Linkovi

Ženska strana

Hodžić: Žene žrtve rata mijenjaju BiH

Iz perspektive žena koje su preživjele rat, a koje su uspjele da se izdignu iznad svojih teških iskustava...

Izložba "Mir sa ženskim licem" govori iz perspektive žena koje su preživjele rat, a koje su uspjele da se izdignu iznad teških iskustava.

U Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine otvorena je izložba „Mir sa ženskim licem“. Riječ je o izložbi koja je rezultat saradnje i nastojanja ženskog mirovnog pokreta Mir sa ženskim licem i foruma Civilna mirovna služba da u procese suočavanja sa prošlošću i izgradnje mira u BiH integrišu žensku perspektivu i predstave žensku stranu priče o preživljavanju i u prevazilaženju posljedica rata.

Kustosica izložbe Elma Hodžić za Radio Slobodna Evropa da izložba govori iz perspektive žena koje su preživjele rat, a koje su uspjele da se izdignu iznad svojih teških iskustava i da naprave promjene u društvu BiH.

Upravo njihovo jedinstveno životno iskustvo može biti nekakav okidač promjena u vremenu koje je pred nama.

„Te promjene su nam izuzetno važne i njihov život nam objašnjava da mogu poslužiti kao inspiracija u izgradnji bolje budućnosti. Ova izložba je u skladu sa politikom Historijskog muzeja BiH, da ne govorimo samo iz nekakvog visokog diskursa, već da otvaramo Muzej prema pričama običnih ljudi, građanki i građana BiH. Smatram da, upravo to njihovo jedinstveno životno iskustvo može biti nekakav okidač promjena u vremenu koje je pred nama“.

RSE: Šta je to tačno predstavljeno na izložbi, odnosno, kako je ona koncipirana?

Hodžić: Izložba je sačinjena od dvadeset priča koje govore o ženama koje žive na teritoriji čitave BiH. To je izložba o ženama različitih nacionalnosti, različitih vjeroispovijesti. Žene su imale različite uloge za vrijeme rata. Kroz izložbu predstavljamo priče silovanih žena, žena koje su bile izbjeglice, žena koje su izgubile djecu, koje su bile raseljena lica za vrijeme rata, a koje su uspjele da se vrate u svoje prijeratne domove, da se bore za pravdu, da se druže i komuniciraju sa onom drugom stranom i da otvaraju mogućnosti komunikacije i danas.

RSE: Na koji način se pravio odabir koje to žene mogu predstaviti - Mir sa ženskim licem?

Hodžić: Organizator izložbe je inicijativa pod nazivom Mir sa ženskim licem, foruma ZFD i Historijskog muzeja BiH. Napravljena je jedinstvena mreža sačinjena od ženskih organizacija, tako da su žene u stvari predlagale jedna drugu. Mi smo za početak napravili samo prvu fazu našeg budućeg istraživanja koje je sačinjeno od dvadeset priča, ali smo željeli da uspostavimo osnovu i da dalje razmišljamo o tome koje žene mogu ući u ono što pokušavamo da predstavimo i u budućnosti.

Elma Hodžić
Elma Hodžić

RSE: Koliko po vašem mišljenju ovakve i slične izložbe ili dešavanja mogu doprinijeti pravdi, pomirenju?

Hodžić: Ova izložba je važna zato što ona govori o individualnosti. Ona govori o tome koliko možemo da biramo stranu na kojoj želimo da budemo. Ove žene na neki način njeguju univerzalne ljudske vrijednosti. One su odabrale da se bore za pravdu i za istinu. To su žene koje su, između ostalog, pokušavale da dođu do vlastite istine, ali i da pomognu svima onima koji tragaju za svojim voljenim, za porodicama koje su izgubili. One su zapravo pomagale da se obnavljaju poslijeratni domovi. Dakle, žene koje su imale hrabrosti da dignu glas i da kažu da se može drugačije.

RSE: Među ženama koje su predstavljene na ovoj izložbi su i neke poznate žene za društvo BiH. Među njima recimo i Štefica Galić. Koliko izložba ima žena koje jesu poznate, ali i onih manje poznatih o kojima ovo društvo ne zna i nije do sada govorilo?

Hodžić: Vjerujem da je većina žena koje su predstavljene na ovoj izložbi poznate u nekim svojim mikro zajednicama. One djeluju unutar udruženja koje su osnovale, djeluju kao aktivistkinje. Mislim da na globalnom planu njihove priče još uvijek nisu dovoljno glasne. Mi smo zapravo željeli da im kroz ovu izložbu damo glas zato što taj njihov glas može postati inspiracija za sve druge žene i za sve druge članove društva BiH.

RSE: Pomenuli ste da se Historijski muzej BiH inače vrlo često uključuje u ovakve i slične akcije. Koliko je to važno?

Hodžić: Historijski muzej BiH u nekoliko posljednjih godina aktivno radi na polju suočavanja sa prošlošću jer smatramo da je potrebno otvoriti još uvijek neke druge perspektive i koristiti muzejski prostor i potencijal Muzeja da se obnavlja društvo. Historijski muzej BiH je pomalo atipičan, on je društveno aktivan, društveno angažiran muzej, koji radi na društvenim procesima i vrlo intenzivno se u njih uključuje. Muzej prosto ne smije biti pasivno mjesto i ne smije biti mjesto koje se isključivo bavi prošlošću, već se mora uključivati i u druge aspekte i sfere života.

RSE: Koliko su građani Sarajeva, ali i cijele BiH, zainteresovani za ovakve izložbe i dešavanja u Historijskom muzeju kojih je u posljednju godinu bilo jako mnogo?

Hodžić: Mi se zaista trudimo da razmišljamo o budućoj muzejskoj publici i da Muzej konstantno otvaramo za nove sadržaje i za nove priče. Izuzetno nam je važno da se svi u Muzeju osjećaju dobrodošlima. Ja sam autorica izložbe i bilo mi je izuzetno važno da kroz ovu izložbu bude prisutan glas različitosti. Poruke koje smo se potrudili da izaberemo kao važne smatramo da nam zaista mogu pomoći da o njima još dublje promišljamo i da vidimo na koji način se i Muzej kao institucija može transformisati i graditi bolje sutra.

RSE: Na žalost, u BiH je vrlo malo podrške i muzejima i kulturi uopšte. Kako Historijski muzej uspijeva da izađe iz svih tih problema koji su još od kraja rata prisutni?

Hodžić: Historijski muzej BiH je dobio podršku građanki i građana BiH. Prije svega, uključenost zajednice nam daje vjetar u leđa. Između ostalog, Muzej radi na umrežavanju, ne samo sa lokalnim organizacijama, već i sa internacionalnim, regionalnim organizacijama. Kroz različite projekte uspijevamo osigurati nekakvu primarnu egzistenciju. Naravno, problema je mnogo, izazova je mnogo, ali isto tako vjerujemo da otvorenošću prema društvu i jačanjem veza sa zajednicom Muzej jedino može opstati.

RSE: Historijski muzej BiH je jedna od institucija kulture na državnom nivou čije finansiranje još uvijek nije riješeno, ali vi ste uspjeli, čini mi se, da se uvežete i sa NGO sektorom i da na taj način pokušate da stalno imate neke izložbe, postavke, dešavanja u Muzeju. Koliko je to značajno?

Hodžić: U ovome trenutku u situaciji u kakvoj djeluje Historijski muzej BiH, umrežavanje je izuzetno važan proces. Isto tako, Muzej je uvijek otvoren i trudimo se da, koliko je to moguće, uključimo zajednicu u sve muzejske priče. Vrlo često organiziramo mogućnost da se građani uključuju u odabir programskih aktivnosti unutar Muzeja, dakle, da budu aktivni konzumenti muzeja, a ne samo pasivni recipijenti.

RSE: Šta znači ta praktična interakcija između građana i Muzeja?

Interakcija između Muzeja i građana se ogleda u svim muzejskim funkcijama.

Hodžić: Interakcija između Muzeja i građana se zapravo ogleda u svim muzejskim funkcijama. Muzej treba da prikuplja predmete, da vrši selekciju priča koje ćemo čuvati za budućnost. Muzej te priče treba da prezentira. Mi se zaista trudimo da građani budu uključeni u sve muzejske funkcije, u sve aspekte muzejskog rada. Otvoreni smo za nove predmete koji u stvari dolaze u muzejske kolekcije posredstvom građana. Svakodnevno prikupljamo predmete koje donose naše sugrađanke i sugrađani i koje od njihovog individualnog iskustva postaju kolektivne priče. To nije nimalo naivan i nimalo jednostavan proces. Unutar muzejske institucije oni dobijaju neke nove dimenzije i otvaraju nam nove mogućnosti za rad. Potom, kada je u pitanju prezentacija kulturno historijskog naslijeđa, isto tako se trudimo da budemo interaktivni, da uvijek pitamo za mišljenje naše posjetitelje. Pitamo ih šta očekuju od Muzeja i taj glas bude uvažen.

RSE: Jedna od postavki u Historijskom muzeju je i ona koja govori o opkoljenom Sarajevu. Koliko su vam građani konkretno u toj postavci pomogli?

Hodžić: To je postavka koju rado ističemo, koju su kreirali kustosi muzeja i građani i građanke. Ideja je bila da pozovemo javnost da podijeli svoja iskustva sa muzejskim timom i da ta iskustva pretvorimo u muzejsku priču. Svi eksponati koji su predstavljeni na našoj izložbi su u stvari pokloni i donacije i pomoć građana i građanki BiH. Mi se trudimo da u ono što govorimo o ratu uvijek involviramo i perspektivu građana, onih koji su preživjeli rat. Ta njihova iskustva u stvari igraju izuzetno važnu ulogu. Svaki muzejski predmet koji se nalazi u kolekciji Opkoljeno Sarajevo nije samo muzejski predmet koji je pod reflektorima. Mnogo je više od toga, to je u stvari priča.​

See all News Updates of the Day

Ručni rad - poslovna prilika za žene

Ručni rad - poslovna prilika za žene
please wait

No media source currently available

0:00 0:03:12 0:00

Amina Bašić jedna od najboljih agentica za nekretnine u Virdžiniji

Amina Bašić jedna od najboljih agentica za nekretnine u Virdžiniji
please wait

No media source currently available

0:00 0:04:32 0:00

Dajana Dangubić - inženjerka koja vozi tenk Oružanih snaga BiH

Dajana Dangubić - inženjerka koja vozi tenk Oružanih snaga BiH
please wait

No media source currently available

0:00 0:03:06 0:00

Prof. dr Milena Karapetrović za VOA: Borba za prava žena traje i danas i dobrim dijelom se odigrava upravo na tržištu rada

Prof. dr. Milena Karapetrović

U BiH, kao i najvećem dijelu regiona, osnovna znanja o rodnoj (ne)ravnopravnosti i dalje se stiču u okviru neformalnog obrazovanja.

“Zahvaljujući organizovanom djelovanju ženskih pokreta u svijetu kroz prethodnih sto godina pokazalo se u kojoj mjeri je moguće promijeniti položaj žena u društvu. Od toga da imaju pravo na obrazovanje, da imaju pravo glasa i da imaju pravo na vlastito tijelo, pa do mogućnosti da u većoj mjeri odlučuju o svom životu. Sve te promjene u svijetu su se odvijale u prethodnom periodu i na ovim prostorima, te možemo reći da su i žene u Bosni i Hercegovini dostigle određeni stepen prava. Ono o čemu i dalje najčešće raspravljamo jeste ključno pitanje: “Zašto žene i dalje nisu u potpunosti ravnopravne sa muškarcima?”, kaže u intervjuu za Glas Amerike, Milena Karapetrović, vanredna profesorica na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Banjaluci.

Ova feministička teoretičarka i filozofkinja predaje kurseve Ontologije, Pragmatističke filozofije, Demokratije i ljudskih prava, a posebno polje interesovanja joj je feministička i rodna teorija, te je iz ove oblasti predavala na kursevima “Rod, civilno društvo i mediji” na master programu Centra za interdisciplinarne studije Univerziteta u Sarajevu, te “Studije roda” na prvom ciklusu i “Rod, identitet i razvoj” na trećem ciklusu Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjaluci. Predaje i Feminističku filozofiju, a osim naučnih i stručnih tekstova objavila je i knjige: “Ona ima ime. O feminizmu i filozofiji” (2007.), “Čežnja za Evropom. Filozofske osnove ideje Evrope i evropskog identiteta” (2010.) i “U lavirintima bića. Ontološka rasprava” (2015.).

Povodom obilježavanja 8. marta razgovarali smo upravo o položaju žena u bh. društvu. Da li danas postoji ekonomska, politička i socijalna ravnopravnost i koliko se u praksi poštuju zakoni koji zabranjuju diskriminaciju na osnovu polu.

VOA: Šta ženama u bh. društvu danas predstavlja obilježavanje 8. marta?

Prof. dr. Milena Karapetrović
Prof. dr. Milena Karapetrović

Međunarodni dan žena većina žena i muškaraca na našim prostorima doživljava kao dan kada se razmišlja o tome koji poklon odabrati. Jednostavno rečeno, u prvom planu je komercijalni aspekt 8. marta. Iza njega se, čak i ako ga vidimo na takav način, ipak, krije zrno svojevrsne ženske solidarnosti. Kupci nisu samo muškarci, već dobrim dijelom žene koje žele taj dan obradovati svoje majke, bake, kćerke, prijateljice. Istovremeno, na mjestima gdje se kupuju ti pokloni, kao što su ulični štandovi, cvjećare, parfimerije, skoro po pravilu rade žene. To nam upravo govori u kojoj mjeri i dalje ovaj datum važan za obilježavanje, ali na drugačiji način. To možemo primjetiti kroz akcije koje se najčešće odvijaju na inicijativu ženskih nevladinih organizacija i različitih udruženja koja se bave problemima rodne neravnopravnosti – tako što priređuju izložbe, javne tribine i predavanja, te na različite načine prikazuju uspjehe i dostignuća žena, ali i njihove probleme, na taj način ukazuju i na pravi smisao 8. marta, podsjećaju na borbu za prava žena koja traje i danas i koja se dobrim dijelom odigrava upravo na tržištu rada.

VOA: Koliko se zakoni koji zahtijevaju zabranu diskriminacije na osnovu pola poštuju u našem društvu?

Mogu da se usvoje zakoni ili da se promijene postojeći, ali to neće odmah značiti i sveukupnu promjenu u društvu. Ta promjena se gradi tek promjenom svijesti o tome šta uistinu znači rodna ravnopravnost. Ona se ne događa za nekoliko dana, nekad je potrebno i nekoliko godina i decenija da bi se promijenilo dotadašnje usvojeno ponašanje temeljeno na stereotipima i predrasudama o ženama. Zakon o ravnopravnosti polova u Bosni i Hercegovini usvojen je 2003. godine, a izmijenjen i dopunjen 2010. godine. U tom relativno kratkom periodu do danas uspostavljeni su brojni institucionalni mehanizmi kojima se nastoji, od opštinskog preko entitetskog do državnog nivoa, da taj zakon bude i implementiran. Rezultati su vidljivi, ali to tek predstavlja prve korake. Kao što stalno naglašavam, stvar je u tome da se promijeni svijest ljudi i da se o diskriminaciji žena ne govori tek formalno ili kroz šale i pošalice. Ta diskriminacija je najvidljivija na tržištu rada pri zapošljavanju žena, kada je riječ o raspodjeli imovine, pri brakorazvodnim parnicama, u predstavljanju određenje slike žene u javnosti.

Žene za ljudska prava
Žene za ljudska prava

VOA: Koliko žene u bh. društvu učestvuju u političkom odlučivanju i upravljanju u institucijama vlasti, i uopšte koliko su prisutne kada su u pitanju ozbiljne pozicije u poslovnom okruženju? Da li su i dalje manje plaćene od muškaraca i sa ograničenim mogućnostima za profesionalno usavršavanje?

U kojoj mjeri se primjenjuje Zakon o ravnopravnosti polova upravo nam najbolje ilustruje član 20 ovog Zakona koji utvrđuje da treba biti najmanje 40 posto manje zastupljenog pola na svim nivoima vlasti i u upravljačkoj strukturi.

Prve analize i nakon održanih Opštih izbora 2018. godine pokazale su da broj žena u vlasti sada iznosi oko 27 posto. Žene su prisutne kao značajan dio članstva u političkim partijama, veoma često njihova imena stoje tek formalno na kandidatskim listama, a to pokazuje podatak da je na istim izborima bilo i 41 posto kandidatkinja. One se prikazuju prije kao lijepa lica, nego kao sposobne ličnosti, a dobar dio partija ne bavi se istinskim zalaganjem za rodnu ravnopravnost. S obzirom da je danas i u Bosni i Hercegovini podjednak broj fakultetski obrazovanih žena i muškaraca, takođe bi očekivali da se to odražava i na podjelu rukovodećih mjesta u različitim institucijama, ustanovama i preduzećima, ali to i dalje nije slučaj. Žene već odavno pokazuju da su u mogućnosti i da steknu najviša zvanja i da pokažu da imaju iste sposobnosti kao muškaraci kada je riječ o obavljanju najodgovornijih poslova, ali i dalje se to ne vidi u stvarnosti.

VOA: Prema zvaničnim podacima, svaka druga žena u BiH je doživjela neki oblik nasilja? Prema vašem mišljenju šta je uzrok ovakvog položaja žena u bh. društvu i porodici?

Sadržaj crnih hronika u medijima se već godinama ne mijenja, u tim tekstovima i prilozima možemo vidjeti šta znači kada govor o diskriminaciji žena nije dovoljno prisutan u javnom prostoru, kada se prećutno odobrava i onaj jedan šamar, kada je loš brak društvu važniji od zdrave partnerske veze, kada institucije nisu do kraja odlučne u rješavanju ovako krupnog i kompleksnog problema. Nasilje nije obilježje samo ovog društva u kome živimo, ono postoji i u razvijenim i manje razvijenim zemljama, a muškarci-počinioci mogu biti iz različitih društvenih slojeva i iz različitih profesija. Razlika u odnosu na zapadna društva je u tome što se na Zapadu daleko više odmaklo u samoj primjeni

zakona i što je rodna ravnopravnost ono o čemu se govori od najranijeg perioda obrazovanja, te postoje nešto bolji mehanizmi zaštite žena i djece. Mnogo truda je i u Bosni i Hercegovini, i opet uglavnom na inicijativu ženskih nevladinih organizacija, uloženo da bismo i ovdje imali sigurne kuće za žene. Ali to nije dovoljno, neophodno je da zaista u potpunosti sarađuju i policija i tužilaštvo i centri za socijalni rad i zdravstvene ustanove i škole i nadležni sudovi. Tek kad svako u tom sistemu u potpunosti radi svoj dio posla moguće je obezbijediti pravovremenu zaštitu. Ono što je daleko važnije jeste da se još više radi preventivno odnosno na edukaciji mladih ljudi kako bi oni u potpunosti razumjeli uzroke i posljedice nasilja i nasilnih činova. U najkraćem, modrica nije znak ljubavi.

VOA: Da li je po tom pitanju u BiH više prisutno utapanje u već postojeće društvene stereotipe ili ljudi zaista ne znaju šta je rodna diskriminacija? Koliko se ovom tematikom bave obrazovne institucije?

Društva su napredovala i modernizovala se tako što su ljudi kroz istoriju učili kako da mijenjaju svoje loše stavove i ponašanje, tako što su usvajali nova znanja i primjenjivali ih u praksi. Zato se nadam i vjerujem da su promjene moguće ako uložimo dovoljno vremena, truda i u edukaciju o rodnoj ravnopravnosti. Danas u BiH, kao i najvećem dijelu regiona, osnovna znanja o rodnoj (ne)ravnopravnosti stiču se u okviru neformalnog obrazovanja. U osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju ove teme i dalje su rijetke ili se spomenu tek usput, a na univerzitetima promjene u kurikulumima zavise od entuzijazma pojedinih profesorica i profesora koji se bave feminističkim i rodnim teorijama.

VOA: Kao profesorica smatrate li da su mlađe generacije studenti i studentkinje, zaintresovani za ovu tematiku, shvataju li ozbiljno rodnu ravnopravnost?

Ako imaju mogućnosti, naravno, da su studentkinje i studenti zainteresovani da više saznaju kako o istoriji borbe za ženska prava tako i o ulozi žene u savremenom društvu. Kao što je već naglašeno, i na unverzitetima u BiH i dalje je tek mali broj kurseva na ovu temu, a stereotipni odnos prema ženama i u nauci na indirektan način se može vidjeti prema izboru literature i načinu na koji se predstavljaju djela autorki. I dalje jedan od najefikasnijih načina tog marginalizovanja doprinosa žena jeste puko prećutkivanje njihovih imena.

VOA: Koliko mediji u BiH utiču na kreiranje rodnih uloga i na koji način?

Kao i u obrazovanju tako i u medijima vidimo u kojoj mjeri zapravo ne postoji stvarna ravnopravnost žena i muškaraca. Samo kada se prati posljednjih godina kako se obilježava i 8. mart pokazuje se da je to tek usputna tema. Najčešće se upravo prenose slike kada se kupuje cvijeće, dok različiti portali donose jedan isti skraćeni tekst o istoriji borbe za ženska prava. Ostalih dana u godini bitnije je da se i dalje istakne, na jednoj strani, ili tradicionalna uloga žene kao majke i supruge ili, na drugoj strani, kao one koja uljepšava i zabavlja. Ono što se vidi u takvim prilozima zapravo samo je posljedica i samog položaja žena u medijskoj industriji gdje su i one same često suočene sa problemom ostvarivanja vlastitih prava, prećutanim seksualnim uznemiravanjem, gdje su uredničke i upravljačke pozicije i dalje rezervisane za muškarace, a uređivačka politika nije temeljena i na principima rodne osjetljivosti. Ako ženu ubije muž ili partner nasilnik, a onda u medijima iz dana u dan, možemo gledati ili čitati o svim detaljima njenog života. Kada fotografije žrtve i počinioca idu iste veličine jedna pored druge, kada se direktno ili indirektno opravdava čin nasilnika, a žrtva ni tokom života, ni poslije smrti nema pravo na dostojanstvo, to nam dobrim dijelom govori o tome kako mediji vide ravnopravnost žena i muškaraca.

Učitajte još

XS
SM
MD
LG