Auto klub AAA je u prognozi putovanja za produženi vikend od 27. do 29. maja mogao ući u „knjige rekorda, posebno na aerodromima”, uz očekivanja da će najmanje 42 miliona Amerikanaca preći 80 kilometara ili više.

Ipak, za Manuela Castanedu (58), dan u Durandu, u državi Illinois će proteći mirno. Njegova otac, američki marinac koji je služio u Vijetnamu, nastradao je u nesreći u Kaliforniji, dok je trenirao druge marince 1966. godine.

„Dan sjećanja je veoma ličan”, rekao je Castaneda, koji je također bio pripadnik marinaca i nacionalne garde, u kojima je poznavao ljude poginule u borbi. „Ne radi se tu samo o specijalnim popustima ili o roštiljanju”.

Istovremeno, Castaneda pokušava da ne osuđuje druge koji te dane odmora provode drugačije: „Kako mogu očekivati da shvate dubinu onoga što osjećam, kada nisu iskusili ništa slično?“

Svrha i porijeklo Dana sjećanja

Prema Istraživačkoj službi američkog Kongresa, svrha praznika je da bude dan prisjećanja na one koji su umrli dok su služili u američkoj vojsci. Važan segment je i Nacionalni trenutak sjećanja, koji poziva sve Amerikance da u ponedjeljak u 15:00 zastanu i održe minutu šutnje.

Praznik porijeklo ima u Američkom građanskom ratu, u kojem je između 1861. i 1865. godine ubijeno više od 600.000 pripadnika vojsk — i Unije i Konfederacije. Postoji mala kontroverza oko toga kada je praznik na nivou nacije obilježen prvi put, a tada se zvao Dan odlikovanja.

Dana 30. maja 1868. godine organizacija veterana Unije je pozvala na ukrašavanje ratnih grobova cvijećem koje je bilo u cvatu. Ali ta praksa je već bila raširena na lokalnom nivou. Grad Waterloo u državi New York počeo je službeno obilježavanje 5. maja 1866. godine, a kasnije je proglašen za rodno mjesto praznika.

Ipak, podaci Kongresne biblioteke pokazuju da je Boalsburg u Pennsylvaniji praznik prvi put obilježio u oktobru 1864. godine. Žene u nekim državama Konfederacije ukrašavale su grobove i prije kraja građanskog rata.

David Blight, profesor historije na Yaleu, ukazuje na 1. maj 1865. godine, kada je čak 10.000 ljudi, od kojih su mnogi crnci, održalo paradu, slušalo govore i označilo grobove vojnika Unije u Charlestonu u Južnoj Karolini. Ukupno 267 vojnika Unije umrlo je u zatvoru Konfederacije i pokopani su u masovnoj grobnici. Nakon rata, pripadnici crnačkih crkava su ih sahranili u pojedinačne grobove.

„Ono što se dogodilo u Charlestonu ima pravo da tvrdi da je prvo obilježavanje, ako je to uopšte važno”, rekao je Blight za AP 2011. godine.

Penzionisani potpukovnik američke vojske citirao je 2021. godine tu priču u govoru na Dan sjećanja u Hudsonu, država Ohio. Organizatori ceremonije su mu isključili mikrofon jer su rekli da to nije relevantno za odavanje počasti veteranima grada. Organizatori su kasnije dali ostavku.

Kako se Dan sjećanja promijenio?

Već duže vremena postoje kritike da se praznik udaljava od prvobitnog značenja. New York Times je još 1869. godine pisao da bi praznik mogao postati „svetogrđe” i da više neće biti „svet” ako fokus nastavi da bude na pompi, večerama i govorima.

Godine 1871. borac za ukidanje ropstva Frederick Douglass izrazio je zabrinutost da Amerikanci zaboravljaju da je upravo ropstvo bilo podsticaj za građanski rat.

„Nikada ne smijemo zaboraviti da su lojalni vojnici koji počivaju ispod ovog busena stali između nacije i razarača nacije”, rekao je Douglas prilikom obilježavanja tadašnjeg Dana odlikovanja na nacionalnom groblju u Arlingtonu, u blizini Washingtona.

Njegova zabrinutost bila je osnovana, kaže Ben Railton, profesor engleskih i američkih studija na Državnom univerzitetu Fitchburg u Massachusettsu. Iako je otprilike 180.000 Crnaca služilo u vojsci Unije, praznik je u mnogim zajednicama postajao „Bijeli dan sjećanja”, posebno na jugu Amerike, naveo je Railton.

U međuvremenu, način na koji ljudi – posebno izabrani zvaničnici nacije - provodili dan u godinama nakon građanskog rata je privlačio kritike. Tokom 1880-ih, tadašnji predsjednik Grover Cleveland je rekao da je otišao na pecanje - i „ljudi su bili zgroženi”, kaže Matthew Dennis, profesor istorije na Univerzitetu Oregon.

Moto utrka Indianapolis 500 imala je svoju premijeru 30. maja 1911. godine, te je privukla 85.000 gledalaca. Izvještaj AP-a sa tog događaja ne spominje praznik - niti bilo kakvu kontroverzu.

Dennis kaže da se snaga Dana sjećanja donekle smanjila dodatkom Dana primirja, koji je označio kraj Prvog svjetskog rata 11. novembra 1918. Dan primirja je postao državni praznik do 1938. i preimenovan je u Dan veterana 1954. godine.

Kongres je u maju 1971. godine napravio promjenu, tako što je obilježavanje Dana sjećanja pomjerio sa 30. maja na posljednji ponedjeljak u tom mjesecu. Veterani su se tome protivili.

„Nisu htjeli da to bude samo neki nasumični ponedjeljak na koji bi ljudi mogli zaboraviti”, kaže Dennis.

Time magazin je 1972. godine napisao da je praznik postao „trodnevni nacionalni vašar, koji je, čini se, izgubio mnogo od svoje prvobitne svrhe”.

Zašto se Dan sjećanja povezuje sa popustima i putovanjima?

Čak i u 19. vijeku, ceremonije na grobljima su bile praćene aktivnostima u slobodno vrijeme kao što su izleti i trke, objašnjava Denis.

Praznik je takođe evoluirao zajedno sa bejzbolom i automobilima, petodnevnom radnom nedjeljom i ljetnim raspustom, navodi se u knjizi „Historija Dana sjećanja: Jedinstvo, nesloga i potraga za srećom” iz 2002. godine.

Sredinom 20. vijeka, mali broj biznisa počeo je da radi na dan kada se praznik obilježava.

Kada se praznik pomjerio na ponedjeljak „tradicionalne barijere protiv poslovanja na praznik počele su da se ruše”, napisali su autori knjige Richard Harmond i Thomas Curran

U današnje vrijeme, prodaje uz popuste i putovanja na Dan sjećanja duboko su utkani u tkivo nacije. Ovog vikenda, očekuje se da će 2,7 miliona ljudi više nego prošle godine putovati povodom nezvaničnog početka ljeta - uprkos inflaciji, procjene su Auto kluba AAA.

Jason Redman (48), penzionisani vojnik mornarice koji se borio u Iraku i Afganistanu, kaže da će misliti na prijatelje koje je izgubio. Trideset imena je istetovirano na njegovoj ruci - „za svakog momka koji je umro, a kojeg sam lično poznavao”.

Redman kaže da želi da se Amerikanci sjećaju palih pripadnika svoje nacije, ali i da uživaju, znajući da su životi žrtvovani da bi se praznik mogao obilježavati.

Sada se mora suočiti s naglo rastućom inflacijom koja je podstakla krizu troškova života i obnovom nakon razornog zemljotresa koji je ubio više od 50.000 ljudi.

Erdogan je osigurao više od 52 posto glasova u nedjeljnom drugom krugu predsjedničkih izbora, dvije sedmice nakon što nije ostvario potpunu pobjedu u prvom krugu. Njegov protivnik, Kemal Kilicdaroglu, nastojao je da preokrene Erdoganove sve autoritarnije sklonosti, obećavajući da će se vratiti demokratskim normama, usvojiti konvencionalniju ekonomsku politiku i poboljšati veze sa Zapadom. Ali na kraju, birači su izabrali čovjeka kojeg vide kao snažnog, dokazanog lidera.

Erdogan je zahvalio naciji što mu je ponovo povjerila funkciju predsjednika u dva govora koja je održao u Istanbulu i Ankari.

"Jedini pobjednik danas je Turska", rekao je Erdogan ispred predsjedničke palate u Ankari.

Kilicdaroglu je rekao da su izbori bili "najnepravedniji ikada", sa svim državnim resursima mobilisanim za Erdogana.

"Nastavićemo da budemo na čelu ove borbe sve dok prava demokratija ne dođe u našu zemlju", rekao je on u Ankari.

Lideri širom svijeta uputili su svoje čestitke, ističući povećanu ulogu Turske i Erdogana u globalnoj politici. Njegov sljedeći mandat će sigurno uključivati delikatnije manevriranje sa kolegama članicama NATO-a oko budućnosti alijanse i rata u Ukrajini.

Zapadni političari rekli su da su spremni da nastave saradnju sa Erdoganom uprkos ponekad napetim odnosima. Što je najvažnije, Turska drži karte za nadu Švedske da će se pridružiti NATO-u. Ponuda ima za cilj jačanje vojnog saveza protiv Rusije. Turska je također ključna za kontinuitet sporazuma kojim se omogućavaju ukrajinske pošiljke žitarica i sprječava globalna prehrambena kriza.

U svojoj pobjedničkoj izjavi, Erdogan je rekao da će obnova gradova pogođenih zemljotresom biti njegov prioritet. On je također rekao da će se milion sirijskih izbjeglica vratiti u "sigurne zone" pod kontrolom Turske u Siriji u sklopu projekta preseljenja koji se vodi s Katarom.

Erdogan je zadržao podršku konzervativnih birača koji su mu ostali odani zbog podizanja profila islama u Turskoj, koji je bio utemeljen na sekularnim principima, i podizanja utjecaja zemlje u međunarodnoj politici.

Erdoganov rival bio je mekani bivši državni službenik koji je vodio prosekularnu Republikansku narodnu partiju ili CHP od 2010. Opoziciji su bili potrebni mjeseci da se ujedini iza Kilicdaroglua. On i njegova stranka nisu pobijedili na izborima na kojima se Erdogan kandidirao.

U nastojanju da se približi nacionalističkim glasačima u drugom krugu, Kilicdaroglu je obećao da će vratiti izbjeglice i isključio je mirovne pregovore s kurdskim militantima ako bude izabran.

Erdogan i provladini mediji prikazali su Kilicdaroglua, koji je dobio podršku prokurdske stranke u zemlji, da je u dosluhu s "teroristima" i podržava ono što su opisali kao "devijantna" LGBTQ prava.

U svom pobjedničkom govoru, Erdogan je ponovio te teme, rekavši da se LGBTQ osobe ne mogu "infiltrirati" u njegovu vladajuću stranku ili njene nacionalističke saveznike.

Erdogan je transformirao predsjedništvo iz uglavnom ceremonijalne uloge u moćnu funkciju putem referenduma 2017. koji je ukinuo turski parlamentarni sistem upravljanja. Bio je prvi direktno izabran predsjednik 2014. i pobijedio je na izborima 2018. koji su doveli do izvršnog predsjednika.

Erdogan sada služi svoj drugi predsjednički mandat pod izvršnim predsjedništvom. Mogao bi se ponovo kandidovati za još jedan mandat ako parlament — u kojem njegova vladajuća stranka i saveznici imaju većinu — raspiše prijevremene izbore. Broj mandata je bio sporna tačka uoči izbora kada su kritičari tvrdili da Erdogan neće imati pravo da se ponovo kandiduje jer je i on bio na toj funkciji prije promjene sistema, ali je kao opravdanje ukazao na ustavne amandmane koji su doveli do izvršnog predsjedništva.

Prva polovina Erdoganovog mandata uključivala je reforme koje su zemlji omogućile da započne pregovore o pridruživanju Evropskoj uniji, kao i ekonomski rast koji je mnoge izvukao iz siromaštva.

Ali kasnije je prešao na suzbijanje sloboda i medija i koncentrirao više moći u svojim rukama, posebno nakon neuspjelog pokušaja državnog udara za koji Turska kaže da ga je orkestrirao islamski učenjak Fethullah Gulen sa sjedištem u SAD-u. Gulen poriče umiješanost.

Sada kada je tu i traži politički azil, ne osjeća se dobrodošlo. Ovaj 19-godišnjak je postao pijun u eskalirajućem sukobu između New Yorka i prigradskih i sjevernih zajednica, koje koriste tužbe, hitne naredbe i politički pritisak kako bi bili spriječeni ljudi poput njega.

Mohamed je jedan od oko 400 međunarodnih migranata koje je ovog mjeseca grad smjestio u hotele u drugim dijelovima države kako bi ublažio pritisak na svoj preopterećeni sistem skloništa za beskućnike.

Neki od preseljenih tražilaca azila kažu da sada žale što su napustili grad, ukazujući na nedostatak mogućnosti za posao i resursa za nastavak svojih slučajeva azila, kao i na neprijateljski prijem.

„Bolje je u New Yorku”, rekao je Mohamed. „Tamo vam niko nije psovao i rekao 'vrati se u svoju zemlju'.”

Associated Press skriva Mohamedovo puno ime na njegov zahtjev da zaštiti sigurnost svoje porodice u Mauritaniji. U svojoj domovini, Mohamed je rekao da se pridružio grupi mladih ljudi kako bi osudio korupciju i vladino kršenje ljudskih prava. Nekoliko dana kasnije, rekao je da ga je grupa muškaraca ubacila u neobilježeni automobil, odvela u tajnu sobu i žestoko ga tukla dva dana.

Nakon putovanja koje ga je odvelo preko granice SAD-a s Meksikom, stigao je u sistem skloništa u New Yorku koji je smatrao zastrašujućim i pretrpanim. U jednom skloništu u Brooklynu, sobi sa 40 kreveta, neko mu je ukrao nekoliko preostalih stvari dok je spavao.

Kada su mu terenski radnici ranije ovog mjeseca ponudili priliku da se preseli, obećavajući više prostora i mogućnosti za rad, Mohamed je to iskoristio. Pridružio se drugim tražiocima azila u dva hotela nekoliko kilometara izvan malog grada Newburgha u dolini rijeke Hudson, oko dva sata sjeverno od grada.

Tamošnji republički zvaničnici optužili su grad da svoje probleme baca na susjede, istovremeno insinuirajući da pridošlice predstavljaju opasnost.

Više od dvadesetak okruga širom države New York proglasilo je vanredne situacije u pokušaju da blokiraju dolaske migranata, čak i na mjestima gdje nijedan nije planiran.

Čak 644 kilometra sjeverno od grada, zvaničnici okruga Niagara upozorili su na neposrednu prijetnju sigurnosti, obećavajući kazne za hotele za koje se utvrdi da su smjestili tražitelji azila.

Gradonačelnik New Yorka Eric Adams, demokrata, kaže da će nastaviti svoje napore da raseli neke od više od 40.000 tražilaca azila koji su trenutno pod brigom grada.

U međuvremenu, neki koji su se pridružili početnom talasu preseljenja su se vratili u sistem skloništa u New Yorku. Oni koji nemaju novca za prevoz, kao što je Mohamed, kažu da su zaglavili.

„To je kao pustinja”, jadao se Mohamed, koji je studirao pravo i sam učio engleski u Mauritaniji. „Ovdje nema ništa za nas.”

Neki tražitelji azila osjećaju se da su namamljeni na sjever države pod lažnim izgovorom, rekavši da su terenski radnici opisali lokalne ekonomije kojima je potrebna radna snaga migranata. Umjesto toga, pretrpjeli su uznemiravanja.

„Postoje ljudi koji se prilično stalno voze u velikim kamionetima i govore im da se vrate u svoju zemlju”, rekla je Amy Belsher, advokatica New York Civil Liberties Uniona (NYCLU), opisujući fenomen kojemu je svjedočio i novinar AP-a.

NYCLU je pokrenuo tužbu protiv okruga Orange i Rockland zbog navodne diskriminacije migranata.

Advokat okruga Orange, Richard Golden, rekao je da je „krajnje smiješno” optuživati okrug za poticanje ksenofobije. Tužba okruga protiv grada, rekao je, temelji se na državnoj administrativnoj direktivi iz 2006. kojom se od općina zahtijeva da ispune određene uvjete prije premještanja beskućnika.

Dezinformacije među lokalnim stanovnicima nisu pomogle, uključujući lažnu tvrdnju da su migranti raselili veterane beskućnike u hotelima - široko rasprostranjena priča koja se raspala.

Peruanac Jhonny Neira ponudio je mješovitiju procjenu svog boravka u Newburghu. 39-godišnji tražilac azila opisao je nedavnu posjetu crkvi u nedjelju u kojoj se osjećao da ga je zajednica prihvatila, čak i ako nije mogao razumjeti propovijed na engleskom.

„Ja sam osoba s poštovanjem, marljiva osoba”, rekao je na španskom. „Mislim da bi mi vjerovali nakon što su me upoznali.”

Broj prelazaka između SAD-a i Meksika opao je od 11. maja, kada je Bidenova administracija uvela nova pravila s ciljem poticanja migranata da podnose zahtjev za azil putem interneta umjesto da ilegalno uđu u zemlju. Ali New York i drugi odredišni gradovi za migrante i dalje imaju posla s hiljadama ljudi koji su ušli u SAD prije novih pravila.

Crossroads Hotel u Newburghu sada je dom za muškarce iz Južne i Centralne Amerike, Senegala, Egipta, Mauritanije i Rusije. Govore na francuskom i engleskom i španskom, dok šutiraju fudbalsku loptu na parkingu hotela, pored restorana i klupe autoputeva. Nekoliko metara dalje, čovjek koji je nekada radio kao berberin u Venecueli nudi šišanje za 5 dolara, dok drugi čisti.

Da bi dobili azil u Sjedinjenim Državama, morat će dokazati da imaju „osnovan strah od progona” zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi.

Mohamedovo iskustvo nadovezuje se na izvještaj američkog State Departmenta u kojem se navodi da Mauritanija nadzire proširenu akciju slamanja političkih disidenata od 2021. i navodi priče o mučenju u neslužbenim pritvorskim centrima.

Ako njegova priča prođe provjeru vjerodostojnosti, vjerovatno bi predstavljala legitiman zahtjev za azil, kaže Jaya Ramji-Nogales, profesor prava azila na Univerzitetu Temple.

Mohamed je rekao da mu je cilj izgraditi svoj slučaj azila - nešto za što je počeo vjerovati da nije moguće u Newburghu. Prije nekoliko dana propustio je ključni sastanak za imigraciju nakon što se automobil koji je trebao da ga odveze u grad nikada nije pojavio.

„Ne možete ostati ovdje samo spavati, jesti, a nakon toga se vratiti na spavanje”, rekao je. „Ako ne napredujete u svom slučaju, vratit će vas kući. Za mene bi to bilo jako loše.”

Erdogan je razgovarao sa pristalicama nakon što je prema nezvaničnim preliminarnim rezultatima osvojio 52 posto glasova, u poređenju sa 48 posto, koliko je osvojio njegov protivnik Kemal Kilicdaroglu.

"Zahvaljujem svakom članu naše nacije što mi je povjerio odgovornost da još jednom upravljam ovom zemljom u narednih pet godina", rekao je Erdogan. "Želim da se zahvalim svim našim građanima koji su dajući svoj glas na izborima pokazali volju za budućnost, kako za sebe tako i za svoju djecu."

Izazivač Kilicdaroglu je, reagujući na objavljene rezultate, okrivio nepoštene izbore.

"Doživjeli smo najnepoštenije izbore u posljednjih nekoliko godina", rekao je on. "Sva sredstva države su mobilizirana za političku stranku. Sve mogućnosti su položene pod noge jednog čovjeka."

Kilicdaroglu se također zahvalio za više od 25 miliona koji su glasali za njega.

Erdogan je važio za favorita nakon što je za dlaku propustio pobjedu u prvom krugu.

I Erdogan i Kilicdaroglu rekli su na skupovima u posljednjem trenutku u subotu da će izlaznost biti ključna za ishod predsjedničkih izbora.

Kritičari su optužili Erdogana za podrivanje demokratije, zatvaranje kritičara i centralizaciju vlasti. Kilicdaroglu je obećao da će vratiti Tursku parlamentarnoj demokratiji i osloboditi istaknute političke zatvorenike.

Među onima koji su čestitali Erdoganu nakon pobjede na izborima bili su kralj Saudijske Arabije Salman i prijestolonasljednik Mohamed bin Salman, egipatski predsjednik Abdel-Fattah el-Sissi i predsjednik UAE šeik Mohamed bin Zayed Al-Nahyan.

Među zapadnim organizacijama i liderima koji su mu čestitali bili su Evropska unija i NATO, američki predsjednik Joe Biden, francuski predsjednik Emmanuel Macron, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski i ruski predsjednik Vladimir Putin, koji je Erdogana nazvao svojim "dragim prijateljem", tvrdeći da turski narod cijeni Erdoganova nezavisna vanjska politika.

Zbog zabrinutosti tradicionalnih zapadnih saveznika Turske, Erdogan je razvio bliske odnose s Putinom uprkos invaziji Rusije na Ukrajinu.

Neke informacije potiču od AP-a i Reutersa.