Linkovi

Top priča BiH

Godišnjica smrti sarajevskih Romea i Julije: Trajni simbol ratne tragedije

Nadgrobni spomenik Bošku i Admiri, april 2002.

Boško Brkić i njegova djevojka Admira Ismić, ubijeni su 19. maja 1993. godine u Sarajevu. Od tada, njihovo ubistvo simbol je ratnog stradanja u Bosni i Hercegovini. Ni nakon 28 godina niko nije osuđen za ovaj zločin. 

Mark H. Milstein, američki fotoreporter tog je 19. maja 1993. obilazio Sarajevo u društvu japanskog TV kamermana i američkog novinara. U to vrijeme, srpske snage držale su Sarajevo pod opsadom već više od godinu dana. Milstein i njegove kolege, odlučili su da obiđu prvu liniju u blizini Vrbanja mosta, piše BIRN BiH.

“Iznenada se, na 200 metara ispred nas, pojavio srpski tenk i otvorio vatru iznad naših glava. Utrčali smo u najbližu zgradu u koju smo se sakrili sa grupom bh. vojnika”, prisjeća se Milstein.

“Jedan od vojnika viknuo je da pogledam kroz prozor, pokazujući na djevojku i mladića koji su pretrčavali most. Zgrabio sam fotoaparat, ali bilo je prekasno. Ležali su pogođeni mecima.”

Milsteinova fotografija njihovih mrtvih u blizini mosta postala je poznata, posebno nakon što je Kurt Schork, američki dopisnik Reutersa, četiri dana kasnije objavio reportažu “Romeo i Julija u Sarajevu”.

“Dvoje ljubavnika leže mrtvi na obalama rijeke Miljacke u Sarajevu, u smrtnom zagrljaju. Boško Brkić i Admira Ismić, oboje stari 25 godina, ubijeni su hicima u srijedu dok su iz opkoljenog glavnog grada Bosne i Hercegovine pokušavali pobjeći u Srbiju”, napisao je Schork.

“Simpatije još iz školskih dana, on je bio Srbin, a ona Muslimanka. Bosanska vlast optužila je srpske vojnike da ih je ubila, dok srpske snage insistiraju da je upravo bosanska vojska odgovorna za ovaj čin.”

Mediji širom svijeta odmah su preuzeli priču o paru različitog etničkog porijekla čija će smrt postati simbol tragedije rata u BiH i nasilnog raspada jednog multietničkog društva.

‘Bili su skupa u životu i smrti’

Admira Ismić i Boško Brčkić neposredno nakon završetka srednje škole 1985. Godine, Sarajevo.
Admira Ismić i Boško Brčkić neposredno nakon završetka srednje škole 1985. Godine, Sarajevo.

Žaneta Orešković i Alma Vejzović, školske prijateljice Boška i Admire, svjedočile su ovoj ljubavi mnogo prije nego što će ostatak svijeta saznati za njihovu tragičnu smrt.

“Admira je bila skromna, inteligentna i veoma uspješna učenica srednje škole. Boško je uvijek bio nasmijan, spreman na šalu, vrlo vedar tinejdžer. Bili su simpatičan, mladi zaljubljeni par”, priča Orešković.

Vejzović je Admiru upoznala u osnovnoj školi.

“Upoznali smo se preko zajedničkih prijatelja i skupa se upisale u Treću gimnaziju 1982. godine. Tada sam upoznala Boška. Admira i Boško su bili najsretniji i najzaljubljeniji par kog poznajem. Bili su skupa u životu, i sada u smrti”, kaže Vejzović.

Nagrađivani dokumentarac “Romeo i Julija u Sarajevu”, koji je napisao i režirao John Zaritsky 1994. godine, detaljno opisuje život i smrt Boška i Admire.

U filmu obje porodice svjedoče o ljubavi njihove djece uprkos različitim vjerskim pripadnostima.

“Admira za mene nije bila drugačija jer je Muslimanka. Ona je za mene bila djevojka moga sina, koju on voli, i koju sam ja zavoljela”, tvrdi Brkićeva majka Rada.

“Većina nas je posmatrala ljude samo kao ljude, a ne kojoj nacionalnosti pripadaju. Oni koji ne misle kao mi, prouzrokovali su ovaj rat. Nas nije bilo briga za nacionalnost. To nam ništa nije značilo”, dodaje Admirina majka Nedreta.

U filmu se navodi da je Rada Brkić od ranije bila udovica. Sarajevo je napustila početkom rata i pridružila se starijem sinu u Kruševcu u Srbiji.

Boško Brkić planirao je ostati u Sarajevu sa svojom djevojkom Admirom i prijateljem Mišom Ćukom, Srbinom koji je bio pripadnik Armije BiH, koja se borila protiv Vojske Republike Srpske (VRS). Ćuk je živio s njih dvoje u Brkićevom stanu.

U dokumentarnom filmu se dalje objašnjava da je u proljeće 1993. godine, bez da je prethodno obavijestio Boška, Ćuk tajno napustio Sarajevo, dezertirajući iz Armije BiH. Prešao je na teritoriju pod kontrolom Vojske Republike Srpske.

“Ćuk je napustio grad noseći pušku, dvosmjerni radio, i tajne vojne šifre njegove jedinice Armije BiH. Boško je ostavljen da se nosi sa posljedicama dezertiranja njegovog prijatelja”, napominje se u Zaritskyjevom dokumentarcu.

“Početkom maja [1993.] Boško je primio obavijest kojom mu je naređeno da se javi na ispitavanje u mjesnu policijsku stanicu. Bojao se najgoreg. Boško je imao 72 sata da se prijavi, ili će biti uhapšen.”

‘Sve što se desi Božija je volja’

Devetnaestog maja 1993. godine, Boško i Admira odlučili su da pobjegnu u dio Sarajeva pod srpskom kontrolom, a odatle da krenu u Srbiju. Admira je majci ostavila pismo.

“Draga mama, mi odlazimo večeras i sve što se desi Božija je volja. Zvaću te čim pređemo tamo”, obećala je u pismu, koje u dokumentarnom filmu čita Nedreta Ismić.

“Boško i ja smo pričali, kad se rat završi, vratit ćemo se u Sarajevo. Sve će biti kao prije, kao da rata nije bilo. Ne brini za mene. Brini o sebi, tako će meni biti lakše. Volim te mnogo”, posljednje su Admirine napisane riječi.

Film dalje pripovijeda kako su dva srpska vojnika koja su nekada živjela na Koševskom Brdu u Sarajevu, obojica Boškovi prijatelji, organizovali bijeg Boška i Adnure u dogovoru sa Ismetom Bajramovićem Ćelom, pripadnik Armije BiH sa reputacijom osobe iz svijeta organiziranog kriminala, a koji je bio prijatelj Boškovog starijeg brata.

Područje oko Vrbanja mosta, koji su morali preći kako bi pobjegli, bilo je ničija zemlja. Odmah nakon što su prešli most, počela je pucnjava. Boško je poginuo na licu mjesta. Admira je vrisnula, pala ranjena, dopuzala do svog mladića, zagrlila ga – i izdahnula.

Njihova tijela ležala su osam dana u blizini mosta, dok su se vlasti sa dvije strane međusobno optuživale za njihovo ubistvo. Na kraju je Vojska Republike Srpske naredila zatvorenicima da izvuku tijela.

Kantonalni sud u Sarajevu nedavno je osudio Veljka Papića, ratnog komandanta Treće čete Prvog bataljona Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a, da je izdavao naređenja kojim kojima su nesrpski civili prisiljavani na vršenje teških radova i dovođeni u životno opasne situacije na prvim linijama opkoljenog Sarajeva tokom rata.

U presudi se također navodi da je Papić naredio četvorici civila, pripadnika radnog voda, da uklone tijela Boška i Admire, prijeteći da će im poubijati porodice ako pokušaju pobjeći.

Članovi porodica Boška i Admire željeli su da se tijela njihove djece ukopaju u Sarajevu, ali srpske vlasti to nisu dozvolile. Pokopani su jedno do drugog na groblju u Istočnom Sarajevu pod srpskom kontrolom.

“Čak i sada, u mislima ih mogu vidjeti kako grle jedno drugo”, kazala je Rada Brkić na kraju filma “Romeo i Julija u Sarajevu”.

“Još uvijek ne mogu prihvatiti stvarnost da njih dvoje više nema. Obećali su da će se vratiti. Kada sam ispraćala Admiru, rekla sam: ‘Mama će brojati dane do tvog povratka.’ I ja još uvijek brojim dane, jedan po jedan, ali znam da tome nema kraja”, zaključuje Nedreta Ismić.

Admirin otac Zijad Ismić zarekao se da će tražiti pravdu.

“Provešću ostatak života da se ubice Boška i Admire dovedu pred sud i kazne po zasluzi”, poručio je on.

Nažalost, nije dočekao da vidi ubice svoje kćerke i njenog momka pred sudom. Niko još uvijek nije smatran odgovornim za njihovu smrt.

‘Bila je to najveća ljubavna priča’

“Mješoviti brakovi na Balkanu još uvijek tabu tema” naslov je studije koju je u martu 2020. godine objavio Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije na osnovu istraživanja obavljenog u Bosni i Hercegovini i Sjevernoj Makedoniji.

Istraživanje je pokazalo da i dalje ima mnogo brakova između pripadnika različitih etničkih i religijskih grupa u BiH, ali su te zajednice veoma stigmatizirane.

“U urbanim područjima brakovi između pripadnika različitih etničkih ili religijskih grupa nisu neuobičajeni, dok je u malim ruralnim sredinama postojao strah od javnog iznošenja mišljenja, pogleda i iskustava o toj temi, zbog nepostojanja takvih brakova ili apsolutnog odbijanja da se o toj temi govori”, analizira se u studiji.

Sociolog Slavo Kukić ističe da je Bosna i Hercegovina nekada bila poznata kao primjer života u različitosti, te bi priča o Bošku i Admiri još uvijek mogla biti inspiracija.

“Danas je priča o Bošku i Admiri melem na ranu za mlade ljude koji svoju ljubav stavljaju na probu zbog stereotipa koje im nameću stariji. A Boško i Admira im kažu, ako volite jedno drugo, ignorišite sve ‘dobronamjerne savjete’ da je vaša ljubav nemoguća i da se morate vratiti svojim ‘korijenima’, svojoj vjeri i svojoj naciji, i u njoj tražiti svoju sreću”, konstatuje Kukić.

Fotograf Mark H. Milstein i Zoran Stevanović, producent Reuters televizije tokom rata u BiH i koproducent dokumentarnog filma “Romeo i Julija u Sarajevu”, nisu mogli ni pomisliti da će ova priča poprimiti dublji smisao.

“Svi su mogli prepoznati nešto iz ljubavi ovo dvoje mladih ljudi koji bili spremni da sve riskiraju da bi bili zajedno. Njihova smrt simbolizira snagu ljubavi u očaju, beznađu i nesreći”, precizira Milstein.

“Tragično, niko nikad neće biti procesuiran za njihovu smrt. Neko zna ko je kriv”, naglašava on.

“Bila je to najveća ljubavna priča, iako tragična, koja na tako mnogo nivoa govori o brutalnosti, tragediji i strahotama rata u BiH”, ocjenjuje Stevanović.

Dvadeset osam godina kasnije, Žaneta Orešković i Alma Vejzović i dalje pamte svoje prijatelje i nikada ih neće zaboraviti.

“Rat sam provela u Sarajevu. O smrti svojih školskih drugova sam saznala čitajući članak u tada rijetko dostupnim novinama Oslobođenje. Bila sam u potpunom šoku i nisam mogla vjerovati”, sjeća se Vejzović.

“Ta me tuga preplavi čak i danas kada ih neko spomene.”

“Bilo mi je teško da čujem o njihovoj smrti. Životi su im se završili na tako tužan način. Bili su potpuno neopterećeni religijom i nije ih bilo briga za nečije ime ili koje je vjere neko bio”, govori Orešković sa divljenjem.

Nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, posmrtni ostaci Boška i Admire premješteni su na groblje “Lav” u Sarajevu.

Kurt Schork je ubijen u zasjedi 2000. godine, dok je bio na zadatku za Reuters u Sijera Leoneu. Želio je da pola njegovog pepela bude pokopano pored njegove majke u Washingtonu. Ostatak sada počiva pored Boška i Admire.

See all News Updates of the Day

Rad Christiana Schmidta i OHR-a zavisit će od dogovora SAD-Evropa

Analitičari: Imenovanje Christiana Schmidta je prilika, ali i rizik
please wait

No media source currently available

0:00 0:07:39 0:00

Sagovornici Glasa Amerike koji su dobro upoznati sa dešavanjima na Zapadnom Balkanu kažu da je imenovanje novog visokog predstavnika prilika da se neke stvari u BiH riješe, ali da može dovesti i do novih problema.

Njemački političar Christian Schmidt, koji bi od 1. avgusta trebao preuzeti ulogu visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini (BiH), do sada nije detaljno komentarisao svoje planove i političku situaciju u BiH. S obzirom da ti planovi zavise od niza faktora, poput dogovora između Sjedinjenih Država (SAD) i evropskih zemalja, u ovom trenutku je teško govoriti da li će biti značajnih promjena u radu Ureda visokog predstavnika (OHR).

Schmidta je na funkciju postavio Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira (PIC) u BiH, 27. maja 2021. godine, uz protivljenje Rusije.

„S jedne strane postoji i veliki rizik, u vezi Rusije“, kaže Majda Ruge, viša saradnica Evropskog vijeća za vanjske poslove sa sjedištem u Berlinu. „Rusija se nije složila sa odlukom Upravnog odbora PIC-a o nominaciji i veoma se jasno tome protivi. Kao što znamo, Rusija svake godine ima glas u odluci o produženju mandata EUFOR-a u BiH i mogla bi to blokirati u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija (UN). Do sada to nije radila“.

Da li je taj rizik vrijedan zaista zavisi od toga šta će Christian Schmidt raditi i šta će njemačka vlada odlučiti da uradi da bi ga podržala u tim naporima. Postoji i mogućnost da neće biti nikakvih promjena, da će se sve nastaviti po starom“, dodaje Ruge.

Iz PIC-a su saopštili da će o imenovanju Schmidta obavijestiti generalnog sekretara UN-a, ali iz Ambasade Rusije u BiH žele da njegov mandat odobri Vijeće sigurnosti, navodeći u saopštenju da on bez toga „neće imati potreban međunarodno-pravni legitimitet i neće se moći smatrati visokim predstavnikom“.

Rusija je jedna od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti i može uložiti veto na odluke ovog tijela, pa i ukoliko ono bude glasalo o visokom predstavniku. S obzirom da Vijeće jednom godišnje obnavlja mandat EUFOR-u, a sadašnji ističe u novembru, Rusija potencijalno može uložiti i veto na produženje vojne misije koju čini oko 600 vojnika.

Tanya Domi, profesorica Škole za međunarodna i javna pitanja na Columbia Univerzitetu u New Yorku, koja je u BiH provela niz godina, radeći između ostalog za misiju OSCE-a, kaže da bi SAD i Britanija već morale raditi na sprečavanju takvog scenarija: „Ne za mjesec dana, nego sada.“

Daniel Serwer, profesor Škole naprednih međunarodnih studija Univerziteta Johns Hopkins iz Washingtona, navodi da je važno pitanje hoće li Schmidt imati ista ograničenja kakva je imao njegov prethodnik, aktuelni visoki predstavnik Valentin Inzko: „Djelimično zbog PIC-a, gdje Rusi imaju poziciju da blokiraju, a djelimično i zbog nedostatka hrabrosti Evropske unije (EU) i SAD da podrže snažniju akciju protiv onih koji se protive jedinstvu i teritorijalnom integritetu BiH. Po mom mišljenju, to je (Milorad) Dodik, a ponekad i Bosanski Hrvati“.

Valentin Inzko, 9. jun 2011.
Valentin Inzko, 9. jun 2011.

Na sastanku u Bonnu 1997. godine, PIC je visokom predstavniku odobrio korištenje tzv. „bonskih ovlaštenja“, što mu, između ostalog, omogućava da smjenjuje zvaničnike koji krše Daytonski mirovni sporazum. Inzko, koji je na funkciji već 12 godina, nije koristio tu opciju.

Ruge kaže da „bonska ovlaštenja“ nisu jednostavan mehanizam i da postoji niz preduslova za njihovo korištenje: „Nije baš da će Christian Schmidt doći i imati svu tu moć u svojim rukama. Tu moć nema on nego sve države koje su važne: SAD, Njemačka, Francuska, Britanija, Turska, pa u jednoj mjeri i Brisel. Ne možete ih koristiti i ne biste ih trebali koristiti ako zaista ne znate kako da se pobrinete da one imaju podršku i da se sprovedu kada budu izazvane. A sigurno će biti izazvane.

Uticaj Rusije: Bosna je Ahilova peta Balkana

Analitičari koji su govorili za Glas Amerike upozoravaju da su potencijalni problemi u kontekstu Rusije njeno tradicionalno protivljenje odlukama i saopštenjima PIC-a, rad na zatvaranju OHR-a, te podrška prijetnjama Milorada Dodika o odcjepljenju Republike Srpske.

„I svi samo stoje okolo, posmatraju to, a ništa se ne mijenja“, kaže Tanya Domi.

Početkom juna ove godine Domi je upravo na ovu temu u Foreign Policy objavila tekst u koautorstvu sa Ivanom Stradner, naučnom saradnicom organizacije American Enterprise Institute iz Washingtona. U njemu se navodi da BiH od 1995. godine nije bila bliža novoj etničkoj krizi, a razlog za to je djelovanje Rusije, čemu je pogodovala nebriga SAD i EU.

Stradner u razgovoru za Glas Amerike kaže da Rusija koristi ranjivost BiH: „Rusija je aktivna u Bosni zato što je Bosna Ahilova peta Balkana, pa samim tim i Evrope“.

Prema njenim riječima, jedan od glavnih ciljeva ove zemlje na Zapadnom Balkanu je sprečavanje euroatlantskih integracija: „Rusija ne želi proširenje NATO-a. (…) Ulazak Bosne u EU također bi bio poguban za Rusiju.“

Njeno mišljenje dijeli Daniel Serwer: „Nisu uspjeli u Makedoniji. Nisu uspjeli u Crnoj Gori, gdje se sada malo svete, ali ne žele da ne uspiju i u BiH“.

Rusija se otvoreno protivi proširenju NATO-a, pa je tako njena Ambasada u BiH 18. marta saopštila: „u slučaju praktičnog zbližavanja BiH i NATO-a naša zemlja će morati reagovati na ovaj neprijateljski korak“, dok je u nedavnoj kolumni za Oslobođenje ambasador Igor Kalabuhov napisao: „iluzorna je nada da će članstvo u NATO-u barem malo ojačati bosanskohercegovačku državnost“.

Stradner objašnjava da to što velike sile nastoje proširiti svoj uticaj na druge države nije novost, ali je problem što Rusija, kao i zemlje poput Kine, Irana i Turske, rade na podrivanju demokratije i stvaranju podjela u društvu, a u BiH to za posljedicu ima i jačanje nacionalizma.

Bitno je napomenuti da ni Bosna, ni Balkan, nisu žrtve Rusije. Jer Moskvi to dozvoljavaju sateliti u tim državama. Njihovi državnici. Tako da Rusija ima svoje satelite u okviru Bosne, kako sa Hrvatske, tako i sa Srpske strane“, kaže Stradner.

Christian Schmidt nakon sastanka sa ministrima vanjskih poslova Njemačke i BiH, Heikom Maas i Biserom Turković, u Berlinu, 9. marta 2021.
Christian Schmidt nakon sastanka sa ministrima vanjskih poslova Njemačke i BiH, Heikom Maas i Biserom Turković, u Berlinu, 9. marta 2021.

Ruski zvaničnici redovno govore da je vrijeme za zatvaranje OHR-a, te da se sve strane u BiH samostalno dogovaraju oko budućnosti.

PIC je za ukidanje OHR-a još 2008. godine postavio tzv. „5+2 uvjeta“, među kojima su: raspodjela imovine između države i drugih nivoa vlasti, rješenje za vojnu imovinu, kao i snažnija vladavina prava. Međutim, mnogi od tih ciljeva još nisu ispunjeni i na njima se malo radi.

Majda Ruge kaže da OHR ne bi trebao dobiti veću ulogu, nego da bi trebao biti fokusiran na obavljanju uloge koju već ima, odnosno, implementaciju Daytonskog mirovnog sporazuma, osiguravanju da se ne podriva suverenitet BiH, kao i napredak na agendi „5+2“, koja je, prema njenim riječima, pomalo već i zastarila.

Stradner navodi da bi gašenje OHR-a u ovom trenutku bila „jedna od najgorih stvari koja može da se desi u Bosni“, te dodaje: „OHR mora da se vrati na ono što je nekad bio. Davati vlast lokalnim političarima u vrijeme ovakve podijeljenosti nije baš najpametnije i mislim da EU, kao i Amerika, i druge zemlje, treba da imaju veliku ulogu da zaista vrate Bosnu na pravi put“.

Odnosi između SAD i Evrope su ključni

Sagovornici Glasa Amerike uglavnom su saglasni da će odnosi SAD i Njemačke, te drugih evropskih sila, u velikoj mjeri uticati na rad OHR-a i ono što će se dalje dešavati u BiH. SAD su podržale imenovanje Christiana Schmidta.

SAD čestitaju Christianu Schmidtu na imenovanju za narednog visokog predstavnika u BiH. Zahvaljujemo se ambasadoru Inzku na službi i radujemo se nastavku partnerstva na podršci implementacije Daytonskog mirovnog sporazuma“, napisao je na svom zvaničnom Twitter nalogu Ned Price, glasnogovornik State Departmenta.

Stradner navodi da su se odnosi EU-SAD popravili izborom Joe Bidena za američkog predsjednika, s obzirom da njegova administracija ima želju za jačanje transatlantskih veza. Ipak, upozorava da SAD i dalje imaju druge prioritete i unutrašnje probleme.

„Često ljudi na Balkanu misle da se svjetska politika vrti oko Balkana, ali to je daleko od istine“, kaže Stradner. „Hladni rat je prošao, zemlje bivše Jugoslavije nisu više prioritet ovdje. Živimo u jednom potpuno novom svijetu, sa novim bezbjednosnim izazovima. Tako da ako se Balkan ne prilagodi tome, neće ni svijet Balkanu. (…) Balkan je tu ukoliko se uklapa u jedan od naših prioriteta.“

U tom smislu, dodaje Stradner, Balkan bi trebao biti prioritet Evrope, ali i ona ima svojih problema: od neusaglašene spoljne politike i toga ko donosi odluke – Brisel, Pariz ili Berlin – preko rasta populizma i desnice, pa do pitanja da li EU uopšte želi proširenje. Istovremeno, kaže ona, pitanje je i da li zemlje Balkana žele ulazak u EU.

Angela Merkel i Joe Biden, tada potpredsjednik SAD, Berlin, 1. Februar 2013.
Angela Merkel i Joe Biden, tada potpredsjednik SAD, Berlin, 1. Februar 2013.

Serwer navodi da BiH ne treba da brine da li je EU sada spremna da je prihvati za članicu, nego da li će biti spremna za deset godina, kada će Evropa to možda željeti: „Oni koji su pametni, ostaju uz EU ambiciju, bez obzira na to šta se dešava u EU, te uz NATO ambiciju, bez obzira na to šta se dešava u NATO-u“.

„Prestanite se brinuti za ono što se dešava u EU i počnite se brinuti o tome šta se dešava u BiH i zašto Jakob Finci ne može biti predsjednik”, dodaje Serwer.

Presudom iz decembra 2009. godine, Evropski sud za ljudska prava je ocijenio da je Ustav BiH diskriminatoran prema manjinama koje ne mogu da se kandiduju za Predsjedništvo i Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH, po tužbi Derve Sejdića i Jakoba Fincija. Vlasti BiH do danas nisu sprovele presudu.

Mislim da je potrebna snažnija zajednička akcija EU i Amerike. A Schmidt bi trebao biti instrument te akcije“, kaže Serwer.

Jedna od tema koje su u proteklom periodu izazvale niz polemika jeste pojava dokumenata, tzv. non-papera, od kojih su neki navodno pozivali i na promjene granica u BiH, ali i na drugim mjestima na Zapadnom Balkanu.

To je užasna ideja“, navodi Domi. „Predložiti sjeckanje Zapadnog Balkana i razmjenu teritorija je kao potpaljivanje drveta koje već gori.

Vjerujem da je to izuzetno opasno, ali i nerealno“, kaže Serwer. „Promjene granica bilo gdje na Balkanu znače promjene granica svugdje, tu, ali i na drugim mjestima. A to znači rizikovanje stotina hiljada ljudskih života.“

Nove sankcije zbog korupcije?

Prema riječima Majde Ruge, nema mnogo suštinskih tačaka u kojima se Washington, Brisel i Berlin ne slažu oko onoga šta žele postići u BiH, ali neslaganje postoji u instrumentima koji se za to koriste. Kako kaže, za razliku od EU, SAD su uvijek bile spremnije da zaista koriste moć, npr. nametanjem sankcija.

U ovom trenutku, SAD imaju javno objavljene sankcije protiv 115 fizičkih i pravnih lica iz BiH, koje se uglavnom odnose na zabranu putovanja, blokiranje imovine u SAD ili zabranu poslovanja sa američkim firmama i državljanima. Veći dio sankcija odnosi se na ratne zločine i opstrukcije Daytonskog mirovnog sporazuma u postratnom periodu, a tek manji dio ih je izrečen u skorije vrijeme, uključujući sankcije bivšim i sadašnjim zvaničnicima Miloradu Dodiku, Amiru Zukiću i Nikoli Špiriću.

Početkom juna 2021. godine, Joe Biden je potpisao uredbu kojom je produžio uslove za održavanje postojećih sankcija zemljama Zapadnog Balkana, ali i proširio osnove za uvođenje novih, uključujući: korupciju, kršenje ljudskih prava, prijetnje miru i stabilnosti i dr. Do objave ovog teksta, nisu najavljene nove sankcije.

Mislim da je ovo fantastični korak jer Republikanci i Demokrate se ne slažu oko mnogih stvari, ali ovo je jedna u kojoj su se apsolutno složili“, kaže Stradner. „Ja bih rekla da je ovo dobar znak jer odliv mozgova i siromaštvo su posljedica velike korupcije. Usljed korupcije, ne možemo ni da govorimo o demokratiji. Ako želimo snažan Balkan, ovo je prvi korak koji mora da se riješi.

Ruge slično razmišlja: „Ako želimo izdvojiti najvažniji faktor iza opstrukcije, nefunkcionalnosti i nespremnosti elita da sprovedu reforme i krenu naprijed ka funkcionalnosti, rekla bih da je to korupcija, kleptokratija – i to ne bilo kakva, nego visoka korupcija izabranih zvaničnika.“

Ruge kaže da je problem u tome što su američke sankcije u mnogim slučajevima više simboličke prirode nego što su efikasne: „Većina imovine koju ovi političari imaju, koja je vjerovatno isisana iz javnih budžeta, nalazi se u Evropi i evropskim bankama. Tako da ako želimo da vidimo efikasniji skup podsticaja, Evropljani se definitivno moraju pridružiti. Oni se nikada nisu pridružili sankcijama protiv Dodika. Nikada se nisu pridružili američkim sankcijama Špiriću.“

Ostali sagovornici Glasa Amerike također navode da bi od velike važnosti bilo da Evropa isprati američke sankcije.

Ruge podsjeća da je 2011. godine Vijeće EU usvojilo okvir za uvođenje restriktivnih mjera osobama koje podrivaju Daytonski mirovni sporazum, suverenitet i teritorijalni integritet BiH, ali da one nikada nisu korištene jer je teško postići slaganje svih EU članica. Ukoliko je nemoguće postići konsenzus unutar EU, kaže ona, možda bi se grupa ključnih država mogla složiti oko uvođenja sankcija.

Ruge napominje da strateški pristup i mogućnost kredibilne prijetnje u stilu „ako ne uradite A, dogodit će se B“ mogu da budu i efikasniji nego uvođenje sankcija bez postizanja stvarnog cilja.

U konačnici, slažu se sagovornici Glasa Amerike, ukoliko se problemi u BiH budu ignorisali, postajat će još gori, ali sve zavisi od političke volje zapadnih zemalja da se njima pozabave i da stanu iza novog visokog predstavnika.

Trebala bi nam biti važna demokratija na Zapadnom Balkanu“, kaže Tanya Domi. „Jer ako ne uspijemo, znamo istoriju, postoje centripetalne sile, ne samo ljudi koji su nacionalisti u regionu, nego i vanjske sile, koje nisu prijetnje samo BiH i Zapadnom Balkanu, nego prijetnje za sigurnost Evrope, tako da je u interesu SAD da Bosna napreduje.

Pakistanac kojem je BiH nova domovina

Pakistanac kojem je BiH nova domovina
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:16 0:00

Dva člana Predsjedništva BiH kažu da je odluka Skupštine Crne Gore prijateljski čin, BiH i Srbija da učine isto

Članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić, Milorad Dodik i Šefik Džaferović (Foto: Predsjedništvo BiH)

Članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić i Šefik Džaferović pozdravili su odluku Skupštine Crne Gore kojom je izglasana Rezolucija o zabrani negiranja genocida u Srebrenici

"Smatram to civilizacijskim činom posebno zbog činjenice da se time zabranjuje negiranje genocida. Bosna i Hercegovina i Srbija bi morale učiniti isto", kazao je Komšić.

Za Džaferovića usvajanje Rezolucije "predstavlja civilizacijski iskorak i neizmjeran doprinos obnovi povjerenja, te jačanju mira i stabilnosti u regionu".

"Zato pozdravljam ovu odluku Skupštine Crne Gore i doživljavam je kao iskren i prijateljski čin", poručio je.

Skupština Crne Gore, uz podršku opozicione Demokratske partije socijalista, izglasala je 17. juna Rezoluciju o zabrani negiranja genocida u Srebrenici.

Izglasana je i smjena ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimira Leposavića zbog negiranja genocida u Srebrenici.

Za Rezoluciju kojom se zabranjuje negiranje genocida u Srebrenici glasalo je 55 poslanika, što je dvotrećinska većina u parlamentu.

Za Rezoluciju glasali su poslanici opozicije - Demokratska partija socijalista na čijem je čelu predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, Socijaldemokratska partija, Socijaldemokrate, Bošnjačka i albanske nacionalne stranke, kao i poslanici vladajućeg Građanskog pokreta URA i Demokratske Crne Gore.

Rezoluciju o Srebrenici predložila je Bošnjačka stranka, uz podršku grupe opozicionih poslanika.

Rezolucijom Skupština Crne Gore potvrđuje da je u Srebrenici počinjen genocid u julu 1995. godine, u kojem je stradalo više od 8.000 civila bošnjačke nacionalnosti. Zločine su počinile snage Vojske Republike Srpske i paravojnih snaga iz Srbije.

Skupština Crne Gore Rezolucijom osuđuje izjave, postupke i politike koje negiraju ili dovode u pitanje da se u Srebrenici desio genocid, a 11. juli se proglašava Danom sjećanja na žrtve Srebrenice.

U tom bosanskohercegovačkom gradu i okolnim opštinama ekshumirane su 94 masovne grobnice, a posmrtni ostaci više od 6.900 žrtava su identifikovani.

Još se traga za više od 1.000 nestalih.

Od 2003. godine u Memorijalnom centru Potočari obavljeno je 20 kolektivnih dženaza. U proteklih 18 godina ukopane su 6.652 identifikovane žrtve genocida.

Život u kolektivnim centrima: "Odem u Ministarstvo, samo se iznerviram"

Život u kolektivnim centrima: "Odem u Ministarstvo, samo se iznerviram"
please wait

No media source currently available

0:00 0:01:57 0:00

"Zeleni Nobel" za hrabru ženu Kruščice Maidu Bilal

Maida Bilal, žena iz Kruščice.

Maida Bilal pretrpjela je premlaćivanje i uznemiravanje kada je provela više od 500 dana čuvajući mjesto na kojem je bila planirana minihidroelektrana na rijeci Kruščici s grupom žena iz njenog sela prije poništavanja građevinskih dozvola.

Ta bitka u srednjoj Bosni mogla se dobiti još u decembru 2018. godine, ali ona je i dalje na prvoj liniji borbe protiv drugih predloženih minihidroelektrana širom balkanskih zemalja i sada je počašćena "zelenim Nobelom".

Četrdesetogodišnjakinja je proglašena evropskom dobitnicom Goldmanove nagrade za okoliš 2021. godine, nagrade koja odaje priznanje pionirima iz oblasti zaštite okoliša iz šest regija širom svijeta.

"Branili smo rijeku 503 dana, fizički 24 sata dnevno", rekla je Bilal za Reuters. "Ako zatreba, čuvaćemo je još 5.300 dana."

U ljeto 2017. mještani su spriječili strojeve da pređu drveni most na putu do gradilišta, rekavši da bi projekt uništio okoliš.

Bilal je rekla da su podnijeli napad policije za koju kaže da ih je prisilno premjestila zbog kršenja javnog reda i mira.

Ali borili su se dalje, a nakon što su nakon godinu i po dana dozvole za gradnju oduzete, most je preimenovan i nosi ime po ovim ženama: "Most hrabrih žena Kruščice".

"Izgubila sam posao, izgubila sam prijatelje, kćer su maltretirali u školi", rekla je Bilal, inače školovana ekonomistica. "Lagala bih kad bih rekla da je lako, ali onda sam to učinila uprkos svemu. Imam kćerku i ne želim da se ona odrasla suočava s istim problemom kao i njena majka."

Žene Kruščice: Srcem protiv investitora i policije
please wait

No media source currently available

0:00 0:03:29 0:00

Virtualna ceremonija dodjele nagrada pozdravila jedobitnike: "Ovi svakodnevni heroji pokazuju snagu osnovnog aktivizma u borbi za zaštitu naše planete."

Nakon rata devedesetih godina u BiH, zemlji poznatoj po planinskim rijekama i netaknutoj prirodi, došlo je do velikog razvoja minihidrocentrala, a broj izgrađenih, planiranih ili minihidrocentrala u izgradnji je 454 projekta.

Vlasti kažu kako je to dio njihovog plana za proizvodnju više energije iz zelenih resursa.

Federacija BiH, entitet u kojem se nalaze Kruščica i mjesto posljednjih protesta protiv izgradnje minihidrocentrala, u aprilu je predložila zabranu gradnje ovih postrojenja, ali parlament to još treba odobriti. To je postupak koji bi mogao potrajati godinama .

Postupak je odgođen je zbog sukobljenih interesa političkih stranaka i s njima povezanih investitora.

Učitajte još

XS
SM
MD
LG