Linkovi

Top priča BiH

Dan bijelih traka: Roditelji žele spomenik stradaloj djeci Prijedora „dok su još živi“

Obilježavanje Dana bijelih traka, Prijedor, 2020. (Foto: Inicijativa Jer me se tiče)

“Dan bijelih traka” i ove godine širom države i dalje simbolično podsjeća na 31. maj 1992., kada je Krizni štab opštine Prijedor naredio nesrpskom stanovništvu da svoje kuće i stanove označe bijelim zastavama, a ukoliko se kreću gradom da moraju nositi bijelu traku oko ruke.

Za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) ovog perioda prije 29 godina prisjećaju se žrtve i preživjeli.

Nusreta Sivac kaže za BIRN BiH da je 1992. godine živjela u užoj jezgri centra Prijedora, u naselju koje je pretežno bilo naseljeno srpskim stanovništvom, čega je postala svjesna onda kada je to postalo “životno važno za nju”. Podsjeća da su mještani nesrpske nacionalnosti morali okačiti bijelo platno i nositi bijele trake oko ruke kao znak raspoznavanja.

Prilikom kretanja bilo je potrebno proći punkt uz pokazivanje dokumenata i obavezno nošenje bijele trake oko ruke, opisuje Sivac, dodajući da je u to vrijeme u naselju bilo mnogo naoružanih vojnih i paravojnih formacija.

“Nekad sam je, iz onako trenutnog revota, skinula, stavila u tašnu, ali bila sam uvijek na oprezu da ne bih izazvala probleme koji su se mogli kobno završiti. Tako da nosila sam je, naravno, oko ruke, kad odem u banku, kupovinu i prilikom kretanja, i vidjela sam da je ne nosi niko od onih stanovnika tog naselja koji su srpske nacionalnosti”, prisjeća se Sivac, koja je kasnije te godine odvedena i zatočena u logor “Omarska”.

Za nju je “Dan bijelih traka” – za koji kaže da se ne obilježava samo u Prijedoru, već i u drugim gradovima i državama – važna opomena na ono što se desilo i suprotstavljanje negatorima zločina.

Edin Ramulić, čija je porodica stradala tokom ratnih dešavanja u ovom gradu, sjeća se da je 1992. godine stanovništvo na selu gdje je živio bilo je izolovano, te nije imalo informacija o tome šta se dešava u gradu.

“Mi smo već bili u takozvanom getu, mogli smo se kretati unutar sela, nismo mogli izlaziti, dolaziti u grad, samim tim nije nam niko ni javio da mi moramo nositi trake, jer nismo se miješali sa srpskim stanovništvom”, kaže Ramulić, dodajući kako kuće i na selima jesu bile obilježene, a naredbe od Kriznog štaba građani su dobivali putem radija ili putem kombija koji je prolazio kroz naselja i na razglas ih saopćavao.

Ramulić kaže da je u svojoj kući na selu ostao do 20. juna i da nije znao ni za postojanje logora, koji su već bili formirani u maju.

“Mi nismo znali, pogotovo nismo znali za te strahote. Da smo znali, ne bi niko ostao. Upravo je to bio način da se drži to stanovništvo pod kontrolom, da se što manje informacija zna o tome”, objašnjava on, dodajući da se nošenje bijelih traka i isticanje na kućama spori, između ostalog, jer ne postoje fotografije iz tog perioda.

“Ali bukvalno nemamo nijedne fotografije iz Prijedora prije augusta, bar nemamo zvanične. Do dolaska ovih stranih novinara, mi nemamo uopšte snimaka i fotografija, nemamo ni o čemu. Naprimjer, utvrđeno je da je logor ‘Keraterm’ postojao, ali ne postoji nijedna fotografija”, kaže Ramulić.

Masovna stradanja u Prijedoru počela su krajem aprila 1992. godine, kada su srpske snage preuzele vlast. Nakon što je bošnjačko i hrvatsko stanovništvo obilježeno bijelim trakama, kao i njihove kuće i stanovi, uslijedili su napadi na okolna sela, stanovništvo je hapšeno i zatvarano u logore, među kojima su bili “Omarska”, “Keraterm” i “Trnopolje”, a mnogi su u ovim objektima i van njih izgubili živote.

Prema podacima Instituta za traženje nestalih (INO), do sada je pronađeno i identificirano oko 2.588 žrtava s područja Prijedora, a još uvijek se traga za oko 588 žrtava. U Prijedoru je ubijeno 102 djece, od kojih 40 posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni. Najmlađa ekshumirana žrtva je dvomjesečni Velid Softić.

Organizacija “Jer me se tiče” iz Prijedora od 2012. godine obilježava 31. maj mirnom šetnjom učesnika sa bijelom trakom oko lijeve ruke, što je danas organizovano sa ograničenim brojem sudionika zbog epidemioloških mjera donesenih u cilju sprečavanja širenja koronavirusa.

Učesnicima će danas biti pokazana lokacija gdje će biti izgrađen memorijal za 102 stradale prijedorske djece. Kako su naveli iz organizacije, tokom ove godine trebala bi biti pribavljena sva neophodna dokumentacija, te raspisan međunarodni konkurs za idejno rješenje memorijala, koji bi trebao biti izgrađen do obilježavanja idućeg “Dana bijelih traka”.

Incijativa o izgradnji spomenika pokrenuta je krajem 2012. godine, ali su vlasti u Prijedoru godinama odugovlačile, kaže Fikret Bačić, otac dvoje stradale djeca čija tijela do danas nisu pronađena.

Vahida Duratović, koja je izgubila sina Halida, koji je imao 15 godina, kaže za BIRN BiH da bi izgradnja spomenika mnogo značila za nju i za ostale porodice koje su izgubile svoju djecu. Smatra da je spomenik potrebno napraviti što prije “dok je živo ovo još malo ljudi”. Kaže da su porodice iscrpljene i da nemaju snage za borbu, ali da bi spomenik ukazao na to što se desilo.

“Ja sam izgubila dijete od 15 godina, nije bilo punoljetno, nije ništa znalo, išlo u školu. Puno bi mi značilo dok sam živa. To se ne može opisati”, kaže Duratović.

Za zločine u Prijedoru preko 600 godina zatvora

Za zločine u Prijedoru Haški tribunal je osudio 18 osoba na 276 godina zatvora. Pored Radovana Karadžića, bivšeg predsjednika Republike Srpske, osuđenog na doživotnu kaznu, između ostalog, za zločin protiv čovječnosti počinjen na području Prijedora, najviša pravosnažna kazna od 40 godina je izrečena Milomiru Stakiću, bivšem predsjedniku Opštine i Kriznog štaba Prijedor. Vijeće Haškog tribunala je zaključilo da je Stakić imao važnu ulogu u etničkom čišćenju grada i formiranju logora.

Konačna presuda Ratku Mladiću, bivšem komandantu Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS), bit će izrečena 8. juna ove godine. Mladić je 2017. godine prvostepenom presudom Haškog tribunala osuđen na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici, progone Bošnjaka i Hrvata, terorisanje građana Sarajeva i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce, a oslobođen je za genocid u Prijedoru i u još četiri općine.

U augustu 2020. godine iznesene su žalbe na presudu. Odbrana je tada zatražila oslobađajuću presudu po svim tačkama optužnice, dok je Tužilaštvo zatražilo da se on proglasi krivim i za genocid u još pet općina – Prijedoru, Sanskom Mostu, Foči, Kotor-Varoši i Vlasenici.

Na žalbenom ročištu, Odbrana je kazala da su Muslimani koji su se našli na udaru u ovim opštinama činili “relativno mali dio grupe”.

Nermin Karagić, koji je sa 17 godina preživio zlostavljanja i egzekucije, kao svjedok Haškog tribunala svjedočio je na suđenju Ratku Mladiću i tada je ispričao kako je u ljeto 1992. godine preživio dva masovna ubistva Bošnjaka koja su srpske snage počinile u Ljubiji, u blizini Prijedora.

Nakon što je odveden na stadion u Ljubiji, sa drugim zarobljenicima, poredani su uza zid. On je kazao da je tada počelo ubijanje, te opisujući ubijanje zarobljenika koji je stajao do njega, svjedok je izjavio: “Ja sam slučajno okrenuo glavu, kraj mene ga ubijaju. Oni su kundacima njega tukli, bajonetima od tih pušaka.”

Kada je na Karagića došao red, ubijanje je, kako je posvjedočio, zaustavio jedan major. “Tada su htjeli da dovrše i nas. Taj major je rekao: ‘Hoćete li ih vi nositi?’ Tako da su onda prestali da nas ubijaju, pa je nama naređeno da nosimo mrtva tijela u autobus”, kazao je tom prilikom svjedok.

Karagiću je u Ljubiji ubijen otac i sedam rođaka.

Pred Sudom BiH je za zločine nad bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom Prijedora osuđena 21 osoba na ukupno 368 godina zatvora.

Svjedoci koji su svjedočili na prijedorskim predmetima pred Sudom BiH ali i u Haagu, između ostalog, pričali su i o tome kako su morali nositi bijele trake i označavati svoje kuće i stanove bijelim platnom.

Najvišu kaznu pred Sudom BiH za zločine počinjene u Prijedoru dobio je Zoran Babić, koji je osuđen na 35 godina zatvora. Njemu je jedinstvena kazna od 35 godina izrečena nakon što je osuđen zbog učešća u ubistvima muškaraca iz Prijedora na Korićanskim stijenama na planini Vlašić, učešća u strijeljanju muškaraca bošnjačke nacionalnosti u julu 1992. godine ispred džamije u mjestu Čarakovo te zbog ubistava zatočenika prilikom njihovog transporta iz logara “Omarska” na “Manjaču”.

U tom predmetu je s Babićem osuđen i Darko Mrđa, koji je, osim za zlostavljanja zatočenika koji su transportovani u “Manjaču”, proglašen krivim i za zločine u zaseoku Sredice i mjestu Tukovi, za što je dobio 15 godina, te mu je Sud BiH izrekao jedinstvenu kaznu od 20 godina zatvora budući da je u Haškom tribunalu osuđen na 17 godina zatvora zbog učešća u ubistvima na Korićanskim stijenama.

Tokom 2020. godine, Sretko Pavić osuđen je na 11 godina zatvora za ratni zločin počinjen nad civilima na području Prijedora. Pavić je proglašen krivim kao nekadašnji pripadnik Volarske čete 6. ljubijskog bataljona Vojske Republike Srpske (VRS) za učešće u ubistvima pet civila iz porodice Čaušević počinjenim u prijedorskom selu Rizvanovići. Ovo suđenje je obnovljeno nakon što je Apelaciono vijeće ukinulo prvostepenu presudu kojom je bio proglašen krivim za zločine protiv čovječnosti i osuđen na 13 godina zatvora.

Iste godine Apelaciono vijeće Suda BiH je drugostepenom presudom osudilo Boru Milojicu na 16 godina zatvora za višestruka ubistva počinjena u ljeto 1992. na području Prijedora, dok je Želislava Rivića oslobodilo optužbi.

Milojica je drugostepenom presudom proglašen krivim za ubistva pet civila koji su dovedeni na punkt u Hambarinama u julu 1992. godine, kao i za ubistvo još jednog civila dan kasnije. Optužbi za ubistva ovih pet civila drugooptuženi Rivić je oslobođen. Istom presudom Milojica i Rivić su oslobođeni optužbi za ubistvo civila hrvatske nacionalnosti Dragana Begića.

Jedanaest osoba je oslobođeno optužbi za zločine počinjene u Prijedoru, a među njima su Milorad Radaković te Mitar i Rade Vlasenko, koji su krivice oslobođeni u po dva predmeta.

See all News Updates of the Day

Rad Christiana Schmidta i OHR-a zavisit će od dogovora SAD-Evropa

Analitičari: Imenovanje Christiana Schmidta je prilika, ali i rizik
please wait

No media source currently available

0:00 0:07:39 0:00

Sagovornici Glasa Amerike koji su dobro upoznati sa dešavanjima na Zapadnom Balkanu kažu da je imenovanje novog visokog predstavnika prilika da se neke stvari u BiH riješe, ali da može dovesti i do novih problema.

Njemački političar Christian Schmidt, koji bi od 1. avgusta trebao preuzeti ulogu visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini (BiH), do sada nije detaljno komentarisao svoje planove i političku situaciju u BiH. S obzirom da ti planovi zavise od niza faktora, poput dogovora između Sjedinjenih Država (SAD) i evropskih zemalja, u ovom trenutku je teško govoriti da li će biti značajnih promjena u radu Ureda visokog predstavnika (OHR).

Schmidta je na funkciju postavio Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira (PIC) u BiH, 27. maja 2021. godine, uz protivljenje Rusije.

„S jedne strane postoji i veliki rizik, u vezi Rusije“, kaže Majda Ruge, viša saradnica Evropskog vijeća za vanjske poslove sa sjedištem u Berlinu. „Rusija se nije složila sa odlukom Upravnog odbora PIC-a o nominaciji i veoma se jasno tome protivi. Kao što znamo, Rusija svake godine ima glas u odluci o produženju mandata EUFOR-a u BiH i mogla bi to blokirati u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija (UN). Do sada to nije radila“.

Da li je taj rizik vrijedan zaista zavisi od toga šta će Christian Schmidt raditi i šta će njemačka vlada odlučiti da uradi da bi ga podržala u tim naporima. Postoji i mogućnost da neće biti nikakvih promjena, da će se sve nastaviti po starom“, dodaje Ruge.

Iz PIC-a su saopštili da će o imenovanju Schmidta obavijestiti generalnog sekretara UN-a, ali iz Ambasade Rusije u BiH žele da njegov mandat odobri Vijeće sigurnosti, navodeći u saopštenju da on bez toga „neće imati potreban međunarodno-pravni legitimitet i neće se moći smatrati visokim predstavnikom“.

Rusija je jedna od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti i može uložiti veto na odluke ovog tijela, pa i ukoliko ono bude glasalo o visokom predstavniku. S obzirom da Vijeće jednom godišnje obnavlja mandat EUFOR-u, a sadašnji ističe u novembru, Rusija potencijalno može uložiti i veto na produženje vojne misije koju čini oko 600 vojnika.

Tanya Domi, profesorica Škole za međunarodna i javna pitanja na Columbia Univerzitetu u New Yorku, koja je u BiH provela niz godina, radeći između ostalog za misiju OSCE-a, kaže da bi SAD i Britanija već morale raditi na sprečavanju takvog scenarija: „Ne za mjesec dana, nego sada.“

Daniel Serwer, profesor Škole naprednih međunarodnih studija Univerziteta Johns Hopkins iz Washingtona, navodi da je važno pitanje hoće li Schmidt imati ista ograničenja kakva je imao njegov prethodnik, aktuelni visoki predstavnik Valentin Inzko: „Djelimično zbog PIC-a, gdje Rusi imaju poziciju da blokiraju, a djelimično i zbog nedostatka hrabrosti Evropske unije (EU) i SAD da podrže snažniju akciju protiv onih koji se protive jedinstvu i teritorijalnom integritetu BiH. Po mom mišljenju, to je (Milorad) Dodik, a ponekad i Bosanski Hrvati“.

Valentin Inzko, 9. jun 2011.
Valentin Inzko, 9. jun 2011.

Na sastanku u Bonnu 1997. godine, PIC je visokom predstavniku odobrio korištenje tzv. „bonskih ovlaštenja“, što mu, između ostalog, omogućava da smjenjuje zvaničnike koji krše Daytonski mirovni sporazum. Inzko, koji je na funkciji već 12 godina, nije koristio tu opciju.

Ruge kaže da „bonska ovlaštenja“ nisu jednostavan mehanizam i da postoji niz preduslova za njihovo korištenje: „Nije baš da će Christian Schmidt doći i imati svu tu moć u svojim rukama. Tu moć nema on nego sve države koje su važne: SAD, Njemačka, Francuska, Britanija, Turska, pa u jednoj mjeri i Brisel. Ne možete ih koristiti i ne biste ih trebali koristiti ako zaista ne znate kako da se pobrinete da one imaju podršku i da se sprovedu kada budu izazvane. A sigurno će biti izazvane.

Uticaj Rusije: Bosna je Ahilova peta Balkana

Analitičari koji su govorili za Glas Amerike upozoravaju da su potencijalni problemi u kontekstu Rusije njeno tradicionalno protivljenje odlukama i saopštenjima PIC-a, rad na zatvaranju OHR-a, te podrška prijetnjama Milorada Dodika o odcjepljenju Republike Srpske.

„I svi samo stoje okolo, posmatraju to, a ništa se ne mijenja“, kaže Tanya Domi.

Početkom juna ove godine Domi je upravo na ovu temu u Foreign Policy objavila tekst u koautorstvu sa Ivanom Stradner, naučnom saradnicom organizacije American Enterprise Institute iz Washingtona. U njemu se navodi da BiH od 1995. godine nije bila bliža novoj etničkoj krizi, a razlog za to je djelovanje Rusije, čemu je pogodovala nebriga SAD i EU.

Stradner u razgovoru za Glas Amerike kaže da Rusija koristi ranjivost BiH: „Rusija je aktivna u Bosni zato što je Bosna Ahilova peta Balkana, pa samim tim i Evrope“.

Prema njenim riječima, jedan od glavnih ciljeva ove zemlje na Zapadnom Balkanu je sprečavanje euroatlantskih integracija: „Rusija ne želi proširenje NATO-a. (…) Ulazak Bosne u EU također bi bio poguban za Rusiju.“

Njeno mišljenje dijeli Daniel Serwer: „Nisu uspjeli u Makedoniji. Nisu uspjeli u Crnoj Gori, gdje se sada malo svete, ali ne žele da ne uspiju i u BiH“.

Rusija se otvoreno protivi proširenju NATO-a, pa je tako njena Ambasada u BiH 18. marta saopštila: „u slučaju praktičnog zbližavanja BiH i NATO-a naša zemlja će morati reagovati na ovaj neprijateljski korak“, dok je u nedavnoj kolumni za Oslobođenje ambasador Igor Kalabuhov napisao: „iluzorna je nada da će članstvo u NATO-u barem malo ojačati bosanskohercegovačku državnost“.

Stradner objašnjava da to što velike sile nastoje proširiti svoj uticaj na druge države nije novost, ali je problem što Rusija, kao i zemlje poput Kine, Irana i Turske, rade na podrivanju demokratije i stvaranju podjela u društvu, a u BiH to za posljedicu ima i jačanje nacionalizma.

Bitno je napomenuti da ni Bosna, ni Balkan, nisu žrtve Rusije. Jer Moskvi to dozvoljavaju sateliti u tim državama. Njihovi državnici. Tako da Rusija ima svoje satelite u okviru Bosne, kako sa Hrvatske, tako i sa Srpske strane“, kaže Stradner.

Christian Schmidt nakon sastanka sa ministrima vanjskih poslova Njemačke i BiH, Heikom Maas i Biserom Turković, u Berlinu, 9. marta 2021.
Christian Schmidt nakon sastanka sa ministrima vanjskih poslova Njemačke i BiH, Heikom Maas i Biserom Turković, u Berlinu, 9. marta 2021.

Ruski zvaničnici redovno govore da je vrijeme za zatvaranje OHR-a, te da se sve strane u BiH samostalno dogovaraju oko budućnosti.

PIC je za ukidanje OHR-a još 2008. godine postavio tzv. „5+2 uvjeta“, među kojima su: raspodjela imovine između države i drugih nivoa vlasti, rješenje za vojnu imovinu, kao i snažnija vladavina prava. Međutim, mnogi od tih ciljeva još nisu ispunjeni i na njima se malo radi.

Majda Ruge kaže da OHR ne bi trebao dobiti veću ulogu, nego da bi trebao biti fokusiran na obavljanju uloge koju već ima, odnosno, implementaciju Daytonskog mirovnog sporazuma, osiguravanju da se ne podriva suverenitet BiH, kao i napredak na agendi „5+2“, koja je, prema njenim riječima, pomalo već i zastarila.

Stradner navodi da bi gašenje OHR-a u ovom trenutku bila „jedna od najgorih stvari koja može da se desi u Bosni“, te dodaje: „OHR mora da se vrati na ono što je nekad bio. Davati vlast lokalnim političarima u vrijeme ovakve podijeljenosti nije baš najpametnije i mislim da EU, kao i Amerika, i druge zemlje, treba da imaju veliku ulogu da zaista vrate Bosnu na pravi put“.

Odnosi između SAD i Evrope su ključni

Sagovornici Glasa Amerike uglavnom su saglasni da će odnosi SAD i Njemačke, te drugih evropskih sila, u velikoj mjeri uticati na rad OHR-a i ono što će se dalje dešavati u BiH. SAD su podržale imenovanje Christiana Schmidta.

SAD čestitaju Christianu Schmidtu na imenovanju za narednog visokog predstavnika u BiH. Zahvaljujemo se ambasadoru Inzku na službi i radujemo se nastavku partnerstva na podršci implementacije Daytonskog mirovnog sporazuma“, napisao je na svom zvaničnom Twitter nalogu Ned Price, glasnogovornik State Departmenta.

Stradner navodi da su se odnosi EU-SAD popravili izborom Joe Bidena za američkog predsjednika, s obzirom da njegova administracija ima želju za jačanje transatlantskih veza. Ipak, upozorava da SAD i dalje imaju druge prioritete i unutrašnje probleme.

„Često ljudi na Balkanu misle da se svjetska politika vrti oko Balkana, ali to je daleko od istine“, kaže Stradner. „Hladni rat je prošao, zemlje bivše Jugoslavije nisu više prioritet ovdje. Živimo u jednom potpuno novom svijetu, sa novim bezbjednosnim izazovima. Tako da ako se Balkan ne prilagodi tome, neće ni svijet Balkanu. (…) Balkan je tu ukoliko se uklapa u jedan od naših prioriteta.“

U tom smislu, dodaje Stradner, Balkan bi trebao biti prioritet Evrope, ali i ona ima svojih problema: od neusaglašene spoljne politike i toga ko donosi odluke – Brisel, Pariz ili Berlin – preko rasta populizma i desnice, pa do pitanja da li EU uopšte želi proširenje. Istovremeno, kaže ona, pitanje je i da li zemlje Balkana žele ulazak u EU.

Angela Merkel i Joe Biden, tada potpredsjednik SAD, Berlin, 1. Februar 2013.
Angela Merkel i Joe Biden, tada potpredsjednik SAD, Berlin, 1. Februar 2013.

Serwer navodi da BiH ne treba da brine da li je EU sada spremna da je prihvati za članicu, nego da li će biti spremna za deset godina, kada će Evropa to možda željeti: „Oni koji su pametni, ostaju uz EU ambiciju, bez obzira na to šta se dešava u EU, te uz NATO ambiciju, bez obzira na to šta se dešava u NATO-u“.

„Prestanite se brinuti za ono što se dešava u EU i počnite se brinuti o tome šta se dešava u BiH i zašto Jakob Finci ne može biti predsjednik”, dodaje Serwer.

Presudom iz decembra 2009. godine, Evropski sud za ljudska prava je ocijenio da je Ustav BiH diskriminatoran prema manjinama koje ne mogu da se kandiduju za Predsjedništvo i Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH, po tužbi Derve Sejdića i Jakoba Fincija. Vlasti BiH do danas nisu sprovele presudu.

Mislim da je potrebna snažnija zajednička akcija EU i Amerike. A Schmidt bi trebao biti instrument te akcije“, kaže Serwer.

Jedna od tema koje su u proteklom periodu izazvale niz polemika jeste pojava dokumenata, tzv. non-papera, od kojih su neki navodno pozivali i na promjene granica u BiH, ali i na drugim mjestima na Zapadnom Balkanu.

To je užasna ideja“, navodi Domi. „Predložiti sjeckanje Zapadnog Balkana i razmjenu teritorija je kao potpaljivanje drveta koje već gori.

Vjerujem da je to izuzetno opasno, ali i nerealno“, kaže Serwer. „Promjene granica bilo gdje na Balkanu znače promjene granica svugdje, tu, ali i na drugim mjestima. A to znači rizikovanje stotina hiljada ljudskih života.“

Nove sankcije zbog korupcije?

Prema riječima Majde Ruge, nema mnogo suštinskih tačaka u kojima se Washington, Brisel i Berlin ne slažu oko onoga šta žele postići u BiH, ali neslaganje postoji u instrumentima koji se za to koriste. Kako kaže, za razliku od EU, SAD su uvijek bile spremnije da zaista koriste moć, npr. nametanjem sankcija.

U ovom trenutku, SAD imaju javno objavljene sankcije protiv 115 fizičkih i pravnih lica iz BiH, koje se uglavnom odnose na zabranu putovanja, blokiranje imovine u SAD ili zabranu poslovanja sa američkim firmama i državljanima. Veći dio sankcija odnosi se na ratne zločine i opstrukcije Daytonskog mirovnog sporazuma u postratnom periodu, a tek manji dio ih je izrečen u skorije vrijeme, uključujući sankcije bivšim i sadašnjim zvaničnicima Miloradu Dodiku, Amiru Zukiću i Nikoli Špiriću.

Početkom juna 2021. godine, Joe Biden je potpisao uredbu kojom je produžio uslove za održavanje postojećih sankcija zemljama Zapadnog Balkana, ali i proširio osnove za uvođenje novih, uključujući: korupciju, kršenje ljudskih prava, prijetnje miru i stabilnosti i dr. Do objave ovog teksta, nisu najavljene nove sankcije.

Mislim da je ovo fantastični korak jer Republikanci i Demokrate se ne slažu oko mnogih stvari, ali ovo je jedna u kojoj su se apsolutno složili“, kaže Stradner. „Ja bih rekla da je ovo dobar znak jer odliv mozgova i siromaštvo su posljedica velike korupcije. Usljed korupcije, ne možemo ni da govorimo o demokratiji. Ako želimo snažan Balkan, ovo je prvi korak koji mora da se riješi.

Ruge slično razmišlja: „Ako želimo izdvojiti najvažniji faktor iza opstrukcije, nefunkcionalnosti i nespremnosti elita da sprovedu reforme i krenu naprijed ka funkcionalnosti, rekla bih da je to korupcija, kleptokratija – i to ne bilo kakva, nego visoka korupcija izabranih zvaničnika.“

Ruge kaže da je problem u tome što su američke sankcije u mnogim slučajevima više simboličke prirode nego što su efikasne: „Većina imovine koju ovi političari imaju, koja je vjerovatno isisana iz javnih budžeta, nalazi se u Evropi i evropskim bankama. Tako da ako želimo da vidimo efikasniji skup podsticaja, Evropljani se definitivno moraju pridružiti. Oni se nikada nisu pridružili sankcijama protiv Dodika. Nikada se nisu pridružili američkim sankcijama Špiriću.“

Ostali sagovornici Glasa Amerike također navode da bi od velike važnosti bilo da Evropa isprati američke sankcije.

Ruge podsjeća da je 2011. godine Vijeće EU usvojilo okvir za uvođenje restriktivnih mjera osobama koje podrivaju Daytonski mirovni sporazum, suverenitet i teritorijalni integritet BiH, ali da one nikada nisu korištene jer je teško postići slaganje svih EU članica. Ukoliko je nemoguće postići konsenzus unutar EU, kaže ona, možda bi se grupa ključnih država mogla složiti oko uvođenja sankcija.

Ruge napominje da strateški pristup i mogućnost kredibilne prijetnje u stilu „ako ne uradite A, dogodit će se B“ mogu da budu i efikasniji nego uvođenje sankcija bez postizanja stvarnog cilja.

U konačnici, slažu se sagovornici Glasa Amerike, ukoliko se problemi u BiH budu ignorisali, postajat će još gori, ali sve zavisi od političke volje zapadnih zemalja da se njima pozabave i da stanu iza novog visokog predstavnika.

Trebala bi nam biti važna demokratija na Zapadnom Balkanu“, kaže Tanya Domi. „Jer ako ne uspijemo, znamo istoriju, postoje centripetalne sile, ne samo ljudi koji su nacionalisti u regionu, nego i vanjske sile, koje nisu prijetnje samo BiH i Zapadnom Balkanu, nego prijetnje za sigurnost Evrope, tako da je u interesu SAD da Bosna napreduje.

Pakistanac kojem je BiH nova domovina

Pakistanac kojem je BiH nova domovina
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:16 0:00

Dva člana Predsjedništva BiH kažu da je odluka Skupštine Crne Gore prijateljski čin, BiH i Srbija da učine isto

Članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić, Milorad Dodik i Šefik Džaferović (Foto: Predsjedništvo BiH)

Članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić i Šefik Džaferović pozdravili su odluku Skupštine Crne Gore kojom je izglasana Rezolucija o zabrani negiranja genocida u Srebrenici

"Smatram to civilizacijskim činom posebno zbog činjenice da se time zabranjuje negiranje genocida. Bosna i Hercegovina i Srbija bi morale učiniti isto", kazao je Komšić.

Za Džaferovića usvajanje Rezolucije "predstavlja civilizacijski iskorak i neizmjeran doprinos obnovi povjerenja, te jačanju mira i stabilnosti u regionu".

"Zato pozdravljam ovu odluku Skupštine Crne Gore i doživljavam je kao iskren i prijateljski čin", poručio je.

Skupština Crne Gore, uz podršku opozicione Demokratske partije socijalista, izglasala je 17. juna Rezoluciju o zabrani negiranja genocida u Srebrenici.

Izglasana je i smjena ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimira Leposavića zbog negiranja genocida u Srebrenici.

Za Rezoluciju kojom se zabranjuje negiranje genocida u Srebrenici glasalo je 55 poslanika, što je dvotrećinska većina u parlamentu.

Za Rezoluciju glasali su poslanici opozicije - Demokratska partija socijalista na čijem je čelu predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, Socijaldemokratska partija, Socijaldemokrate, Bošnjačka i albanske nacionalne stranke, kao i poslanici vladajućeg Građanskog pokreta URA i Demokratske Crne Gore.

Rezoluciju o Srebrenici predložila je Bošnjačka stranka, uz podršku grupe opozicionih poslanika.

Rezolucijom Skupština Crne Gore potvrđuje da je u Srebrenici počinjen genocid u julu 1995. godine, u kojem je stradalo više od 8.000 civila bošnjačke nacionalnosti. Zločine su počinile snage Vojske Republike Srpske i paravojnih snaga iz Srbije.

Skupština Crne Gore Rezolucijom osuđuje izjave, postupke i politike koje negiraju ili dovode u pitanje da se u Srebrenici desio genocid, a 11. juli se proglašava Danom sjećanja na žrtve Srebrenice.

U tom bosanskohercegovačkom gradu i okolnim opštinama ekshumirane su 94 masovne grobnice, a posmrtni ostaci više od 6.900 žrtava su identifikovani.

Još se traga za više od 1.000 nestalih.

Od 2003. godine u Memorijalnom centru Potočari obavljeno je 20 kolektivnih dženaza. U proteklih 18 godina ukopane su 6.652 identifikovane žrtve genocida.

Život u kolektivnim centrima: "Odem u Ministarstvo, samo se iznerviram"

Život u kolektivnim centrima: "Odem u Ministarstvo, samo se iznerviram"
please wait

No media source currently available

0:00 0:01:57 0:00

"Zeleni Nobel" za hrabru ženu Kruščice Maidu Bilal

Maida Bilal, žena iz Kruščice.

Maida Bilal pretrpjela je premlaćivanje i uznemiravanje kada je provela više od 500 dana čuvajući mjesto na kojem je bila planirana minihidroelektrana na rijeci Kruščici s grupom žena iz njenog sela prije poništavanja građevinskih dozvola.

Ta bitka u srednjoj Bosni mogla se dobiti još u decembru 2018. godine, ali ona je i dalje na prvoj liniji borbe protiv drugih predloženih minihidroelektrana širom balkanskih zemalja i sada je počašćena "zelenim Nobelom".

Četrdesetogodišnjakinja je proglašena evropskom dobitnicom Goldmanove nagrade za okoliš 2021. godine, nagrade koja odaje priznanje pionirima iz oblasti zaštite okoliša iz šest regija širom svijeta.

"Branili smo rijeku 503 dana, fizički 24 sata dnevno", rekla je Bilal za Reuters. "Ako zatreba, čuvaćemo je još 5.300 dana."

U ljeto 2017. mještani su spriječili strojeve da pređu drveni most na putu do gradilišta, rekavši da bi projekt uništio okoliš.

Bilal je rekla da su podnijeli napad policije za koju kaže da ih je prisilno premjestila zbog kršenja javnog reda i mira.

Ali borili su se dalje, a nakon što su nakon godinu i po dana dozvole za gradnju oduzete, most je preimenovan i nosi ime po ovim ženama: "Most hrabrih žena Kruščice".

"Izgubila sam posao, izgubila sam prijatelje, kćer su maltretirali u školi", rekla je Bilal, inače školovana ekonomistica. "Lagala bih kad bih rekla da je lako, ali onda sam to učinila uprkos svemu. Imam kćerku i ne želim da se ona odrasla suočava s istim problemom kao i njena majka."

Žene Kruščice: Srcem protiv investitora i policije
please wait

No media source currently available

0:00 0:03:29 0:00

Virtualna ceremonija dodjele nagrada pozdravila jedobitnike: "Ovi svakodnevni heroji pokazuju snagu osnovnog aktivizma u borbi za zaštitu naše planete."

Nakon rata devedesetih godina u BiH, zemlji poznatoj po planinskim rijekama i netaknutoj prirodi, došlo je do velikog razvoja minihidrocentrala, a broj izgrađenih, planiranih ili minihidrocentrala u izgradnji je 454 projekta.

Vlasti kažu kako je to dio njihovog plana za proizvodnju više energije iz zelenih resursa.

Federacija BiH, entitet u kojem se nalaze Kruščica i mjesto posljednjih protesta protiv izgradnje minihidrocentrala, u aprilu je predložila zabranu gradnje ovih postrojenja, ali parlament to još treba odobriti. To je postupak koji bi mogao potrajati godinama .

Postupak je odgođen je zbog sukobljenih interesa političkih stranaka i s njima povezanih investitora.

Učitajte još

XS
SM
MD
LG