“Oni koji ne donose vlastite odluke neće se nikome ni zamjeriti”, govorio je, naprimjer, Schmidt 2017. godine, obrazlažući zašto je kao ministar poljoprivrede na sastanku s kolegama iz zemalja članica Evropske unije (EU) glasao protiv zvanične odluke njemačke Savezne vlade i kancelarke Angele Merkel.
Schmidt je prije pet godina, usprkos modernim trendovima, vodio kampanju uvođenja što više mesa na školske jelovnike, posebno svinjetine koju su neke škole izbacile iz menze zbog djece muslimana. Slikao se za blagdane kako jede pečenu prasetinu. Također, u trgovinskom ratu s Rusijom inzistirao je da “jedna jabuka na dan, Putin iz kuće van”, pozivajući Nijemce da jedu domaće voće pet puta dnevno i da ne posežu za uvoznim. Inicirao je i pisanje institucionalne povijesti njemačkog Ministarstva poljoprivrede, analize koja je pokazala skrivanu činjenicu da su bivši članovi Nacionalsocijalističke partije Adolfa Hitlera poslije Drugog svjetskog rata nastavili držati većinu rukovodećih pozicija u tom (i drugim ministarstvima) vodeći čak i kadrovsku politiku.
Kao evanđelist-luteran predstavljao je protestante u najužem rukovodstvu Kršćansko-socijalne unije (CSU), stranke pod jasnim katoličkim dominatom, u kojoj je imenovan za jednog od četiri zamjenika predsjednika.
Sin pekara desetljećima vezan za Balkan
Novi šef Ureda visokog predstavnika (OHR) nije pred lakim zadatkom. Četvrt stoljeća nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma BiH i dalje, prema ocjeni samog OHR-a, nije funkcionalna država.
Glavne zapadne zemlje istodobno su smanjile svoj angažman u regiji, a vanjske sile, poput Rusije, Kine i Turske, proširile su svoj utjecaj, povećavajući na taj način i napetosti. Naime, Austrijanca Valentina Inzka, koji je tu dužnost obnašao od 2009. godine, zamijenit će na prijedlog njemačke Savezne vlade.
Rusija, kojoj se kasnije pridružila i Kina, nije podržala Schmidtovo imenovanje u Upravnom odboru Vijeća za provedbu mira (PIC). Štoviše, Ured visokog predstavnika (OHR) pokušali su ukinuti.
Schmidt je primjer uspješnog njemačkog karijernog političara.
Rođen je 1957. To ga čini vršnjakom čelnika glavnih, vladajućih bošnjačkih, hrvatskih i srpskih stranaka u Bosni i Hercegovini, Bakira Izetbegovića (Stranka demokratske akcije) i Dragana Čovića (Hrvatska demokratska zajednica BiH) koji su godinu stariji od njega, kao i Milorada Dodika (Savez nezavisnih socijaldemokrata) koji je dvije godine mlađi.
Odrastao je u siromašnoj obitelji koja je u Obernzennu, mjestašcu od oko 2.000 stanovnika, držala pekaru. Kao stipendist Fondacije Konrad Adenauer, usko povezane s njemačkom političkom strankom Kršćansko-demokratska unija (CDU), završio je pravni fakultet. Iako protestant, pridružio se kasnije toj stranci, nasljednici katoličke Bavarske nacionalne partije. Njegova karijera je do kraja 1980-ih godina bila vezana uglavnom za lokalnu zajednicu i bavarsku regiju u kojoj je rođen.
Politički uspon kreće 1990. kad ulazi u njemački parlament, Bundestag. Kao zastupnik CSU-a je od 1990-ih bio uključen u kreiranje njemačke vanjske, sigurnosne i obrambene politike.
Aktivno se kao zastupnik bavio i ratom u bivšoj Jugoslaviji, pa tako i u Bosni i Hercegovini, njegovim posljedicama i poslijeratnom obnovom. Bio je dugogodišnji član parlamentarne skupine za odnose s Hrvatskoj gdje slovi kao “veliki prijatelj”. Tako ga je oslovio i hrvatski premijer Andrej Plenković koji mu je u januaru 2020. uručio predsjedničko odličje “Red Ante Starčevića” za “osobiti doprinos u uspostavi i izgradnji suverene hrvatske države te promociji vanjskopolitičkih interesa Republike Hrvatske u Saveznoj Republici Njemačkoj i u svijetu”.
To je kasnije izazvalo kontroverzu u BiH, posebno među Bošnjacima, budući da je bivši hrvatski predsjednik Franjo Tuđman isto odlikovanje 1997. dodijelio Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Jadranku Prliću, Brunu Stojiću, Valentinu Ćoriću i Dariju Kordiću - političkim, policijskim i vojnim čelnicima Hrvata u BiH tokom rata, koji su kasnije pravosnažno osuđeni za ratne zločine.
Širenje NATO-a i prehrana Nijemaca
Od 2005. do 2013. bio je parlamentarni državni sekretar u Ministarstvu odbrane, a kasnije je obavljao sličnu funkciju u ministarstvu za državnu pomoć. U to vrijeme je snažno branio angažman njemačke vojske u sklopu međunarodne misije u Afganistanu, ali i proširenje NATO-a prije svega na Zapadni Balkan, lobirajući za članstvo Hrvatske i upozoravajući na širenje utjecaja Rusije.
Od 2014. do 2018. bio je savezni ministar poljoprivrede. Kao ministar poljoprivrede je odmah po stupanju na dužnost 2014. godine ušao u spor s Moskvom. Objavio je “rat” Putinu krajem 2014. nakon što zabrane uvoza mlijeka, voća, povrća i mesa iz EU, SAD-a, Kanade, Australije i Japana u Rusiju. To je posebno pogodilo proizvođače mesa koji su godišnje izvozili stotine miliona eura u Rusiju.
“Jedna jabuka na dan, Putin iz kuće van”, poručio je jedući s kancelarkom Angelom Merkel i ministrima iz pune košarice i pozivajući sve da jedu “po pet jabuka dnevno” i tako podrže njemačke poljoprivrednike. Osim što je organizirao veću distribuciju voća po njemačkim školama, kako bi se pomoglo njemačkim poljoprivrednicima, inzistirao je i na jedenju više mesa.
Na njegovu inicijativu osnovan je institut koji se bavi proučavanjem prehrambenih navika djece. Istraživanje Ministarstva je pokazalo da je “meso omiljena njemačka hrana”, te da u toj zemlji tek oko četiri posto stanovnika jede vegetarijansku kuhinju. Vodio je kampanju protiv “zbunjujućih” natpisa na proizvodima poput “vegetarijanska šnicla”. Nakon što su brojne škole izbacile svinjetinu s menija zbog muslimanske djece kojima je jedenje svinjetine zabranjeno, Schmidt je s kancelarkom Merkel pozvao migrante da “toleriraju njemačke prehrambene navike”.
Solo nastup u Bruxellesu
Schmidtova politička karijera ostat će obilježena glasanjem 2017. godine na sastanku ministara poljoprivrede u Bruxellesu na kojem se odlučivalo hoće li se u EU produžiti dozvola za korištenje herbicida glifosat, namijenjenog uništavanju korova.
Glas Njemačke, koju je vodila velika koalicija CSU-CDU i SDP, bio je presudan. Njemačka ministrica za okoliš Barbara Hendrichs (SPD) bila je protiv, ministar Schmidt (CSU) je podržavao korištenje tog herbicida, pa je prema poslovniku njemačke Savezne vlade u Bruxellesu trebao biti suzdržan.
“Političari koji ne donose vlastite odluke neće se nikome ni zamjeriti”, izjavio je poslije glasanja za produženje korištenja glifosata do 2022. godine i navukao bijes SPD-a i opozicijskih stranaka koje su tražile zabranu glifosata. Taj herbicid je Međunarodna agencija za istraživanje raka (IARC) Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) klasificirala 2015. godine kao “vjerojatno kancerogen” te kao “prijetnja bioraznolikosti”, ali su neki drugi stručnjaci imali drukčije mišljenje.
Čelnica parlamentarne skupine SPD-a Andrea Nahles tad je izrazila sumnju da kancelarka Angela Merkel “ne drži sve svoje ljude pod kontrolom” i da joj je “vjerodostojnost upitna”. U medijima su objavljene ankete prema kojima je više od 60 posto Nijemaca za Schmidtovu smjenu. Spominjalo se i lobiranje za kompanije Monsanto i Bayer koje su najveći proizvođači.
“To je nešto što se ne smije ponoviti”, naglasila je kancelarka Merkel, ali je odbila smijeniti Schmidta iz tada već tehničke vlade i koja je riješila situaciju tako što mu nije ponudila poziciju u novoj vladi uspostavljenoj 2018.
Iste godine bio je predložen za člana nadzornog odbora Njemačkih željeznica (Deutsche Bahn), ali je zbog procjene etičke komisije to odgođeno za sljedeću “zbog potencijalnog sukoba interesa”. Naime, željeznica koristi upravo sporni herbicid glifosat kako bi svoje kolosijeke sačuvao od korova.
Schmidt je ostao u Bundestagu kao osoba zadužena za vanjsku politiku CSU-a. U novembru 2019. je boravio u BiH kao zastupnik na čelu delegacije koja je trebala vidjeti kako Njemačka može pomoći BiH oko migrantske krize.
Jedan od uvjeta za pomoć Njemačke je bilo i razmještanje migranata širom BiH, a s obzirom na to da se to nije dogodilo zbog protivljenja iz entiteta Republika Srpska, kao i sredina u Federaciji BiH u kojoj su Hrvati većina, delegacija nije dolazila u ponovne posjete.
Ranije je, u ljeto 2016. godine boravio u BiH kao savezni ministar poljoprivrede kako bi pomogao oko ispunjavanja uvjeta za predaju zahtjeva te zemlje za članstvo u Evropskoj uniji.
