Izdvojeno
„Državna tajna“ o vojnim invalidima
U registru boraca Federacije Bosne i Hercegovine skrivaju se ratni vojni invalidi koji primaju naknade na osnovu sumnjivih dijagnoza. Uprkos reviziji nisu otkriveni jer ih ljekarske komisije nisu slale na nove preglede kako bi utvrdile njihovo stvarno zdravstveno stanje.
U nizu tezgi na bihaćkoj pijaci Ibrahim Hasanagić nudi svoju robu. Pozdravlja kupce koji zastanu, odgovara na pitanja o odjeći i sitnicama koje prodaje pa prebira po kovanicama, vraćajući kusur. No, Hasanagić bi trebao živjeti potpuno drugačijim životom.
Prema ljekarskim nalazima, on je zvanično slijep od 1993. godine i treba mu tuđa pomoć u svakodnevnom životu. Zbog toga je za 16 godina dobio skoro 400 hiljada maraka iz federalnog budžeta. On je jedan od ratnih vojnih invalida koji je prošao reviziju koju Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) provodi od 2010. godine.
Oko tri hiljade boraca je tokom revizije izgubilo pravo na invalidnine jer ljekarske komisije nisu prihvatile njihove nalaze o ranjavanju.
Istovremeno su prihvatale sumnjive nalaze jer stvarno zdravstveno stanje bivših boraca uglavnom nisu provjeravale, iako im je to bila zakonska obaveza.
„Moja odbrana su papiri. Institucije su te koje će odlučiti koliko sam ja invalid“, rekao je Hasanagić novinarima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN).
Kako je ljekarska komisija prihvatila njegove papire, ne dovodeći u pitanje njihovu istinitost, tako je odbila prihvatiti papire Mostarca Seida Boškaila na osnovu kojih mu je 2005. godine određen 70-postotni invaliditet.
„Otac sam pet sinova. U najtežim trenucima odgoja moje djece mi je ukinuta ta invalidnina od 230 maraka, što mi je puno tada značilo”, rekao je Boškailo.
Ministarstvo za pitanja boraca i invalida Odbrambeno-oslobodilačkog rata FBiH je na reviziju potrošilo više od 21 milion maraka, ali ona nije otkrila sve lažne ratne vojne invalide. Ljekarske komisije Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja (Institut) koje su učestvovale u reviziji nisu detaljno pregledale svakog invalida, tvrdeći da im Ministarstvo nije omogućilo dijagnostiku i specijaliste koji bi to radili.
Iako je od početka revizije najmanje 150 osoba osuđeno zbog nezakonitosti pri ostvarivanju prava boračko-invalidske zaštite, među osuđenima još nema ljekara koji su izdavali lažne nalaze.
Revizija bez revizije
Neobičan slučaj Ibrahima Hasanagića nije promaknuo bihaćkim ratnim invalidima. Oni su ga prijavili Savezu ratnih vojnih invalida Unsko-sanskog kantona (USK) pa je predsjednik Ale Hošić razgovarao sa Berkom Seferović, tadašnjom predsjednicom ljekarske komisije. Ona mu je tada rekla da je Hasanović, prema medicinskoj dokumentaciji, ispravno ocijenjen, a novinarima CIN-a to nije htjela objasniti.
„Oni imaju priču. Ja imam dokaze“, kaže na to Hasanagić, odbacujući prijave i sumnje u invalidnost.
Njegovi dokazi su nalazi iz očne klinike u Zagrebu, ruske klinike u Petersburgu te sa Klinike za očne bolesti u Sarajevu u kojima piše da je slijep. Hasanagić je kao pripadnik Armije Republike BiH (RBiH) povrijeđen u glavu usljed detonacije granate u augustu 1993. godine, ali nema medicinsku dokumentaciju o pregledu neposredno nakon povrede.
Ipak je na osnovu nalaza 2005. godine dobio rješenje o stopostotnom trajnom invaliditetu čime je stekao pravo na najvišu vojnu invalidninu i dodatke od skoro dvije hiljade maraka mjesečno. Ni klinike ni Ministarstvo nisu htjeli CIN-u dati više informacija o Hasanagiću, pozivajući se na njegovu privatnost.
Hasanagić je 2015. godine prošao reviziju, a pred komisiju je došao u pratnji osobe koja mu je pomagala pri kretanju i, kako je zabiježeno u nalazu komisije, „odajući utisak slijepe osobe“ – potpuno drugačija slika od one koju su novinari CIN-a zatekli na bihaćkoj pijaci krajem 2021. godine.
„Smatra se da je validno ono što je donio od ljekara jer to su ljekari koji imaju svoje licence i koji su to napisali“, kaže članica ljekarske komisije Instituta Fehma Kovač, dodavši: „Vi ne možete, ako niste obezbijedili specijalistu na Institutu, da provjerite nalaz očnog. Kako očekujete da ljekar pogleda i vidi je li neko slijep ili nije slijep?”
Članovi komisija tvrde da je za to odgovorno Ministarstvo koje je izbjegavalo angažovati specijaliste na Institutu. Iako im zakon daje mogućnost da vojne invalide po potrebi upućuju na dodatne specijalističke pretrage o trošku Vlade FBiH, članovi komisija kažu da Ministarstvo nije podržavalo ni takvu praksu zbog ušteda i ubrzanja revizije.
Goran Grabovac iz komisije Instituta kaže da su komisije Ministarstvu prijavljivale slučajeve sumnjive medicinske dokumentacije i dobijale odgovor: „Mi to nismo tražili od vas“.
Članovi komisija smatraju da revizijom nisu uspjeli „očistiti teren“ i otkriti sve sumnjive vojne invalide. Bilo je slučajeva, kažu, da invalidnost boraca očigledno nije odgovarala nalazima pa su ih bez provjere odbacivali. Kod drugih su prevare prolazile nekažnjeno.
„Ako ja imam nalaz na kojem piše da je invalidu oštećen mozak, a komisija ovdje mu nije uradila magnet, a mi nismo imali tu mogućnost, kako ćete vi sada provjeriti je li to istina?“, kaže Kovač.
Empatične komisije
Komisije Unsko-sanskog kantona tokom revizije nisu uočile problem ni u statusu Cazinjanina Fehima Tirića. On je kao pripadnik Armije RBiH ranjen u glavu u decembru 1992. godine pa je na osnovu nalaza očnog ljekara iz 1998. godine da je slijep svrstan u prvu grupu ratnih vojnih invalida (RVI) sa tjelesnim oštećenjem od sto posto.
Međutim, prema stepenu njegove vidne oštrine iz nalaza, on ne bi trebao pripadati ovoj grupi invalida jer nema vid ispod 0,05, što je zakonski nužno za invalide prve grupe.
Kada su ga novinari CIN-a prvi put sreli u Cazinu, Tirić se kretao samostalno, bez pomoći štapa ili druge osobe. Ne odajući utisak čovjeka koji ne vidi, prišao je automobilu i pozdravio se. Isto je bilo i sutradan kada su mu novinari zatražili objašnjenje o njegovom invaliditetu. Bilo je očigledno da vidi i da se sam kreće bez problema.
„Došao sam samostalno, da. Žena mi je rekla ima plavo auto kod štale Hamine. Ja sam došao, znam gdje je štala“, rekao je Tirić. Na molbu novinara iz kuće je donio rješenje o stopostotnoj invalidnosti koju mu je izdalo Ministarstvo.
„Ja sam slijepa osoba“, tvrdio je, pokazujući rukom na dijelove dokumenta: „Evo, tu ti sve piše“.
Tirić je ukazivao i na nalaze iz rata na osnovu kojih je ljekarska komisija 2005. godine odlučila o njegovom statusu. On je do sada dobio više od 340 hiljada maraka invalidnine iz budžeta. Za CIN kaže da se ne plaši revizije jer je njegova invalidnost utvrđena na osnovu dokumenata.
„Ja se ne bojim. To nije plaćeno da mi da tu reviziju doktor. Četiri puta sam na reviziji bio. Uvijek ponovi isto“, kaže Tirić koji tokom tih provjera nije nijednom poslat na novi očni pregled.
Usred razgovora priznao je da je prije nekoliko godina bio u Sloveniji na operaciji kojom mu je „malo poboljšan vid“. Dokumentaciju s ove operacije nije priložio ljekarskoj komisiji niti smatra da je to trebao učiniti.
„Mi smo tražili da ljekari i Institut budu potpuno odgovorni za to. Nisu invalidi krivi što im je to rađeno”, rekao je Hošić.
Ljekari Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja vjeruju da je najviše sumnjivih ratnih invalida ostvarilo pravo na invalidninu 2004. godine kada su prvi put nakon rata predavali dokumente Ministarstvu i ranijim kantonalnim ljekarskim komisijama. Borci su tada uspijevali pribaviti nalaze koje su kantonalne komisije prihvatale bez provjere.
„Pazite, imate, recimo, nalaz iz 2006. gdje ta komisija uvodi kao da je nalaz iz perioda rata“, govori Goran Grabovac iz Instituta, slažući se da su njegove kolege 2000-ih godina bivšim borcima neopravdano dijelile veće procente invalidnosti.
Njegova kolegica Kovač kaže da su današnje komisije u nezahvalnoj poziciji jer moraju osporavati nalaze svojih kolega. „Pogledate čovjeka i vidite da to nije tako, da nema ni ožiljka”, objašnjava Kovač.
Iako imaju mogućnost da jednim pozivom Ministarstvu prijave lažne korisnike ratnih invalidnina, čak i bivši borci to rijetko čine. Desetine njih sa kojima su razgovarali novinari CIN-a smatraju da je to uzaludan posao jer su se takvi invalidi domogli nalaza i dokumentacije koju je teško proglasiti nevažećom bez detaljne provjere.
Prijave provjeravaju nadležni inspektori Ministarstva tako što samo pregledaju postojeće nalaze invalida i uvjerenja iz vojnih jedinica, ali ne istražuju porijeklo te dokumentacije. Ne zna se koliko je prijava stiglo u Ministarstvo ovim putem niti koliko ih je pomoglo razotkriti lažne ratne invalide jer Ministarstvo te podatke nije htjelo podijeliti sa CIN-om.
Novinari su pokušali pristupiti ratnim arhivima kako bi izvršili uvid u nalaze kojim su potencijalno sumnjivi invalidi ostvarili svoja prava, ali Ministarstvo ove podatke čuva u tajnosti. Ni bolnice ne dozvoljavaju uvid u nalaze zbog zaštite privatnosti pacijenata.
„Zašto je tajna gdje sam ja nastradao?! To je mazanje očiju”, kaže za CIN bivši borac Nihad Sendić. On podsjeća da su ratni invalidi insistirali na javnoj objavi spiska svih korisnika invalidnina kako bi se lakše otkrili sumnjivi, ali se to nije desilo. Umjesto toga, Ministarstvo je 2018. objavilo jedinstveni registar boraca u kojem nema podataka o njihovom RVI-statusu.
„Svi mi sebe znamo, svi znamo jedni druge. Svi znamo kako je ko nastradao u ratu. Svi znamo ko je koliko vremena proveo u ratu“, govori Sendić, tvrdeći da bi javno objavljivanje spiska pomoglo u otkrivanju nezakonitih korisnika invalidnina. Sendić vjeruje da institucije čuvaju ove podatke u tajnosti jer nisu na vrijeme uradile svoj posao i otkrile ko su pravi, a ko lažni invalidi.
Uprkos velikim problemima pri reviziji, koji upućuju na Federalno ministarstvo, iz ove institucije ne žele objasniti javnosti čime su oni izazvani i šta čine da ih riješe.
Mirza Terzo, koji trenutno obavlja poslove ministra, nije želio razgovarati sa novinarima, a Ministarstvo je odbilo ustupiti podatke o učinku revizije, tvrdeći da su većim dijelom uništeni tokom protesta boraca 2010. godine ili u skladu sa propisima o dužini čuvanja arhivske građe.
Od komisije do suda
Tokom prvih pet poslijeratnih godina više od 90 hiljada bivših pripadnika Oružanih snaga i porodica poginulih boraca je uvedeno u pravo na finansijsku mjesečnu pomoć. Tokom narednih 15 godina broj korisnika ratnih invalidnina je prešao stotinu hiljada, a iz budžeta je izdvajano više od 320 miliona maraka godišnje, što je podstaklo Federalnu vladu da počne sa revizijom statusa ratnih invalida.
„Činjenica je da je tu masa ljudi koji nisu ni bili u ratu, koji nisu ni okrznuti. To je na desetine hiljada ljudi”, kaže bivši ministar Zukan Helez u čijem mandatu je započela revizija.
Uposlenik Federalnog ministarstva Dragan Majstorović je zbog zloupotrebe položaja osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od tri godine jer je bivšim pripadnicima HVO-a izdavao lažna uvjerenja o pripadnosti vojnim jedinicama. On je trenutno na izdržavanju kazne. Na uvjetnu zatvorsku kaznu osuđena je Davorka Boban, bivša šefica Grupe za pitanja evidencije iz oblasti vojne obaveze Livno pri federalnom Ministarstvu, jer je izdavala lažna uvjerenja o pripadnosti OSBiH.
Pravila su odredila da pregledom medicinske dokumentacije i uvjerenja o učešću u Oružanim snagama revizori i ljekarske komisije preispitaju sve korisnike invalidnina kako bi ovaj status zadržali stvarni, a izgubili lažni invalidi.
Bivši ministar Helez kaže da nijedan sud ne može poništiti ljekarski nalaz i prebacuje odgovornost na ljekare: „To su ljekari radili s kojima ja veze nemam. Ja na to nit sam mogao utjecati, nit bih želio, nit imam snage ni moći. Ne ja, nijedan političar.”
Međutim, predstavnici ratnih invalida vjeruju da je Ministarstvo sarađivalo sa Institutom za medicinsko vještačenje kako bi revizijom smanjili broj invalida i ostvarili brze „uštede preko njihovih leđa“.
„Kako bi narod reko: lomi, dođi do toga, ne zanima me kako ćeš“, kaže Hošić iz Saveza RVI-ja, dodavši: „Opća politika iza rata je, naravno, mi smo teret vlasti i oni bi najradije da nas precrtaju.”
Ministarstvo je u proteklih deset godina više od 51 hiljade ratnih invalida uputilo pred ljekarske komisije na ponovnu procjenu invalidnosti. Više od 3.700 ih je ostalo bez invalidnine, a 12.600 ljudi je dobilo umanjeni procenat invalidnosti. Sve odluke komisije bile su zasnovane na provjeri i procjeni vjerodostojnosti dokumenata o ranjavanju.
Ipak, u nalazima mnogih bivših boraca nisu uredno opisane ni rane ni okolnosti i posljedice ranjavanja jer su pisani u brzini i haosu ratnih dešavanja pa vojni invalidi najviše zamjeraju komisiji što to nije imala u vidu kada takve dokaze nije prihvatala. Na ovakvu praksu najviše se žale Cazinjani kojih je u prve tri godine revizije više od tri stotine izgubilo procente invalidnosti.
„Moju su dokumentaciju bacili na pod, to me pogodilo. Kažem ja sam ušao, ako nećete gledati to, zašto ne pregledate mene. Kaže mi imamo svu dokumentaciju i slobodan si”, priča Remzo Duraković kojem je procenat invalidnosti umanjen sa 70 na 30 posto.
Osvrnuvši se na ovaj primjer, članica ljekarske komisije iz Instituta Fehma Kovač kaže da bi prava provjera podrazumijevala nove preglede za sve ratne vojne invalide: „To bi, zaista, državu koštalo, ali bi se u tom momentu uradila prava selekcija jednom za sva vremena“.
Durakoviću je nakon revizije obračunato 49 maraka invalidnine, tek sedmi dio iznosa koji je primao do tada. Nakon višegodišnje pravne borbe komisija ga je uputila na dodatne pretrage koje su potvrdile njegovu invalidnost i dokazale grešku institucija. Iako je oštećen za više od 11 hiljada maraka jer je primao umanjenu invalidinu, taj novac mu još nije isplaćen.
Sud je morao da reaguje i u slučaju Durakovićevog saborca Mehmeda Kapića koji je od kraja rata do 2020. godine čekao da mu ljekarska komisija u procjenu invalidnosti uvrsti povredu desne potkoljenice. Prema presudi Kantonalnog suda u Bihaću kojom je Ministarstvu naređeno da ponovo procijeni Kapićevu invalidnost, prvobitno rješenje je nezakonito zbog povrede Zakona o upravnom postupku.
Naime, prema Zakonu o reviziji, oštećeni borci se nisu mogli žaliti na odluke Ministarstva.
Zato je Ustavni sud FBiH 2013. godine naložio da se ratnim invalidima omogući pravo žalbe, ali ni osam godina poslije Federalni parlament nije izglasao izmjenu Zakona o reviziji niti je do sada bila na dnevnom redu.
Sedam hiljada ranjenih boraca je tužilo Federalno ministarstvo pred Vrhovnim sudom FBiH, tvrdeći da su oštećeni revizijom.
Više od pet hiljada je dobilo tužbe pa su im ukinuta rješenja iz revizije kojima im je smanjena invalidnost. Shodno dobijenim presudama, oštećenim invalidima retroaktivno treba biti isplaćeno najmanje 26 miliona maraka.
Slijedom revizije i smrću boraca broj korisnika invalidnina u FBiH danas je manji za oko 20 hiljada – skoro petinu. Time su se i godišnja izdvajanja za invalidnine umanjila za gotovo 60 miliona maraka.
“Imam osjećaj da bi Vlada Federacije voljela da ima jedan veliki helikopter, jedan stari ruski helikopter u koji bi moglo staviti sve ratne vojne invalide, i da se desi kvar. Znate koliko je to rasterećenje za budžet?! Nenormalno! Njima dobro, svima dobro, više para”, kaže ratni amputirac iz Bihaća Nihad Sendić.
Ljekari netaknuti
Iako ljekarske komisije otvoreno govore o spornim nalazima ratnih invalida, prema podacima pravosudnih institucija, nijedan ljekar iz FBiH u protekloj deceniji nije osuđen za njihovo krivotvorenje. Nalazi s potpisima ljekara s područja Hercegovine i srednje Bosne su najčešće bili istraživani i vještačeni, ali tužioci nisu išli dalje od toga.
Šef ratne bolnice u Mostaru Miljenko Lugonja je bio prijavljen za ovo krivično djelo, ali negira da su ljekari bili uključeni u afere izdavanja lažnih nalaza invalidima. On tvrdi da su krivotvori „savršeno skenirali njihove pečate“ te radili u saradnji sa ljekarskim komisijama.
„Pozovi sto ljudi i nek dostave nalaze. Među tih sto mora biti neko lažan. A, sad, da li sam ja nekome natego nalaz deset posto ili nisam, to je moja stvar“, kaže Lugonja, tvrdeći da vlasti mogu otkriti istinu ako provjere ulazne papire iz vojnih jedinica za svakog borca i invalida, a ne samo ljekarske nalaze.
Još najmanje četvero njegovih kolega su prijavljivani za krivotvorenje nalaza, a protiv četiri tuzlanska ljekara bile su podignute optužnice od kojih je tužilaštvo odustalo zbog nedostatka dokaza. Niko od ovih ljekara nije se odazvao na pozive novinara CIN-a.
Predsjednik Saveza RVIFBiH Esad Delić smatra da je revizija statusa ratnih vojnih invalida populistički potez vlasti jer je, kako tvrdi, imala mnogo pogrešnih i neutemeljenih odluka. On kaže da su potrošeni milioni, a da je Ministarstvo moglo i bez toga provjeriti sumnjive vojne invalide koje im prijavljuju građani.
„Ako neko smatra da ima nas lažnih, imaju taj broj telefona. Nek nas slikaju, nek nas snimaju! Nikad revizija nije završena za takve i ne može biti”, zaključio je Delić.
See all News Updates of the Day
Erdogan zadržao vlast, sada se suočava s izazovima u pogledu ekonomije i obnove nakon zemljotresa
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan ima mandat da vlada do 2028. godine, odnosno da još pet godina bude lider zemlje na raskršću Evrope i Azije koja igra ključnu ulogu u NATO-u.
Sada se mora suočiti s naglo rastućom inflacijom koja je podstakla krizu troškova života i obnovom nakon razornog zemljotresa koji je ubio više od 50.000 ljudi.
Erdogan je osigurao više od 52 posto glasova u nedjeljnom drugom krugu predsjedničkih izbora, dvije sedmice nakon što nije ostvario potpunu pobjedu u prvom krugu. Njegov protivnik, Kemal Kilicdaroglu, nastojao je da preokrene Erdoganove sve autoritarnije sklonosti, obećavajući da će se vratiti demokratskim normama, usvojiti konvencionalniju ekonomsku politiku i poboljšati veze sa Zapadom. Ali na kraju, birači su izabrali čovjeka kojeg vide kao snažnog, dokazanog lidera.
Erdogan je zahvalio naciji što mu je ponovo povjerila funkciju predsjednika u dva govora koja je održao u Istanbulu i Ankari.
"Jedini pobjednik danas je Turska", rekao je Erdogan ispred predsjedničke palate u Ankari.
Kilicdaroglu je rekao da su izbori bili "najnepravedniji ikada", sa svim državnim resursima mobilisanim za Erdogana.
"Nastavićemo da budemo na čelu ove borbe sve dok prava demokratija ne dođe u našu zemlju", rekao je on u Ankari.
Lideri širom svijeta uputili su svoje čestitke, ističući povećanu ulogu Turske i Erdogana u globalnoj politici. Njegov sljedeći mandat će sigurno uključivati delikatnije manevriranje sa kolegama članicama NATO-a oko budućnosti alijanse i rata u Ukrajini.
Zapadni političari rekli su da su spremni da nastave saradnju sa Erdoganom uprkos ponekad napetim odnosima. Što je najvažnije, Turska drži karte za nadu Švedske da će se pridružiti NATO-u. Ponuda ima za cilj jačanje vojnog saveza protiv Rusije. Turska je također ključna za kontinuitet sporazuma kojim se omogućavaju ukrajinske pošiljke žitarica i sprječava globalna prehrambena kriza.
U svojoj pobjedničkoj izjavi, Erdogan je rekao da će obnova gradova pogođenih zemljotresom biti njegov prioritet. On je također rekao da će se milion sirijskih izbjeglica vratiti u "sigurne zone" pod kontrolom Turske u Siriji u sklopu projekta preseljenja koji se vodi s Katarom.
Erdogan je zadržao podršku konzervativnih birača koji su mu ostali odani zbog podizanja profila islama u Turskoj, koji je bio utemeljen na sekularnim principima, i podizanja utjecaja zemlje u međunarodnoj politici.
Erdoganov rival bio je mekani bivši državni službenik koji je vodio prosekularnu Republikansku narodnu partiju ili CHP od 2010. Opoziciji su bili potrebni mjeseci da se ujedini iza Kilicdaroglua. On i njegova stranka nisu pobijedili na izborima na kojima se Erdogan kandidirao.
U nastojanju da se približi nacionalističkim glasačima u drugom krugu, Kilicdaroglu je obećao da će vratiti izbjeglice i isključio je mirovne pregovore s kurdskim militantima ako bude izabran.
Erdogan i provladini mediji prikazali su Kilicdaroglua, koji je dobio podršku prokurdske stranke u zemlji, da je u dosluhu s "teroristima" i podržava ono što su opisali kao "devijantna" LGBTQ prava.
U svom pobjedničkom govoru, Erdogan je ponovio te teme, rekavši da se LGBTQ osobe ne mogu "infiltrirati" u njegovu vladajuću stranku ili njene nacionalističke saveznike.
Erdogan je transformirao predsjedništvo iz uglavnom ceremonijalne uloge u moćnu funkciju putem referenduma 2017. koji je ukinuo turski parlamentarni sistem upravljanja. Bio je prvi direktno izabran predsjednik 2014. i pobijedio je na izborima 2018. koji su doveli do izvršnog predsjednika.
Erdogan sada služi svoj drugi predsjednički mandat pod izvršnim predsjedništvom. Mogao bi se ponovo kandidovati za još jedan mandat ako parlament — u kojem njegova vladajuća stranka i saveznici imaju većinu — raspiše prijevremene izbore. Broj mandata je bio sporna tačka uoči izbora kada su kritičari tvrdili da Erdogan neće imati pravo da se ponovo kandiduje jer je i on bio na toj funkciji prije promjene sistema, ali je kao opravdanje ukazao na ustavne amandmane koji su doveli do izvršnog predsjedništva.
Prva polovina Erdoganovog mandata uključivala je reforme koje su zemlji omogućile da započne pregovore o pridruživanju Evropskoj uniji, kao i ekonomski rast koji je mnoge izvukao iz siromaštva.
Ali kasnije je prešao na suzbijanje sloboda i medija i koncentrirao više moći u svojim rukama, posebno nakon neuspjelog pokušaja državnog udara za koji Turska kaže da ga je orkestrirao islamski učenjak Fethullah Gulen sa sjedištem u SAD-u. Gulen poriče umiješanost.
Dok traže azil i posao, migranti u državi New York nailaze na neprijateljstvo
Prije nego što je napustio Mauritaniju, zapadnoafričku državu svog rođenja, Mohamed je New York smatrao mjestom „otvorenih ruku”, utočištem za imigrante koji bježe od strašnih okolnosti.
Sada kada je ovdje i traži politički azil, ne osjeća se dobrodošlo. Ovaj 19-godišnjak je postao pijun u eskalirajućem sukobu između New Yorka i prigradskih i sjevernih zajednica, koje koriste tužbe, hitne naredbe i politički pritisak kako bi bili spriječeni ljudi poput njega.
Mohamed je jedan od oko 400 međunarodnih migranata koje je ovog mjeseca grad smjestio u hotele u drugim dijelovima države kako bi ublažio pritisak na svoj preopterećeni sistem skloništa za beskućnike.
Neki od preseljenih tražilaca azila kažu da sada žale što su napustili grad, ukazujući na nedostatak mogućnosti za posao i resursa za nastavak svojih slučajeva azila, kao i na neprijateljski prijem.
„Bolje je u New Yorku”, rekao je Mohamed. „Tamo vam niko nije psovao i rekao 'vrati se u svoju zemlju'.”
Associated Press skriva Mohamedovo puno ime na njegov zahtjev da zaštiti sigurnost svoje porodice u Mauritaniji. U svojoj domovini, Mohamed je rekao da se pridružio grupi mladih ljudi kako bi osudio korupciju i vladino kršenje ljudskih prava. Nekoliko dana kasnije, rekao je da ga je grupa muškaraca ubacila u neobilježeni automobil, odvela u tajnu sobu i žestoko ga tukla dva dana.
Nakon putovanja koje ga je odvelo preko granice SAD-a s Meksikom, stigao je u sistem skloništa u New Yorku koji je smatrao zastrašujućim i pretrpanim. U jednom skloništu u Brooklynu, sobi sa 40 kreveta, neko mu je ukrao nekoliko preostalih stvari dok je spavao.
Kada su mu terenski radnici ranije ovog mjeseca ponudili priliku da se preseli, obećavajući više prostora i mogućnosti za rad, Mohamed je to iskoristio. Pridružio se drugim tražiocima azila u dva hotela nekoliko kilometara izvan malog grada Newburgha u dolini rijeke Hudson, oko dva sata sjeverno od grada.
Tamošnji republički zvaničnici optužili su grad da svoje probleme baca na susjede, istovremeno insinuirajući da pridošlice predstavljaju opasnost.
Više od dvadesetak okruga širom države New York proglasilo je vanredne situacije u pokušaju da blokiraju dolaske migranata, čak i na mjestima gdje nijedan nije planiran.
Čak 644 kilometra sjeverno od grada, zvaničnici okruga Niagara upozorili su na neposrednu prijetnju sigurnosti, obećavajući kazne za hotele za koje se utvrdi da su smjestili tražitelji azila.
Gradonačelnik New Yorka Eric Adams, demokrata, kaže da će nastaviti svoje napore da raseli neke od više od 40.000 tražilaca azila koji su trenutno pod brigom grada.
U međuvremenu, neki koji su se pridružili početnom talasu preseljenja su se vratili u sistem skloništa u New Yorku. Oni koji nemaju novca za prevoz, kao što je Mohamed, kažu da su zaglavili.
„To je kao pustinja”, jadao se Mohamed, koji je studirao pravo i sam učio engleski u Mauritaniji. „Ovdje nema ništa za nas.”
Neki tražitelji azila osjećaju se da su namamljeni na sjever države pod lažnim izgovorom, rekavši da su terenski radnici opisali lokalne ekonomije kojima je potrebna radna snaga migranata. Umjesto toga, pretrpjeli su uznemiravanja.
„Postoje ljudi koji se prilično stalno voze u velikim kamionetima i govore im da se vrate u svoju zemlju”, rekla je Amy Belsher, advokatica New York Civil Liberties Uniona (NYCLU), opisujući fenomen kojemu je svjedočio i novinar AP-a.
NYCLU je pokrenuo tužbu protiv okruga Orange i Rockland zbog navodne diskriminacije migranata.
Advokat okruga Orange, Richard Golden, rekao je da je „krajnje smiješno” optuživati okrug za poticanje ksenofobije. Tužba okruga protiv grada, rekao je, temelji se na državnoj administrativnoj direktivi iz 2006. kojom se od općina zahtijeva da ispune određene uvjete prije premještanja beskućnika.
Dezinformacije među lokalnim stanovnicima nisu pomogle, uključujući lažnu tvrdnju da su migranti raselili veterane beskućnike u hotelima - široko rasprostranjena priča koja se raspala.
Peruanac Jhonny Neira ponudio je mješovitiju procjenu svog boravka u Newburghu. 39-godišnji tražilac azila opisao je nedavnu posjetu crkvi u nedjelju u kojoj se osjećao da ga je zajednica prihvatila, čak i ako nije mogao razumjeti propovijed na engleskom.
„Ja sam osoba s poštovanjem, marljiva osoba”, rekao je na španskom. „Mislim da bi mi vjerovali nakon što su me upoznali.”
Broj prelazaka između SAD-a i Meksika opao je od 11. maja, kada je Bidenova administracija uvela nova pravila s ciljem poticanja migranata da podnose zahtjev za azil putem interneta umjesto da ilegalno uđu u zemlju. Ali New York i drugi odredišni gradovi za migrante i dalje imaju posla s hiljadama ljudi koji su ušli u SAD prije novih pravila.
Crossroads Hotel u Newburghu sada je dom za muškarce iz Južne i Centralne Amerike, Senegala, Egipta, Mauritanije i Rusije. Govore na francuskom i engleskom i španskom, dok šutiraju fudbalsku loptu na parkingu hotela, pored restorana i klupe autoputeva. Nekoliko metara dalje, čovjek koji je nekada radio kao berberin u Venecueli nudi šišanje za 5 dolara, dok drugi čisti.
Da bi dobili azil u Sjedinjenim Državama, morat će dokazati da imaju „osnovan strah od progona” zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi.
Mohamedovo iskustvo nadovezuje se na izvještaj američkog State Departmenta u kojem se navodi da Mauritanija nadzire proširenu akciju slamanja političkih disidenata od 2021. i navodi priče o mučenju u neslužbenim pritvorskim centrima.
Ako njegova priča prođe provjeru vjerodostojnosti, vjerovatno bi predstavljala legitiman zahtjev za azil, kaže Jaya Ramji-Nogales, profesor prava azila na Univerzitetu Temple.
Mohamed je rekao da mu je cilj izgraditi svoj slučaj azila - nešto za što je počeo vjerovati da nije moguće u Newburghu. Prije nekoliko dana propustio je ključni sastanak za imigraciju nakon što se automobil koji je trebao da ga odveze u grad nikada nije pojavio.
„Ne možete ostati ovdje samo spavati, jesti, a nakon toga se vratiti na spavanje”, rekao je. „Ako ne napredujete u svom slučaju, vratit će vas kući. Za mene bi to bilo jako loše.”
Drugi krug izbora u Turskoj: Pobjeda Erdogana
Aktuelni turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan pobijedio je na ponovnom izboru u drugom krugu izbora u nedjelju.
Erdogan je razgovarao sa pristalicama nakon što je prema nezvaničnim preliminarnim rezultatima osvojio 52 posto glasova, u poređenju sa 48 posto, koliko je osvojio njegov protivnik Kemal Kilicdaroglu.
"Zahvaljujem svakom članu naše nacije što mi je povjerio odgovornost da još jednom upravljam ovom zemljom u narednih pet godina", rekao je Erdogan. "Želim da se zahvalim svim našim građanima koji su dajući svoj glas na izborima pokazali volju za budućnost, kako za sebe tako i za svoju djecu."
Izazivač Kilicdaroglu je, reagujući na objavljene rezultate, okrivio nepoštene izbore.
"Doživjeli smo najnepoštenije izbore u posljednjih nekoliko godina", rekao je on. "Sva sredstva države su mobilizirana za političku stranku. Sve mogućnosti su položene pod noge jednog čovjeka."
Kilicdaroglu se također zahvalio za više od 25 miliona koji su glasali za njega.
Erdogan je važio za favorita nakon što je za dlaku propustio pobjedu u prvom krugu.
I Erdogan i Kilicdaroglu rekli su na skupovima u posljednjem trenutku u subotu da će izlaznost biti ključna za ishod predsjedničkih izbora.
Kritičari su optužili Erdogana za podrivanje demokratije, zatvaranje kritičara i centralizaciju vlasti. Kilicdaroglu je obećao da će vratiti Tursku parlamentarnoj demokratiji i osloboditi istaknute političke zatvorenike.
Među onima koji su čestitali Erdoganu nakon pobjede na izborima bili su kralj Saudijske Arabije Salman i prijestolonasljednik Mohamed bin Salman, egipatski predsjednik Abdel-Fattah el-Sissi i predsjednik UAE šeik Mohamed bin Zayed Al-Nahyan.
Među zapadnim organizacijama i liderima koji su mu čestitali bili su Evropska unija i NATO, američki predsjednik Joe Biden, francuski predsjednik Emmanuel Macron, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski i ruski predsjednik Vladimir Putin, koji je Erdogana nazvao svojim "dragim prijateljem", tvrdeći da turski narod cijeni Erdoganova nezavisna vanjska politika.
Zbog zabrinutosti tradicionalnih zapadnih saveznika Turske, Erdogan je razvio bliske odnose s Putinom uprkos invaziji Rusije na Ukrajinu.
Neke informacije potiču od AP-a i Reutersa.
SAD: Porast iskorištavanja djece za rad
Američko ministarstvo rada kaže da je broj djece zaposlene u kršenju zakona o radu u porastu od 2015. Iako je ukupan broj kršenja i dalje manji nego prije dvije decenije, stručnjaci kažu da je povećanje zabrinjavajuće.
Plan više država u SAD: Djeca da popune radnu snagu, čak i u barovima
Članovi lokalnih skupština u nekoliko saveznih država usvajaju zakone kojima se omogućava djeci da rade opasnije poslove, duže radno vrijeme tokom školskih noći, čak i da služe alkohol u barovima i restoranima već sa 14 godina.
Napore da se značajno ukinu pravila rada uglavnom predvode republikanski zakonodavci kako bi riješili manjak radnika i u nekim slučajevima se suprotstavili federalnim propisima.
Zagovornici socijalne zaštite djece izražavaju zabrinutost da pomenute mjere predstavljaju koordinisano smanjenje zaštite maloljetnika.
"Posljedice su potencijalno katastrofalne“, izjavio je Rid Meki, direktor Koalicije protiv dečijeg rada. "Ne možete nadoknađivati nedostatak radne snage na leđima tinejdžera."
Zakonodavci su predložili ublažavanje zakona o dječijem radu u najmanje 10 saveznih država u protekle dvije godine, navodi se u izvještaju koji je prošlog mjeseca objavio Institut za ekonomsku politiku ljevice. Neki prijedlozi su postali zakon, dok su drugi bili povučeni ili je stavljen veto.
Zakonodavci u Viskonsinu, Ohaju i Ajovi aktivno razmatraju ublažavanje zakona o dječijem radu kako bi se riješila nestašica radnika, koja doprinosi inflaciji. Poslodavci su se pokušavali da popune otvorena radna mjesta poslije odlaska sve većeg broja radnika u penziju, smrti i bolesti zbog Kovida 19, smanjenja legalne imigracije i drugih faktora.
Ekonomisti ukazuju na nekoliko strategija koje zemlja može da koristi da umanji problem nedostatka radne snage, a da ne traži od djece da rade više sati ili u opasnim uslovima.
Najočiglednija je ohrabrivanje imigracije, koja izaziva političke podjele, ali koja je bila temelj napora zemlje da se suoči sa starenjem stanovništva. Druge strategije mogle bi da uključuju podsticanje starijih radnika da odgode penziju, proširivanje mogućnosti za bivše zatvorenike i povećanje pristupačnosti čuvanja djece, kako bi roditelji imali veću fleksibilnost za rad.
U Viskonsinu, zakonodavci podržavaju prijedlog da se dozvoli 14-godišnjacima da služe alkohol u barovima i restoranima. Ako bude usvojen, Viskonsin će imati najnižu starosnu granicu za to u zemlji, navodi Nacionalni institut za borbu protiv zloupotrebe alkohola i alkoholizma.
Zakonodavstvo Ohaja je na putu da usvoji zakon kojim se omogućava učenicima od 14 do 15 godina da rade do 9 sati uveče tokom školske godine uz dozvolu roditelja. To je kasnije nego što federalni zakon dozvoljava, tako da prateća mjera traži od američkog Kongresa da izmijeni sopstvene zakone.
Prema federalnom zakonu o radu, učenici tog uzrasta mogu da rade samo do 7 sati uveče tokom školske godine. Kongres je usvojio zakon 1938. da spriječi da djeca budu izložena opasnim uslovima i zloupotrebi u rudnicima, fabrikama, farmama i uličnim trgovinama.
Republikanska guvernerka Arkanzasa Sara Hakabi Sanders je u martu potpisala zakon kojim se ukidaju zahtjevi od poslodavaca da provjere starost djeteta i pristanak roditelja. Bez zahtjeva za radnu dozvolu, kompanije koje su uhvaćene u kršenju zakona o dječijem radu mogu lakše da tvrde da nisu znale. Druge mjere za ublažavanje zakona o dječijem radu su donesene u Nju Džersiju, Nju Hempširu i Ajovi.
Republikanska guvernerka Ajove, Kim Rejnolds je potpisala zakon prošle godine koji dozvoljava tinejdžerima sa 16 i 17 godina da rade bez nadzora u centrima za čuvanje djece. Državni parlament odobrio je ovog mjeseca zakon kojim se tinejdžerima tog uzrasta dozvoljava da služe alkohol u restoranima. To bi takođe produžilo radno vrijeme maloljetnika. Rejnolds, koja je rekla u aprilu da podržava da se mladi više zapošljavaju, ima vremena do 3. juna da potpiše ili stavi veto na mjeru.
Republikanci su odbacili odredbe iz verzije zakona kojim se djeci od 14 i 15 godina dozvoljava da rade na opasnim poljima, uključujući rudarstvo, šumarstvo i pakovanje mesa. Međutim, zadržao je neke odredbe za koje Ministarstvo rada kaže da krše federalni zakon, uključujući dozvolu da djeca od 14 godina kratko rade u hladnjačama mesa kao i produžavanje radnog vremena u industrijskim perionicama i montažnim linijama.
Tinejdžerski radnici će najvjerovatnije prihvatiti nisku platu i manje će se udruživati ili težiti boljim uslovima rada, rekao je Maki iz Koalicije za dječiji rad, mreže sa sjedištem u Vašingtonu.
"Postoje poslodavci koji imaju koristi od poslušnih tinejdžerskih radnika“, rekao je Maki, dodajući da su tinejdžeri laka meta za industrije koje se oslanjaju na ranjive populacije, kao što su imigranti i bivši zatvorenici, da bi popunjavali opasna radna mjesta.
Sekretarijat za rad saopštio je u februaru da se kršenje zakona o radu djece povećalo za gotovo 70 odsto od 2018. Agencija pooštrava primjenu zakona i traži od Kongresa da dozvoli veće kazne protiv prekršitelja.
Sekretarijat je u februaru kaznio jednog od najvećih preduzimača za pakovanje mesa u zemlji u iznosu od 1,5 miliona dolara, nakon što su istražitelji otkrili da je kompanija ilegalno zaposlila više od 100 djece na lokacijama u osam država. Djeca su čistila testere i drugu opasnu opremu u fabrikama za pakovanje mesa, često koristeći opasne hemikalije.
Nacionalni poslovni lobisti, trgovinske komore i dobro finansirane konzervativne grupe podržavaju državne nacrte zakona za povećanje učešća tinejdžera u radnoj snazi, uključujući Amerikance za prosperitet, Konzervativnu političku mrežu i Nacionalnu federaciju nezavisnog poslovanja, koja se obično povezuje sa republikancima.
Grupe i saveznički zakonodavci često kažu da su njihovi napori usmjereni na širenje roditeljskih prava i pružanje više radnog iskustva tinejdžerima.
"Nema razloga da iko treba da dobije dozvolu vlade da bi dobio posao“, rekla je republikanska kongresmenka Arkanzasa Rebeka Burks, koja je sponzorisala zakon o uklanjanju dozvola za rad djece, i koja je rekla u državnom Kongresu: "To je jednostavno eliminisanje birokratije i uklanjanje odluke roditelja da li njihovo dijete može da radi."
Margaret Vurt, istraživačica dječijih prava u Human Rights Watchu, članica Koalicije za borbu protiv dječijeg rada, opisala je nacrte zakona poput onog koji je usvojen u Arkanzasu kao "pokušaje da se podriju bezbjedne i važne zaštite na radnom mjestu i smanji moć radnika."
Sadašnji zakoni ne štite mnoge dječije radnike, rekla je Vurt.
Ona je izrazila želju da zakonodavci ukinu izuzetke za dječiji rad u poljoprivredi. Federalni zakon dozvoljava djeci od 12 i više godina da rade na farmi bilo koje vrijeme van školskog vremena, sa roditeljskom dozvolom. Poljoprivredni radnici stariji od 16 godina mogu da rade na opasnim visinama ili da upravljaju teškim mašinama, što su opasni zadaci rezervisani za odrasle radnike u drugim industrijama.
Dvadeset četvoro djece poginulo je od povreda na radu 2021. godine, saopštio je Biro za statistiku rada. Otprilike polovina smrtnih radnih incidenata dogodila se na farmama, navodi se u izvještaju vladine kancelarije za odgovornost, koji obuhvata smrt djece između 2003. i 2016. godine.
"Više djece umire radeći u poljoprivredi nego u bilo kom drugom sektoru“, rekla je Vurt. "Primjena neće mnogo pomoći dječjim poljoprivrednicima ako se standardi ne poboljšaju."
