Bibliotekari koji su postali špijuni pomogli su u borbi protiv nacista tako što su tokom Drugog svjetskog rata koristili svoje vještine prikupljanja informacija i organizacijske vještine kao oružje.
Ovi tajni agenti prikupili su sve, od lokalnih novina i trgovačkih časopisa do podzemnih pamfleta otpora, tehnoloških priručnika, ekonomskih izvještaja i premjera zemljišta.
„Oni nisu bili tip špijuna Jamesa Bonda, već više prikriveni špijuni ispod radara”, kaže Kathy Peiss, autorica knjige „Lovci na informacije: Kada su se bibliotekari, vojnici i špijuni udružili u Evropi u Drugom svjetskom ratu”.
„Oni su bili tamo da prikupljaju ono što bismo danas nazvali materijalima otvorenog koda. Dakle, časopisi, novine, materijali poput industrijskih imenika, i bilo šta što bi moglo dati uvid u planiranje i snagu neprijatelja.”
Bibliotekari su posjedovali vještine koje su ih činile pogodnim za taj posao.
„Bibliotekari, a posebno bibliotekari istraživači, bili su učeni da budu menadžeri informacija”, kaže Katie McBride Moench, stručnjakinja za bibliotekarske medije koja je istraživala te agente bibliotekare na terenu.
„Nije toliko da su ovi bibliotekari pokušavali da upravljaju tokom rata… oni su pokušavali da uzmu informacije sa okupiranih teritorija i da ih organizuju na način koji bi bio koristan vojnim komandantima i drugim ljudima koji su uključeni u donošenje odluka.”
Peiss, penzionisana profesorica američke historije na Univerzitetu u Pennsylvaniji, zainteresovala se za ovu temu nakon što je saznala da je najstariji brat njenog oca jedan od ovih špijuna.
Rubena Peissa, bibliotekara Univerziteta Harvard, regrutirao je Ured za strateške usluge — prva američka obavještajna agencija — na početku Drugog svjetskog rata, koji je trajao od 1939. do 1945. Poput mnogih bibliotekara i akademika regrutovanih za ratne napore, Peiss je govorio nekoliko jezika.
„Moj ujak Ruben Peiss je znao njemački, francuski, italijanski. Odmah je shvatio portugalski. … Dakle, biti u mogućnosti da pogledate novine ili časopis ili knjigu i znate šta piše bilo je izuzetno važno, i da možete brzo prosuditi o tome”, kaže Peiss. „Niko ne sumnja da bibliotekari rade bilo šta prijeteće, tako da su zaista dobri obavještajci. Nekako su skriveni naočigled.”
Iako je u to vrijeme u Sjedinjenim Državama bilo mnogo žena bibliotekarki, u ratnim naporima pomagali su uglavnom muškarci, kaže Peiss. Savezna vlada je uglavnom zapošljavala bibliotekare na fakultetima i univerzitetima, poslove koje je ženama bilo teško dobiti.
Ali barem jedna žena regrut kojoj je uskraćen posao u najvišim akademskim ešalonima bila je izvrsna u svojoj ulozi špijuna.
Adele Kibre, koja je doktorirala srednjovjekovnu lingvistiku, bila je među prvim akademskim špijunima koja je koristila mikrofotografiju – slikala je dokumente i poslala film nazad svojim šefovima na analizu.
„Ponekad im je to što su bile žene davalo malo vjerodostojnije poricanje i mogle su da dobiju pristup mjestima na koja muškarci možda ne bi mogli”, kaže McBride Moench. „I tako, u njenom slučaju, na primjer, razvila je zaista snažno članstvo s danskim otporom i njihovom podzemnom štampom, te je koristila te kanale za krijumčarenje knjiga i članaka s teritorija koja su okupirali nacisti.”
Špijuni su uglavnom bili stacionirani u neutralnim gradovima, gdje su prikupljali publikacije koje je proizveo neprijatelj. Pretplatili su se na njemačku periodiku koja je sadržavala članke o vojnim raketama i atomskom oružju. Neki tvrde da su informacije koje su prikupili ovi akademici doprinijele američkom projektu Manhattan, pomažući ubrzanju razvoja prve atomske bombe na svijetu.
Ali Peiss i McBride Moench su skeptični.
„Mislim da bibliotekari nisu pronašli mnogo toga što bi bilo korisno za Manhattan projekat”, kaže Peiss.
„Ako pogledate poslijeratne stipendije, postoji debata o tome koliko je od onoga što su uzeli bilo vrijedno”, dodaje McBride Moench.
Ali njihovi napori su imali neke dugoročne efekte. Kada je rat završio, neki od istih agenata dokumentirali su i sačuvali zbirke papira i knjiga od nacita. Sakupljačke misije uspostavile su američke istraživačke biblioteke kako bi postale renomirana skladišta međunarodnog materijala.
„Jedna od stvari koje su zaista interesantne koje proizilaze iz čitavog ovog napora je da to podiže status američkih istraživačkih univerziteta u smislu njihovog fonda evropskih rukopisa ili drugih dokumenata primarnih izvora”, kaže McBride Moench.
