Na samom početku pandemije COVID-19, smatralo se kako samo starije osobe i osobe koje su hronični bolesnici imaju visok rizik obolijevanja i smrtnog ishoda usljed infekcije novim koronavirusom, SARS-CoV. Tvrdilo se kako djeca ne mogu oboljeti, što je utjecalo na to da neke zemlje, poput Srbije, odugovlače s mjerom zatvaranja škola i vrtića. U BiH i Hrvatskoj se vrlo rano počelo s obustavom nastave i prelaskom na online nastavu, prije svega zbog mišljenja da su škole i vrtići kolektivi, u kojima se u zatvorenom prostoru nalazi mnogo osoba, što povećava rizik zaraze respiratornom infekcijom. Vrlo brzo su i one zemlje koje nisu obustavile nastavu prešle na taj režim.
Zatim je postalo jasno kako djeca, pa čak i mala djeca i novorođenčad ipak mogu oboljeti, a sa shvatanjem kako postoje osobe koje mogu biti asimptomatski nosioci virusa, naučnici su smatrali kako upravo djeca mogu biti u ovog grupi. I ne samo to – javili su se i slučajevi infekcije u kojoj su djeca dobijala simptome nalik na Kawasakijev sindrom, tešku upalu krvnih sudova, kao posljedicu infekcije novim koronavirusom, a zabilježeni su i smrtni slučajevi u populaciji djece i tinejdžera. Prema podacima o oboljelim u novom porastu slučajeva u BiH, to su uglavnom osobe mlađe od 35 godina.
Ipak, prema podacima iz Kine, Italije i SAD, tek nešto oko 2% slučajeva COVID-19 čine osobe mlađe od 18 godina. Struge strane, jedna studija koja je proučavala domaćinstva u kineskom gradu Shenzhen, objavljena u žurnalu Lancet krajem aprila pokazala je kako djeca mlađa od 10 godina imaju iste šanse kao odrasli da obole od COVID-19, ali da su im simptomi mnogo lakši. Podaci o oboljelima iz Švicarske pokazuju kako su djeca ipak nešto manje obolijevala. Dakle imamo puno studija, puno primjera koji pokazuju čak kontradiktorne stvari te će se sve ove studije i podaci morati sravniti kako bismo bolje shvatili šta se dešava.
Ono što znamo o samom SARS-CoV-2 je, između ostalog, i to da se protein envelope ovog virusa, ključan za prodor u ljudske ćelije – „S protein“ ili „spike“ vezuje za receptor koji zovemo angiotenzin-konvertirajući enzim 2 (ACE2). Ovaj receptor, koji je također protein, zapravo na taj način predstavlja „otvorena“ vrata za virus. Međutim, nedavno je u JAMA objavljena studija kako je kod djece u nosu (nazalni epitel) manja ekspresija ACE2, što dovodi do manje zaraženosti i manje stope obolijevanja.
I ne samo to – naučnici sada imaju hipotezu kako je endotel, „unutrašnji epitel“ organa, poput krvnih sudova, kod djece znatno zdraviji i virus teže prodire u ćelije. Naime, šuplji organi, poput crijeva, želuca i krvnih sudova imaju sloj ćelija koji ih oblaže, a koji zovemo endotel. Kada endotel organa nije zdrav, dešavaju se različite bolesti i upalni procesi koji imaju posljedice na cijeli organizam. Kao da zdraviji krvni sudovi djecu štite od COVID-19, posebno od teških oblika infekcije, za koje su karakteristično zgrušavanje krvi koje vodi srčanim i moždanim udarima. Virus, prema jednoj hipotezi kardiologa Franka Ruschitzke iz Univerzitetske bolnice u Cirihu, iznijetoj u Lancetu, može inficirati i endotel arterija, ali kako su kod djece ovi krvi sudovi zdraviji i endotel im nije oštećen, tako i rjeđe imaju komplikacije pri ovoj infekciji.
Ovo bi značilo da su djeca zaista u manjoj opasnosti, ali nisu potpuno zaštićena od COVID-19. Mišljenja stručnjaka povodom ponovnog otvaranja škola i vrtića kao opravdane mjere popuštanja nakon strogo režima u većini zemalja s ciljem da se spriječi preoptrećenje zdravstvenog sistema su podijeljena. Jedni smatraju kako su djeca manje rizična i ne predstavljaju opasnost za transmisiju infekcije, dok drugi smatraju kako postoje dokazi da djeca mogu nositi virus bez simptoma i onda ga prenijeti ukućanima, naročito onima koji su u rizičnim grupama. Mjera ponovnog otvaranja vrtića je ujedino i ekonomska mjera koja bi omogućila roditeljima male djecu povratak na posao, jer ovi roditelji često nemaju koga da im čuva djecu.
Međutim, dok god postoji transmisija infekcije u zajednici, postoji opasnost da djeca, kao i odrasli, budu zaražena ili da „prebole na nogama“ infekciju, možda čak maskiranu kao neko drugo respiratorno oboljenje i šire virus.
Također, zabilježeno je kako djeca – konkretno, slučaj jednog devetogodišnjaka iz klastera povezanog sa skijalištem u francuskim Alpama – mogu pokazivati simptome, ali da ne šire signifikatno infekciju. U ovom slučaju, dijete nije posebno širilo infekciju ni u školi. Smanjen rizik transmisije se može povezati i sa načinom života u modernim „zapadnjačkim“ porodicama, pogotovo u ekonomski imućnijim, gdje se obično ne događa da u jednom domaćinstvu na nekoliko desetaka kvadratnih metara živi veći broj ljudi, različitih generacija. Također, za sada viđamo uglavnom transmisiju koja dolazi od bolesnika sa izraženim simptomima infekcije, dok se o asimptomatskom prenosu bolesti još nedovoljno zna, smatra se da prenos bolest s njih nije značajan, ali to ne mora značiti da ne postoji.
Biće potrebno još studija raširenosti infekcije među djecom, pomoću seroloških testova, kako bi se utvrdio obim infekcije u ovoj populaciji, ali i proučavanja da li je bilo značajnog prenosa infekcije sa zaražene djece.
Ovakva istraživanja će mnogo pomoći u donošenju odluka za buduće valove infekcije. Djeca su mnogo izgubila zatvaranjem škole: ne radi se tu samo o nastavi, koja se uspijevala odvijati online, nego i o socijalizaciji, potrebi za igrom i fizičkom aktivnošću te su stroge mjere, mada opravdane u trenucima nedostatka naučno potkrijepljenih informacija, najviše pogodile djecu, kako malu, tako i učenike, ali i njihove roditelje.
