Izdvojeno
Godišnjica smrti sarajevskih Romea i Julije: Trajni simbol ratne tragedije
Boško Brkić i njegova djevojka Admira Ismić, ubijeni su 19. maja 1993. godine u Sarajevu. Od tada, njihovo ubistvo simbol je ratnog stradanja u Bosni i Hercegovini. Ni nakon 28 godina niko nije osuđen za ovaj zločin.
Mark H. Milstein, američki fotoreporter tog je 19. maja 1993. obilazio Sarajevo u društvu japanskog TV kamermana i američkog novinara. U to vrijeme, srpske snage držale su Sarajevo pod opsadom već više od godinu dana. Milstein i njegove kolege, odlučili su da obiđu prvu liniju u blizini Vrbanja mosta, piše BIRN BiH.
“Iznenada se, na 200 metara ispred nas, pojavio srpski tenk i otvorio vatru iznad naših glava. Utrčali smo u najbližu zgradu u koju smo se sakrili sa grupom bh. vojnika”, prisjeća se Milstein.
“Jedan od vojnika viknuo je da pogledam kroz prozor, pokazujući na djevojku i mladića koji su pretrčavali most. Zgrabio sam fotoaparat, ali bilo je prekasno. Ležali su pogođeni mecima.”
Milsteinova fotografija njihovih mrtvih u blizini mosta postala je poznata, posebno nakon što je Kurt Schork, američki dopisnik Reutersa, četiri dana kasnije objavio reportažu “Romeo i Julija u Sarajevu”.
“Dvoje ljubavnika leže mrtvi na obalama rijeke Miljacke u Sarajevu, u smrtnom zagrljaju. Boško Brkić i Admira Ismić, oboje stari 25 godina, ubijeni su hicima u srijedu dok su iz opkoljenog glavnog grada Bosne i Hercegovine pokušavali pobjeći u Srbiju”, napisao je Schork.
“Simpatije još iz školskih dana, on je bio Srbin, a ona Muslimanka. Bosanska vlast optužila je srpske vojnike da ih je ubila, dok srpske snage insistiraju da je upravo bosanska vojska odgovorna za ovaj čin.”
Mediji širom svijeta odmah su preuzeli priču o paru različitog etničkog porijekla čija će smrt postati simbol tragedije rata u BiH i nasilnog raspada jednog multietničkog društva.
‘Bili su skupa u životu i smrti’
Žaneta Orešković i Alma Vejzović, školske prijateljice Boška i Admire, svjedočile su ovoj ljubavi mnogo prije nego što će ostatak svijeta saznati za njihovu tragičnu smrt.
“Admira je bila skromna, inteligentna i veoma uspješna učenica srednje škole. Boško je uvijek bio nasmijan, spreman na šalu, vrlo vedar tinejdžer. Bili su simpatičan, mladi zaljubljeni par”, priča Orešković.
Vejzović je Admiru upoznala u osnovnoj školi.
“Upoznali smo se preko zajedničkih prijatelja i skupa se upisale u Treću gimnaziju 1982. godine. Tada sam upoznala Boška. Admira i Boško su bili najsretniji i najzaljubljeniji par kog poznajem. Bili su skupa u životu, i sada u smrti”, kaže Vejzović.
Nagrađivani dokumentarac “Romeo i Julija u Sarajevu”, koji je napisao i režirao John Zaritsky 1994. godine, detaljno opisuje život i smrt Boška i Admire.
U filmu obje porodice svjedoče o ljubavi njihove djece uprkos različitim vjerskim pripadnostima.
“Admira za mene nije bila drugačija jer je Muslimanka. Ona je za mene bila djevojka moga sina, koju on voli, i koju sam ja zavoljela”, tvrdi Brkićeva majka Rada.
“Većina nas je posmatrala ljude samo kao ljude, a ne kojoj nacionalnosti pripadaju. Oni koji ne misle kao mi, prouzrokovali su ovaj rat. Nas nije bilo briga za nacionalnost. To nam ništa nije značilo”, dodaje Admirina majka Nedreta.
U filmu se navodi da je Rada Brkić od ranije bila udovica. Sarajevo je napustila početkom rata i pridružila se starijem sinu u Kruševcu u Srbiji.
Boško Brkić planirao je ostati u Sarajevu sa svojom djevojkom Admirom i prijateljem Mišom Ćukom, Srbinom koji je bio pripadnik Armije BiH, koja se borila protiv Vojske Republike Srpske (VRS). Ćuk je živio s njih dvoje u Brkićevom stanu.
U dokumentarnom filmu se dalje objašnjava da je u proljeće 1993. godine, bez da je prethodno obavijestio Boška, Ćuk tajno napustio Sarajevo, dezertirajući iz Armije BiH. Prešao je na teritoriju pod kontrolom Vojske Republike Srpske.
“Ćuk je napustio grad noseći pušku, dvosmjerni radio, i tajne vojne šifre njegove jedinice Armije BiH. Boško je ostavljen da se nosi sa posljedicama dezertiranja njegovog prijatelja”, napominje se u Zaritskyjevom dokumentarcu.
“Početkom maja [1993.] Boško je primio obavijest kojom mu je naređeno da se javi na ispitavanje u mjesnu policijsku stanicu. Bojao se najgoreg. Boško je imao 72 sata da se prijavi, ili će biti uhapšen.”
‘Sve što se desi Božija je volja’
Devetnaestog maja 1993. godine, Boško i Admira odlučili su da pobjegnu u dio Sarajeva pod srpskom kontrolom, a odatle da krenu u Srbiju. Admira je majci ostavila pismo.
“Draga mama, mi odlazimo večeras i sve što se desi Božija je volja. Zvaću te čim pređemo tamo”, obećala je u pismu, koje u dokumentarnom filmu čita Nedreta Ismić.
“Boško i ja smo pričali, kad se rat završi, vratit ćemo se u Sarajevo. Sve će biti kao prije, kao da rata nije bilo. Ne brini za mene. Brini o sebi, tako će meni biti lakše. Volim te mnogo”, posljednje su Admirine napisane riječi.
Film dalje pripovijeda kako su dva srpska vojnika koja su nekada živjela na Koševskom Brdu u Sarajevu, obojica Boškovi prijatelji, organizovali bijeg Boška i Adnure u dogovoru sa Ismetom Bajramovićem Ćelom, pripadnik Armije BiH sa reputacijom osobe iz svijeta organiziranog kriminala, a koji je bio prijatelj Boškovog starijeg brata.
Područje oko Vrbanja mosta, koji su morali preći kako bi pobjegli, bilo je ničija zemlja. Odmah nakon što su prešli most, počela je pucnjava. Boško je poginuo na licu mjesta. Admira je vrisnula, pala ranjena, dopuzala do svog mladića, zagrlila ga – i izdahnula.
Njihova tijela ležala su osam dana u blizini mosta, dok su se vlasti sa dvije strane međusobno optuživale za njihovo ubistvo. Na kraju je Vojska Republike Srpske naredila zatvorenicima da izvuku tijela.
Kantonalni sud u Sarajevu nedavno je osudio Veljka Papića, ratnog komandanta Treće čete Prvog bataljona Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a, da je izdavao naređenja kojim kojima su nesrpski civili prisiljavani na vršenje teških radova i dovođeni u životno opasne situacije na prvim linijama opkoljenog Sarajeva tokom rata.
U presudi se također navodi da je Papić naredio četvorici civila, pripadnika radnog voda, da uklone tijela Boška i Admire, prijeteći da će im poubijati porodice ako pokušaju pobjeći.
Članovi porodica Boška i Admire željeli su da se tijela njihove djece ukopaju u Sarajevu, ali srpske vlasti to nisu dozvolile. Pokopani su jedno do drugog na groblju u Istočnom Sarajevu pod srpskom kontrolom.
“Čak i sada, u mislima ih mogu vidjeti kako grle jedno drugo”, kazala je Rada Brkić na kraju filma “Romeo i Julija u Sarajevu”.
“Još uvijek ne mogu prihvatiti stvarnost da njih dvoje više nema. Obećali su da će se vratiti. Kada sam ispraćala Admiru, rekla sam: ‘Mama će brojati dane do tvog povratka.’ I ja još uvijek brojim dane, jedan po jedan, ali znam da tome nema kraja”, zaključuje Nedreta Ismić.
Admirin otac Zijad Ismić zarekao se da će tražiti pravdu.
“Provešću ostatak života da se ubice Boška i Admire dovedu pred sud i kazne po zasluzi”, poručio je on.
Nažalost, nije dočekao da vidi ubice svoje kćerke i njenog momka pred sudom. Niko još uvijek nije smatran odgovornim za njihovu smrt.
‘Bila je to najveća ljubavna priča’
“Mješoviti brakovi na Balkanu još uvijek tabu tema” naslov je studije koju je u martu 2020. godine objavio Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije na osnovu istraživanja obavljenog u Bosni i Hercegovini i Sjevernoj Makedoniji.
Istraživanje je pokazalo da i dalje ima mnogo brakova između pripadnika različitih etničkih i religijskih grupa u BiH, ali su te zajednice veoma stigmatizirane.
“U urbanim područjima brakovi između pripadnika različitih etničkih ili religijskih grupa nisu neuobičajeni, dok je u malim ruralnim sredinama postojao strah od javnog iznošenja mišljenja, pogleda i iskustava o toj temi, zbog nepostojanja takvih brakova ili apsolutnog odbijanja da se o toj temi govori”, analizira se u studiji.
Sociolog Slavo Kukić ističe da je Bosna i Hercegovina nekada bila poznata kao primjer života u različitosti, te bi priča o Bošku i Admiri još uvijek mogla biti inspiracija.
“Danas je priča o Bošku i Admiri melem na ranu za mlade ljude koji svoju ljubav stavljaju na probu zbog stereotipa koje im nameću stariji. A Boško i Admira im kažu, ako volite jedno drugo, ignorišite sve ‘dobronamjerne savjete’ da je vaša ljubav nemoguća i da se morate vratiti svojim ‘korijenima’, svojoj vjeri i svojoj naciji, i u njoj tražiti svoju sreću”, konstatuje Kukić.
Fotograf Mark H. Milstein i Zoran Stevanović, producent Reuters televizije tokom rata u BiH i koproducent dokumentarnog filma “Romeo i Julija u Sarajevu”, nisu mogli ni pomisliti da će ova priča poprimiti dublji smisao.
“Svi su mogli prepoznati nešto iz ljubavi ovo dvoje mladih ljudi koji bili spremni da sve riskiraju da bi bili zajedno. Njihova smrt simbolizira snagu ljubavi u očaju, beznađu i nesreći”, precizira Milstein.
“Tragično, niko nikad neće biti procesuiran za njihovu smrt. Neko zna ko je kriv”, naglašava on.
“Bila je to najveća ljubavna priča, iako tragična, koja na tako mnogo nivoa govori o brutalnosti, tragediji i strahotama rata u BiH”, ocjenjuje Stevanović.
Dvadeset osam godina kasnije, Žaneta Orešković i Alma Vejzović i dalje pamte svoje prijatelje i nikada ih neće zaboraviti.
“Rat sam provela u Sarajevu. O smrti svojih školskih drugova sam saznala čitajući članak u tada rijetko dostupnim novinama Oslobođenje. Bila sam u potpunom šoku i nisam mogla vjerovati”, sjeća se Vejzović.
“Ta me tuga preplavi čak i danas kada ih neko spomene.”
“Bilo mi je teško da čujem o njihovoj smrti. Životi su im se završili na tako tužan način. Bili su potpuno neopterećeni religijom i nije ih bilo briga za nečije ime ili koje je vjere neko bio”, govori Orešković sa divljenjem.
Nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, posmrtni ostaci Boška i Admire premješteni su na groblje “Lav” u Sarajevu.
Kurt Schork je ubijen u zasjedi 2000. godine, dok je bio na zadatku za Reuters u Sijera Leoneu. Želio je da pola njegovog pepela bude pokopano pored njegove majke u Washingtonu. Ostatak sada počiva pored Boška i Admire.
See all News Updates of the Day
Novi sirijski lider kaže da će svo oružje biti pod državnom kontrolom
Dvije sedmice nakon preuzimanja vlasti u opsežnoj ofanzivi, novi sirijski lider Ahmed al-Sharaa u nedjelju je rekao da će oružje u zemlji, uključujući ono koje drže kurdske snage, doći pod državnu kontrolu.
Sharaa je govorio zajedno s turskim ministrom vanjskih poslova Hakanom Fidanom nakon ranijeg sastanka s liderima libanskih Druza i obećanja da će okončati "negativno miješanje" u susjednoj zemlji.
Pobunjenici koje podržava Ankara odigrali su ključnu ulogu u podršci Sharainoj islamističkoj grupi Hayat Tahrir al-Sham (HTS), koja je bila na čelu pobunjeničkog saveza koji je zauzeo Damask 8. decembra, svrgnuvši dugogodišnjeg vladara Bashara al-Assada.
Tokom konferencije za novinare s Fidanom, Sharaa je rekao da će sirijske naoružane "frakcije početi se raspuštaju i ulaze" u vojsku.
"Apsolutno nećemo dozvoliti da u zemlji bude oružja izvan državne kontrole, bilo iz revolucionarnih frakcija ili frakcija prisutnih na području SDF-a", dodao je, misleći na Sirijske demokratske snage predvođene Kurdima.
Sharaa je zamijenio maslinasto-zelenu vojnu košulju koju je nosio prije nekoliko dana za odijelo i kravatu tokom svojih sastanaka u nedjelju u predsjedničkoj palači.
Također je rekao: "Radimo na zaštiti sekti i manjina od bilo kakvih napada koji se dogode između njih" i od "spoljašnjih" aktera koji iskorištavaju situaciju "da izazovu sektaški razdor".
"Sirija je zemlja za sve i možemo koegzistirati zajedno", dodao je.
Taj osjećaj je bio izložen na živopisno osvijetljenom božićnom sajmu u Damasku, gdje je dijetetičar Batul al-Law rekao da ima više muslimana nego kršćana.
"Uvijek smo zajedno slavili i kršćanske i muslimanske praznike", rekao je, ali "osjetite da su ljudi sada sretniji i ugodniji".
Fidan je rekao da se sankcije Siriji moraju "ukinuti što je prije moguće". Pozvao je međunarodnu zajednicu da se "mobilizira kako bi pomogla Siriji da stane na noge i da se raseljeni ljudi vrate".
Gotovo 14-godišnji građanski rat u Siriji ubio je više od pola miliona ljudi i raselio više od polovine njenog stanovništva, a mnogi od njih su pobjegli u susjedne zemlje, uključujući 3 miliona u Tursku.
Turska je zadržala čvrste veze s novim sirijskim liderima i nastavila vojne operacije u područjima pod kontrolom Kurda na sjeveroistoku Sirije.
Visoki njemački diplomata Tobias Tunkel rekao je u nedjelju na X-u da je razgovarao s liderom SDF-a Mazloumom Abdijem o rastućim tenzijama u pograničnom gradu Kobaneu koji drže Kurdi "i hitnim koracima za njihovo ublažavanje".
Sirijska opservatorija za ljudska prava sa sjedištem u Britaniji saopćila je da su žena i njeno dijete ubijeni u "artiljerijskom granatiranju proturskih frakcija" u selu Kobanea, a frakcije su se sukobile sa SDF-om južnije.
Ankara smatra da su jedinice za zaštitu naroda (YPG), glavna komponenta SDF-a, povezane s militantnom Kurdistanskom radničkom partijom (PKK) kod kuće, koju i Turska i zapadni saveznici smatraju "terorističkom" organizacijom.
Regionalna moćna Saudijska Arabija je također u direktnom kontaktu s novim sirijskim vlastima, budući da je godinama podržavala opoziciju Assadu tokom građanskog rata u Siriji. Rijad će uskoro poslati delegaciju u tu zemlju, rekao je sirijski ambasador u glavnom gradu Saudijske Arabije.
SAD: Liči na još jedan rekord u prazničnim putovanjima
Autoklub AAA predviđa da će više od 119 miliona ljudi putovati najmanje 80 kilometara od kuće između subote i Nove godine, što bi bilo na vrhuncu prethodne praznične sezone 2019. Dva vikenda sa obje strane Božića nagovještavaju neke od najvećih gužvi na putevima i aerodromima.
Trgovinska grupa Airlines for America također predviđa rekordna putovanja, rekavši da očekuje da će američke aviokompanije prevesti 54 miliona putnika tokom perioda od 19 dana koji je počeo u četvrtak i završava se 6. januara. Taj broj bi predstavljao povećanje od 6% u odnosu na prošlu godinu.
Koji će dani biti najprometniji na putovanjima?
Najprometnije dane aviokompanije očekuju u petak i nedjelju, te 26. decembra, 27. decembra i 29. decembra. Očekuje se da će avio saobraćaj biti slab i na Božić i na Novu godinu. Najsporiji dan zračnog putovanja u SAD ove godine - sa velikom razlikom - bio je Dan zahvalnosti.
Uprava za sigurnost saobraćaja očekuje da će pregledati 40 miliona putnika tokom praznika i do 2. januara.
Oko 90% Amerikanaca koji putuju daleko od kuće tokom praznika biće u automobilima, prema AAA.
"Avio-putovanja su trenutno jako visoko, ali većina ljudi se vozi do svojih odredišta, a to važi za svaki odmor", rekao je portparol AAA Aixa Diaz.
Cijene benzina su slične prošle godine. Prosjek u četvrtak u cijeloj zemlji bio je oko 0,99 dolara po litri, što je manje u odnosu na 1 dolar prije godinu dana, prema AAA. Punjenje električnog vozila u prosjeku iznosi nešto manje od 35 centi po kilovat satu, ali varira od države do države.
Firma za podatke o transportu INRIX kaže da bi vrijeme putovanja državnim autoputevima moglo biti i do 30% duže od uobičajenog tokom praznika, a očekuje se da će u nedjelju biti najveći promet. Boston, New York City, Seattle i Washington, D.C., su gradska područja koja su spremna za najveća kašnjenja, navodi kompanija.
Vrijeme i drugi nepredviđeni faktori
Budući da period putovanja za godišnji odmor traje sedmicama, aerodromi i avio-kompanije obično imaju manje zaposlene dane nego tokom gužve oko Dana zahvalnosti, ali napor jednog užurbanog dana nakon kojeg slijedi drugi uzima danak na letačku posadu. A bilo koji zastoj - zimska oluja ili nestanak kompjutera - može dovesti do velikih poremećaja.
Tako je Southwest Airlines zaglavio 2 miliona putnika u decembru 2022., a Delta Air Lines pretrpio je manji, ali značajan pad nakon prekida tehnologije u svijetu u julu uzrokovanog neispravnim ažuriranjem softvera kompanije za cyber sigurnost CrowdStrike.
Mnogi letovi tokom praznika su rasprodati, što otkazivanje čini još otežanijim nego u sporijim periodima. To se posebno odnosi na manje i jeftine aviokompanije koje imaju manje letova i manje mogućnosti za ponovnu rezervaciju. Samo najveće avio-kompanije, uključujući American, Delta i United, imaju "interline ugovore" koji im omogućavaju da zaglavljene klijente stavljaju na letove drugog prevoznika.
Ovo će biti prva praznična sezona od kada je stupilo na snagu pravilo Odjela za transport prema kojem aviokompanije moraju klijentima dati automatski povrat novca za otkazani ili značajno odgođeni let. Većina putnika već je ispunjavala uslove za povrat novca, ali su to često morali sami tražiti.
Putnici i dalje mogu tražiti ponovnu rezervaciju, što je često bolja opcija od povraćaja novca tokom užurbanih perioda putovanja. To je zato što je pronalaženje leta druge aviokompanije u zadnjem trenutku vrlo skupo.
"Kada vam ponovo rezerviraju, platit će razliku u cijeni. Ako moj let u posjetu baki koji sam rezervirao prije šest mjeseci za 200 dolara bude otkazan, a ja se okrenem i rezerviram let za četiri sata od sada za 400 dolara, moram platiti tu razliku", rekla je Sally French, stručnjakinja za putovanja u kompaniji Nerdwallet za pitanja potrošača.
Ljudi koji putuju niskobudžetnim avio kompanijama s manje letova i bez partnerstva s drugim prijevoznicima mogu se suočiti s teškim izborom u slučaju otkazanog leta.
"Stavit će vas na sljedeći odlazni let Spirit ili Frontier, ali to bi moglo potrajati. Ponekad čekanje tri dana na sljedeći let neće raditi za vas", a plaćanje više za ponovno rezervaciju kod velike aviokompanije moglo bi da vrijedi, rekao je Francuz.
Neke aviokompanije iskorištavaju odredbu novog pravila Odjela za transport koji je definirao značajno kašnjenje od tri sata za domaći let i šest sati za međunarodni let. Prema Brettu Snyderu, koji vodi web stranicu Cranky Flyer, aviokompanije koje su ranije izdavale povrat novca za kraća kašnjenja - na primjer, Delta, United i JetBlue - sada koriste državni standard.
Odgođeni letovi povećavaju rizik da se torbe izgube. Putnici koji se odvoje od svojih torbi trebaju to prijaviti aviokompaniji i pitati šta će aviokompanija pokriti.
Planiranje unaprijed za 2025.
Cijene avio karata porasle su u novembru za 4,7%, u poređenju sa godinom ranije, prema podacima američke vlade. Ali početak 2025. je dobro vrijeme za početak planiranja putovanja za iduću godinu, uključujući proljetne i ljetne odmore.
"Budući da su putovanja toliko popularna, januar i februar su sjajni periodi za planiranje za mart, april i maj," Laura Motta, urednica izdavača turističkih vodiča Lonely Planeta, rekao je. "Ako želite da idete u Pariz na proljeće, o tome morate razmišljati u januaru."
Nova američka raketna odbrambena baza u Poljskoj učvršćuje istočni NATO bok
SAD su prošlog mjeseca formalno otvorile stalnu vojnu bazu u Poljskoj, dio NATO-ovog odbrambenog raketnog sistema usred rastućih tenzija s Rusijom. Poljski ministar odbrane kaže da je baza također dokaz poljsko-američke saradnje.
Nova američka vojna baza u sjevernoj Poljskoj postaje ključni dio NATO-ovog odbrambenog raketnog sistema poznatog kao Aegis Ashore.
Smještena u Redzikovu blizu Baltičkog mora i u blizini ruske Kalinjingradske regije, baza je opremljena sa tri lansera, od kojih svaki može držati osam projektila presretača.
Dizajnirana je da zaštiti NATO savez i Evropu od prijetnji balističkih projektila.
Kapetan Michael Dwan, komandant Operativne grupe 64, američke mornarice, koja se fokusira na misije protivraketne odbrane, objasnio je da lanseri rade autonomno, ne zahtijevajući ručnu intervenciju.
“Kada se otkrije prijetnja, naš sistem automatizira taj odgovor odabirom jedne od dostupnih raketa u bilo kojem od naša tri lansera da odgovori na tu prijetnju.”
Baza, zajedno sa sličnom instalacijom u Rumuniji, razaračima američke mornarice stacioniranim u španskoj luci Rota, i radarom za rano upozoravanje u Turskoj, čini vitalni dio NATO-ovog Aegis kopnenog proturaketnog štita iznad Evropa, dizajniranog za suzbijanje prijetnji balističkih projektila srednjeg i srednjeg dometa.
Sistem je nedavno pokazao svoju efikasnost u odbrani Izraela, rekao je zapovjednik Aegis Ashore Poland Matthew Plant.
“Sistem i špijun i misija odbrane od balističkih projektila Aegis testirani su u Sredozemnom moru u odbrani Izraela. Dakle, ti sistemi su testirani i dokazani. Bilo je to iransko lansiranje protiv Izraela. Da.”
U prostoriji za komandu i kontrolu, američko vojno osoblje non-stop prati potencijalne prijetnje. Njihova misija je da otkriju i odgovore na napade projektila, koristeći radarske podatke za usmjeravanje presretača u neutralizaciji nadolazećih projektila.
Zvaničnici ovdje naglašavaju da je baza striktno defanzivna.
“Nema eksploziva ili bojevih glava koje se nalaze na našim projektilima ovdje”, kaže Kapetan američke mornarice Michael Dwan.
Kremlj je odgovorio na otvaranje američke baze u Redzikovu, rekavši da će Rusija usvojiti "odgovarajuće mjere kako bi osigurala paritet".
Za Poljsku, ključnu članicu NATO-a koja se graniči sa Rusijom, Bjelorusijom i Ukrajinom, baza je vitalni dio njene strategije odbrane.
Poljski ministar odbrane Władysław Kosiniak-Kamysz naziva bazu prekretnicom u odvraćanju i odbrani.
„Baza Redzikowo se ne može spakovati u kofer i evakuisati u roku od nekoliko sati. Ovo štiti Evropu, ali i SAD i Kanadu, sve NATO saveznike. To je jedan od ključnih projekata i vidite koliko mu se Rusija protivi, to pokazuje koliko je to važan projekat.”
Bazom upravlja Saveznička vazdušna komanda NATO-a u vazdušnoj bazi Ramstein u Njemačkoj, koja nadgleda komandu i kontrolu sistema odbrane od balističkih projektila bloka.
Šta bi vladino zatvaranje moglo značiti: Zatvaranja ureda i funkcija, prisilni odmori ...
Kongres ima rok do petka u ponoć da smisli način finansiranja vlade ili će se federalne agencije zatvoriti, što znači da bi stotine hiljada federalnih službenika mogle biti poslane kući - ili ostati na poslu bez plaće - neposredno prije praznika.
Republikanci su u srijedu odustali od dvostranačkog plana koji bi spriječio zatvaranje nakon što su se protiv njega izjasnili novoizabrani predsjednik Donald Trump i milijarder Elon Musk.
Trump je rekao predsjedniku Predstavničkog doma Mikeu Johnsonu da u suštini ponovo pregovara o dogovoru nekoliko dana prije roka kada ponestane federalnih sredstava.
Evo šta treba znati o mogućem zatvaranju vlade, na koje bi agencije to moglo utjecati i koliko bi to moglo trajati:
Šta znači ako se vlada zatvori?
Zatvaranje vlade se dešava kada Kongres ne usvoji zakon o privremenom ili trajnom finansiranju vlade, a takvu mjeru ne potpiše predsjednik.
Kada bi počelo zatvaranje vlade?
Ako Kongres ne odobri nastavak rezolucije ili trajniju mjeru potrošnje do petka, savezna vlada će se zatvoriti.
Kada je fiskalna godina završila 30. septembra, Kongres je usvojio nacrt zakona o privremenom finansiranju kako bi vlada ostala u funkciji.
Ta mjera ističe u petak.
Koje bi vladine agencije bile pogođene zatvaranjem?
Svaka federalna agencija određuje svoj vlastiti plan kako se nositi s gašenjem, ali u osnovi sve vladine operacije za koje se smatra da nisu od suštinske važnosti prestaju da se dešavaju, a rad stotina hiljada federalnih službenika je poremećen.
Ponekad su radnici pušteni, što znači da zadržavaju posao, ali privremeno ne rade dok se vlada ponovo ne otvori. Ostali savezni radnici mogu ostati na poslu, ali bez plaće, uz očekivanje da će im biti vraćena u cijelosti kada vlada ponovno otvori.
Osnovna pravila o tome ko radi, a ko ne datiraju iz ranih 1980-ih i od tada nisu značajno izmijenjena. Prema memorandumu o postavljanju presedana koji je sastavio šef budžeta tadašnjeg predsjednika Ronalda Reagana, David Stockman, federalni radnici su izuzeti od otkaza ako su njihovi poslovi vezani za nacionalnu sigurnost ili ako obavljaju osnovne aktivnosti koje "štite život i imovinu".
Osnovne vladine agencije poput FBI-a, granične patrole i obalne straže ostaju otvorene. Službenici Uprave za sigurnost saobraćaja će nastaviti da rade na kontrolnim punktovima aerodroma. Američka poštanska služba također neće biti pogođena jer je nezavisna agencija.
Ali nacionalni parkovi i spomenici bi se zatvorili, a dok bi trupe ostajale na svojim položajima, mnogi civilni zaposlenici u agencijama poput Ministarstva odbrane bi bili poslani kući. Sudski sistemi bi takođe bili pogođeni pauziranjem parničnih postupaka, dok bi se krivična gonjenja nastavila.
Automatska naplata poreza bi ostala na pravom putu, ali bi Poreska služba prestala da vrši reviziju poreskih prijava.
Hoće li gašenje vlade utjecati na čekove socijalnog osiguranja?
Ne. Primaoci socijalnog osiguranja i Medicare i dalje bi primali svoje beneficije, koje su dio obavezne potrošnje koja ne podliježe godišnjim mjerama izdvajanja. Ljekari i bolnice će također nastaviti primati svoje naknade za Medicare i Medicaid.
Ali moguće je da nove prijave neće biti obrađene. Tokom zatvaranja vlade 1996. godine, hiljade podnosilaca zahtjeva za Medicare su odbijane dnevno.
Šta je “CR” ili kontinuirana rezolucija?
Kada se Kongres odluči za donošenje mjera za finansiranje savezne vlade, često se pojavljuje izraz “CR”. šta to znači?
"CR" znači "nastavak rješavanja", a to je privremeni zakon o potrošnji koji omogućava saveznoj vladi da ostane otvorena i djeluje prije nego što Kongres i predsjednik odobre trajnije izdvajanje.
„Čista CR“ je u suštini zakon kojim se proširuju postojeća izdvajanja, na istim nivoima kao i prethodne fiskalne godine.
Šta je omnibus zakon?
To je ogromna, sveobuhvatna mjera koju su zakonodavci generalno imali malo vremena da svare – ili razumiju – prije nego što o njoj glasaju.
Postoji mnogo mjera potrošnje koje su sve spojene u jednu, a ponekad se to dogodi ako desetak zasebnih mjera finansiranja ne prođe kroz kongresni proces potrošnje na vrijeme da bi se usvojile kako bi se financirala federalna vlada.
Ali republikanci su se ovoga puta odlučili protiv omnibusa, nadajući se da će umjesto toga ponovo pregovarati o svim federalnim troškovima sljedeće godine kada Trump bude u Bijeloj kući i kada će kontrolirati oba doma Kongresa.
Hoće li doći do zatvaranja vlade?
Možda — a možda i ne.
Na Capitol Hillu često dolazi do trzavica oko sastavljanja paketa finansiranja u posljednjem trenutku kako bi vlada ostala otvorena neposredno prije roka, barem privremeno.
Ali zatvaranja su se dogodila, nedavno prije šest godina, kada je Trump tražio financiranje zida duž granice između SAD-a i Meksika. To zatvaranje je bilo najduže u istoriji SAD-a.
Vlada Džimi Kartera je bila zatvarana svake godine tokom njegovog predsjedničkog mandata.
Bilo je i šest zatvaranja tokom Reganovog vremena u Bijeloj kući.
Bijela kuća: Članstvo u NATO-u neophodno za bezbjednosne garancije Ukrajine, ali odluka o pozivu zavisi od sljedećeg predsjednika
Dok se administracija predsjednika Joea Bidena priprema za prijenos vlasti na novi tim novoizabranog predsjednika Donalda Trumpa, Julija Iarmolenko iz ukrajinskog VOA servisa razgovarala je s Michaelom Carpenterom, direktorom Vijeća za nacionalnu sigurnost za Evropu.
Carpenter je razgovarao o konačnim naporima Bidenove administracije da ojača Ukrajinu i zašto bi od Washingtona trebalo više vremena i resursa da započne uspješne pregovore između Ukrajine i Rusije.
VOA: U septembru smo razgovarali o ukrajinskom „planu pobjede“, a sada se čini da se razgovor kreće ka pregovaračkom procesu. Mislite li da je pobjeda Ukrajine još moguća? I postoji li nešto što Bidenova administracija još uvijek može učiniti kako bi pomogla Ukrajini da postigne taj cilj?
Michael Carpenter, viši direktor za Evropu u Vijeću za nacionalnu sigurnost: Da. Mislim da je pobjeda moguća. Mislim da Ukrajina mora prevladati. Mislim da za dobro međunarodnog poretka, za dobrobit sigurnosti u Evropi i za dobro svih onih hrabrih Ukrajinaca koji se bore za svoju slobodu, ono mora pobijediti. Pitanje je šta sada možemo učiniti da Ukrajinu postavimo u poziciju snage? Biće potreban posvećen napor da se pruži dodatna bezbjednosna pomoć kako bi se stabilizovale linije. I biće potreban niz drugih napora, uključujući makrofinansijsku pomoć, humanitarnu podršku, podršku energetskom sektoru. Ali ovo je u toku. A ova administracija, iako joj je ostalo još samo mjesec dana na funkciji, nastaviće da povećava podršku i potrošiće svaki peni. Svaki dolar sigurnosne pomoći koji je odobren za Ukrajinu bit će obavezan do kraja ove godine.
VOA: Ali ima li dovoljno vremena? Pentagon je jučer rekao da možda neće moći da iskoriste svaki dolar preostalih sredstava za pružanje sigurnosne pomoći.
Michael Carpenter: Oh, hoće. Sada je dio te sigurnosne pomoći na ugovoru, tako da dio neće stići do 2025. Ali sav novac će biti potrošen do 20. januara.
Glas Amerike: Vazdušna odbrana i dalje je najveći problem za ukrajinske civile. U tom preostalom vremenu, hoće li se dati prioritet protivvazdušnoj odbrani kako bi se ukrajinskim civilima pružila neka vrsta zaštite?
Michael Carpenter: Od svih sposobnosti koje su Ukrajini potrebne, protivvazdušna odbrana je najvažnija jer se radi o zaštiti gradova koje Rusija gađa, nemilosrdno gađajući svojim bespilotnim letjelicama, krstarećim projektilima i balističkim projektilima, uključujući i Orešnik. A onda i za kritičnu infrastrukturu. Zaista je važno imati, možda ne uvijek Patriote, ali manju verziju sistema protivvazdušne odbrane.
Dakle, to je apsolutno prioritet. Problem je u tome što su mnogi naši partneri i saveznici toliko duboko zaronili u svoje dionice da nemaju puno toga za dati. Dakle, razgovaramo sa svim našim saveznicima, da vidimo šta još možemo dobiti prije zime kako bismo Ukrajini dali protivvazdušnu odbranu koja joj je potrebna.
Glas Amerike: Novoizabrani predsjednik Trump i njegov tim razgovaraju o okončanju rata za 24 sata. I kažu da koordiniraju svoj rad sa sadašnjom administracijom. Postoji li konsenzus između dva tima o potrebi za pravednim mirom u Ukrajini, a ne samo za prekidom borbi?
Michael Carpenter: Ne mogu govoriti u ime Trumpove administracije koja uskoro stupa na dužnost. Morat ćete ih pitati za njihovo mišljenje. Ono što mogu reći je da, da bi pregovori bili uspješni, moraju se na odgovarajući način iskoristiti. I zato Ukrajina mora biti u stanju da pristupi tim pregovorima sa pozicije snage, što prije svega znači zaustavljanje erozije prednje linije trupa u Donbasu i barem stabilizaciju tih linija, ako ne i preokretanje zamaha. To će potrajati. Dakle, to će trajati 2025. i trebaće resurse. Biće potrebna dodatna bezbjednosna pomoć, da bi Ukrajina to mogla da uradi. Vidite, ideja da su Rusi sada zaista jaki je, mislim, lažna. Vidjeli smo da se čak 600.000 ruskih žrtava nakupilo tokom ovih 2½ godine rata i da se ruska ekonomija, naravno, inflacija povećava. Kamatne stope su na 21%, potencijalno čak i više. Ali, to je rečeno, moraćemo da obezbijedimo Ukrajinu da bi mogla da prevlada. I bez obzira u kojoj ste administraciji ili u kojoj ste zemlji i kojoj političkoj stranci pripadate, to je objektivna činjenica, da će Ukrajina morati da ima snagu koju obezbjeđuju resursi da bi mogla da pristupi Rusiji i vodi pregovore gde oni mogu zaštititi svoj suverenitet i nezavisnost.
VOA: Koja je vaša poruka sljedećoj administraciji? Kako se nadate da će pristupiti ovom pitanju ruskog rata protiv Ukrajine? I kako mislite da mogu dati Ukrajini onu polugu koja joj je potrebna za sve moguće pregovore?
Michael Carpenter: Pa, mislim da je temeljna poruka da bez obzira da li ste zabrinuti zbog rastućeg utjecaja i sposobnosti NRK-a, kineske nepoštene tržišne prakse, onoga što rade u smislu prava intelektualnog vlasništva i krađe intelektualnog imovine, bilo da govorite o drugim vrstama zlonamjernog uticaja koje NR Kina projektuje, sve je to na neki način povezano sa ratom u Ukrajini, jer Ukrajina je temeljna osnova unutar međunarodnog sistema na kojoj je sve ostalo počiva, taj suverenitet, njegov teritorijalni integritet, to je nepovredivost granica. Ako to ne zaštitite u Ukrajini, ne štitite to nigdje. I tako, bez obzira sa kojim timom razgovaramo, s kojom administracijom, kojom državom, ovo centralno mesto Ukrajine, a ne da je to neki daleki sukob gde, znate, dve zemlje imaju spor oko teritorije. Mnogo je veći od toga. To mora biti osnovna poruka.
Glas Amerike: Predsjednik Zelenski je rekao da će poziv Ukrajini da se pridruži NATO-u pomoći da se zaustavi "vruća faza" rata. I kaže da o tome namjerava razgovarati s predsjednikom Bajdenom. Treba li očekivati bilo kakvu promjenu mišljenja o ovome u Washingtonu?
Michael Carpenter: Mislim da je na novom timu da odluči o pozivu za NATO. Ono što mogu reći je da, na kraju krajeva, da bi Ukrajina imala svoju sigurnost zaštićena, ona mora biti u NATO-u. Ne postoji ništa drugo što bi odgovaralo članu pet NATO-a u smislu garancije sigurnosti, jer je raspoređen na 32 saveznika i zato što nosi težinu svih njihovih kolektivnih odbrambenih sposobnosti. Dakle, ovo je mjesto gdje Ukrajina očigledno treba da stigne. Mora imati članstvo u alijansi. A na samitu NATO-a u Vašingtonu prošlog jula, svi smo rekli da je Ukrajina na nepovratnom putu ka članstvu. To mora biti cilj. Pitanje je koliko će vremena trebati da 32 saveznika i njihovi parlamenti ratifikuju članstvo u NATO-u? Trebaće vremena. A ono što treba da uradimo u međuvremenu, da li treba da razmislimo o tome kakve bezbednosne garancije, kakvu bezbednosnu pomoć, trebamo da pomognemo da se Ukrajina preplavi, sve dok ona ne dobije garanciju iz člana pet?
VOA: Ali zašto je [je] predsjednik Bajden odlučio da nije vrijeme da pozove Ukrajinu? Jer saveznici kažu da su Washington i Berlin dvije prijestolnice koje ne daju zeleno svjetlo na poziv Ukrajini za ulazak u NATO.
Michael Carpenter: Gledajte, ako Sjedinjene Države žele podržati poziv, to mora biti nešto što će biti podržano u svim administracijama. Ne može biti da jedna administracija to podrži, a da druga povuče poziv. Mora biti izdržljiv. I tako, znate, zato mislim da ova administracija neće ništa preduzeti po ovome bez podrške sledeće administracije. Dakle, u suštini, na njima je da se bave ovim. Ali kao što sam ranije rekao, činjenica da Ukrajina mora biti u NATO-u da bi imala svoje sigurnosne garancije – mislim da je to nepobitna činjenica. I tako je pitanje vremenske linije i kako izgraditi jedinstvo. Jer i vi ne želite da vodite borbu unutar NATO-a gde neke zemlje podržavaju, a druge su protiv. Morate uskladiti diplomatiju sa ciljevima. I zato morate imati svih 32 saveznika koji kažu, da, sada je trenutak, a onda bismo to trebali učiniti zajedno. Dakle, biće mnogo razgovora iza zatvorenih vrata o ovome za koje pretpostavljam da će se održati tokom narednih meseci u novoj administraciji. I, znate, naš tim, predsjednik Biden, znate, podržat će te razgovore i usmjeravat će sljedeći tim o tome u mjeri u kojoj oni žele da poslušaju taj savjet. Naravno, ovo će biti njihov poziv.
VOA: Osvrćući se na odgovor Bajdenove administracije na ruski rat protiv Ukrajine, neki kritičari kažu da polumjere, neodlučnost, oklijevanje nisu omogućili Ukrajini da bude u potpunosti uspješna. Postoji li nešto što bi predsjednik Bajden volio da je mogao učiniti drugačije?
Michael Carpenter: Gledajte, mislim da će u budućnosti biti vremena da se sagledaju lekcije naučene iz ovog rata, šta se moglo učiniti drugačije. Činjenica je da su postojale različite faze ovog rata. Došlo je do prvog napada na Kijev kada je protivtenkovsko oružje bilo najvažnije. A to je bila sposobnost koja je zaista bila važna na bojnom polju. U kasnijim fazama rata tenkovi nisu bili toliko istaknuti, pa je protutenkovsko oružje možda bilo manje važno. Onda smo počeli da pričamo o F-16 i počeli smo da pričamo o sistemima protivvazdušne odbrane, Patriot sistemima i drugim vrstama sposobnosti. Tako da je svaka faza ovog rata iznijela na vidjelo nove sposobnosti koje su bile kritične u toj fazi. Realnost je da ni Sjedinjene Države ni bilo koji od naših saveznika nisu imali na raspolaganju ogromne viškove ovih sposobnosti.
Na primjer, rakete ATACMS [vojni taktički raketni sistem], posebno varijante dugog dometa. Niko od nas, ne
Sjedinjene Države, svakako ne naši saveznici, imale su na raspolaganju veliki broj ovih projektila, samo da bi mogle da predaju Ukrajini iz dana u dan. Trebalo je vremena. Jedina stvar koju smo otkrili je da naša odbrambena industrijska baza u Sjedinjenim Državama treba mnogo više ulaganja. Potrebno ga je dramatično povećati da bi se moglo nositi s ovakvim nepredviđenim situacijama. To smo naučili. A tu je i drugi dio ovoga, a to je da je ključna varijabla u trenutnoj borbi ljudstvo. Možemo razgovarati o svim vrstama sposobnosti i oružju i municiji koju želimo. Ali na kraju dana, najvažnija varijabla je koliko vojnika svaka zemlja ima na linijama fronta. I tu jednostavno vidimo da Rusija ima brojčanu nadmoć.
I zato moramo da osmislimo strategiju za napredovanje kako možemo pomoći Ukrajini da regrutuje više ljudi, da dovede više ljudi, da služi na prvim linijama fronta, čak i kada zapadne zemlje obezbeđuju obuku i opremu. Ali samo pričanje o obuci i opremanju bez uzimanja u obzir ovog pitanja ljudstva nije u stvari odavanje pravde situaciji na prvoj liniji fronta.
Glas Amerike: Ali ima li dovoljno opreme?
Michael Carpenter: Ograničavajući faktor trenutno nije oprema. Reći ću vam da trenutno ima dosta municije na ukrajinskim zalihama. Obećali smo, zapadne zemlje, ne samo Sjedinjene Države, takođe i naši saveznici, da ćemo obučiti svakog ukrajinskog vojnika kojeg ukrajinske oružane snage mogu da iznesu.
Glas Amerike: Predsjednik Zelenski je trenutno u Briselu. Mislite li da je sada vrijeme da evropski saveznici pojačaju podršku Ukrajini?
Michael Carpenter: Nedvosmisleno, da. Apsolutno. Vrijeme je da naši evropski partneri i saveznici pojačaju, da pogledaju svoje zalihe, da pogledaju svoju odbrambenu industrijsku bazu. Mi smo svoje znatno povećali. Imamo još puno posla. Nije tamo gde bismo želeli da bude.
Ali kada uzmete nešto poput, na primjer, 155 [mm] municije, mi smo udvostručili, a onda opet udvostručili, našu proizvodnu sposobnost. U Evropi, to daleko zaostaje.
Stoga nam trebaju naši evropski saveznici da se pojačaju i sagledaju ove ključne sposobnosti. Kada govorite o sistemima protivvazdušne odbrane, upravo smo o tome govorili. Potrebni su nam i naši evropski partneri da budu u stanju da proizvedu protivvazdušnu odbranu i da te sisteme daju Ukrajini ili gde god bi drugde mogli da budu potrebni. Dakle, ne radi se samo o Sjedinjenim Državama. Ovdje se radi i o pojačanju naših saveznika. Uradili su mnogo. Uradili su mnogo u pogledu ukupne podrške koja je pružena. Ali kada pogledate zemlju po zemlju, sigurno postoje neke zemlje koje bi mogle učiniti mnogo više.
