To što suZapadni Balkan i posebno Bosna i Hercegovina ušli u Zakon o nacionalnom odbrambenom aktu Sjedinjenih Američkih Država za 2019. može biti zračak pozitivnih promjena po pitanju angažovanja Sjedinjenih Država na Balkanu, ali je prerano izvlačiti previše optimističke zaključke, kaže Vesko Garčević, profesor prakse u međunarodnim odnosima, u Frederik S. Pardi školi globalnih studija, na Bostonskom univerzitetu, (Federick S. Pardee School of Global Sudies of Boston University), bivši crnogorski diplomata i ambasador u Briselu pri NATO-u i u Beču pri OSCE-u.
U intervjuu za Radio Slobodna Evropa, Garčević je ocijenio da je situacija sa ruskom propagandom, koja se takođe pominje u ovom dokumentu, kojeg tek treba da usvoji Kongres i potpiše predsjednik Donald Trump, na Balkanu mnogo komplikovanija i teža nego na Zapadu, zato što ima mnogo više proruskih medija, te onih koji podliježu propagandi bez provjeravanja činjenica.
Angažman EU na Zapadnom Balkanu nije onakav kakav bi morao biti, smatra on, uz ocjenu da sve čeće poruke, kako Pariza, a tako i nekih analitičara, da bi se proces proširenja EU mogao zaustaviti nijesu slučajne i treba ih ozbiljno shvatiti. Zaustavljanje proširenja imalo bi dalekosežne i loše posljedice, a BiH bi bila najslabija karika u tome, smatra Garčević. Neke od alternativnih modela u vezi sa proširenjem trebalo bi razmotriti, jer EU integracije nemaju alternativu u ranjivim sistemima kakvi su na Zapadnom Balkanu, uvjeren je.
RSE: Komitet za vojne poslove Predstavničkog doma američkog Kongresa dao je zeleno svjetlo Nacionalnom odbrambenom aktu za fiskalnu 2019. godinu (NDAA). Posebna sekcija odvojena je za region Zapadnog Balkana. Zakonom je predloženo povećanje vojne saradnje SAD-a sa BiH i zemljama Zapadnog Balkana. Još se ne zna tačan datum glasanja u Predstavničkom domu, a potom Senatu o ovom dokumentu, ali bi trebalo da bude narednih dana. Možete li nam reći koliku težinu ima ovakav prijedlog i šta zapravo znači?
Garčević: Sigurno da je to pozitivna vijest koja dolazi sa ove strane Atlantika. Pretpostavljamo da će dovesti do toga da američka strana bude nešto malo više zainteresovanija za Balkan i događanja na Balkanu, jer je očito da u posljednjih nekoliko godina ili nešto i duže SAD nisu bile toliko zainteresovane za Balkan. Sam Balkan nije visoko na dnevnom redu Sjedinjenih Američkih Država kada je u pitanju vanjska politika, te u tom pogledu ne vjerujem da će se desiti nekakave ključne promjene, kada je u pitanju orijentacija SAD i njeni strateški ciljevi u spoljnoj politici.
Međutim, sigurno je da je veoma dobro da je ovaj paragraf našao svoje mjesto i da je to zapravo jedan znak upozorenja i jedan poziv i preporuka da se SAD malo više posvete Balkanu, naročito Bosni i Hercegovini, gdje posljednjih mjeseci možemo da primjetimo dosta znakova nestabilnosti, koji, ukoliko se budu razvijali ovom dinamikom i u ovom pravcu, mogu da dovedu do jedne možda čak i ozbiljnije krize.
RSE: Upravo sam Vas to htjela pitati. Pod terminom "zemlje Zapadnog Balkana" u ovom dokumentu se podrazumijeva Srbija, BiH, Kosovo i Makedonija - dakle, države bivše Jugoslavije koje još nisu postale članice NATO saveza. Posebna pažnja je, kako ste rekli, posvećena BiH. A Glas Amerike (VOA) je u svom izvještaju naveo da se Bijela kuća nije protivila prijedlozima koji se tiču BIH, iako su imali nešto više od tridesetak primjedbi. Da li to znači da u Americi postoji svijest o pravom stanju stvari u BiH, odnosno o ovim novim tenzijama i napetostima i šta očekujete da bi se konkretno moglo preduzeti ukoliko dokument bude usvojen u ovom obliku? Kakva je to vrsta angažmana?
Garčević: Proces samog prihvatanja ovog akta je dosta složen u Americi, kao što i sami znate, i na kraju ga treba potpisati i predsjednik, nakon što je izglasan u Kongresu. Tako da je sigurno vrlo važno kakve primjedbe oni (Bijela kuća) stavljaju, te je sama činjenica da oni nijesu stavili primjedbe na ovaj dio sigurno vrlo pozitivna.
Ovakve aktivnosti, jedna po jedna, mogu da skrenu pažnju i podignu nivo saznanja da Balkan nije završena priča i da sa jedne retoričke podrške koja je sada evidentna svuda, kako u Zapadnoj Evropi tako i u Americi, pređu na nešto što je mnogo konkretnije i opipljivije, a to je saradnja ili podrška koju bi trebalo da pruže onim zemljama kojima je podrška najpotrebnija.
Pošto je ovo dokument koji govori prije svega o vojnoj i saradnji u oblasti bezbjednosti, nije slučajno što nema zemalja koje su članice NATO-a, pošto se ta saradnja obavlja u jednom drugom okviru unutar NATO-a, tako da Crna Gora i Albanija nisu ovdje spomenute.
Vrlo je važno da se fokus drži na ovim zemljama, rekao bih da je nedavno takođe bio jedan papir koji je izašao od strane Instituta za vanjsku politiku Univerziteta Pensilvanija, koji je upravo skrenuo pažnju na potrebu angažovanja Sjedinjenih Država u BiH prije svega, i to mnogo više. Uskoro će sličan papir izaći kada je u pitanju Crna Gora, tako da mislim da se neke stvari dešavaju koje mogu da budu zračak pozitivnih promjena kada je u pitanju angažovanje SAD na Balkanu. Ali nemojmo biti pretjerani optimisti. Hoću da kažem, nemojmo da zaključujemo prerano i izvodimo neke previše optimističke zaključke.
Ruska propaganda na Balkanu opasnija nego u Evropi
RSE: U Nacionalnom odbrambenom aktu SAD za 2019. apostrofirane su i ruske aktivnosti na Zapadnom Balkanu, posebno propagandne i medijske, koje, kako je navedeno, izazivaju zabrinutost kod američkih zakonodavaca. Evo upravo smo na Forumu 2 Be secure u Budvi čuli podatak Evropske unije da Rusija svake godine troši 1,4 milijarde dolara kako bi dezinformisala javnost širom svijeta. Kako gledate na cijeli ovaj problem sa Rusijom, ruskom propagandom i njenim uticajem na Balkanu?
Garčević: Ja mislim da je što se tiče toga situacija na Balkanu čak i mnogo komplikovanija i teža nego što je to kada je u pitanju neki drugi dio Evrope, na primjer Zapadna Evropa. Logična je ova informacija koju ste podijelili o tome koliko Rusija troši na te propagandne aktivnosti. Kada je u pitanju Balkan, tu mogu da prepoznam da aktivnosti Rusije već duže vremena idu u dva pravca.
Jedan je osnivanje raznih udruženja kao i podružnica poznatih ruskih medija, koji će emitovati program na našem jeziku negdje sa Balkana, odnosno najčešće iz Srbije. Samo u Srbiji, koliko je meni poznato, postoji preko 100 takvih podružnica koje su vezane za ruske medije ili za ruske kulturne grupe, čiji zadatak je upravo to, da se širi jedna vrsta propagande, odnosno lažnih informacija i fabrikovanih informacija o tome šta se dešava.
Kada je u pitanju Balkan, pored toga postoji jedna druga tendencija koju su Rusi prepoznali i koju, moram da priznam, efikasno koriste, na žalost, a to je da te informacija koje oni plasiraju na našim jezicima naši mediji zatim šire kao potpuno provjerenu, bez dodatnih provjera. Neki čak i namjerno zato što odgovara profilu medija i odgovara onome za šta se ti mediji zalažu.
RSE: Ali to nije karakteristika samo medija na Balkanu, to je, kako su već unazad nekoliko godina priznali, problem u Evropi, pa i šire.
Garčević: Jeste, to ste u pravu. Tačno je da ima takvih medija i šire, ali rekao bih da ih nema baš u tolikom broju kao kod nas, jer vi praktično takve informacije možete naći bilo gdje, i od štampanih mainstream medija na Balkanu. A tačno je, kako ste rekli, da se to dešava i u Evropi, prenose se informacije u drugim medijima, a da se provjeravaju i one se dalje interpretiraju u skladu sa onim što bi Rusija željela, da bi se predstavila istina koju Rusija želi da prezentira. Tako da mislim da je situacija dosta komplikovana i ona kao takva zahtijeva jedan mnogo agilniji pristup Zapada na Balkanu. Mnogo agilniji od ovoga što trenutno imamo, a što se može zvati zapadni pristup, ujedno tu mislim i na Ameriku i na Evropsku uniju.
Velika obećanja EU ali bez konkretnih aktivnosti
RSE: Evroatlantske integracije, te nastavak primicanja zemalja Zapadnog Balkana EU i NATO-u stalno se naglašavaju kao fokus, kako američkih tako i evropskih zvaničnika. I u ovom dokumentu takođe se to pominje. No i pored velikih i uopštenih poruka i riječi, sa obje adrese, i vašingtonske i briselske, a posebno briselske, sa Strategijom za Balkan u februaru, pa potom majskim summitom u Sofiji, puno toga je retorički rečeno i deklarativno obećano. Međutim ništa konkretno, osim načelnih poruka. Kako Vi na ovo gledate?
Garčević: Vi ste potpuno u pravu. Ta nova Strategija za Zapadni Balkan koja je prezentirana u februaru ove godine je probudila dosta optimizma i u jednom momentu možda pokrenula nekakav talas novog entuzijazma na Zapadnom Balkanu. To je trebalo da bude zapravo potvrda čvrstog kursa koji vodi prema punom članstvu, onoga koji je određen još u Solunu (2004) kada je prvi put jasno stavljeno do znanja da Zapadni Balkan ima perspektivu članstva u EU.
Međutim, kako je prolazilo vrijeme, evo sada poslije tri, četiri mjeseca, imamo utisak da je taj entuzijazam splasnuo sa obje strane. Na balkanskoj strani sve više razumiju da ta velika obećanja nisu praćena konkretnim aktivnostima, a na drugoj strani, sa strane Evropske unije to je zapravo bilo ponavljanje one iste priče koju smo imali prilike da slušamo do sada samo malo bolje upakovane o tome da Balkan ima svoje mjesto u Evropi i EU, ali nije praćeno konkretnim načinom na koji EU može da bude mnogo više angažovana na Balkanu.
To zapravo govori o tome da smo u ovom momentu mi suočeni sa dva paralelna procesa. Jedan je proces takozvanog zamora sa reformama, jer su političke elite na Balkanu zamorene dugim reformama, koje, možemo govoriti o tome, uspješne ili ne, ali nisu dovele to tih rezultata koji su očekivani i praktično ulaze u najznačajniju fazu, kada osim lijepih riječi na papiru u obliku zakona, treba da se i sprovedu.
U mnogim segmentima možemo da govorimo o nekom određenom nazadovanju o odnosu na ranije godine, prije svega u segmentu slobode medija skoro svuda na Balkanu. Ali ne želim samo da krivim zemlje na Balkanu. Na drugoj strani postoji, odnosno jasno je, da velike članice Evropske unije nijesu zainteresovane za brzo proširenje, ako su uopšte zainteresovane za proširenje.
RSE: Čak se prvi put sa upravo tih pomenutih visokih adresa EU čuju poruke da EU prvo mora da sama duboko da se reformiše pa tek da primi nove članice. To je prije dva mjeseca prvi put izjavio francuski predsjednik Emmanuel Macron, da bi u manje više sličnoj formi ponovio i na summitu u Sofiji. A ima i onih koji kažu - čak i neki komentatori i analitičari - da EU sebi ne može priuštiti Zapadni Balkan, da EU nema snage za novi talas proširenja, a članstvo zemalja Zapadnog Balkana donijelo bi brojne rizike - nacionalizam, manjkave pravne države i društva. Da li su to poruke i da li se može reći da su slučajne ili ne, baš u ovom trenutku?
Garčević: One nijesu slučajne i treba ozbiljno shvatiti poruku koja dolazi iz Pariza naročito. A kada je u pitanju to da EU treba sama sebe da reformiše ukazao bih pažljivo da se čita sama ta takozvana kredibilna Strategija za Zapadni Balkan u kojoj u jednom segmentu, ne mogu sada baš napamet da kažem gdje, ali postoji tačno jedan pasus u kojem se govori da Evropa, EU do 2025. mora sebe da reformiše da bi primila zemlje Zapadnog Balkana. Znači to je jasna poruka da je to samo datum koji je postavljen kao željeni datum za prijem.
Jasno je da mnoge zemlje imaju jedan skeptičan stav o daljem proširenju. Da li će to baš sada dovesti do toga da ga ne bude nikada?
I ja sam upoznat sa tim idejama, na mjestima gdje neko to može reći, ono što političari ne smiju da kažu, zato što se podrazumijeva da to ne bi trebalo. Mnogi drugi, koji pripadaju akademskom svijetu ili think-thankovima (NVO za političke analize) to mogu da slobodno kažu. Na drugoj strani ima i takvih ideja koje proizilaze iz tekućeg pregovora sa Velikom Britanijom, gdje model koji bi se našao za Britaniju ili model koji postoji za Norvešku, bi mogao da bude ponuđen i nekim zemljama Zapadnog Balkana pa čak i Turskoj, kod koje je možda mnogo više evidentno izgleda da ne bi trebalo da ima evropsku perspektivu članstva.
To su za sada samo razne ideje. Ono što je jasno, je da po meni, EU treba da bude mnogo više angažovana. To ne znači da treba da žrtvuje svoje standarde i principe, jer niko ne govori o tome da treba da snizi standarde kako bi primila zemlje Zapadnog Balkana. Ali to govori da treba da bude mnogo više angažovana da bi im dala podstrek da oni te reforme sprovedu do kraja kako treba.
Angažovanost se odnosi ne samo kroz tehničku saradnju koju će Evropska komisija da pruži nego mnogo jaču političku i drugu saradnju, političku podršku koje zemlje članice treba da pružaju. Treba da omoguće da zemljama Zapadnog Balkana bude jasno da će ako ispune te kriterijume sigurno postati članice EU.
Sada je malo to zamagljeno, a i to normalno koriste drugi igrači, kao što je Rusija pa sad i Kina, koja je sve više aktivna na Balkanu i drugi, ali prije svega rekao bih ova prva.
RSE: Imam još dva pitanja. Prvo, na ono što ste rekli da je jedan od mogućih modela koji cirkuliše da se zemljama Zapadnog Balkana ponudi eventualno buduće partnerstvo sa Britanijom ili model koji već postoji sa Norveškom. Ali tu postoji jedan problem-zemlje Zapadnog Balkana i Turska nijesu Britanija i Norveška. Dakle da li Vi vidite da bi takav jedan model mogao da funkcioniše?
Garčević: Ne vidim da bi jedan takav model mogao da bude uspješan uopšte, ne znam na koji bi način mogao da se napravi da funkcioniše. Znači prvo, to je samo nekakava ideja do koje je neko došao. Da li ona reflektuje mišljenja u Briselu, kad kažem Briselu ovde ne mislim na Evropsku komisiju, nego prije svega zemlje članice, znači da li ona reflektuje to ili ne, to je sada malo daleko da se priča. Postoje drugi modeli koji su mnogo ozbiljniji jer ih promovišu pojedine zemlje članice, to je model u više brzina ili model EU sa više klubova tako da kažem.
U modelu po više brzina to znači da zemlje različitom brzinom idu prema istom cilju - potpunoj integraciji u EU. A model koji podrazumijeva više klubova znači da postoje zemlje koje su se dovoljno integrisale i da postoje zemlje koje se nisu integrisale, koje mogu biti na nekoj periferiji EU i tako ostati ako tako one žele ili ako tako žele ove velike zemlje. Ja bih mogao da kažem da nekada razmišljamo da jedan od tih modela može biti primenjen i na zemlje Zapadnog Balkana jer on može da bude dovoljno integrativan i dovoljna zaštita onima koji smatraju da zemljama Zapadnog Balkana nije skroz mjesto u punoj integraciji i u punom smislu u EU.
Ali to su sve za sada samo spekulacije, međutim ono što je evidentno mimo spekulacija je da EU ni izbliza nije aktivna toliko na Zapadnom Balkanu, bar ne toliko koliko bi trebalo da bude.
Zaustavljanje proširenja bilo dalekosežno i loše, naročito po BiH
RSE: I onda za kraj da izostavimo ove modele. Ako se dogodi da zbog unutrašnjih problema EU sa jedne, a sa druge strane i zbog toga što zemlje Zapadnog Balkana ne ispunjavaju sve standarde, zaista bude zaustavljen proces EU integracija, kakve to posljedice može imati na ovaj prostor?
Garčević: Dalekosežne. Ja bih rekao dalekosežne i loše posljedice. Ne odričem to da mnogima u regionu ovaj razvoj vrlo odgovara. Svima onima koji priželjkuju nekakave revanše ili povratak na devedesete ili oživljavanje nekih sentimenata prije svega nacionalističkih, koji crtaju karte, otvaraju pitanje novih podjela, precrtavanja granica i slično, njima to sve super odgovara i oni jednostavno u tome vide svoju šansu. Normalno to odgovara i onima koji ih podržavaju i koji mogu da naprave nešto za sebe, neku vrstu političkog comeback-a (povratka) u smislu uticaja ukoliko Balkan bude nestabilan, a prije svega mislim na Rusiju.
Ali to ne odgovara onima koji smatraju da ne postoji alternativa za demokratizaciju društava, za jačanje institucija, za integraciju u evropske strukture i evroatlantske strukture.
Možda je to teži put integracija ali one garantuju dugoročnu stabilnost sistema. A mi smo vrlo ranjivi i slabi sistemi i jednostavno, za mene lično, alternativa ne postoji i prosto ne mogu da zamislim šta može da se desi. A kad zamislim imam samo crne slutnje i negativne vizije mogućih daljih događaja. Prije svega mislim da bi Bosna bila prva i najslabija karika u tim događanjima.
