U junu ove godine dr. Ćatić je na 45. Američkoj citogenetičkoj konferenciji predstavila rad o metodama dijagnostifikovanja jednog oblika tumora bubrega. Radi se o metanefričkim adenomima bubrega i njihovoj povezanosti sa mutacijom na BRAF genu, a za taj rad je dobila i nagradu od Američke asocijacije citogenetičara.
Do sada je u literaturi opisano manje od 200 slučajeva ovog oblika benignih neoplazmi i manjak literature o ovom oboljenju predstavlja problem. Ponekad je teško razlikovati metanefrički adenom od nekih malignih karcinoma stanica bubrega, a upravo su ispravna klasifikacija i dijagnoza krucijalne za prognozu i terapiju. Stoga je rad dr. Ćatić izuzetno važan tretman ovakvih stanja.
Novotvorevine tj. neoplazme su klasa oboljenja koja nastaje usljed poremećaja ciklusa dioba stanica, a do ovih poremećaja dolazi često usljed promjena u nasljednom materijalu. Ovakve promjene mogu biti promjene gena, ali i promjene cijelih hromosoma, struktura u stanici koji se sastoje od DNK i proteina. Promjene na hromosomima su raznovrsne, a mogu se desiti brisanja (delecije), ubacivanja (insercije), dupliciranja ili promjene položaja dijelova hromosoma (translokacije). Kada se dese ovakve stvari, genetička informacija je promijenjena i ne može služiti kao adekvatan sistem kontrole sinteze proteina. U ovisnosti o tome gdje se ovakve promjene dogode, efekti su različiti. Postoje i geni, označeni skupnim imenom onkogeni i protoonkogeni koji imaju potencijal da uzrokuju tumore.
U radu dr. Ćatić je je identificirana jedna promjena pozicije dijela hromosoma, nova fuzija onkogena između KANK1 i NTRK3 gena, te je utvrđeno međusobno isključivanje promjene pozicije dijela hromosoma i mutacije BRAF gena.
„Ovo istraživanje je provedeno kako bi se utvrdila učestalost slučajeva metanefričnog adenoma koji pokazuju citogenetičku aberaciju te kako bi se istražila povezanost između translokacije i BRAF mutacije.“, govori dr. Ćatić za VoA te dodaje kako mnogi karcinomi mogu biti izliječeni ako se detektuju u ranim stadijima razvoja tumora, i ako se izvedu određeni genetički testovi na osnovu kojih je moguće identificirati karcinom.
Sam protein kojeg kodira BRAF gen je signalna molekula uključena u mnoge važne procese u stanici, što znači da mutacije na ovom genu mogu biti povezane sa još nizom drugih poremećaja. Ovaj protein je dio signalnog puta poznatog kao RAS/MAPK put, koji kontroliše nekoliko značajnih funkcija stanice. Naime, ovaj signalni put reguliše rast i diobu stanica te njihovu diferencijaciju. Također, ovaj put je uključen u kontrolu programirane stanične smrti (apoptoza). Apoptoza je, između ostalog, način uklanjanja stanica kod kojih je stanični ciklus diobe i rasta poremećen. To znači da, ako je kontrola apoptoze poremećena, desiće se da stanice sa mutiranom genetičkom informaciju prežive, ne unište se, nego se nastave dijeliti, a upravo je to uzrok stvaranja tumora. Hemijska signalizacija kroz ovaj put je neophodna za normalan razvoj čak i prije rođenja.
„Na BRAF genu identificirano je više od 40 različitih mutacija kod karcinoma čovjeka. Ove mutacije imaju dijagnostički i prognostički značaj u mnogim područjima neoplazije, uključujući rak debelog crijeva, melanom i rak štitnjače.“, objašnjava Ćatić.
Međutim, dr. Aida Ćatić ima i dugogodišnje iskustvo na polju pedijatrijske genetike, posebice citogenetike i perinatologije. Kako se i na našem tržištu pojavljuju prenatalni neinvazivni testovi poput Nifty, tako je prirodno upitati se koliko su ovi testovi pouzdani. Roditelji se često boje amniocenteze i žele što više doznati upravo o neinvazivnim testovima.„Ovi testovi ukazuju na to da li fetus ima visok ili nizak rizik za najčešće hromosomske abnormalnosti. Rezultat testa ne ukazuje na dijagnozu hromosomskog oboljenja fetusa. Ako neinvazivno testiranje ukaže na to da fetus ima visok rizik na određenu bolest hromosoma mora se uraditi citogenetička analiza plodove vode (rana amniocenteza)“ , odgovara dr Ćatić.
Rezultat citogenetičke analize plodove vode je kariogram - genetička mapa fetusa, prikaz svih hromosoma fetusa. Kariogram je medicinska istina o tome da li je fetus zdrav ili bolestan (odnosi se na broj i građu hromosoma fetusa). „Rizik pobačaja pri ranoj amniocentezi je danas realno jako mali i iznosi otrpilike 2 pobačaja na 1000 amniocenteza, a takav mali procenat omogućile su savremene ultrazvučne tehnologije“, nastavlja Ćatić.
Ovo znači i da su neinvazivni testovi tek prvi korak u analizi, ali da je amniocenteza tj. analiza plodove vode, neizbježna ukoliko se dogodi da se otkrije visok rizik za abnormalnosti. „Sudsko-medicinski je nedozvoljeno napraviti pobačaj kod fetusa gdje se neinvazivnim testiranjem dobije visoki rizik za bolest hromosoma - samo je kariogram pravno valjani dokument. Neinvazivni testovi kao testovi probira imaju sve veću dijagnostičku valjanost i bez sumnje su testovi budućnosti jer će se razvojem novih tehnologija molekularne biologije doći do apsolutne dijagnostičke tačnosti“, upozorava dr. Ćatić u daljem izlaganju problematike neinvazivnih skrining testova.
Međutim, kako su sve ovo procedure koje traže vremena, pa još ako se mora uraditi amniocenteza nakon neinvazivnog testa, da li je moguće da dođe do kašnjenja, odnosno da trudnoća uđe u vremenski interval kada pobačaj nije dozvoljen?
„Praktično ne postoji mogućnost da se zbog kasnog citogenetičkog ili neinvazivnog testiranja dođe u vremenski interval kada pobačaj nije dozovljen. Naime, primjenom savremnih algoritama kontrole trudnice i trudnoće vrlo rano se dolazi do indikacija za neinvazivno ili citogenetsko testiranje na hromosomske abnormalnosti ploda. Nabrojane metode su ogroman doprinos kvalitetu predporođajne zaštite trudnice i ploda.“, odgovara nam dr. Ćatić.
Biti citogenetičar je veoma odgovoran i zahtijevan posao. Možemo zamisliti situacije u kojima citogenetičar odredi da postoji abnormalnost, a zapravo je došlo do kontaminacije materijala za analizu ili da nepravilno utvrdi visok rizik razvoja tumora te da tako dijagnosticirana osoba mora na nepotrebnu operaciju.
„Da, citogenetičar ili uopšte klinički genetičar je vrlo zanimljivo, odgovorno, zahtjevno ovovremensko zanimanje. Otkrićem ljudskog genoma genetika sve više biva neophodna u otkrivanju i liječenju mnogih oboljenja kod ljudi. Potreba za stručnjacima iz te oblasti je sve veća. Naše obrazovne institucije nastoje pratiti te trendove i ove narasle potrebe, ali nažalost, čini mi se, da tom teorijskom obrazovanju nedostaje praktične osposobljenosti. To rijetki stiču vani, što je dobro, ali je ipak nedovoljno.“, komentariše dr. Ćatić.
Ovo, zapravo, znači da u BiH postoji i nedostatak ove struke. „Sa sigurnošću mogu reći da je citogenetičar deficitarno zanimanje, jer raste potreba za citogenetičarima-praktičarima u javnozdravstvenim i privatnim ustanovama zdravstvenog sistema.“, dodaje Ćatić.
Jasno je da će potreba za citogenetičarima i kliničkim genetičarima svakim danom biti sve veća pogotovo kada se otvore beskrajna istraživačka područja u ovoj oblasti, kojih sada u našoj zemlji, praktično nema. Sa novim otkrićima na polju genetike, epigenetike i kontrole ekspresije gena te uloge određenih proteina u organizmu, klinički značaj ovakvih analiza postaje neizmjeran i praktično nezaobilazan dio medicinske prakse.
