Cikloturizam je najbrže rastuća grana turizma u svijetu, a mnogi Banjalučani su ga prepoznali kao zdrav, siguran i ekološki održiv oblik putovanja.
Oni koji putuju na ovakav način ističu da BiH ima savršene uslove za razvoj u tom pravcu.
Ono što BiH nema je strateško planiranje.
Tako je Banja Luka 1965. godine imala 73.000 stanovnika, 40.000 bicikala i savršene geografske uslove za razvoj biciklističke infrastrukture.
Narednih decenija, planiranjem saobraćajne infrastrukture, ceste su zauzeli automobili, navike Banjalučana su se mijenjale, a bicikli su obično završavali u podrumima.
Masovni povratak dvotočkaša na ulice Banja Luke bio je cilj Tihomira Dakića, predsjednika Centra za životnu sredinu, koji je prije više od 20 godina aktivno počeo da koristi bicikl kao prevozno sredstvo. Vožnje po gradu vremenom su se pretvorile u putovanja po regionu i Evropi.
„Kada sam počeo voziti bicikl većina prijatelja u Banjaluci me ismijavala. To je tako ovdje, kad radiš stvari koje ne radi većina odmah nisi normalan. Međutim, malo po malo ljudi su počeli da se priključuju i voze bicikle, a danas imamo i ljude koji putuju na biciklu. Mnogo je važno da imamo bh. cikloturiste, pa makar vozili samo po BiH“, kaže Dakić u razgovoru za Glas Amerike.
Među mladim cikloturistima je i Jelena Trbić, studentkinja iz Banja Luke, koja kaže da su joj vožnje po naselju i gradu iz zabave prerasle u avanturu, te je s nekoliko prijateljica počela istraživati koliko daleko može stići na biciklu.
Prelaskom granica prigradskih naselja, a zatim i opština izazov je postojao sve veći.
„Na prvih 50 kilometara niko od prijatelja nije želio da me prati tako da sam sama oborila rekord od preko osamdeset pređenih kilometara biciklom“, priča Jelena za Glas Amerike.
Uslijedile su ture do Srbca, Prijedora i Kotor Varoša, ali prvi put koji smatra putovanjem na biciklu je tura s prijateljicom do Doboja kada su prešle 100 km u jednom pravcu.
„Nismo imale nikakvu posebnu biciklističku opremu, niti naviku da se mimoilazimo sa automobilima i kamionima na magistralnim putevima. Tako da smo pronašle put koji prati željezničku prugu i vodi kroz sela, čak malo i skraćujući putovanje. Nakon deset sati, uz pauze, stigle smo u Doboj i zaista smo se osjećale kao da smo postigle nešto naizgled nemoguće. Ubrzo sam sama stigla u Doboj za pet sati bez pravljenja pauza“, kaže ona.
Bicikl je povezao i sa današnjim momkom koji živi u Kalinovcu u Hrvatskoj, a koji je na ovaj način proputovao veći dio Evrope. S njim je prvi put na biciklu prešla i državnu granicu, te stigla do Mađarske, Srbije i Hrvatske. Sada redovno putuju jedno drugom biciklom na relaciji Kalinovac – Banja Luka.
„'Sky's the limit' kada se otkriju čari bicikla. Postoji nešto istinski posebno u stizanju na daleki, naizgled nedostižni cilj koristeći samo sopstvenu snagu i ne zaviseći ni od goriva ni od struje“, objašnjava Jelena.
Ističe da su benefiti putovanja biciklom čuvanje okoline, štednja i održavanje i jačanje fizičke forme, ali da je njena motivacija prvenstveno bila u avanturi, slobodi i nezavisnosti koju takav vid putovanja pruža.
Ovog ljeta s momkom planira da se zaputi sve do Norveške kroz Mađarsku, Češku, Poljsku, Njemačku, Švedsku i možda Dansku.
„Prvi put kad sam iskusila seoske ceste prigradskih naselja i obližnje prirode, shvatila sam koliko je zapravo opasnije biciklirati po gradskim površinama nego izaći na otvoreni put. I problem nije samo loša infrastruktura, nego u prvom redu slaba osviještenost vozača o biciklistima i njihovoj ulozi u saobraćaju“, objašnjava ona.
Dakić kaže da je ponosan na mlade ljude poput Jelene, koji su zavoljeli cikloturizam. On ističe da je BiH zemlja, koja bi razvojem cikloturističkih ruta, mogla postati vrlo interesantna destinacija za evropske cikloturiste.
„Pokušavamo to realizovati s nadležnim ministarstvima. Kao što su nas nekad blijedo gledali kad smo pričali o biciklističkim stazama, sada nas blijedo gledaju kad pričamo o cikloturizmu, a to su ljudi koji bi trebalo da zagovaraju te stvari. Hrvatska ima nacionalne cikloturističke ture, a i Srbija ih završava. Ne vidim zašto BiH ne bi imala svoje i zašto uvijek u svemu moramo biti posljednji“, priča Dakić.
Da bi se situacija promijenila on ističe da su potrebe izmjene Pravilnika o saobraćajnoj infrastrukturi koji je star više od 15 godina.
„Pravilnik treba da se mijenja svakih pet godina. U pandemiji se toliko stvari mijenjalo, ljudi su razmišljali o integraciji, reintegraciji, proširenju pješačkih zona i davanju prednosti biciklističkom saobraćaju u odnosu na motorni. Mi čekamo da sve to neko tamo pokrene u institucijama, a suočeni smo s blokadama, niko se ne pokreće“, objašnjava Dakić.
U Banja Luci je kako kaže u planu izgradnja Plana održive urbane mobilnosti koji bi trebao da obuhvati sve elemente, a takođe je u toku projekat finansiran od strane Švedske ambasade koji ima za cilj da se napravi neka mala strategija razvoja biciklističkog saobraćaja.
„Prostora za to ima dovoljno, međutim, Banja Luka nije odlučila da bude grad ugodan za građane, nego za investitore. Isto tako ne postoji politička hrabrost da se poveća cijena parkinga u centru grada. Većina političara su kukavice koje ne donose nikakve novitete. Mi smo predali zahtjev za uspostavljanje dvosmjernog biciklističkog saobraćaja u Srpskoj ulici, ali se mora izbaciti 80 parking mjesta. Međutim, pobunilo se 10 vlasnika lokala i oni su jači od Gradske uprave“, objašnjava Dakić.
Ipak, na radost biciklista, nakon deset godina borbe, u Banja Luci su crvenom bojom obilježene biciklističke staze i prelazi na području grada.
„Ovo je veliki korak za Gradsku upravu, a mali korak za bicikliste“, kaže kroz smijeh Tihomir Dakić.
Jelena Trbić pozdravlja ovaj potez, jer crvene trake zamišljenim vozačima, ipak, privuku pažnju. Za nju je, kako kaže, biciklistička infrastruktura važna, ali ne i osnovna.
„Osnovna je kultura, a nje nažalost ovdje imamo malo. Kultura vozača i broj biciklista su uzajamno povezani. Rješenje je u povećanju broja biciklista“, smatra Jelena.
Za razliku od prije dvije decenije kada je bio jedan od rijetkih koji je u Banjaluci koristio bicikl, Dakić ističe da i bez neke biciklističke infrastrukture, danas imamo hiljade biciklista na cesti, koji su doveli i do značajnije mirnijeg saobraćaja.
„Kultivacija čovjeka na ovim prostorima traje jako dugo. Kada su ukinute vize i kad su ljudi počeli putovati, tek onda kreće njihova reakcija na korištenje bicikla, jer su vidjeli biciklističke staze u EU i ljude koji svakodnovno koriste bicikle. Ljudi sa ovog prostora su neinformisani, neobrazovani i zatvoreni, da bi se otvorili moraju putovati“, smatra Dakić.
Na promociji cikloturizma nastavlja da radi i u 40-tim. Sa kolegom Draganom Kabićem biciklom je ove godine stigao i do Ljubljane na „Velo-city 2022“, vodeći događaj Evropske biciklističke federacije, koji decenijama ima vrijednu ulogu u promovisanju biciklizma kao održivog i zdravog prevoznog sredstva.
„Nažalost, realizacija nekih ideja u BiH ide jako sporo. Morate žrtvovati svoj život, ostati ovdje i uticati na te prve korake, koji su najteži, a onda gledati kako mlađi preuzimaju i nastavljaju dalje. Meni je drago kad vidim mlade ljude koji to razumiju, iako ih ima malo, oni koračaju dalje od nas“, kaže Dakić.
