dio Misije Althea koju sprovode snage Evropske unije (EUFOR). Razlog je izlazak Velike Britanije iz Evropske unije (EU).

Time je Velika Britanija okončala svoje vojno prisustvo u BiH, nakon 28 godina učestvovanja u mirovnim misijama u BiH i 15 godina učešća u Misiji Althea.

Posljednji kontingent britanskih vojnika napustio je Bosnu i Hercegovinu krajem 2020. godine. U okviru EUFOR-ove Althea mirovne misije u BiH trenutno se nalazi 600 vojnika iz 19 država.

Povlačenjem vojnog osoblja, Velika Britanija prestala je i zvanično biti dio Zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU. Svoj angažman u BiH nastavila je transferom oficira iz EUFOR-a u štab NATO-a u Bosni i Hercegovini.

Na pitanje Radija Slobodna Evropa (RSE) kako će izlazak Velike Britanije uticati na Misiju Althea, iz EUFOR-a su odgovorili "da će manjak osoblja odlaskom britanskih snaga biti nadomješten od ostalih zemalja EU i zemalja partnera", ne precizirajući o kojem broju vojnika se radi i iz kojih zemalja.

"Nakon povlačenja osoblja iz Velike Britanije, jedan broj zemalja koje učestvuju u Misiji EUFOR-a povećao je broj vojnika sa kojima učestvuju u Misiji, čime je osiguran kontinuitet operativnih sposobnosti Misije. EUFOR redovno provodi strateške preglede kroz koje se vrši procjena trenutnog sastava i strukture snaga. Operacija Althea EUFOR ostaje u potpunosti sposobna za provođenje svog mandata, pod okriljem poglavlja VII Povelje UN-a", navodi se u odgovoru EUFOR-a za RSE.

Iz EUFORA su istakli da će i dalje, po potrebi, brzo reagovati u svrhu pružanja podrške bh. agencijama za sprovođenje zakona, kako bi se održalo sigurno i stabilno okruženje u BiH.

"Povlačenje vojnog osoblja Velike Britanije nije ugrozilo sigurnost BiH. EUFOR se nalazi u središtu međunarodnog vojnog angažmana u BiH i predstavlja strateško sredstvo EU koje djeluje u skladu sa pravilima EU za dobrobit svih građana. Za ovo je potrebno da EUFOR ostane vjerodostojna sigurnosna sila sposobna za odvraćanje, da se podrže Oružane snage BiH u primjeni međunarodnih standarda i učešću u međunarodnim mirovnim operacijama i da se tijesno surađuje sa bh. agencijama za provođenje zakona. EUFOR je ostvario velike uspjehe koristeći kako vojne sposobnosti, tako i javno djelovanje", navodi se u odgovoru za RSE.

Šta je Misija Althea?

EUFOR Althea je vojna operacija EU u okviru Zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU koja je započela 2004. godine završetkom NATO operacije Stabilizacijskih snaga (SFOR) i povlačenjem NATO snaga iz BiH.

EUFOR je dobio mandat za misiju u BiH, u julu 2004. godine Rezolucijom Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija (UNSCR) 1551.

Prvobitni cilj operacije Althea bio je da osigura sprovođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, doprinose sigurnom okruženju i pružanju podrške procesu evroatlantskih integracija Bosne i Hercegovine. Njen početni kapacitet sastojao se od 7.000 vojnika, a zbog pozitivnih promjena u sigurnosnoj situaciji, mandat je do danas promijenjen četiri puta. Posljednja izmjena mandata bila je u septembru 2012. godine.

Mandat Misije od 2012. godine je izgradnja kapaciteta i obuka Oružanih snaga BiH, podrška lokalnim vlastima u održavanju sigurnog i stabilnog okruženja, te pružanje podrške za sveobuhvatnu strategiju EU za Bosnu i Hercegovinu.

Zadaci vojnih snaga EU uključuju i čišćenje minskog prostora, kontrole naoružanja, municije i eksploziva i upravljanje uskladištenim oružjem u zemlji.

U Misiji učestvuju pripadnici vojnih snaga iz 19 zemalja članica EU i partnerskih zemalja, među kojima su Albanija, Austrija, Bugarska, Čile, Češka Republika, Francuska, Grčka, Mađarska, Irska, Italija, Poljska, Portugal, Sjeverna Makedonija, Rumunija, Slovačka, Slovenija, Španija, Švajcarska i Turska.

EU ima kapacitet za nastavak Misije

Alija Kožljak, bivši vojni predstavnik BiH pri NATO savezu i šef Odsjeka za međunarodnu saradnju i Evropske studije Međunarodnog Univerziteta Burch u Sarajevu, kaže da će se sa sigurnosnog aspekta osjetiti nedostatak vojnog prisustva Velike Britanije u BiH.

"Zato što je Velika Britanija inicirala brojne projekte i aktivnosti kroz Misiju EUFOR u BiH i na taj način kao jedna od vodećih zemalja EU doprinoslia sigurnosti i stabilnosti zemlje", smatra Kožljak.

On ističe da je Velika Britanija bila najveći zagovornik vojnog prisustva snaga NATO-a, a kasnije i snaga EU u BiH, kao garanta sigurnosti i sprječavanja novih sukoba u zemlji. Sada se, kaže, javlja problem kako rasporediti resurse za funkcionisanje Misije Althea u BiH, jer je Velika Britanija bila jedna od glavnih zemalja koja je upravljala ovom misijom.

"Pitanje je kako sada te resurse i potrebne finansije raspodijeliti u okviru EU kako bi se osigurala održivost same misije u BiH. Zemlje Evropske unije i partneri u Misiji, imaju kapacitete da popune upražnjeno mjesto i da sprovode ovakvu vrstu misije kakva je u BiH, a to je da garantuju stabilnost i sigurnost, jer to nije klasična borbena misija. Prema tome, za ovakve vrste mirovnih misija mnoge zemlje se rado javljaju", pojašnjava Kožljak.

Kada je u pitanju dalje funkcionisanje Misije EUFOR-a u BiH, politikolog Velizar Antić kaže da ono nije upitno, jer se radi o dobro koordinisanoj organizaciji koja već 15 godina ima iskustva u sprovođenju Misije u BiH.

"Taj prostor koji je popunjavala Velika Britanija sa svojim jedinicama i osobljem, popuniće zemlje EU šaljući više svojih snaga, i izdvajanjem više novca za samo funkcionisanje Misije. Dakle, tu neće ostati prazan prostor, jer je Evropskoj uniji prepušteno da se stara o nastavku same misije", poručuje Antić.

Povlačenje snaga ili nastavak Misije

Alija Kožljak upozorava kako države članice pitanje povlačenja Velike Britanije iz EUFOR-a "iskorištavaju za generalno povlačenje snaga EU iz BiH i potežu pitanje potrebe nastavka vojne Misije EUFOR-a u BiH".

"Neke od država EU to podupiru činjenicom da je sigurnost i stabilnost u BiH na jednom dovoljnom nivou, poredeći sa zemljama u regionu. Prema tome, smatraju da nisu ni neophodne te vojne snage. Druge, pak, to podupiru tezom da BiH zbog svojih težnji da ide ka EU i ka NATO na ovaj način sa postojanjem stranih snaga u BiH nije realno da ispuni taj cilj", poručuje Kožljak, dodajući da će Velika Britanija u narednom periodu ostati prisutna u BiH prateći dešavanja u zemlji i regionu kroz nove načine saradnje sa Evropskom unijom.

"Iako je Velika Britanija izašla iz Evropske unije, ona će kroz razne sporazume nastaviti saradnju sa ovim organizacijama. Već su inicirani brojni sporazumi i oni će se svakako odnositi i na ovo ovdje područje, gdje će Velika Britanija iz jedne nove pozicije u saradnji sa EU djelovati", ističe Kožljak.

Velizar Antić poručuje da bez obzira što Velika Britanija nije više vojno prisutna kroz EUFOR u BiH, da je ona i dalje zainteresovanja za ovaj prostor.

"Iako trenutno ovaj prostor nije od vitalnog interesa za Veliku Britaniju, ona će i dalje ostati prisutna kroz Misiju NATO-a i neke druge misije u BiH", kaže Antić.

Iz Ministarstva bezbjednosti BIH na upit RSE u vezi izlaska Velike Britanije iz EUFOR-a i mogućih posljedica po nastavak Misije Althea, nije dobijen odgovor.

Iz sjedišta NATO-a u Briselu nisu željeli za RSE komentarisati izlazak Velike Britanije iz EUFOR-a, niti su odgovorili na pitanje na koji način bi Velika Britanija kao članica ovog saveza mogla nastaviti svoje prisustvo u BiH. U odgovoru navode da su za ova pitanja zadužene institucije EU.

Operacija Snaga Evropske unije Althea u Bosni i Hercegovini pokrenuta je 2. decembra 2004. godine kada je EUFOR preuzeo odgovornost za održavanje sigurnosti i bezbjednosti u BiH od SFOR-a.

NATO je u BiH ostao devet godina nakon rata, sve do 2004. godine u dvije misije, ovlašten od UN-a, kako bi se osiguralo sprovođenje mirovnog sporazuma, demilitarizacija, razoružanje oružanih snaga i civilnog stanovništva, te povratak raseljenih lica u svoje prijeratne domove.

Učitajte još

XS
SM
MD
LG