Linkovi

Nauka proširuje znanje o ljudskom organizmu


A group of students work on a dead body in the anatomy lab at the medical school at Indiana University Northwest.

Obično se smatra da je većina struktura u ljudskom tijelu otkrivena te da je ova oblast prilično pasivna i utvrđena. Međutim, suprotno tom uvriježenom mišljenju, od 2015. godine svjedočimo otkrićima zbog kojih će se udžbenici morati mijenjati i dopunjavati.

Svima onima koji su studirali medicinu, biologiju i slične fakultete, veoma je dobro poznata Guytonova „Medicinska fiziologija“. Za one koji nisu – to je knjiga od oko 1000 strana poglavlja u kojima se opisuju fiziološke funkcije različitih sistema organa, organa i tkiva u ljudskom tijelu.

Uz anatomiju, fiziologija je jedna od baza razumijevanja ljudskog organizma, s tim da se anatomija bavi izgledom i strukturama, a fiziologija funkcijom. Prva istraživanja u ovoj oblasti zapravu su neka od najstarijih naučnih istraživanja i datiraju još iz doba antičke Grčke, dok je pravi procvat istraživanja nastao u modernoj eri od kraja 18. do sredine 20. stoljeća.

Danas o osnovama fiziologije i anatomije uče čak i djeca u nižim razredima osnovne škole i ponekad pomislimo da velikih otkrića u ovoj oblasti nema. Stiče se utisak da se ne može otkriti neki novi organ, tkivo, neka nova funkcija ili novi tip stanica te da je glavni prodor novih znanja u biološkim i primijenjenim biološkim naukama zapravo samo u oblasti genetike.

Međutim, upravo u posljednih desetak godina otkrivene su neke sasvim nove stvari o ljudskom tijelu, vrijedne pažnje. Za sve ljubitelje medicine i biologije, ovo je kratki pregled najznačajnijih modernih otkrića u ovoj oblasti, otkrića koja su obradovala i zaprepastila akademsku zajednicu jer su se tako dugo nalazila nevidljiva ispred nosa naučnika. Većina ovih novih spoznaja je bila plod novih tehnologija koje su omogućile bolji pogled na ljudsko tijelo.

1. Limfni sistem mozga (glimfatični sistem)

Premda su dugo postojale pretpostavke da mozak ima svoj vlastiti drenažni sistem, sličan limfnom sistemu, nije bilo izravnih dokaza za to. Švedski naučnik, filozof i teolog Emanuel Swedenburg je, u potrazi za „mjestom na kojem obitava duša“ je pronašao ovaj sistem, ali zapravo sve do objavljivanja rada u časopisu Nature nije bilo potvrđeno njegovo postojanje. Iako je dugo vremena bio skriven, limnfni sistem mozga, nazvan i „glimfatični sistem“ (prema riječima glia i limfa), njegova funkcija je vrlo brzo povezana sa potencijalom za odstranjivanjem toksičnih tvari iz mozga. Čak se zna da ovaj sistem ima veliku ulogu obnavljanja mozga u toku sna te da manjak sna onemogućava glimfatični sistem da obavi svoju ulogu kako treba. Nemogućnost uklanjanja toksina poput beta amiloidnog plaka u toku sna putem ovog sistema danas se povezuju sa povećanim rizikom obolijevanja od Alzheimerove bolesti i demencije uopšte.

2. Mezenterij

Prije dvije godine je otkriveno da struktura za koju se mislilo da postoji samo u fragmentima na nekim mjestima abdominalne šupljine zapravo predstavlja mnogo veću sturkturu. U suštini, u slučaju mezentrija se nije radilo o otkriću sasvim novog organa, nego o promjeni klasifikacije u kojoj je jedna struktura koja je nekad imala nižu hijerarhiju i bila smatrana tkivom, stekla status organa. To je zapravo membrana koja naše unutrašnje organe drži u trbušnoj šupljini, a nalazi koji ukazuju na to da bi je trebalo posmatrati kao zaseban organ objavljeni su u časopisu The Lancet.

3. Intersticij

Ovo je organ koji se zaista krio ispred nosa naučnika, jer ga je moguće uočiti samo pri analizima na živim osobama. Naime, nakon smrti, ovaj organ gubi volumen te se pri obdukcijama ne može uočiti. To je zapravo sistem koji je ispunjen tekućinom i služi da ublaži udarce koji bi mogli oštetiti unutrašnje vitalne organe, kao neka vrsta jastuka. Rad o strukturi i ulozi ovog organa objavljen je početkom 2018. o časopisu Scientific Reports. Ovaj organ je zainteresirao naučnike jer je vrlo vjerovatno da se putem tekućine koja intersticij ispunjava mogu širiti metastaze.

4. Novi tip nervnih stanica

Nervne stanice ili neuroni su možda najspecijaliziranije stanice u organizmu. Imaju veoma specifičan oblik – imaju „tijelo“, ali i niz dugih nastavaka zvanih aksoniili neuriti i niz kratkih nastavaka zvanih dendriti. Putem ovih nastavaka, nervne stanice se povezuje jedna sa drugom, ali nikada u direktnoj, fizičkoj vezi, nego putem procijepa zvanih sinapse. Kraj aksona jedne nervne stanice se nalazi u blizini dendrita druge i na mjestu sinapse luči hemijski signal – neki neurotransmiter, koji prolazi sinapsu i veže se za određene receptore na dendritu druge stanice.

Svi neuroni nevjetom oku izgledaju slično, ali naučnici primjećuju određene razlike u građi ovih stanice. Tako je nedavno naučnicima zapelo za oko kako određeni neuroni u kori velikog mozga čovjeka imaju mnogo manje i kompaktnije tijelo, ali mnogo više nastavaka. Takve strukture nisu primijetili u kori velikog mozga nekih drugih grupa sisara, poput glodara te su došli do zaključka da se radi o nečemu novom i potencijalno specifičnom samo za ljudsku vrstu. Ove stanice pomalo podsjećaju na plod šipurka (eng. rosehip) te su ih naučnici i nazvali „rosehip neurons“. Za sada, kod nas još nema adekvatnog prevoda za ovaj naziv. Spadaju u tzv. inhibitorne neurone i čine čak 10-15% svih neurona u kori ljudskog velikog mozga, ali je njihova uloga u nervnom sistemu još nejasna. Rad o ovom zanimljivom otkriću objavljen je u časopisu Nature Neuroscience u avgustu 2018.

Vaše mišljenje:

Prikažite komentare

XS
SM
MD
LG