Tako glasi ključni odjeljak Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
I pored takvih impresivnih riječi, vlasti u ovoj zemlji imaju tradiciju da rade upravo obrnuto. Tokom godina ignorisali su mnoge presude Ustavnog suda, iako je broj potpuno neprovedenih presuda opao tokom posljednjih godina.
Najnoviji primjer presude za koju je već postalo jasno da će njeno ispunjenje naići na otpor jeste odluka Ustavnog suda o Zakonu o poljoprivrednom zemljištu Republici Srpskoj.
Nakon što je Narodna skupština RS-a usvojila zakon po kome javno poljoprivredno zemljište treba postati svojina entiteta, Sud ga je proglasio neustavnim.
Nakon što je Sud presudio da je država Bosna i Hercegovina, a ne RS, vlasnik takvog zemljišta, 17. februara je Narodna skupština RS-a obavezala sve predstavnike RS-a u državnim institucijama da obustave donošenje bilo kakvih odluka.
Narodna skupština RS-a je također obavezala sve institucije RS-a da ne poštuju Sud te da “ne prihvataju i ne provode bilo kakve [druge] buduće antidejtonske i nedemokratske odluke Visokog predstavnika [najvišeg međunarodnog tijela u zemlji] i Ustavnog suda Bosne i Hercegovine”.
Presuda o poljoprivrednom zemljištu u RS-u nije jedina ovakva sudska odluka.
Do prije tri godine više od 80 presuda Ustavnog suda nije bilo implementirano. Taj je broj sada ipak značajno manji.
Najnoviji izvještaj o provođenju odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, koji je 15. januara 2020. godine usvojilo Veliko vijeće, navodi da je broj neizvršenih presuda od tada opao na 15.
Advokat Mladen Jović kaže da je cifra od 15 neizvršenih presuda i dalje zabrinjavajuća, jer pokazuje da neke institucije ne žele provoditi odluke i očito misle, ili znaju, da se neće smatrati odgovornim za njihovo neprovođenje, iako je, tehnički, to krivično djelo.
“Neprovođenje odluke Ustavnog suda predstavlja krivično djelo (…) koje je kažnjivo zatvorskom kaznom u trajanju od šest mjeseci do pet godina”, kaže Jović za BIRN.
On također ističe da su neke presude samo formalno provedene, dok se u suštini ništa nije promijenilo od njihovog usvajanja.
Jedna od njih je presuda Ustavnog suda o Danu Republike Srpske, (predmet pod šifrom U-2/18), koji je Sud proglasio neustavnim, ali su vlasti RS-a rekle da je neće provesti.
U novembru 2015. godine Sud je proglasio proslavu praznika širom RS-a na datum 9. januara neustavnom, jer je diskriminatorna u odnosu na nesrbe u tom entitetu.
Razlog tome je što je 9. januar istovremeno i praznik Srpske pravoslavne crkve, odnosno Dan Svetog Stefana, sveca zaštitnika tog entiteta.
Uprkos presudi, a također i uprkos jakom protivljenju bošnjačkih zvaničnika, te zvaničnika Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i Evropske unije (EU), vlasti RS-a su u septembru 2016. održale referendum, tražeći podršku javnosti za taj praznik iako je Sud i za referendum presudio da je nezakonit.
U decembru iste godine Narodna skupština RS-a je usvojila Zakon o Danu Republike Srpske, kojim je 9. januar proglašen sekularnim praznikom, navodeći da će Vlada RS-a odlučiti kako će taj dan biti obilježavan.
Kada je u martu 2019. Sud presudio da je i taj zakon neustavan, u aprilu su lideri svih vodećih partija bosanskih Srba potpisali zajedničku deklaraciju osuđujući presudu kao “politički motivisanu”.
Međutim, kako je Sud naveo u svom odgovoru BIRN-u, nakon objavljivanja odluke Suda u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine 23. aprila 2019. Republika Srpska je ukinula spornu odredbu u Zakonu o Danu RS-a.
Kao rezultat toga, ova sudska presuda se više ne računa kao jedna od 15 neizvršenih presuda, čak iako su vlasti RS-a jasno navele da tu odluku neće poštovati.
Neprovedena odluka o Mostaru skoro deceniju stara:
Od 15 neprovedenih sudskih odluka, Državni parlament nije implementirao oko šest njih, Federacija Bosne i Hercegovine nije implementirala dvije, a RS jednu. [Kako je gore navedeno, presuda kojom se Dan RS-a proglašava neustavnim više se ne računa.]
Preostalih šest neprovedenih odluka odnosi se na kantonalne i općinske vlasti i sudove.
Politički analitičar Adnan Huskić kaže da je ovakvo nepoštivanje odluka Ustavnog suda dio općeg stanja u BiH, te odražava neriješeno pitanje vladavine prava u zemlji.
“Političke elite uzurpirale su pravosuđe i direktni su krivci. Sebe su pozicionirali kao da su iznad zakona. U tom kontekstu, iluzorno je očekivati od tih ljudi da poštuju odluke Ustavnog suda”, kaže Huskić za BIRN.
“Politika je uzurpirala zakon jer vladavina prava nikada nije uspostavljena u BiH”, dodaje Huskić.
Što se tiče pravne prirode sudskih odluka koje nisu sprovedene, osam se odnosi na ocjenjivanje ustavnosti, a sedam su žalbe.
Najstarija odluka o ocjenjivanju ustavnosti, i vjerovatno najvažnija neprovedena presuda, tiče se presude o Gradu Mostaru od 26. novembra 2010. godine.
Njome su odredbe gradskog statuta o izboru gradskih vijećnika proglašene neustavnim i suspendirani su svi budući izbori u ovom gradu dok se to ne ispravi.
Sud je naložio Parlamentu BiH da izvrši izmjenu zakona o izborima u tom gradu u roku od šest mjeseci.
Sud je 18. januara 2012. utvrdio da Parlament nije sproveo njegovu odluku unutar propisanog perioda, niti je to uradio u narednih osam godina.
Političari tek treba da budu pozvani na odgovornost:
Još jedna važna neprovedena presuda tiče se državne obavještajne službe.
Sud je 1. juna 2017. ustanovio da neke odredbe Zakona o državnoj obavještajnoj i sigurnosnoj službi, koje se odnose na tajni nadzor, nisu u skladu sa Ustavom.
Naložio je Državnom parlamentu da izmijeni te odredbe u roku od šest mjeseci. Ni to nikada nije urađeno.
Politički analitičar Vehid Šehić kaže kako se sudske odluke često ne poštuju jer se političari nikada ne pozovu na odgovornost zbog toga.
“Neke stvari u radu Ustavnog suda treba promijeniti. On mora imati načina za provođenje svojih odluka ako druga tijela ne mogu ili neće to da urade”, kaže Šehić za BIRN.
Iz Suda su za BIRN rekli da im nije poznato da li je ikada iko optužen zbog neprovođenja odluka tog suda.
Jedan od razloga za takvo stanje stvari možda leži u činjenici da se teško složiti o tome koji zvaničnik ili više njih su odgovorni za provođenje sudskih presuda.
Ali neki tvrde da je to samo izgovor. Advokat Vlado Adamović izjavio je za medije da to, ustvari, nije tako.
“Ako provedete sistematičnu istragu, znat ćete ko je obavezan da provede odluke (…) i ko bi se mogao smatrati krivično odgovornim za neizvršenje odluka Ustavnog suda”, rekao je on.
Čak i niži sudovi ignorišu presude:
Još jedan paradoks leži u činjenici da se presude Ustavnog suda ne provode uvijek ni od strane nižih sudova, koji su mu podređeni.
Općinski sud u Širokom Brijegu i Kantonalni sud u gradu Mostaru odgovorni su za dvije neizvršene presude.
“Odluke Međunarodnog suda pravde, Međunarodnog krivičnog tribunala te Evropskog suda za ljudska prava ovdje se ne poštuju, tako da ne čudi da se ne poštuju ni odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine”, kaže Šehić.
Malo je naznaka da bi se stvari mogle promijeniti u BiH. U decembru 2019. bilo je deset godina od jedne od najpoznatijih presuda međunarodnih sudova koje se tiču Bosne i Hercegovine.
Radi se o presudi Evropskog suda za ljudska prava (ECHR) u slučaju “Sejdić-Finci”, u kom su tužbu podnijeli Dervo Sejdić i Jakob Finci.
Oni su se žalili ECHR-u tvrdeći da bosanskohercegovački Ustav diskriminira njihova ljudska prava jer im nije dozvoljeno da se kao pripadnici manjina kandiduju za Predsjedništvo BiH.
Prema Ustavu BiH, tri člana Predsjedništva države moraju predstavljati tri glavna konstitutivna naroda u zemlji, odnosno Bošnjake, Hrvate i Srbe.
Tokom 2009. godine ECHR je presudio u njihovu korist. Njihovo je slavlje bilo kratkog vijeka. Deceniju kasnije, ništa se nije desilo. Propao je svaki pokušaj reforme Ustava u svjetlu te presude. Kao i obično, niko se ne smatra odgovornim za to.
