Linkovi

Top priča BiH

BIRN BiH - Zaboravljene žrtve: Smrt zarobljenika u bratunačkoj osnovnoj školi u maju 1992.

Hedim Zukić (Porodični album)

Za ubistva zarobljenika u maju 1992. godine u bratunačkoj školi “Vuk Karadžić” niko do sada nije odgovarao. Tokom tri dana u školi je bilo zarobljeno nekoliko stotina ljudi. U jedinom do sada završenom postupku pred sudom oslobođen je bivši komandir vojne policije.

Piše: Adnan Krdžalić

Početkom maja 1992. godine Paša Suljić i njena porodica odvedeni su na stadion Bratstva u Bratuncu gdje je razdvojena od svoje dvojice braće Alije i Hedima Zukića i maloljetnog bratića Elvira. Njih trojica su zajedno sa stotinama drugih odvedeni u logor u osnovnoj školi “Vuk Karadžić” u Bratuncu.

Alijino tijelo pronađeno je zabetonirano u improvizovanu pistu u Bratuncu.

“Brat Alija iz sale je izveden i odveden u stari salon namještaja u Bratuncu. Nađen je kad je razbijena improvizovana pista u Adama [Bratunac]. Bio je zabetoniran u pistu. Pronađen je sa još četiri leša u vrećama, a tijelo je težilo malo više od šest kilograma mesa. Nije skroz istruhlo”, kaže Suljić, koja je sa drugim ženama i djecom u maju prevezena do Kladnja.

Kroz šta su prolazila njena braća prije nego što su ubijeni saznavala je godinama poslije od svjedoka koji su ih vidjeli.

Hedim Zukić (Porodični album)
Hedim Zukić (Porodični album)
Alija Zukić (Porodični album)
Alija Zukić (Porodični album)

“Mog brata Hedima, kako su mi ispričali preživjeli logoraši, ubio je njegov radni kolega Milan. Izveo ga je iz škole da vari rešetke na zatvoru. Nikada nije vraćen u školu, a kasnije je pronađen u grobnici ‘Blječeva’”, navodi Suljić.

“Kada je bratić Elvir trebalo da ide u razmjenu, izvjesni Makedonac je rekao: ‘Nećeš ići grehota je tebe ubiti.’ Kasnije je ipak ubijen”, govori Suljić, koja već punih 28 godina traži pravdu za ubijenu braću i bratića.

Ona se prisjeća da su torture počele na stadionu, kada su počela i prva ubijanja.

“U Bratuncu na stadionu svi smo vidjeli kad je ubijen Miralem Hasanović zvani Rus. Moje radne kolege su bile na tom stadionu i nosili su municiju i redenike, a put od kuće do stadiona ‘pokrivali’ su vojnici iz Srbije. Pričali su ekavski i stojali su u ešalonima s obje strane ulice”, priča Suljić.

Nasmijane komšije vodile na strijeljanje

U selu Ređići 10. maja sa sinom Muhamedom, koji je tada imao 13, i Mirzetom, koji je imao 12 godina, uhapšen je i Sakib Ahmetović. Odveden je na stadion gdje mu je kao i drugim zarobljenicima rečeno da ide u razmjenu.

Sa stadiona su ga umjesto na razmjenu, dvojica muškaraca koje je od ranije poznavao, odveli u školski logor.

“Užasno je bilo tijesno i vruće. Već prvi dan od panike i nedostatka zraka ugušilo se deset ljudi. A onda su počela stravična premlaćivanja i ubistva. Vidio sam Džemu Hodžića i Mustafu Mujkanovića hodžu, kako mrtvi padaju od udaraca. Poznavao sam obojicu, to su bila jeziva ubistva. Ne ubistva oružjem nego od silnih udaraca, s tim da je Džemo pao nedaleko od mene mrtav, ali mu je bio rasporen stomak”, prisjeća se Ahmetović, čiji su sinovi i supruga Zumreta odvedeni prema Kladnju.

Prva ubistva, prema njegovom sjećanju, počinili su “Arkanovci” [pripadnici paravojne formacije koju je predvodio Željko Ražnatović Arkan, optužen pred Haškim tribunalom prije nego što je ubijen], nakon čega su “počeli da ubijaju i domaći vojnici”.

“Sve su to bile naše komšije i poznanici. Ulazili su u salu nasmijani i izvodili ljude na strijeljanje. Govorili su: ‘Pobit ćemo vas sve, polako, ne možemo sve odjednom, mi uživamo u tome’”, prisjeća se Ahmetović.

U logor škole odveni su i braća Ismet, Hašim i Nedžib Husić. Ismet i Nedžib su ubijeni, a Hašim je kasnije razmijenjen na Palama. Ismetov sin Adis, koji je maja 1992. imao 17 godina, slušao je svjedočenja preživjelih logoraša.

“Amidža Nedžib imao je čin majora u rezervi, bio je visokoobrazovan čovjek u to vrijeme. Njega su, a to svi kažu, ubili na stepenicama. Nije ni ušao u salu škole. Otac je iz sale odveden na strijeljanje. Odeveli su ga navodno u MUP [Ministarstvo unutrašnjih poslova] na ispitivanje, nakon čega su ubili njega i još dosta muslimana”, navodi Adis Husić, čija je majka Sadika također ubijena nakon što je pobjegla u šumu sa drugim komšinicama i komšijama.

Adis Husić (Privatna arhiva)
Adis Husić (Privatna arhiva)

Bez osuđujućih presuda za ubistva u školi

Brojni preživjeli logoraši kažu da su proteklih 28 godina dali niz izjava istražiteljima o ubistvima nekoliko stotina logoraša, ali za ubistva u osnovnoj školi u Bratuncu do sada nije pravosnažno osuđena niti jedna osoba.

Sud BiH oslobodilo je 2015. godine Savu Babića, bivšeg komandira Vojne policije u Bratuncu, optužbi za nezakonito zatvaranje, premlaćivanje, prisilne nestanke i ubistva zatočenika u Osnovnoj školi “Vuk Karadžić” u Bratuncu u maju 1992. godine.

Babić je oslobođen krivice da je lično učestvovao u progonu bošnjačkih civila, koji su bili nezakonito pritvoreni u školi “Vuk Karadžić”, te da nije imao odgovornost nad uslovima u školi. Vijeće je analizom svih dokaza došlo do zaključka da niko od pozvanih svjedoka nije potvrdio učešće Babića u nezakonitom pritvaranju civila, navodi se u presudi.

U dijelu presude Babiću o utvrđenim činjenicama navodi se kako su na području bratunačkih sela bili prisutni pripadnici Jugoslavenske narodne armije (JNA) i Teritorijalne odbrane (TO).
U optužnici protiv Babića se navodi kako je u logoru boravilo oko 400 osoba.

Prve zločine na području šire teritorije Bratunca, istraživalo je Tužilaštvo Tuzlanskog kantona, a tadašnje krivično djelo okarakterisano je kao genocid i obuhvatalo je i zločine u školi “Vuk Karadžić”, potvrdili su za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) iz ovog tužilaštva.

Kantonalno tužilaštvo Tuzlanskog kantona je u augustu 2004. godine otvorilo istragu protiv 43 osobe, koje se dovode u vezu sa ratnim zločinima počinjenim na teritoriji Bratunca tokom 1992. godine.

“Pravna kvalifikacija krivičnog djela u naredbi o provođenju istrage je bila genocid. Radi se o događajima vezanim za ubistva i deportacije većeg broja civila na širem području Bratunca, uključujući sela Hranča, Glogova i lokalitete Maljevo i Jezero, kao i odvođenje civila u logor osnovne škole ‘Vuk Karadžić’, i na Pale ili logor ‘Batković’ kod Bijeljine”, kazao je za BIRN BiH Admir Arnautović, glasnogovornik Tužilaštva Tuzlanskog kantona.

U skladu sa Strategijom za rad na predmetima ratnih zločina iz 2008. godine, Tužilaštvo u Tuzli je Sudu i Tužilaštvu BiH predalo ovaj predmet na dalje postupanje i ocjenu složenosti predmeta, kao i na ocjenu mjesne nadležnosti tužilaštava za dalji rad na ovim predmetima, potvrdio je Arnautović.

Iz Državnog tužilaštva su potvrdili da provode istrage o zločinu u školi “Vuk Karadžić”.

“U Posebnom odjelu za ratne zločine u radu su predmeti koji su u fazi prijave i istrage, a koji se odnose na više osoba prijavljenih i osumnjičenih za zločine na lokaciji škole ‘Vuk Karadžić’, a na kojima se intenzivno radi”, kazao je za BIRN BiH Boris Grubešić, glasnogovornik Tužilaštva BiH.

Ovo Tužilaštvo je u decembru 2019. podiglo optužnicu protiv Milana Trišića, koja se, između ostalog, odnosi na ratne zločine u školi “Vuk Karadžić” u Bratuncu, kao i zločine povezane sa tim objektom za zatočenje, dodao je Grubešić.

Trišić je u oktobru 2019. godine deportovan u BiH iz Sjedinjenih Američkih Država (SAD), gdje je procesuiran zbog davanja neistinitih podataka o učešću u ratu.

Njemu je na teret stavljeno da je od aprila do oktobra 1992. godine, za vrijeme širokog i sistematičnog napada policije i Vojske Republike Srpske (VRS), učestvovao u progonu civilnog stanovništva bošnjačke nacionalnosti iz sela Hranča i mjesta Bratunac, ubistvima, nezakonitim zatočenjem, odvođenjem u logore, prisilnim nestankom, mučenjem i drugim nečovječnim djelima.

Vojnici su govorili na ekavici

Obilježavanje godišnjice zločina u osnovnoj školi koja se nekada zvala “Vuk Karadžić”. Foto: BIRN BiH
Obilježavanje godišnjice zločina u osnovnoj školi koja se nekada zvala “Vuk Karadžić”. Foto: BIRN BiH

Preživjeli svjedoci logora u školi tvrde da je princip za ubijanje bio isti. Ko god bi bio izveden iz sale, nikad se više u nju živ nije vratio, tvrde logoraši. Jedan od svjedoka je i Ramiz Salkić, današnji potpredsjednik Republike Srpske, koji je u logor odveden sa 17 godina.

Na samom putu za logor, u kanalu pored škole vidio je leševe.

“U kanalu u dvorištu škole zatekao sam stravične slike. Leševi su bili u kanalu pored škole i u kontejnerima za smeće. To je već sve bilo pobijeno prije nego smo zatvoreni u školi”, kaže Salkić.

Među ubijenim, vidio je i ubijenog oca Hameda, čije je mrtvo tijelo danima ležalo u kanalu.

“S tom slikom ušao sam u logor i poželio da ja budem naredni kojeg će ubiti. Strašno me potresla smrt mog oca i svega što sam vidio u prolazu”, govori Salkić.

“U sali se pogušilo desetak zarobljenih jer nismo imali zraka. Izvodili su ljude iz sale, i taj koga izvedu uglavnom se nije vraćao živ. Moj brat Hamdija je pored mene pretučen. Tukli su ga šipkom od radijatora. Sat prije nego što sam doveden u logor, metalnom šipkom je ubijen moj brat Ahmet”, prisjeća se Salkić.

U tom ambijentu on je sproveden do školske sale u kojoj se nekada kao dijete igrao i pohađao nastavu, nekoliko godina prije tortura koje će proživjeti.

“Gledao sam kako maltretiraju ljude. Jednom od njih su pucali u obje noge, tražeći od njega da ustane. Na kraju su mu pucali u čelo. Tu sliku tankog mlaza krvi koja teče iz njegovog čela nikad neću zaboraviti”, govori Salkić, koji je sa bratom Hamdijom kasnije razmijenjen na Palama.

Ubistva u logoru gledao je i Šefik Begić. Zajedno sa braćom uhapšen je ispred kuće u selu Suha, odakle je preko stadiona Bratstva sproveden u logor. Ubistva su počela u školskoj sali odmah po dolasku ljudi koje je, kako kaže, dovodio Novosadski korpus.

Šefik Begić (Privatna arhiva)
Šefik Begić (Privatna arhiva)

“Mustafa Mujkanović naš efendija, Džemo Hodžić, Hajrudin Čolić, samo su neke od osoba čija sam ubistva gledao, jer ih poznajem. Stalna izvođenja zarobljenih, koji se uglavnom nisu vraćali u školu, krici, jauci, stvari su koje pamtim tog kobnog maja”, govori Begić.

On se sjeća i posljednjeg ubistva – prijeratnog bratunačkog konobara, čijeg se imena ne može sjetiti.

“Znam samo da sam pokrio njegovo tijelo trenerkom koju sam na sebi imao. Tamo negdje treći dan su nam rekli da idemo u razmjenu”, kaže Begić.

Razmjena nije značila i kraj patnji, prisjećaju se svjedoci. Ramiz Salkić tvrdi da su nakon tri dana golgota u bratunačkom logoru, isto proživljavali i na Palama, gdje su odvedeni u razmjenu.

Sa Pala su, također nakon tri dana, zarobljenici odvedeni prema Ilijašu, gdje su prema sjećanjima preživjelih na teritoriju pod kontrolom Armije BiH (ABiH) prešli 16. maja 1992. godine.

“Nakon nekoliko dana su nas potrpali u dva do tri kamiona, nas oko 400 i odvezli prema Sarajevu. Sjećam se da smo bili smješteni pored stanice milicije, u nekom trening centru za skijanje. I tu su nas maltretirali, a onda nas vezali žicom, jednog za drugog preko ruku. Odvezli su nas prema Ilijašu gdje smo i razmijenjeni”, prisjeća se Salkić.

Preživjeli tvrde da su u maju 1992. godine u Bratuncu u velikom broju viđali paravojne formacije iz Srbije, čiji su članovi prema njihovom svjedočenju činili strašne zločine. Paša Suljić kaže da se “ekavica” često čula tokom prvih hapšenja.

“Sjećam se da je 10. maja pred mrak na stadion ušla ‘Lada Niva’ bijele boje, a na njoj je pisalo ‘Svi za kralja, kralj za nas’. Na automobilu su sjedili pijani srpski vojnici. Jedan od njih je rekao: ‘Gde su bule? Nama su rekli da ima dosta lepih bula.’ Jedna žena u šarenom odijelu je nosila vreću najlonsku i u nju kupila pare i zlato. U jednom momentu je zahvatila zlato rukom i kazala: ‘Za ovo mogu da kupim kuću u Novom Sadu’, prisjeća se Paša.

U Tužilaštvu za ratne zločine u Beogradu nisu mogli za BIRN BiH potvrditi da li provode istragu za zločine u Bratuncu, “imajući u vidu da su istražni i predistražni postupci nedostupni za javnost, odnosno da se u tačno određenim situacijama koje predviđa zakon detalji mogu iznositi u javnost”, kazao je za BIRN BiH Vasilije Seratlić, zamjenik tužioca za ratne zločine i glasnogovornik Tužilaštva za ratne zločine u Beogradu.

Sakib Ahmetović, koji predvodi Udruženje preživjelih logoraša Bratunca, ogorčen je radom istražnih organa i institucija u BiH i navodi kako članovi udruženja i danas sreću ljude koji su ubijali logoraše.

“Ljudi koji su činili zločine su dio sistema i danas kreiraju ambijent koji je nepodnošljiv preživjelim u ratu, a koji su se vratili da žive na prostore sa kojih su otjerani i gdje su ubijeni njihovi najmiliji”, kaže Salkić.

Prema podacima ovog udruženja, kroz logor u osnovnoj školi “Vuk Karadžić” u Bratuncu, tokom tri dana maja 1992. godine, prošlo je oko 800 zarobljenika, a njih oko 300 je ubijeno.

See all News Updates of the Day

Intervju: Kongres SAD pomaže Parlamentu BiH. Stavljanje odmetnutog pravosuđa pod zakonski nadzor

kongresmen David Price

Nedavno formirana komisija BH parlamenta ima za cilj staviti odmetnuto pravosuđe pod odgovarajući zakonodavni nadzor, istovremeno omogućavajući njegovu neovisnost. Kongresmen David Price je bh. parlamentarcima ponudio pomoć Kongresa SAD. Glas Amerike je sa njim razgovarao tome šta konkretno znači ta pomoć.

Sadržaje Glasa Amerike dozvoljeno je besplatno preuzimati i objavljivati isključivo uz navođenje izvora i url link na originalan sadržaj.

Privremena istražna komisija Parlamenta za utvrđivanje stanja u pravosudnim institucijama BiH je pokušaj nadzora nad institucijama čije nefunkcionisanje blokira razvoj BiH. Komisija, predvođena zastupnikom Damirom Arnautom, osnovana je u maju, a do sada je održala 17 sjednica. Članovi komisije su se nedavno posavjetovali i sa američkim kongresmenom Davidom Price-om, predsjedavajućim Partnerstva za demokratiju Zastupničkog doma SAD.

Taj ogranak nižeg doma Kongresa SAD zadužen je za saradnju sa stranim parlamentima, posebno kada je u pitanju prenošenje znanja o boljem vođenju zakonodavnih saslušanja i istraga. Kongres SAD godišnje održi više od 1.000 saslušanja o raznolikim temama – od lansiranja novih svemirskih raketa do očuvanja kvaliteta poljoprivredne zemlje. Saslušanja su ključna u omogućavanju Kongresa da donosi nove zakone i da kontroliše rad izvršne i pravosudne vlasti.

Congressman David E.Price
Congressman David E.Price

Kongresmen David Price se u razgovoru za Glas Amerike osvrnuo na video sastanak sa bh. parlamentarcima i objasnio kakvu vrstu podrške novoformirana komisija može očekivati od američkog Kongresa:

David Price je demokrata koji 32 godine zastupa 4. okrug države Sjeverne Karoline u Zastupničkom domu Kongresa SAD. Član je dva najmoćnija komiteta nižeg doma Kongresa: Komitet za aproprijacije i Komitet za budžet. Prvi komitet raspoređuje budžet savezne vlasti SAD, dok drugi vrši nadzor nad trošenjem tog budžeta. Također je član Komiteta za unutrašnju sigurnost SAD i predsjedavajući je Partnerstva za demokratiju.

Prije ulaska u politiku, Price je 13 godina predavao političke nauke na prestižnom univerzitetu Duke. Doktorirao je na univerzitetu Yale i autor je četiri knjige o američkom političkom sistemu.

VOA: Održali ste video konferenciju sa bh. parlamentarcima koji vode istragu o tamošnjem pravosudnom sistemu. Imate puno obaveza ovdje u Americi, prvenstveno one vezane za pandemiju. U toku je i vaša reizborna kampanja. Glasanje je već počelo. Zašto ste odvojili vrijeme za razgovor sa bh. parlamentarcima?'

PRICE: Mi u ovoj državi cijenimo naše odnose sa Bosnom i Hercegovinom. Povezuju nas historijske veze i zajednička težnja za demokratskim razvojem. Ja sam predsjedavajući Partnerstva za demokratiju Zastupničkog doma. To je ogranak Kongresa koji sarađuje sa stranim parlamentima. Radimo sa zastupnicima i savjetnicima zemalja u razvoju na poboljšanju parlamentarne efikasnosti i na zajedničkom unapređenju učinkovitosti naših institucija. U tu svrhu sam bio uključen u razgovor sa predsjedavajućim Arnautom i ostalim Bosancima. Oni su angažirani u jako važnom poduhvatu povećanja njihovih nadzornih aktivnosti. To je prouzrokovano nekom vrstom krize Visokog sudskog i tužilačkog vijeća. Uslijed toga su usvojili novi zakon o parlamentarnom nadzoru. Naša vlada se zainteresovala od samog početka, kao što su i OSCE i EU. Taj novi zakon se trenutno sprovodi i održava se vrlo opsežna istraga i saslušanje pod vodstvom predsjedavajućeg Arnauta kako bi se uspostavio nadzor nad pravosuđem i ustanovilo koji su slijedeći koraci u zaštiti nezavisnosti pravosuđa. Tu se mi uključujemo u priču. Mi smo ogranak Zastupničkog doma SAD koji od svih ostalih najvjerojatnije najdirektnije sarađuje sa stranim parlamentima. Ovo je bio slučaj kada je jedan parlament zatražio od nas konsultacije i ja sam to rado uradio, čak u toku reizborne kampanje. U pitanju je važna tema.

VOA: Na osnovu vaših razgovora i izvještaja koji ste pročitali, kakva je vaša procjena stanja bh. pravosudnog sistema?

PRICE: Neću iznositi mišljenje o bh. pravosuđu. Ne pretvaram se da sam stručnjak za tu temu. Naša uloga je isključivo na parlamentarnoj strani.

Znate, očito je bilo problema, izazova i bruka kada je u pitanju funkcionisanje Visokog sudskog i tužilačkog vijeća i uslijed toga je parlament zauzeo svoj položaj.
David Price


Mi vjerujemo da bi stvari tako i trebale funkcionisati. Zakonodavstvo ima obavezu nadgledanja rada vlasti i rješavanja problema. Mi se tim bavimo. To je suština naše saradnje – ne da kritikujemo rad pravosudnog sistema, nego da ponudimo ohrabrenje i podršku u procesu nadzora.

VOA: Tokom razgovora, mediji su izvijestili da ste ponudili pomoć Kongresa SAD. Kakav je bio odgovor na tu ponudu i, konkretno, na što bi ta pomoć ličila?

PRICE: Teško je znati u kojem smjeru bi ovo moglo ići. Predsjedavajući i ostali članovi komiteta su pozitivno reagovali. Pitanje je široko – naravno kada je BiH u pitanju, za uspjeh je potrebno široko razumijevanje kada se uzmu u obzir razne parlamentarne frakcije i ko je sve zastupljen u toj instituciji. Stoga, saslušali smo brojne zastupnike, koji su, mislim, dobro započeli održavanje saslušanja tokom posljednjih mjeseci. Ne mogu detaljisati u kojem pravcu idu, ali sami proces je započeo na jedan dobar, obećavajući način. Posavjetovali su se sa međunarodnim stručnjacima. Nastavljaju konsultacije sa EU, OSCE i drugim institucijama i mi smo jako sretni što smo uključeni u tu grupu. Na raspolaganju smo što se tiče savjeta i razgovora, te sam im rekao da nazovu ako je potrebna neka vrsta tehničke pomoći, poput one vezane za članove tima u smislu kako organizovati svjedočenje i osigurati kadar za to – jako je važno da istrage ove vrste imaju adekvatan kadar. Znate, potreban je nezavisan, profesionalan kadar koji razumije temu i koji može informisati članove parlamenta. Njima je jednostavno potrebna ta vrsta pomoći. Mi se u to razumijemo. Znamo kako sastaviti kadar za komitet i nadzorni proces, te spremni smo ih savjetovati.

COVID19 u BiH: 36 mrtvih i blizu 1600 zaraženih za jedan dan

ilustracija

Zdravstvene vlasti u Bosni i Hercegovini prijavile su 1586 novih slučajeva oboljelih od COVID19 te do sada najveći broj podleglih u jednom danu - 36.

Pandemija je u Bosni i Hercegovini ponovo buknula nakon 04.Oktobra, a od 14.10. statistike svakodnevno bilježe rekordno veliki broj novooboljelih od COVID19.

Za protekla 24 sata zdravstvene vlasti objelodanile su podatke o 1586 novih slučajeva i do sada najvećem broju podleglih za jedan dan - čak 36, stoji u statistikama Ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine.

Početak korištenja antigenskih testova u FBiH: O kakvim se testovima radi?

FILE - A health care worker holds a rapid COVID-19 antigen test at a coronavirus testing center in Nice, France, Oct. 15, 2020. Millions of such kits are heading to Africa for distribution.

Krizni štab/stožer Federalnog ministarstva zdravstva je na hitnoj sjednici od 26. oktobra donio odluku i o korištenju antigenskih Ag-RTD testova na COVID-19 kod pacijenata s karakterističnim simptomima ovog oboljenja, osim temeljnog PCR testa.

Ovim bi se trebala unaprijediti dijagnostika, posebno u situacijama kada je PCR test nedostupan. Obratili smo se Federalnom ministarstvu zdravstva da pobliže objasni o kakvim je testovima riječ.

Skraćenica Ag-RTD stoji za „Rapid Antigen Diagnostic Testing“ , a radi se o brzim dijagnostičkim testovima koji, za razliku od PCR testova pronalaze antigene -dijelova virusa SARS-CoV-2 kao dokaz identifikacije postojanja virusa u organizmu. Svjetska zdravstvena organizacija ih je preporučila, ali prepoznavši mane ovih testova, dala i smjernice za njihovo korištenje.

Ova nova tehnologija za otkrivanje COVID-19 koja je mnogo jednostavnija i brža za izvođenje od trenutno preporučenih testova PCR-a. Ova se metoda oslanja na izravno otkrivanje virusnih proteina SARS-CoV-2 u brisevima nosa i drugim respiratornim izlučevinama pomoću imunoeseja koji daje rezultate za manje od 30 minuta. Inače, brzina dobijanja rezultata preko ovih testova iznosi između 15 i 30 minuta. Iako su Ag-RDT testovi za otkrivanje antigena manje osjetljivi od PCR-a, oni nude mogućnost brzog, jeftinog i ranog otkrivanja najzaraznijih slučajeva COVID-19 u odgovarajućim uslovima.

Ovaj tip testova ne treba miješati ni sa serološkim testovima antitijela, kod kojih se uzorak uzima iz krvi, a traže se specifični neutralizirajući proteini koje naš organizam proizvodi kao odgovor na patogen (imunoglobulini).

Ag-RTD testovi daju najbolje rezultate kada je osoba u ranim stadijima infekcije, a preporuke kažu da ih je najbolje koristiti kod osoba koje pokazuju simptome. Antigenski testovi se mogu koristiti u situacijama kada je PCR nedostupan ili kada je potrebno duže vrijeme za obradu. Antigenski testovi za detekciju SARS-CoV-2 moraju ispunjavati minimalne zahtjeve: ≥80% senzitivnost i ≥97% specifičnost u usporedbi sa referentnim PCR testom. Ovo znači da je mogućnost da ovaj vid testa da lažno pozitivan rezultat i zamijeni virus SARS-CoV-2 s nečim drugim jako mala, ali da je senzitivnost testa nešto manja u odnosu na PCR, no i dalje veoma visoka da to čini ove testove pouzdanima.

Pomoćnik ministra u Federalnom ministarstvu zdravstva, Goran Čerkez, naglašava kako testiranje ovim testovima treba provoditi prema uputama proizvođača i 5 do 7 dana nakon pojave simptoma. „Negativan rezultat antigenskog testiranja ne može u potpunosti isključiti aktivnu COVID-19 infekciju, te je kod simptomatskih pacijenata potrebno ponovljeno testiranje PCR testom“ objašnjava Čerkez.

Iz Federalnog ministarstva zdravstva naglašavaju kako se testiranje Ag-RDT testovima u svrhu dijagnostike može se provoditi samo u javnozdravstvenim ustanovama.

„Javna zdravstvena ustanova koja obavlja antigenska testiranja (Ag-RDT) dužna redovito izvještavati zavod za javno zdravstvo kantona, a zavod za javno zdravstvo kantona se obvezuje podatke o rezultatima antigenskog testiranja (Ag-RDT) unositi u online platformu Zavoda za javno zdravstvo Federacije BiH“, ističe Čerkez.

BANJA LUKA: Dvojica uhapšena zbog strijeljanja 78 civila kod Ključa

BANJA LUKA: Dvojica uhapšena zbog strijeljanja 78 civila kod Ključa
please wait

No media source currently available

0:00 0:01:05 0:00

Žrtve ratnog silovanja pravdu dobile u SAD-u, odštetu čekaju od Srbije i BiH

New York: Kip slobode

Njujorški sud presudio je 2000. u korist žrtava, međutim presude nikad nisu provedene.

Jadranka Cigelj vrata Omarske i Trnopolja zatvorila je, kaže, onog dana kad je iz logora spašena dolaskom stranih reportera. Pravnica po struci, Jadranka je, s još nekoliko žena, zbog torture i silovanja, pred sudom u New Yorku u Sjedinjenim Američkim Državama, tužila Radovana Karadžića 1995. godine.

Njujorški sud presudio je 2000. u korist žrtava, međutim presude nikad nisu provedene.

Danas tim odvjetnika iz Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država kaže da su presude i dalje pravosnažne i rade na tome da žrtve, među njima i Jadranka, budu obeštećene, tvrdeći da BiH i Srbija trebaju platiti odštete, jer je u tekstu presude navedeno da su osim Karadžića, krivi Republika Srpska i Srbija.

Procesi su pokrenuti na osnovu univerzalne sudske jurisdikcije i Sud je u presudi "R. Kadić i dr. protiv Karadžića" naveo da su krivci dužni žrtvama isplatiti odštetu u iznosu od 750 miliona dolara, a u drugom predmetu "Jane Doe protiv Karadžića" iznos od 4,9 milijardi američkih dolara.

Bez statusa žrtve rata

Jadranka Cigelj je živjela u Prijedoru, na zapadu Bosne i Hercegovine. Polovinom juna 1992. godine u njen stan došli su lokalni policajci i odveli je u Omarsku, u kojem su tokom ljeta 1992. godine hiljade logoraša iz Prijedora i okolnih mjesta prošli kroz zlostavljanja, mučenja, ubistva i druge zločine.

U logoru je bila zatočena s tridesetak drugih žena, Bošnjakinja, Hrvatica i dvije Srpkinje.

U logoru Omarska, mjestu koje je udaljeno desetak kilometara od Prijedora, u kojem se nalazi rudnik željezne rude, Jadranka je bila 54 dana, i još tri dana u logoru Trnopolje.

Logor Trnopolje je oformljen odlukom Kriznog štaba Prijedor s namjerom da se tu smjesti civilno stanovništvo s područja Kozarca, udaljenog nekoliko kilometara od Prijedora. Kasnije su dovođeni civili i iz drugih prijedorskih naselja.

Pravni tim iz Hrvatske i SAD-a sredstva za isplatu odšteta planira potraživati od Srbije i Republike Srpske. Za Radio Slobodna Evropa Jadranka kaže da bi voljela zbog svih žena iz Omarske, i drugih logora, da „uspiju istjerati pravdu“.

To je vezano za nas pet iz logora Omarska i mislim da smo zaslužili satisfakciju barem tako. Mi smo faktički zatvorile Trnopolje, jer su srećom prodrli strani novinari, Penny Marshal, Ed Vulliamy i Roy Gutman. Ušli su u Trnopolje, muškarci su im rekli da su žene premještene u mjesnu zajednicu u Trnopolju“, kaže Jadranka.

Ujedinjene nacije procjenjuju da je najmanje 20.000 žena bilo izloženo seksualnom nasilju tokom rata u Bosni i Hercegovini. Mnoge od njih nikad nisu dobile potrebnu medicinsku, psihološku i financijsku podršku.

Komitet protiv torture Ujedinjenih nacija (UN) 29. augusta 2019. godine donio je odluku prema kojoj Bosna i Hercegovina treba da plati naknadu i da osigura javno izvinjenje žrtvama ratnog seksualnog nasilja. Odluka, kojom se odlučivalo o predstavnici žrtve ratnog seksualnog nasilja, donesena je prvi put protiv Bosne i Hercegovine.

Bosna i Hercegovina više od godinu dana nije isplatila odštetu niti se izvinila žrtvama seksualnog nasilja.

Zakoni o civilnim žrtvama rata razlikuju se u Federaciji BiH, Republici Srpskoj (RS) i Distriktu Brčko. Tek nešto više od 800 žrtava seksualnog nasilja osiguralo je status civilnih žrtava, najviše u Federaciji, dok Republika Srpska ne priznaje silovanje kao ratni zločin.

Jadranka Cigelj kaže kako ne dobiva nikakvu naknadu kao civilna žrtva rata, jer se nije htjela prijavljivati s boravištem u Bosni i Hercegovini zbog toga što živi u Zagrebu.

Njen odvjetnik, Sulejman Tabaković, navodi da Jadranki ni u Bosni i Hercegovini ni u Hrvatskoj nije priznat status žrtve rata, zbog čega je on tražio da je zastupa.

Jadranka je prošla strašnu golgotu. U januaru kad smo razgovarali, tražio sam da je zastupam, da mi da šta ima od dokumenata. Rekla je – ma ne da mi se opet sve to proživljavati, ali na kraju mi je dala punomoć i danas traje pravna bitka“, kaže Tabaković za RSE.

On navodi da postoje dvije presude iz SAD-a, te da je u obje i Jadranka Cigelj.

Rekla mi je da ima presudu, pa i nešto iz druge presude što je prevedeno. Onda sam ja nazvao moje prijatelje Bosance koji su u Americi i pitao ih da li bi htjeli da budu moj tim kako bismo pokrenuli ovaj postupak“, kaže Tabaković i naglašava da je okupljeni tim krenuo u proces nabavke svih potrebnih dokumenata u SAD-u.

U arhivi Suda u New Yorku od marta 2020. do kraja septembra pronađeni su dokumenti i Sud je obavijestio Radovana Karadžića da se produžava jedna od presuda.

I onda su oni tu presudu koja je trebala isticati 2. ili 3. oktobra 2020. (Jane Doe protiv Karadžića) pokrenuli postupak, jer tako u presudi i piše da su oni zaduženi da se ta presuda provede“, kaže Tabaković.

Obaveze zemalja potpisnica De la Haye konvencije?

U presudi iz 2000. godine, u kojoj je Jadranka Cigelj, suci su rukom napisali kolika je naknada svake od žena zbog torture koju je proživjela.

Navodi se da je osuđen Radovan Karadžić, Srpska demokratska stranka, administracija Republike Srpske, učesnici u Republici Srpskoj i Republika Srbija.

„Navode se i zločini za koje su osuđeni. Tamo se navodi čak i Sanski Most, Ključ Brčko itd. I povezuju tu čitavu priču koja se nastavlja na 'udruženi-zločinački poduhvat', koja je kasnije potvrđena kroz Miloševića, Karadžića, Mladića, pa i Stanišića, Plavšićku, Krajišnika itd.

Kad se povežu sve presude i kad se njihova intencija samog Suda koji je i napisao presudu, onda imate riješeno pitanje i odgovornosti RS-a i Srbije“, kaže Tabaković, dodajući da Bosna i Hercegovina mora obeštetiti žrtve silovanja i procesuirati sve učesnike koji se spominju u presudama na osnovu odluke Odbora protiv torture Ujedinjenih naroda.

„Sad vam dolazi priča o Karadžiću, ali i Miloševiću. Kod Miloševića imate nešto što se zove međupresuda. Prema haškom pravilu 98bis u toj međupresudi utvrđena je glavna stvar da je Milošević optužen za UZP zajedno sa svim učesnicima – Karadžićem, Plavšićkom, vojskom Republike Srpske, JNA i paravojnim formacijama.

Zove se međupresuda, jer je trebalo obrazložiti još Brčko, Sanski Most, Srebrenicu i Prijedor“, objašnjava Tabaković koji tvrdi da, prema međunarodnom pravu, presuda u slučaju „kad osuđeni umre ne postoji nigdje odluka da ona nije pravosnažna“.

Da bi presude iz New Yorka postale pravosnažne svuda, Tabaković kaže, treba dobiti „sve apostile pečate“. Ovaj odvjetnik to planira uraditi, pozivajući se na De La Haye konvenciju, potpisanu u Haagu 1961. godine, koja podrazumijeva da svi potpisnici priznaju isprave potpisane u drugoj zemlji.

„Ta De la Haye je meni bitna, jer time dokumenti postaju važeći. Na osnovu njih ja pokrećem postupke pred Kantonalnim sudom u Sarajevu, jer je on zadužen za De la Hayu, kao što su u Zagrebu i Beogradu zaduženi općinski sudovi.

Onog trenutka kad sudovi prihvate, ide se na traženje isplate, šalje se državi i traži se isplata. Onog trenutka kada se da određeni rok, odgovor stigne ili ne stigne, ima se pravo sjesti na sve račune i imovinu koje država ima“, kaže Tabaković.

Radovanu Karadžiću je, prije podignute haške optužnice 1996. uručena optužnica suda iz New Yorka, te ga je tokom suđenja zastupao advokat, navodi Tabaković.

Karadžić je u martu 2019. pravosnažno osuđen na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici, progone širom BiH, teroriziranje građana Sarajeva i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.

Odgovor bivšeg člana Miloševićevog pravnog tima

Tibor Varadi, profesor međunarodnog prava i bivši član pravnog time Srbije pred Međunarodnim haškim sudom, kaže za Radio Slobodna Evropa da je do sada bilo nekoliko zahtjeva žrtava ratnih zločina iz Bosne i Hercegovine.

Prema njegovim riječima, radi se o zahtjevima žrtava iz BiH koje su upućene Holandiji. Varadi tvrdi da, kada je riječ o slučaju presuda iz New Yorka „ovdje nije bio sukob država“.

To nije bilo tako da je Srbija napala Bosnu. Kada su se ti ratovi stvarali, bio je u toku raspad Jugoslavije. Bio je žešći sukob unutar Bosne.

Nema nikakve sumnje da je Slobodan Milošević pomagao Vojsku Republike Srpske, ali to nije vio rat u kojem je s jedne strane stajala Srbija, a s druge strane BiH. Ako bi tužili pojedinci, oni bi tužili Srbiju, a ona nije bila takav akter u ratu“, kaže profesor Varadi.

Kad je riječ o De la Haye konvenciji, ističe „da to jeste jedan mogući argument“.

Ali, to nije tako jednosmisleno. Odluka Suda u New Yorku ne važi automatski, važi ako bude priznata. Nešto je drukčije kada je riječ o međunarodnim sudovima. Ako je riječ o sudovima druge države, presude će važiti ako budu priznate.

Postoje međunarodne konvencije koje olakšavaju to priznanje, ali ne čine automatskim to priznanje“, kaže Varadi, te pojašnjava da domaći sudovi trebaju priznati ili ne priznati presude iz New Yorka.

Iz Ministarstva pravde Srbije u pisanom odgovoru za RSE su napisali da nisu „upoznati s ovim slučajem“.

Za Radio Slobodna Evropa mogućnost priznavanja presuda iz New Yorka komentirala je i advokatica koja je, između ostalog radila i na predmetima ratnih zločina u Haagu, i nekadašnja sutkinja Vasvija Vidović. Ona kaže da De la Haye predstavlja osnov za priznavanje presude, ali da se to rješava u sudskom postupku.

To je dugotrajan proces da bi zainteresirana strana dobila priznatu stranu presudu, opet se mora obratiti teritorijalno nadležnom sudu u BiH ili Srbiji. To podrazumijeva da sud zakaže raspravu, uz priloženu važeću dokumentaciju, ne ide to automatizmom“, kaže Vidović.

Objašnjava da suprotna strana ima pravo osporavanja i da koristi pravne lijekove.

To ne ide tako brzo. Kad je BiH u pitanju, općepoznato je u kakvom stanju je naš pravosudni sistem, sudovi s pretrpani ogromni brojem predmeta. To jeste osnov i treba ga koristiti, ali sudske procedure traže vremena“, kaže Vidović.

Advokatica je komentirala i mogućnost naplate odštete koju je izrekao sud u New Yorku.

To bi se provodilo u izvršnom postupku, na osnovu tih presuda ako bi bile priznate, one bi bile izvršne isprave. Međutim, i ti postupci ponekad traju također godinama. To bi bio osnov da se naplati šteta, međutim da biste vi naplatili odštetu od osobe ili države, ona mora biti solventna. Ne može se iz bilo kojih sredstava naplatiti. Postoje prioriteti i zakonom određeni redoslijed isplaćivanja“, objašnjava Vidović.

Zakonski osnov za priznavanje presude u BiH?

Iz Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine za Radio Slobodna Evropa kažu da se Konvencija o ukidanju potrebe legalizacije stranih isprava, odnosno De la Haye konvencija, primjenjuje na javne isprave sačinjene na teritoriji jedne države ugovornice, a koje treba da se upotrijebe na teritoriji druge države ugovornice.

Međutim, ističu, u članu 1. ove konvencije navedeno je šta predstavlja javna isprava, što „ni u kom slučaju ne podrazumijeva sudsku odluku (presudu)“.

„Uz Ustav Bosne i Hercegovine je predviđeno da svi zakoni i propisi koji su na snazi na teritoriji Bosne i Hercegovine u vrijeme stupanja na snagu Ustava BiH, ostaju na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti s Ustavom.

Postupak priznanja i izvršenja stranih presuda u građanskim stvarima uređen je Zakonom o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih država u određenim odnosima („Službeni glasnik SFRJ“ 43/82 i 72/82, „Službeni list RBiH“, broj: 2/92 i 13/94)., te su i uvjeti za priznanje stranih presuda utvrđeni tim zakonom“, navode iz Ministarstva pravde BiH.

Ovaj zakon pored tzv. kolizionih normi sadrži i odredbe koje se odnose na međunarodnu pravnu pomoć i priznanje stranih sudskih i arbitražnih odluka, navode iz Ministarstva.

Osim ovog zakona u slučaju poput ovoga, može se govoriti i o međunarodnoj pravnoj pomoći koja je u BiH regulirana zakonima o parničnom postupku na svim nivoima u Bosni i Hercegovini koji predviđaju da će sudovi ukazivati pravnu pomoć inostranim sudovima u slučajevima predviđenim međunarodnim ugovorima, kao i kada postoji uzajamnost u ukazivanju pravne pomoći.

„To je pravna pomoć koju pružaju organi jedne države organima druge države u građansko-pravnim odnosima s inostranim elementom. Pravna pomoć obuhvata dostavljanje pismena i poduzimanje određenih procesnih radnji kao što je: saslušanje stranaka, svjedoka i drugih lica, vještačenje i izvođenje drugih dokaza, davanje obavještenja o propisima, dostava izvoda iz matičnih knjiga, priznanje i izvršenje stranih sudskih i arbitražnih odluka i sl.

Zakoni o parničnom postupku na svim nivoima u Bosni i Hercegovini predviđaju da će sudovi ukazivati pravnu pomoć inostranim sudovima u slučajevima predviđenim međunarodnim ugovorima, kao i kada postoji uzajamnost u ukazivanju pravne pomoći“, navode iz Ministarstva pravde BiH i naglašavaju da se „pravna pomoć pruža na način predviđen domaćim zakonom ako međunarodnim govorom nije drugačije određeno“.

Advokatica Vidović smatra da žrtve trebaju dobiti pravdu i da osnov svakako postoji, ali procedure su „mučne i dugotrajne“.

„Na kraju nisam sigurna kakvi su izvjesni ishodi. Naravno, treba insistirati i pratiti situaciju, ali stranka koja traži naplatu je samo jedna od povjerilaca u odnosu na državne dugove, ima neki redoslijed pri tom isplaćivanju“, ističe Vidović, ocjenjujući da BiH treba da poštuje i odluke Europskog suda za ljudska prava, što se ne dešava.

Teško je onda očekivati da druge ovakve odluke izvrši, ne znam kakva je situacija u Srbiji“, kaže Vidović.

Haški tribunal označio je seksualno zlostavljanje kao ratni zločin prvi put na suđenju Dušku Tadiću, za zločine na području Prijedora. Pred ovim sudom je za zločine seksualnog nasilja osuđeno više od 30 ratnih zločinaca.

Na sudovima u BiH, od 2004. godine, za iste slučajeve osuđeno je više od 130 izvršitelja zločina, a u postupku je još oko 200 slučajeva koji se odnose na seksualno nasilje. Gotovo dvije trećine osuđenih dobilo je tri do pet godina zatvora, pokazuju podaci nevladinih organizacija.

Jadranka Cigelj o proživljenoj torturi u logoru Omarska napisala je roman „Apartman 202“.

Učitajte još

XS
SM
MD
LG