Američki stručnjak vjeruje da su tenzije koje su pratile usvajanje rezolucije - vještački izazvane, a da je njen osnovni značaj - globalno priznanje patnji žrtava i preživjelih.
Glas Amerike: Kako vidite dugoročni efekat i uticaj rezolucije o Srebrenici, odnosno dan sjećanja na genocid u Srebrenici, koja je usvojena u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija?
Simon: Ova rezolucija je jednostavno važna za dostojanstvo preživjelih i kao izraz poštovanja prema žrtvama. Ne mislim da će imati dugoročni politički uticaj. Svakako je u kratkom roku podigla veliku prašinu, ali mislim da je to samo trenutno stanje. U dužem roku, priznanje genocida je važno, važno je da postoji sjećanje, da se ovjekovječi taj događaj i da se nauče pouke. Rezolucija pomaže svemu tome, ali je to samo dio priče.
Glas Amerike: Umjesto sećanja na žrtve, fokus se premjestio na politiku, na pitanje „dobitnika“ i „gubitnika“. Srbija prestavlja broj uzdržanih zemalja kao svoju diplomatsku pobjedu. Da li vas je iznenadio broj uzdržanih i kako ga tumačite?
Simon: Pomalo me je iznenadilo. Vidio sam da Srbija ističe da je većina zemalja nije glasala za rezoluciju. Ali hajde da to pogledamo iz drugog ugla – samo 19 od 171 zemlje je glasalo protiv. Dakle ako je samo 19 država smatralo da je rezolucija loša ideja, a to su većinom zemlje dobri prijatelji Srbije, ili na neki način neprijatelji ideje sprječavanja zvjerstava, mislim da je ovo veća pobjeda za rezoluciju, za njene pristalice nego za protivnike.
Glas Amerike: Nekim državama koje su bile uzdržane se nije dopao tajming, trenutak glasanja imajući u vidu tenzije u regionu koje i dalje postoje...
Simon: Mislim da nema savršenog tajminga za ovakvu rezoluciju. Mislim da je potpuno adekvatno da se takva rezolucija donese malo više od godinu uoči 30. godišnjice masakra u Srebrenici. To je jedan od fokusa rezolucije – pripreme za tu veliku komemoraciju. Bio sam na obilježavanju 30. godišnjice genocida u Ruandi prošlog mjeseca i to je važan trenutak. To je momenat kada na neki način treba da se obeleži i smena generacija. Ali pored toga što ja mislim da je ovo dobar trenutak da se rezolucija usvoji, mislim da su razlozi za protivljenje prilično neiskreni. To su primjedbe da rezolucija izaziva tenzije u regionu. Ali te tenzije su u potpunosti podigli i preuveličali protivnici rezolucije, kako bi imali izgovor za protivljenje. I malo me je razočaralo što su brojne zemlje „pale“ na to i nisu prozrele taj trik.
Drugi su se pozivali na tajming u odnosu na navodne genocide u Gazi i Sudanu, i rekli – ako ne priznajete te, navodne, genocide, ne možemo da načinimo ovaj korak ka priznavanju ili sjećanju na raniji genocid, jer bi to bilo licemjerno. Mislim da je upravo suprotno, ako odbijate da priznate prošli genocid, gubite puno kredibiliteta i mogućnosti da zatražite priznavanje ili istragu događaja koji su možda potencijalni savremeni genocidi.
Glas Amerike: Srbija i Republika Srpska su uz podršku Rusije snažno lobirale protiv rezolucije, uz argument da je cijeli narod označen kao genocidan, iako se u samom tekstu ne pominje nijedan narod ni država. Da li se ta vrsta politizacije mogla očekivati kada je rezolucija predstavljena u UN?
Simon: To je od početka bio njihov argument. Mislim da je to neiskreno, jer se u priznavanju genocida poziva na odluke Međunarodnog krivičnog suda – koje su odluke protiv pojedinaca odgovornih za genocid. Žrtve su, po definiciji genocida, kolektivne. To je bosanski, muslimanski narod, građani Srebrenice su žrtve, uključujući one koji su ubijene i one koji nisu. Bar neki od tih koji nisu ubijeni su bili mete pokušaja, akcija čija je svrha bila da se eliminiše i uništi dio populacije. To je definicija genocida. Ali sami činovi su izvršeni po nalogu pojedinaca, i protiv tih pojedinaca su vođeni sudski procesi. Države mogu da imaju odgovornost, ali u međunarodnom pravu, ono što smo vidjeli je da se države pozivaju na odgovornost zato što nisu uspjele da spriječe genocid. Države nisu odgovorne za vršenje genocida, već što nisu uspjele da ga spriječe. Rezolucija ne govori mnogo o neuspjehu da se spriječi genocid, koliko govori o onima koji su počinili genocid.
Zatim su se, koliko shvatam, dogodili amandmani Crne Gore podnijeti u posljednji čas, koji su bili pokušaj da se jasno stavi do znanja da odgovornost za izvršenje genocida leži na pojedincima, a ne na državi. Ali nekako, što nije iznenađujuće, to nije učinilo mnogo da umiri kritičare koji se suprotstavljali rezoluciji od početka. Mislim da činjenica da na njih nisu uticali crnogorski amandmani na neki način pokazuje koliko su bili neiskreni u svom protivljenju od početka.
Glas Amerike: Jedan od glavnih ciljeva ove rezolucije je osuda poricanja genocida, a neki kažu da je motivisana poricanjem genocida koji je prisutan u regionu. Iz vašeg iskustva kao nekog ko proučava genocid, koji je način borbe protiv poricanja genocida i da li će ova rezolucija pomoći Balkanu u tom procesu?
Simon: To je odlično pitanje jer mislim da mi zaista nemamo rješenje za borbu protiv poricanja genocida, dijelom zato što poricanje genocida, ne samo u odnosu na Bosnu, bivšu Jugoslaviju, već i na Ruandu, druge delove svijeta, je u porastu. Negiranje Holokausta je u porastu, omogućeno društvenim medijima i digitalnom tehnologijom. I kao što je često slučaj, ljudi koji koriste tu tehnologiju za užasne svrhe, su često brži od onih koji pokušavaju da se suprotstave tim porukama, kroz istu tehnologiju. Zato mislim da je veoma važno da svijet bude oprezan u pogledu poricanja. Imajući to u vidu, zauzimanje prejakog stava može biti kontraproduktivno. Mislim da ova rezolucija uopšte ne zauzima previše jak stav, mislim da je sasvim prikladna. Da se vratim na prvobitno pitanje, mislim da protivljenje rezoluciji ironično potvrđuje njenu neophodnost. Činjenica je da se protive neki od istih ljudi koji su prije 10 ili 15 godina, kako se činilo, priznavali krivicu Mladića i Karadžića za genocid, posebno kada su ta dvojica uhapšena, suđeno im je i osuđeni su. Ali oni su i dalje popularne ličnosti u dijelovima Balkana. To je element poricanja. Političari koji se sada protive tome da se govori o Srebrenici na neki način doprinose popularnosti narativa poricanja. Zbog toga, mislim da je rezolucija imala dobar tajming.
Glas Amerike: Drugi cilj rezolucije je bio da se, na neki način, stavi tačka, da pruži mir porodicama i žrtvama. Naše kolege intervjuisale su Majke Srebrenice i ljude u Sarajevu, kojim se čini da se to postiglo, da svijet zna istinu o njihovoj patnji. S druge strane, predsjednik Srbije kaže da je to otvorilo stare rane. Mislite li da je rezolucija pomogla žrtvama u smislu stavljanja tačke?
Simon: Žrtvama? Nadam se. Ne mogu da govorim u u njihovo ime. Ipak vjerujem i vidio sam na drugim mjestima kako je priznanje patnje, priznavanje koliko im je štete nanijeto i šta su iskusili, važan korak na globalnom nivou. Takođe da žrtve i preživjeli znaju da je svijetu stalo, da svijet uviđa činjenicu da je to diglo prašinu na drugoj strani. To je nekako neizbježno cijena toga i možda nikada neće doći do potpunog rješenja u širem smislu. Ali, za recimo, majke Srebrenice, jako mi je drago da je ova odluka donijeta i nadam se da će naći malo utjehe u priznanju genocida na globalnom nivou.
