“Nema novih izbora dok me ne ubijete”, poručio je Lukašenko okupljenoj masi.
“Ubij se” – dobacio je jedan hrabar radnik dok je predsjednik silazio sa bine – što je odvažna izjava koju se niko ne bi usudio da mu kaže u lice u današnjoj Bjelorusiji.
Posjeta je trebalo da pokaže snažnu podršku koju Lukašenko uživa u ključnoj grupi Bjelorusa, kažu analitičari. Fabrika za proizvodnju točkova za traktore je jedna od najvećih državnih fabrika koje podsjećaju na sovjetsku eru, a njihovi su radnici tradicionalno jedni od najlojalnijih Lukašenkovih glasača.
Iskusne posmatrače i novinare, debakl u fabrici podsjetio je na pad još jednog evropskog autokrate prije 32 godine – Nikolaja Čaušeskua – dugogodišnjeg komunističkog lidera Rumunije.
On je na sličan način pogrešno procijenio raspoloženje građana – kao i smjer u kome idu događaji. Godine 1984. Čaušesku je lako izbjegao planirani vojni puč, tako što je ključnu vojnu jedinicu vješto poslao da pomogne u žetvi pšenice. Ali u decembru 1989. godine, stigla ga je osveta istorije, kada je pokušao da uguši antivladine proteste. Demonstrante nije pokolebala nasilna reakcija države.
Osam minuta pošto je započeo govor pred masom na Trgu revolucije u Bukureštu, tokom kojeg je demonstrante nazvao “fašističkim agitatorima koji žele da unište socijalizam”, izviždan je. Odmahnuo je rukom, očigledno zapanjen reakcijom naroda. Vidjelo se da moć ističe iz rumunskog lidera.
“Fatalni trenutak slabosti, koji se vidio uživo na televiziji, zapečatio mu je sudbinu”, piše istoričar Viktor Sebestjen u knjizi “Revolucija 1989: Pad sovjetske imperije”.
Panika na njegovom licu bila je početak kraja. Kao što je kasnije rekao taksista i demonstrant Adrijan Donea: “Mogli smo da vidimo da je uplašen. U tom trenutku smo spoznali svoju snagu.”
Malo je vjerovatno da će Lukašenka zadesiti ista sudbina kao Čaušeska, koji je strijeljan zajedno sa svojom ženom Elenom, kada ih je preki sud osudio na smrt. Prije će biti da će se naći na letu za Moskvu, gdje će zauzeti mjesto kao polu-tolerisani gost, zajedno sa smijenjenim ukrajinskim predsjednikom Viktorom Janukovičem, nagađaju zapadne diplomate.
Međutim, Lukašenko se sigurno neće predate tako lako, smatra Keir Giles, analitičar u Chatham Houseu.
“Pošto podršku javnosti nisu uspjeli da brzo pretvore u konkretna politička dostignuća, postoje znaci da protesti zbog lažiranih predsjedničkih izbora u Bjelorusiji gube na snazi protiv otporne države koja i dalje ima jak bezbjednosni aparat”, upozorava.
“Pokušaji da se za nerede okrivi Zapad usredsređeni su na grupe koje i Lukašenko i Rusija smatraju neprijateljima. A sada Lukašenko ne samo što izmišlja navodne anti-ruske političke prijedloge opozicije – kao što je gušenje ruskog jezika i zatvaranje granice sa Rusijom, već i navodnu vojnu prijetnju NATO-a”, dodaje Giles.
“Ako se to povjeruje u Moskvi, gdje je šef diplomatije Sergej Lavrov već opisao događaje u Bjelorusiji kao 'bitku za post-sovjetski prostor', ruska intervencija je time više vjerovatna”, kaže on.
Prema istraživačkoj studiji iz 2007. koju su sproveli američki politikolozi Jennifer Gandhi i Adam Przevorski o “Diktatorskim institucijama i opstanku autokrata”, utvrđeno je da autoritarni lideri prežive na dva načina – ili tako što pojačaju reperesiju ako mogu, ili tako što prošire bazu podrške kroz nominalne reforme.
Sudeći po reakciji u fabrici u Minsku, reforme po svemu sudeći nisu održiva opcija za Lukašenka. Prema viđenju bivšeg britanskog šefa diplomatije Malcoma Rifkinda, nema razloga da prestane sa brutalnim gušenjem protesta jer bi to bio znak slabosti.
“Imamo presedane – trg Tjenanmen u Kini, gušenje narodnih protesta u Iranu prije nekoliko godina i primer Nikolasa Madura u Venecueli koji je opstao na vlasti uprkos očajničkom otporu sopstvenog naroda. Lukašenko zna da ga u najboljem slučaju čeka dača u Rusiji a u najgorem – zatvorska ćelija u Minsku, ukoliko bude djelovalo da popušta pod međunarodnim pritisikom u ovakvom trenutku”, dodaje Rifkind u komentaru za Institut Ujedinjenih kraljevskih službi – istraživačku grupu za odbranu i bezbjednost sa sjedištem u Londonu.
To međutim, možda nije dovoljno – kao što je otkrio Čaušesku, koji je sam sebe iznevjerio u trenutku kada je nesvjesno pokazao iznenađenje. Jedina opcija Lukašenka može biti da obezbjedi neku vrstu intervencije Kremlja. Kir Giles iz Chatham Hoousea vjeruje da bi Zapad trebalo da pažljivo odmjeri svoje korake i izbjegne davanje izgovora za rusku intervenciju.
Ali ako bi ga Vladmir Putin održao na vlasti, Lukašenko bi izgubio na snazi – kao lider samo po imenu ali u suštini poslušnik Kremlja – i više ne bi bio suvereni vladar.
