Linkovi

Izdvojeno

BIRN BiH - Zaboravljene žrtve: Smrt zarobljenika u bratunačkoj osnovnoj školi u maju 1992.

Hedim Zukić (Porodični album)

Za ubistva zarobljenika u maju 1992. godine u bratunačkoj školi “Vuk Karadžić” niko do sada nije odgovarao. Tokom tri dana u školi je bilo zarobljeno nekoliko stotina ljudi. U jedinom do sada završenom postupku pred sudom oslobođen je bivši komandir vojne policije.

Piše: Adnan Krdžalić

Početkom maja 1992. godine Paša Suljić i njena porodica odvedeni su na stadion Bratstva u Bratuncu gdje je razdvojena od svoje dvojice braće Alije i Hedima Zukića i maloljetnog bratića Elvira. Njih trojica su zajedno sa stotinama drugih odvedeni u logor u osnovnoj školi “Vuk Karadžić” u Bratuncu.

Alijino tijelo pronađeno je zabetonirano u improvizovanu pistu u Bratuncu.

“Brat Alija iz sale je izveden i odveden u stari salon namještaja u Bratuncu. Nađen je kad je razbijena improvizovana pista u Adama [Bratunac]. Bio je zabetoniran u pistu. Pronađen je sa još četiri leša u vrećama, a tijelo je težilo malo više od šest kilograma mesa. Nije skroz istruhlo”, kaže Suljić, koja je sa drugim ženama i djecom u maju prevezena do Kladnja.

Kroz šta su prolazila njena braća prije nego što su ubijeni saznavala je godinama poslije od svjedoka koji su ih vidjeli.

Hedim Zukić (Porodični album)
Hedim Zukić (Porodični album)
Alija Zukić (Porodični album)
Alija Zukić (Porodični album)

“Mog brata Hedima, kako su mi ispričali preživjeli logoraši, ubio je njegov radni kolega Milan. Izveo ga je iz škole da vari rešetke na zatvoru. Nikada nije vraćen u školu, a kasnije je pronađen u grobnici ‘Blječeva’”, navodi Suljić.

“Kada je bratić Elvir trebalo da ide u razmjenu, izvjesni Makedonac je rekao: ‘Nećeš ići grehota je tebe ubiti.’ Kasnije je ipak ubijen”, govori Suljić, koja već punih 28 godina traži pravdu za ubijenu braću i bratića.

Ona se prisjeća da su torture počele na stadionu, kada su počela i prva ubijanja.

“U Bratuncu na stadionu svi smo vidjeli kad je ubijen Miralem Hasanović zvani Rus. Moje radne kolege su bile na tom stadionu i nosili su municiju i redenike, a put od kuće do stadiona ‘pokrivali’ su vojnici iz Srbije. Pričali su ekavski i stojali su u ešalonima s obje strane ulice”, priča Suljić.

Nasmijane komšije vodile na strijeljanje

U selu Ređići 10. maja sa sinom Muhamedom, koji je tada imao 13, i Mirzetom, koji je imao 12 godina, uhapšen je i Sakib Ahmetović. Odveden je na stadion gdje mu je kao i drugim zarobljenicima rečeno da ide u razmjenu.

Sa stadiona su ga umjesto na razmjenu, dvojica muškaraca koje je od ranije poznavao, odveli u školski logor.

“Užasno je bilo tijesno i vruće. Već prvi dan od panike i nedostatka zraka ugušilo se deset ljudi. A onda su počela stravična premlaćivanja i ubistva. Vidio sam Džemu Hodžića i Mustafu Mujkanovića hodžu, kako mrtvi padaju od udaraca. Poznavao sam obojicu, to su bila jeziva ubistva. Ne ubistva oružjem nego od silnih udaraca, s tim da je Džemo pao nedaleko od mene mrtav, ali mu je bio rasporen stomak”, prisjeća se Ahmetović, čiji su sinovi i supruga Zumreta odvedeni prema Kladnju.

Prva ubistva, prema njegovom sjećanju, počinili su “Arkanovci” [pripadnici paravojne formacije koju je predvodio Željko Ražnatović Arkan, optužen pred Haškim tribunalom prije nego što je ubijen], nakon čega su “počeli da ubijaju i domaći vojnici”.

“Sve su to bile naše komšije i poznanici. Ulazili su u salu nasmijani i izvodili ljude na strijeljanje. Govorili su: ‘Pobit ćemo vas sve, polako, ne možemo sve odjednom, mi uživamo u tome’”, prisjeća se Ahmetović.

U logor škole odveni su i braća Ismet, Hašim i Nedžib Husić. Ismet i Nedžib su ubijeni, a Hašim je kasnije razmijenjen na Palama. Ismetov sin Adis, koji je maja 1992. imao 17 godina, slušao je svjedočenja preživjelih logoraša.

“Amidža Nedžib imao je čin majora u rezervi, bio je visokoobrazovan čovjek u to vrijeme. Njega su, a to svi kažu, ubili na stepenicama. Nije ni ušao u salu škole. Otac je iz sale odveden na strijeljanje. Odeveli su ga navodno u MUP [Ministarstvo unutrašnjih poslova] na ispitivanje, nakon čega su ubili njega i još dosta muslimana”, navodi Adis Husić, čija je majka Sadika također ubijena nakon što je pobjegla u šumu sa drugim komšinicama i komšijama.

Adis Husić (Privatna arhiva)
Adis Husić (Privatna arhiva)

Bez osuđujućih presuda za ubistva u školi

Brojni preživjeli logoraši kažu da su proteklih 28 godina dali niz izjava istražiteljima o ubistvima nekoliko stotina logoraša, ali za ubistva u osnovnoj školi u Bratuncu do sada nije pravosnažno osuđena niti jedna osoba.

Sud BiH oslobodilo je 2015. godine Savu Babića, bivšeg komandira Vojne policije u Bratuncu, optužbi za nezakonito zatvaranje, premlaćivanje, prisilne nestanke i ubistva zatočenika u Osnovnoj školi “Vuk Karadžić” u Bratuncu u maju 1992. godine.

Babić je oslobođen krivice da je lično učestvovao u progonu bošnjačkih civila, koji su bili nezakonito pritvoreni u školi “Vuk Karadžić”, te da nije imao odgovornost nad uslovima u školi. Vijeće je analizom svih dokaza došlo do zaključka da niko od pozvanih svjedoka nije potvrdio učešće Babića u nezakonitom pritvaranju civila, navodi se u presudi.

U dijelu presude Babiću o utvrđenim činjenicama navodi se kako su na području bratunačkih sela bili prisutni pripadnici Jugoslavenske narodne armije (JNA) i Teritorijalne odbrane (TO).
U optužnici protiv Babića se navodi kako je u logoru boravilo oko 400 osoba.

Prve zločine na području šire teritorije Bratunca, istraživalo je Tužilaštvo Tuzlanskog kantona, a tadašnje krivično djelo okarakterisano je kao genocid i obuhvatalo je i zločine u školi “Vuk Karadžić”, potvrdili su za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) iz ovog tužilaštva.

Kantonalno tužilaštvo Tuzlanskog kantona je u augustu 2004. godine otvorilo istragu protiv 43 osobe, koje se dovode u vezu sa ratnim zločinima počinjenim na teritoriji Bratunca tokom 1992. godine.

“Pravna kvalifikacija krivičnog djela u naredbi o provođenju istrage je bila genocid. Radi se o događajima vezanim za ubistva i deportacije većeg broja civila na širem području Bratunca, uključujući sela Hranča, Glogova i lokalitete Maljevo i Jezero, kao i odvođenje civila u logor osnovne škole ‘Vuk Karadžić’, i na Pale ili logor ‘Batković’ kod Bijeljine”, kazao je za BIRN BiH Admir Arnautović, glasnogovornik Tužilaštva Tuzlanskog kantona.

U skladu sa Strategijom za rad na predmetima ratnih zločina iz 2008. godine, Tužilaštvo u Tuzli je Sudu i Tužilaštvu BiH predalo ovaj predmet na dalje postupanje i ocjenu složenosti predmeta, kao i na ocjenu mjesne nadležnosti tužilaštava za dalji rad na ovim predmetima, potvrdio je Arnautović.

Iz Državnog tužilaštva su potvrdili da provode istrage o zločinu u školi “Vuk Karadžić”.

“U Posebnom odjelu za ratne zločine u radu su predmeti koji su u fazi prijave i istrage, a koji se odnose na više osoba prijavljenih i osumnjičenih za zločine na lokaciji škole ‘Vuk Karadžić’, a na kojima se intenzivno radi”, kazao je za BIRN BiH Boris Grubešić, glasnogovornik Tužilaštva BiH.

Ovo Tužilaštvo je u decembru 2019. podiglo optužnicu protiv Milana Trišića, koja se, između ostalog, odnosi na ratne zločine u školi “Vuk Karadžić” u Bratuncu, kao i zločine povezane sa tim objektom za zatočenje, dodao je Grubešić.

Trišić je u oktobru 2019. godine deportovan u BiH iz Sjedinjenih Američkih Država (SAD), gdje je procesuiran zbog davanja neistinitih podataka o učešću u ratu.

Njemu je na teret stavljeno da je od aprila do oktobra 1992. godine, za vrijeme širokog i sistematičnog napada policije i Vojske Republike Srpske (VRS), učestvovao u progonu civilnog stanovništva bošnjačke nacionalnosti iz sela Hranča i mjesta Bratunac, ubistvima, nezakonitim zatočenjem, odvođenjem u logore, prisilnim nestankom, mučenjem i drugim nečovječnim djelima.

Vojnici su govorili na ekavici

Obilježavanje godišnjice zločina u osnovnoj školi koja se nekada zvala “Vuk Karadžić”. Foto: BIRN BiH
Obilježavanje godišnjice zločina u osnovnoj školi koja se nekada zvala “Vuk Karadžić”. Foto: BIRN BiH

Preživjeli svjedoci logora u školi tvrde da je princip za ubijanje bio isti. Ko god bi bio izveden iz sale, nikad se više u nju živ nije vratio, tvrde logoraši. Jedan od svjedoka je i Ramiz Salkić, današnji potpredsjednik Republike Srpske, koji je u logor odveden sa 17 godina.

Na samom putu za logor, u kanalu pored škole vidio je leševe.

“U kanalu u dvorištu škole zatekao sam stravične slike. Leševi su bili u kanalu pored škole i u kontejnerima za smeće. To je već sve bilo pobijeno prije nego smo zatvoreni u školi”, kaže Salkić.

Među ubijenim, vidio je i ubijenog oca Hameda, čije je mrtvo tijelo danima ležalo u kanalu.

“S tom slikom ušao sam u logor i poželio da ja budem naredni kojeg će ubiti. Strašno me potresla smrt mog oca i svega što sam vidio u prolazu”, govori Salkić.

“U sali se pogušilo desetak zarobljenih jer nismo imali zraka. Izvodili su ljude iz sale, i taj koga izvedu uglavnom se nije vraćao živ. Moj brat Hamdija je pored mene pretučen. Tukli su ga šipkom od radijatora. Sat prije nego što sam doveden u logor, metalnom šipkom je ubijen moj brat Ahmet”, prisjeća se Salkić.

U tom ambijentu on je sproveden do školske sale u kojoj se nekada kao dijete igrao i pohađao nastavu, nekoliko godina prije tortura koje će proživjeti.

“Gledao sam kako maltretiraju ljude. Jednom od njih su pucali u obje noge, tražeći od njega da ustane. Na kraju su mu pucali u čelo. Tu sliku tankog mlaza krvi koja teče iz njegovog čela nikad neću zaboraviti”, govori Salkić, koji je sa bratom Hamdijom kasnije razmijenjen na Palama.

Ubistva u logoru gledao je i Šefik Begić. Zajedno sa braćom uhapšen je ispred kuće u selu Suha, odakle je preko stadiona Bratstva sproveden u logor. Ubistva su počela u školskoj sali odmah po dolasku ljudi koje je, kako kaže, dovodio Novosadski korpus.

Šefik Begić (Privatna arhiva)
Šefik Begić (Privatna arhiva)

“Mustafa Mujkanović naš efendija, Džemo Hodžić, Hajrudin Čolić, samo su neke od osoba čija sam ubistva gledao, jer ih poznajem. Stalna izvođenja zarobljenih, koji se uglavnom nisu vraćali u školu, krici, jauci, stvari su koje pamtim tog kobnog maja”, govori Begić.

On se sjeća i posljednjeg ubistva – prijeratnog bratunačkog konobara, čijeg se imena ne može sjetiti.

“Znam samo da sam pokrio njegovo tijelo trenerkom koju sam na sebi imao. Tamo negdje treći dan su nam rekli da idemo u razmjenu”, kaže Begić.

Razmjena nije značila i kraj patnji, prisjećaju se svjedoci. Ramiz Salkić tvrdi da su nakon tri dana golgota u bratunačkom logoru, isto proživljavali i na Palama, gdje su odvedeni u razmjenu.

Sa Pala su, također nakon tri dana, zarobljenici odvedeni prema Ilijašu, gdje su prema sjećanjima preživjelih na teritoriju pod kontrolom Armije BiH (ABiH) prešli 16. maja 1992. godine.

“Nakon nekoliko dana su nas potrpali u dva do tri kamiona, nas oko 400 i odvezli prema Sarajevu. Sjećam se da smo bili smješteni pored stanice milicije, u nekom trening centru za skijanje. I tu su nas maltretirali, a onda nas vezali žicom, jednog za drugog preko ruku. Odvezli su nas prema Ilijašu gdje smo i razmijenjeni”, prisjeća se Salkić.

Preživjeli tvrde da su u maju 1992. godine u Bratuncu u velikom broju viđali paravojne formacije iz Srbije, čiji su članovi prema njihovom svjedočenju činili strašne zločine. Paša Suljić kaže da se “ekavica” često čula tokom prvih hapšenja.

“Sjećam se da je 10. maja pred mrak na stadion ušla ‘Lada Niva’ bijele boje, a na njoj je pisalo ‘Svi za kralja, kralj za nas’. Na automobilu su sjedili pijani srpski vojnici. Jedan od njih je rekao: ‘Gde su bule? Nama su rekli da ima dosta lepih bula.’ Jedna žena u šarenom odijelu je nosila vreću najlonsku i u nju kupila pare i zlato. U jednom momentu je zahvatila zlato rukom i kazala: ‘Za ovo mogu da kupim kuću u Novom Sadu’, prisjeća se Paša.

U Tužilaštvu za ratne zločine u Beogradu nisu mogli za BIRN BiH potvrditi da li provode istragu za zločine u Bratuncu, “imajući u vidu da su istražni i predistražni postupci nedostupni za javnost, odnosno da se u tačno određenim situacijama koje predviđa zakon detalji mogu iznositi u javnost”, kazao je za BIRN BiH Vasilije Seratlić, zamjenik tužioca za ratne zločine i glasnogovornik Tužilaštva za ratne zločine u Beogradu.

Sakib Ahmetović, koji predvodi Udruženje preživjelih logoraša Bratunca, ogorčen je radom istražnih organa i institucija u BiH i navodi kako članovi udruženja i danas sreću ljude koji su ubijali logoraše.

“Ljudi koji su činili zločine su dio sistema i danas kreiraju ambijent koji je nepodnošljiv preživjelim u ratu, a koji su se vratili da žive na prostore sa kojih su otjerani i gdje su ubijeni njihovi najmiliji”, kaže Salkić.

Prema podacima ovog udruženja, kroz logor u osnovnoj školi “Vuk Karadžić” u Bratuncu, tokom tri dana maja 1992. godine, prošlo je oko 800 zarobljenika, a njih oko 300 je ubijeno.

See all News Updates of the Day

Senatorica Shaheen: Osnažiti Zapadni Balkan kako bi se suprotstavio ruskom uplitanju

Senatorica Shaheen: Osnažiti Zapadni Balkan kako bi se suprotstavio ruskom uplitanju
please wait

No media source currently available

0:00 0:03:08 0:00

Senatorica Jeanne Shaheen je u aprilu ove godine posjetila BiH i druge zemlje Zapadnog Balkana. Jedna je od autorica senatskog zakona o Zapadnom Balkanu, o kojem je sa njom razgovarala Milena Gjorgjievska iz makedonskog servisa Glasa Amerike.

Godišnjica povlačenja SAD-a iz Afganistana: Mnogi su frustrirani jer nema volje da se nauče lekcije

Godišnjica povlačenja SAD-a iz Afganistana: Mnogi su frustrirani jer nema volje da se nauče lekcije
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:36 0:00

Neposredno pred godišnjicu američkog povlačenja iz Afganistana, zvaničnici kažu da okončanjem rata SAD imaju bolji strateški položaj. Ipak, mnogi iskazuju nezadovoljstvo onim što nazivaju nedovoljnim naporom administracije da se iz 20-godišnjeg rata izvuku pouke.

Sekretarijat za pravosuđe traži da se otpečati nalog za pretres Trumpove rezidencije

Pristalica bivšeg predsjednika Donalda Trumpa prolazi pored njegovog imanja Mar-a-Lago, u ponedjeljak, 8. avgusta 2022., u Palm Beachu, Florida.

Američki Sekretarijat za pravosuđe zatražio je u četvrtak od federalnog suda da otpečati nalog za pretres kuće bivšeg predsjednika Donalda Trumpa na Floridi u vezi sa istragom o Trumpovom rukovanju dokumentima iz Bijele kuće.

Državni tužilac Merrick Garland najavio je zahtjev, rekavši da je lično odobrio odluku o traženju naloga za pretres u vezi sa tekućom istragom o Trumpovom rukovanju spisima Bijele kuće.

U svojim prvim javnim komentarima o kontroverznom FBI pretresu Trumpovog odmarališta Mar-a-Lago u ponedjeljak, Garland je rekao da je odluka da se otpečati nalog za pretres, kao i priznanica o imovini koja je data Trumpovim predstavnicima donijeta pošto je Trump javno objelodanio pretres.

"Sekretarijat je odlučilo da podnese zahtjev za objavljivanje naloga i priznanice u svjetlu javne potvrde bivšeg predsjednika o pretresu, okolnih okolnosti i značajnog javnog interesa za ovo pitanje", rekao je Garland u kratkoj televizijskoj izjavi.

Pretres, tokom kojeg su agenti FBI izvukli desetak kutija dokumenata vezanih za Trumpovo predsednikovanje, republikanci su osudili kao oružje Sekretarijata za pravosuđe protiv bivšeg predsjednika.

Rekavši da Sekretarijat za pravosuđe "ne poduzima takve odluke olako", Garland je ukazao da agenciji za sprovođenje zakona nije preostalo drugog izbora.

"Tamo gdje je to moguće, standardna je praksa da se traže manje nametljiva sredstva kao alternativa pretresu i da suzi obim svake pretrage koja se preduzima", rekao je Garland.

Pogled na Trumpovo imanje na Floridi
Pogled na Trumpovo imanje na Floridi

Garland je odbio republikanske kritike upućene na račun Sekretarijata za pravosuđe i FBI-a zbog navodnog izdvajanja slučaja bivšeg predsjednika u političke svrhe.

"Neću šutke stajati po strani kada je njihov integritet nepravedno napadnut", rekao je Garland. "Muškarci i žene iz FBI-a i Sekretarijata za pravosuđe su posvećeni, patriotski nastrojeni javni službenici."

Iako Garland nije otkrio nikakve detalje istrage, izvori upoznati sa istragom rekli su da je ona fokusirana na Trumpovo rukovanje dokumentima Bijele kuće.

Washington Post je u četvrtak kasno uveče objavio, pozivajući se na anonimne izvore, da su federalni agenti tokom pretresa Trumpovog odmarališta tražili dokumente u vezi sa nuklearnim oružjem. Nije jasno da su pronađeni takvi dokumenti ili da li su se odnosili na SAD ili drugu zemlju.

Istraga je navodno otvorena nakon što je Nacionalni arhiv saopštio da je sa zakašnjenjem izvukao 15 kutija dokumenata Bijele kuće, uključujući neke označene kao povjerljive, koje je bivši predsjednik trebalo da preda po izlasku iz Bijele kuće u januaru 2021.

Ispitivanje Trumpovog tretmana vladinih dokumenata odvojeno je od ispitivanja napora Trumpa i njegovih saradnika da ponište ishod predsjedničkih izbora 2020. od strane Sekretarijata za pravosuđe.

Federalni sudija potpisao je nalog za pretres Trumpove kuće nakon što je utvrdio da FBI ima "vjerovatan razlog" da je zločin počinjen i da su dokazi o navodnom zločinu prisutni na Trumpovoj imovini.

Zakon o predsjedničkoj evidenciji zahtijeva da odlazeći predsjednik preda sve dokumente Bijele kuće u vezi sa njegovim predsjedništvom Nacionalnom arhivu.

Trump je bio u New Yorku kada je FBI pretresao njegovu rezidenciju na Floridi, ali je otišao na svoju drštvenu mređu "Istina" (Truth Social) da to objavi kako je pretres u toku, napisavši "Ništa slično se nikada ranije nije dogodilo predsjedniku Sjedinjenih Država".

Gaza: Više od dvije trećine ljudi živi u siromaštvu

Gaza: Više od dvije trećine ljudi živi u siromaštvu
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:22 0:00

Nakon tri dana teških borbi, prekid vatre između Islamskog Džihada u Gazi i Izraela još traje. Najnovije borbe u Gazi bacaju svjetlo na probleme s kojima je suočeno dva milijuna Palestinaca koji tamo žive. Siromaštvo i nezaposlenost su visoki, a 95 posto vode nije pitko.

Bitka za Bunske kanale: endemične vrste i voda u kandžama mini hidrocentrala

Bunski kanali

Jedna od najvećih borbi koja se vodi u Bosni i Hercegovini je ona za zaštitu rijeka od pogubne izgradnje mini hidrocentrala. Snaga vode dugo je korištena za dobijanje električne energije i jedan dio proizvodnje struje u Bosni i Hercegovini, pa i svijetu, zasniva se na tom modelu.

Međutim, male hidrocentrale (MHE) djeluju daleko pogubnije na rijeke, biološku raznolikost i na stanovništvo područja u kojima se izgrade nego velike hidrocentrale. Borba protiv izgradnje mini hidrocentrala je u BiH postala svojevrstan simbol otpora korupciji.

Nulta emisija ne mora značiti i da je to ekološki prihvatljivo

Rijeka Neretva i njene pritoke imaju posebnu ljepotu i draž ekoturizma, tim prije što teku kroz kršne hercegovačke krajolike koji na mahove izgledaju kao krajolik Mjeseca, i zeleno-plava boja vode ovdje djeluje kao melem, spas i blagoslov.

Međutim, mini hidrocentrale koje se grade ili planiraju izgraditi, mogu preobraziti pejsaž – učiniti ga sušnijim smanjenjem dotoka vode. Istovremeno, mini hidrocentrale se pokušavaju predstaviti kao „zeleni izvoz energije“ i kao dio plana za prelazak za smanjenje emisija ugljičnog dioksida, što na prvi pogled zvuči dobro.

Ono što se izostavlja u ovoj priči jeste da „nulte“ emisije ugljičnog dioksida ne moraju automatski značiti i da je nešto dobro za okoliš. Smanjenje dotoka vode iz pritoka utječe na smanjenje vode i u donjim dijelovima toka rijeka. Zapravo, akumulirani efekat više mini hidrocentrala na rijeci veći je utjecaj na okoliš jedne veće hidroelektrane. I to je samo dio problema s mini hidrocentralama.

Bunski kanali
Bunski kanali

Oni koji se protive ovome dobijaju epitet „protivnika napretka“. Procjene utjecaja na okoliš – koje obično kažu kako skoro pa nema nikakvog utjecaja na okoliš – zvuče nerealno.

Mini hidrocentrale prijete rijetkim endemima

Osim na pritokoma Neretve i samoj rijeci Neretvi, bila je planirana izgradnja čak dvije mini hidrocentrale na području Bunskih kanala, neobičnoj kraškoj geološkoj tvorevini, gdje rijeke Buna i Neretva teku paralelno i Buna se postrance u vodopadima prelijeva u Neretvu.

Kada vodostaj Neretve poraste s kišama, onda se ove dvije rijeke miješaju, što omogućava čak i prelazak određenih vrsta riba, poput čuvene endemske mekousne pastrmke (Salmothymus obtusirostris) iz jedne u drugu rijeku.

Ovakav kraški fenomen bio bi uništen izgradnjom mini hidrocentrala.

„Borba za Bunske kanale je okončana odlukom Gradskog vijeća Grada Mostara da će ih skinuti s prostornog plana. Sam čin je na neki način velika pobjeda za svijet koji se godinama borio protiv te izgradnje. Investitor je tražio saglasnost (op.a za izgradnju malih hidrocentrala) ali odbijena im je“, kaže dr. Sanel Riđanović, profesor ihtiologije, zoologije i ekologije na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u Mostaru.

Mini hidrocentrale predstavljaju pogibeljnije rješenje od standardnih hidrocentrala. Jasno je kako destruktivni efekti izgradnje hidrocentrala u vodenim ekosistemima počinju već građevinskim radovima kada se sav obrušeni materijal osipa uglavnom u korito rijeka. Na taj način riblje populacije ostaju bez prirodnih staništa i rijeka ima smanjene potencijale ishrane.

Sanel Riđanović, profesor ihtiologije, zoologije i ekologije na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u Mostaru.
Sanel Riđanović, profesor ihtiologije, zoologije i ekologije na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u Mostaru.

„Što se tiče hidrocentrala, tu postoje jezera, akumulacije koje nastanu izgradnjom ovih centrala i njihovom regulacijom, koju čine elektroprivrede ispuštanjem vode na osnovu priliva vode, što ovisi o padavinama, je li bilo snijega, je li bilo kiše“, objašnjava Riđanović.

Međutim, konkretno problem s malim hidrocentralama je to što investitor zaustavi vodu na dijelu gdje je brana, od strojare i taj dio kompletno isuši.

„Kod MHE između strojare i brane obično ostaje pustoš. Sve izumire. Od briofita (op.a. mahovine), makroinvertebrata, riba, vodozemaca, gmizavaca. Ne ostavljaju se koridori za prolazak živih organizama, koji su vrlo bitno za bidiverzitet“, dodaje Riđanović.

Gornji Horizonti i Ulog, hidrocentrala planirana iznad Glavatičeva, imati će isto veliki utjecaj na živi svijet Neretve, ali i na ljude. „Ljudi oko Konjica, na koje bi HE Ulog imao utjecaja, žive od ekoturizma, raftinga, kajakaštva, desetine porodica se hrane tako, a gradnja ove hidrocentrale bi smanjila dotok vode. Umjesto da se posvetimo ekoturizmu, mi uništavamo sve prirodne ljepote koje imamo“, ističe dr. Sanel Riđanović.

Prema analizi koju je Riđanović radio za Udrugu „Majski cvijet“ koja je samo jedna od udruga koja se bori za povećanje svijesti i MHE i borbu protiv njihove izgradnje te protiv devastacije rijeka, samo neke od mogućih posljedica izgradnje su smanjenje biodiverziteta i rasprostanjenosti vrsta nizvodno, ali i uzvodno od HE, ekstinkcije mnogih ribljih vrsta i drugih vodenih organizama, nestanak ptica iz priobalnog područja, veliki gubitaka rastinja, negativni utjecaji na močvarni ekosistem zaštićenih područja Parka prirode Hutovo blato i delte rijeke Neretve, erozije delte, i mnoge druge nepredvidive posljedice.

Smanjuje se i koncentracija kisika u rijekama usljed izgradnje ovakvih objekata, što ima pogubno dejstvo na ribe iz porodice pastrmki (Salmonidae) koje prirodno traže protočnu vodu bogatu kisikom. Najviše utjecaja izgradnja MHE ima na riblje populacije, a posebno su osjetljive i ugrožene mekousna pastrmka i glavatica, ali stanje više nije dobro i s „običnom“ potočnom neretvanskom pastrmkom.

„Po nekim procjenama iz istraživanja koje sam radio za Critical Ecosystem Partnership Fund (CEPF), pokazano je da je mekousna pastmka ugrožena, i njena populacija znatno smanjena. Problem je i to što postoje dvije Crvene liste, naša i evropska, koje nisu usklađene – na evropskoj je ona 'least concern' (op.a. najmanja zabrinutost za očuvanje vrste), dok je na našoj ona ugrožena. Moja sugestija će biti i da se status ove vrste izjednači na našoj i evropskoj Crvenoj listi i da se označi kao kritično ugrožena. Ugrožena je i glavatica, Salmo marmoratus“, izražava Riđanović svoju zabrinutost.

Područje u blizini Bunskih kanala je mjesto i gdje se mrijesti mekousna pastrmka i izgradnja mini hidrocentrala bi ugrozila opstanak ionako ugrožene vrste.

„Situacija s mekousnom pastrmkom u rijeci Buni je alarmantna i vrlo je malo ima. Problem je taj što ima jako puno kalifornijske pastrmke koja bježi iz uzgajališta ribnjaka, dakle nije namjerno puštena. Čak je ugrožena i obična potočna pastrmka, Salmo trutta m. fario“, nastavlja dr. Riđanović i dodaje kako ribari kažu da ulove malo primjeraka potočare.

„Problem je i hibridizacija, ukrštavanje potočne pastrmke s mekousnom pastrmkom, što ugrožava genofond potočare. Još jedan od problema i to što se prilikom poribljavanja nije vodilo računao ubacivanju autohtonih pastrmki nego je ubačena dunavka (op. a. potočna pastrmka koja pripada dunavskom, a ne jadranskom slivu, iz drugačijeg genofonda), kada elektroprivrede daju novac za poribljavanje“, dodaje on.

Ugrožen je i lipljen (Thymallus thymallus), vrlo specifična riba draga ribarima. „Lipljena ima u gornjem toku Neretve, on je osjetljiv, traži čistu, bistru protočnu vodu“.

Izgradnja MHE na Bunkskim kanalima, ali i drugdje, ugrozila bi i sedrene strukture, koje su važno stanište mnogih vodenih insekata, puževa i mahovina. U slučaju nestanka sedrenih površina nestalo bi važno stanište koje je izvor hrane i sklonište za te biljke i životinje. To bi dovelo do poremećaja cijelog ekosistema, narušavanja lanaca ishrane, kao i ukupnog kruženja materije.

U Buni su nađene 23 endemične vrste, od kojih je najviše riba. Osim već spomenutih vrsta mekousna pastrmka i glavatica, u ovom regionu se mogu naći i potočna paklara (Lampetra planeri), koja se nalazi na Crvenoj listi IUCN-a kao gotovo ugrožena vrsta, a zaštićena je Bernskom konvencijom i Evropskom direktivom o zaštiti staništa te lojka (Alosa fallax nilotica), migratorna vrsta, koja u Neretvu ulazi do ušća Bune, nalazi se na Crvenoj listi IUCN-a od 1996. godine kao vrsta o kojoj nema dovoljno podataka, također zaštićena Bernskom konvencijom i Evropskom direktivom o zaštiti staništa. Treba spomenuti i ribu žutalj (Rutilus basak), regionalnog i ugrožnog endema, te strugača (Leuciscus svallize) i ukliju (Alburnus albidus).

Zabilježene su i vrste koje poniru, poput podustve (Chondrostoma knerii) koja je prisutne su rijeci tek nekoliko mjeseci.

Rijeke kao prilika za edukaciju djece i mladih, ali i za pomirenje

Poznavanje prirode, orijentacija u prirodi, upoznavanje sa karakteristikama kraja u kojem živimo – sve bi to trebalo biti dio nastavnog plana. Ali ipak, nekako ove stvari iskliznu iz obrazovnog procesa. Adnan Đuliman, iz nevladine organizacije „Novi val“ je prepoznao značaj rijeka za neformalno obrazovanje mladih, stvorivši jednu vrstu dodatka obrazovanju u školama.

Adnan Đuliman, nevladina organizacija „Novi val“, i Oliver Arapović, predsjednik Udruge „Majski cvijet“.
Adnan Đuliman, nevladina organizacija „Novi val“, i Oliver Arapović, predsjednik Udruge „Majski cvijet“.

„Mi smo shvatili da, u cilju očuvanja i rijeka i životinja, poput supova, mi moramo raditi s djecom. Ne možemo mijenjati mentalitet odraslih ljudi. U jednom momentu smo uvidjeli i da škole nemaju međusobnu saradnju i ja sam odlučio da nastavimo edukacije o prirodi kroz projekte sličnima kave smo radili o supovim, magarcu, psu tornjaku. Recimo kako se ponašati u prirodi. A u procesu tog rada s djecom treba raditi i na procesu pomirenja“, ističe Đuliman.

Đuliman tijesno sarađuje sa dr. Riđanovićem i pomaže oko mnogih stvari vezanih za probleme rijeka Neretve i Bune. Spada u neke od ključnih osoba koje su skrenule pažnju na to šta MHE znače za područje u kojem se grade i kolika je šteta od njih.

„Planirano je istraživanje rijeke Bune odnosno invertarizacija mekousne pastrmke. Ovaj projekat će biti finansiran od strane američke The Nature Conservancy i u ovom projektu sam uključen ja, kao ekspert iz oblasti ekologije i ihtiologije i radim zajedno s eko-udrugom Novi val iz Blagaja“, ističe dr Riđanović.

Pravna borba za Bunske kanale

U ovoj priči oko očuvanja Bunskih kanala našao se i Oliver Arapović, predsjednik udruge „Majski cvijet“. Ova udruga nastoji sačuvati rijeku Bunu i Neretvu i spriječiti izgradnju malih hidroelektrana MHE „Buna 1” i MHE „Buna 2“ te je organizovala i potpisivanje peticija protiv izgradnje ovih objekata. Građanska hrabrost ovih ljudi da ne šute i ne zatvore oči pred prijetnjom devastacije rijeka zaslužuje veliko poštovanje.

Nakon pravne analize, iznijete u Studiji slučaja za spomenute mini hidrocentrale, koju su uradili pravni eksperti Centra za životnu sredinu (CZZS) i Aarhus Centra Sarajevo, utvrđeno je da proces izdavanje okolišne dozvole za izgradnju MHE „Buna 1” i MHE „Buna 2” nije izvršen u skladu s zakonom i međunarodnim pravilima i postupcima, kao što je Arhuška konvencija, s obzirom da Eko udruga „Majski Cvijet,” kao zainteresovana strana, nije bila adekvatno uključena u administrativne procese koji prethode izdavanju okolinske dozvole. Također, došlo je do grubog kršenja administrativnih procesa u postupku pripreme Odluke o izmjenama i dopunama Prostornog plana Općine Mostar.

Prema podacima udruženja EkoAkcija u Federaciji BiH planirana izgradnja ili je u izgradnji 207 mini hidrocentrala, a u Republici Srpskoj 146. U FBiH je već izgrađeno 69 MHE, a u RS 51.

„Po našoj statistici, ukupno 60 koncesija je trebalo biti u Hercegovačno-neretvanskoj županiji, a izdato je negdje oko 40, preko 20 je urađeno. Donošenjem ovog novog zakona spriječeno je oko 100 minihidroelektrana da se izgradi“, kaže Oliver Arapović.

Iako je Agencija vodno područje Jadranskog mora u julu 2022. godine odbacila zahtjev za izdavanje saglasnosti za zahvatanje vode radi proizvodnje električne energije za MHE Buna 1 i Buna 2, borba za Bunu i Bunske kanale još nije gotova. Kako kaže Emina Veljović, izvršna direktorica Resursnog Aarhus centra u BiH, veliku prijetnju Buni i za Bunske kanale opasnost predstavlja izgradnja Gornjih Horizonata.

Učitajte još

XS
SM
MD
LG