Linkovi

Top priča BiH

BIRN BiH - Zaboravljene žrtve: Smrt zarobljenika u bratunačkoj osnovnoj školi u maju 1992.

Hedim Zukić (Porodični album)

Za ubistva zarobljenika u maju 1992. godine u bratunačkoj školi “Vuk Karadžić” niko do sada nije odgovarao. Tokom tri dana u školi je bilo zarobljeno nekoliko stotina ljudi. U jedinom do sada završenom postupku pred sudom oslobođen je bivši komandir vojne policije.

Piše: Adnan Krdžalić

Početkom maja 1992. godine Paša Suljić i njena porodica odvedeni su na stadion Bratstva u Bratuncu gdje je razdvojena od svoje dvojice braće Alije i Hedima Zukića i maloljetnog bratića Elvira. Njih trojica su zajedno sa stotinama drugih odvedeni u logor u osnovnoj školi “Vuk Karadžić” u Bratuncu.

Alijino tijelo pronađeno je zabetonirano u improvizovanu pistu u Bratuncu.

“Brat Alija iz sale je izveden i odveden u stari salon namještaja u Bratuncu. Nađen je kad je razbijena improvizovana pista u Adama [Bratunac]. Bio je zabetoniran u pistu. Pronađen je sa još četiri leša u vrećama, a tijelo je težilo malo više od šest kilograma mesa. Nije skroz istruhlo”, kaže Suljić, koja je sa drugim ženama i djecom u maju prevezena do Kladnja.

Kroz šta su prolazila njena braća prije nego što su ubijeni saznavala je godinama poslije od svjedoka koji su ih vidjeli.

Hedim Zukić (Porodični album)
Hedim Zukić (Porodični album)
Alija Zukić (Porodični album)
Alija Zukić (Porodični album)

“Mog brata Hedima, kako su mi ispričali preživjeli logoraši, ubio je njegov radni kolega Milan. Izveo ga je iz škole da vari rešetke na zatvoru. Nikada nije vraćen u školu, a kasnije je pronađen u grobnici ‘Blječeva’”, navodi Suljić.

“Kada je bratić Elvir trebalo da ide u razmjenu, izvjesni Makedonac je rekao: ‘Nećeš ići grehota je tebe ubiti.’ Kasnije je ipak ubijen”, govori Suljić, koja već punih 28 godina traži pravdu za ubijenu braću i bratića.

Ona se prisjeća da su torture počele na stadionu, kada su počela i prva ubijanja.

“U Bratuncu na stadionu svi smo vidjeli kad je ubijen Miralem Hasanović zvani Rus. Moje radne kolege su bile na tom stadionu i nosili su municiju i redenike, a put od kuće do stadiona ‘pokrivali’ su vojnici iz Srbije. Pričali su ekavski i stojali su u ešalonima s obje strane ulice”, priča Suljić.

Nasmijane komšije vodile na strijeljanje

U selu Ređići 10. maja sa sinom Muhamedom, koji je tada imao 13, i Mirzetom, koji je imao 12 godina, uhapšen je i Sakib Ahmetović. Odveden je na stadion gdje mu je kao i drugim zarobljenicima rečeno da ide u razmjenu.

Sa stadiona su ga umjesto na razmjenu, dvojica muškaraca koje je od ranije poznavao, odveli u školski logor.

“Užasno je bilo tijesno i vruće. Već prvi dan od panike i nedostatka zraka ugušilo se deset ljudi. A onda su počela stravična premlaćivanja i ubistva. Vidio sam Džemu Hodžića i Mustafu Mujkanovića hodžu, kako mrtvi padaju od udaraca. Poznavao sam obojicu, to su bila jeziva ubistva. Ne ubistva oružjem nego od silnih udaraca, s tim da je Džemo pao nedaleko od mene mrtav, ali mu je bio rasporen stomak”, prisjeća se Ahmetović, čiji su sinovi i supruga Zumreta odvedeni prema Kladnju.

Prva ubistva, prema njegovom sjećanju, počinili su “Arkanovci” [pripadnici paravojne formacije koju je predvodio Željko Ražnatović Arkan, optužen pred Haškim tribunalom prije nego što je ubijen], nakon čega su “počeli da ubijaju i domaći vojnici”.

“Sve su to bile naše komšije i poznanici. Ulazili su u salu nasmijani i izvodili ljude na strijeljanje. Govorili su: ‘Pobit ćemo vas sve, polako, ne možemo sve odjednom, mi uživamo u tome’”, prisjeća se Ahmetović.

U logor škole odveni su i braća Ismet, Hašim i Nedžib Husić. Ismet i Nedžib su ubijeni, a Hašim je kasnije razmijenjen na Palama. Ismetov sin Adis, koji je maja 1992. imao 17 godina, slušao je svjedočenja preživjelih logoraša.

“Amidža Nedžib imao je čin majora u rezervi, bio je visokoobrazovan čovjek u to vrijeme. Njega su, a to svi kažu, ubili na stepenicama. Nije ni ušao u salu škole. Otac je iz sale odveden na strijeljanje. Odeveli su ga navodno u MUP [Ministarstvo unutrašnjih poslova] na ispitivanje, nakon čega su ubili njega i još dosta muslimana”, navodi Adis Husić, čija je majka Sadika također ubijena nakon što je pobjegla u šumu sa drugim komšinicama i komšijama.

Adis Husić (Privatna arhiva)
Adis Husić (Privatna arhiva)

Bez osuđujućih presuda za ubistva u školi

Brojni preživjeli logoraši kažu da su proteklih 28 godina dali niz izjava istražiteljima o ubistvima nekoliko stotina logoraša, ali za ubistva u osnovnoj školi u Bratuncu do sada nije pravosnažno osuđena niti jedna osoba.

Sud BiH oslobodilo je 2015. godine Savu Babića, bivšeg komandira Vojne policije u Bratuncu, optužbi za nezakonito zatvaranje, premlaćivanje, prisilne nestanke i ubistva zatočenika u Osnovnoj školi “Vuk Karadžić” u Bratuncu u maju 1992. godine.

Babić je oslobođen krivice da je lično učestvovao u progonu bošnjačkih civila, koji su bili nezakonito pritvoreni u školi “Vuk Karadžić”, te da nije imao odgovornost nad uslovima u školi. Vijeće je analizom svih dokaza došlo do zaključka da niko od pozvanih svjedoka nije potvrdio učešće Babića u nezakonitom pritvaranju civila, navodi se u presudi.

U dijelu presude Babiću o utvrđenim činjenicama navodi se kako su na području bratunačkih sela bili prisutni pripadnici Jugoslavenske narodne armije (JNA) i Teritorijalne odbrane (TO).
U optužnici protiv Babića se navodi kako je u logoru boravilo oko 400 osoba.

Prve zločine na području šire teritorije Bratunca, istraživalo je Tužilaštvo Tuzlanskog kantona, a tadašnje krivično djelo okarakterisano je kao genocid i obuhvatalo je i zločine u školi “Vuk Karadžić”, potvrdili su za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) iz ovog tužilaštva.

Kantonalno tužilaštvo Tuzlanskog kantona je u augustu 2004. godine otvorilo istragu protiv 43 osobe, koje se dovode u vezu sa ratnim zločinima počinjenim na teritoriji Bratunca tokom 1992. godine.

“Pravna kvalifikacija krivičnog djela u naredbi o provođenju istrage je bila genocid. Radi se o događajima vezanim za ubistva i deportacije većeg broja civila na širem području Bratunca, uključujući sela Hranča, Glogova i lokalitete Maljevo i Jezero, kao i odvođenje civila u logor osnovne škole ‘Vuk Karadžić’, i na Pale ili logor ‘Batković’ kod Bijeljine”, kazao je za BIRN BiH Admir Arnautović, glasnogovornik Tužilaštva Tuzlanskog kantona.

U skladu sa Strategijom za rad na predmetima ratnih zločina iz 2008. godine, Tužilaštvo u Tuzli je Sudu i Tužilaštvu BiH predalo ovaj predmet na dalje postupanje i ocjenu složenosti predmeta, kao i na ocjenu mjesne nadležnosti tužilaštava za dalji rad na ovim predmetima, potvrdio je Arnautović.

Iz Državnog tužilaštva su potvrdili da provode istrage o zločinu u školi “Vuk Karadžić”.

“U Posebnom odjelu za ratne zločine u radu su predmeti koji su u fazi prijave i istrage, a koji se odnose na više osoba prijavljenih i osumnjičenih za zločine na lokaciji škole ‘Vuk Karadžić’, a na kojima se intenzivno radi”, kazao je za BIRN BiH Boris Grubešić, glasnogovornik Tužilaštva BiH.

Ovo Tužilaštvo je u decembru 2019. podiglo optužnicu protiv Milana Trišića, koja se, između ostalog, odnosi na ratne zločine u školi “Vuk Karadžić” u Bratuncu, kao i zločine povezane sa tim objektom za zatočenje, dodao je Grubešić.

Trišić je u oktobru 2019. godine deportovan u BiH iz Sjedinjenih Američkih Država (SAD), gdje je procesuiran zbog davanja neistinitih podataka o učešću u ratu.

Njemu je na teret stavljeno da je od aprila do oktobra 1992. godine, za vrijeme širokog i sistematičnog napada policije i Vojske Republike Srpske (VRS), učestvovao u progonu civilnog stanovništva bošnjačke nacionalnosti iz sela Hranča i mjesta Bratunac, ubistvima, nezakonitim zatočenjem, odvođenjem u logore, prisilnim nestankom, mučenjem i drugim nečovječnim djelima.

Vojnici su govorili na ekavici

Obilježavanje godišnjice zločina u osnovnoj školi koja se nekada zvala “Vuk Karadžić”. Foto: BIRN BiH
Obilježavanje godišnjice zločina u osnovnoj školi koja se nekada zvala “Vuk Karadžić”. Foto: BIRN BiH

Preživjeli svjedoci logora u školi tvrde da je princip za ubijanje bio isti. Ko god bi bio izveden iz sale, nikad se više u nju živ nije vratio, tvrde logoraši. Jedan od svjedoka je i Ramiz Salkić, današnji potpredsjednik Republike Srpske, koji je u logor odveden sa 17 godina.

Na samom putu za logor, u kanalu pored škole vidio je leševe.

“U kanalu u dvorištu škole zatekao sam stravične slike. Leševi su bili u kanalu pored škole i u kontejnerima za smeće. To je već sve bilo pobijeno prije nego smo zatvoreni u školi”, kaže Salkić.

Među ubijenim, vidio je i ubijenog oca Hameda, čije je mrtvo tijelo danima ležalo u kanalu.

“S tom slikom ušao sam u logor i poželio da ja budem naredni kojeg će ubiti. Strašno me potresla smrt mog oca i svega što sam vidio u prolazu”, govori Salkić.

“U sali se pogušilo desetak zarobljenih jer nismo imali zraka. Izvodili su ljude iz sale, i taj koga izvedu uglavnom se nije vraćao živ. Moj brat Hamdija je pored mene pretučen. Tukli su ga šipkom od radijatora. Sat prije nego što sam doveden u logor, metalnom šipkom je ubijen moj brat Ahmet”, prisjeća se Salkić.

U tom ambijentu on je sproveden do školske sale u kojoj se nekada kao dijete igrao i pohađao nastavu, nekoliko godina prije tortura koje će proživjeti.

“Gledao sam kako maltretiraju ljude. Jednom od njih su pucali u obje noge, tražeći od njega da ustane. Na kraju su mu pucali u čelo. Tu sliku tankog mlaza krvi koja teče iz njegovog čela nikad neću zaboraviti”, govori Salkić, koji je sa bratom Hamdijom kasnije razmijenjen na Palama.

Ubistva u logoru gledao je i Šefik Begić. Zajedno sa braćom uhapšen je ispred kuće u selu Suha, odakle je preko stadiona Bratstva sproveden u logor. Ubistva su počela u školskoj sali odmah po dolasku ljudi koje je, kako kaže, dovodio Novosadski korpus.

Šefik Begić (Privatna arhiva)
Šefik Begić (Privatna arhiva)

“Mustafa Mujkanović naš efendija, Džemo Hodžić, Hajrudin Čolić, samo su neke od osoba čija sam ubistva gledao, jer ih poznajem. Stalna izvođenja zarobljenih, koji se uglavnom nisu vraćali u školu, krici, jauci, stvari su koje pamtim tog kobnog maja”, govori Begić.

On se sjeća i posljednjeg ubistva – prijeratnog bratunačkog konobara, čijeg se imena ne može sjetiti.

“Znam samo da sam pokrio njegovo tijelo trenerkom koju sam na sebi imao. Tamo negdje treći dan su nam rekli da idemo u razmjenu”, kaže Begić.

Razmjena nije značila i kraj patnji, prisjećaju se svjedoci. Ramiz Salkić tvrdi da su nakon tri dana golgota u bratunačkom logoru, isto proživljavali i na Palama, gdje su odvedeni u razmjenu.

Sa Pala su, također nakon tri dana, zarobljenici odvedeni prema Ilijašu, gdje su prema sjećanjima preživjelih na teritoriju pod kontrolom Armije BiH (ABiH) prešli 16. maja 1992. godine.

“Nakon nekoliko dana su nas potrpali u dva do tri kamiona, nas oko 400 i odvezli prema Sarajevu. Sjećam se da smo bili smješteni pored stanice milicije, u nekom trening centru za skijanje. I tu su nas maltretirali, a onda nas vezali žicom, jednog za drugog preko ruku. Odvezli su nas prema Ilijašu gdje smo i razmijenjeni”, prisjeća se Salkić.

Preživjeli tvrde da su u maju 1992. godine u Bratuncu u velikom broju viđali paravojne formacije iz Srbije, čiji su članovi prema njihovom svjedočenju činili strašne zločine. Paša Suljić kaže da se “ekavica” često čula tokom prvih hapšenja.

“Sjećam se da je 10. maja pred mrak na stadion ušla ‘Lada Niva’ bijele boje, a na njoj je pisalo ‘Svi za kralja, kralj za nas’. Na automobilu su sjedili pijani srpski vojnici. Jedan od njih je rekao: ‘Gde su bule? Nama su rekli da ima dosta lepih bula.’ Jedna žena u šarenom odijelu je nosila vreću najlonsku i u nju kupila pare i zlato. U jednom momentu je zahvatila zlato rukom i kazala: ‘Za ovo mogu da kupim kuću u Novom Sadu’, prisjeća se Paša.

U Tužilaštvu za ratne zločine u Beogradu nisu mogli za BIRN BiH potvrditi da li provode istragu za zločine u Bratuncu, “imajući u vidu da su istražni i predistražni postupci nedostupni za javnost, odnosno da se u tačno određenim situacijama koje predviđa zakon detalji mogu iznositi u javnost”, kazao je za BIRN BiH Vasilije Seratlić, zamjenik tužioca za ratne zločine i glasnogovornik Tužilaštva za ratne zločine u Beogradu.

Sakib Ahmetović, koji predvodi Udruženje preživjelih logoraša Bratunca, ogorčen je radom istražnih organa i institucija u BiH i navodi kako članovi udruženja i danas sreću ljude koji su ubijali logoraše.

“Ljudi koji su činili zločine su dio sistema i danas kreiraju ambijent koji je nepodnošljiv preživjelim u ratu, a koji su se vratili da žive na prostore sa kojih su otjerani i gdje su ubijeni njihovi najmiliji”, kaže Salkić.

Prema podacima ovog udruženja, kroz logor u osnovnoj školi “Vuk Karadžić” u Bratuncu, tokom tri dana maja 1992. godine, prošlo je oko 800 zarobljenika, a njih oko 300 je ubijeno.

See all News Updates of the Day

Palmer i Eichhorst traže od bh. političara saradnju i kompromise

Zgrada Parlamenta i Vijeća ministara BiH (Izvor: BIRN BiH)

EU traži hitnu deblokadu institucija BiH i puni, bezuslovni povratak u državne institucije koji će omogućiti njihovo funkcionisanje, poručeno je nakon sastanka zvaničnika EU i SAD sa članovima zajedničkog kolegijuma oba doma Parlamentarne skupštine BiH o izbornoj reformi.

Nakon sastanka održanog u zgradi bh. parlamenta 26. januara, novinarima su se obratilli direktorica pri Evropskoj službi za spoljne Angelina Eichhorst, viši zvaničnik Ministarstva spoljnih poslova SAD zadužen za izbornu reformu u BiH Matthew Palmer i zamjenik predsjednika Doma naroda BiH, Dragan Čović.

Eichhorst je poručila da „blokada rada parlamenta BiH i drugih državnih institucija jednostavno obustavljaju sve životno potrebne aktivnosti koje bi se trebale odvijati“, i da je trenutna politička kriza neprihvatljiva građanima BiH, da je neprihvatljiva za EU i njihove partnere, a „trebalo bi da bude neprihvatljiva poslanicima u bh. parlamentu“.

Apostrofirala je da rješenja moraju biti dogovorena u Parlamentarnoj skupštini BiH, kao domu demokratije, i ocijenila „da je saglasnost svih političkih subjekata o izbornoj i ustavnoj reformi apsolutno jedno od ključnih pitanja“, iako te saglasnosti još nema.

„Povjerenje u izborni proces i rad institucija ozbiljno je narušen zbog određšenih, kredibilnih, navoda o izbornim prevarama, a naravno građani žele da imaju izborni proces kojem mogu vjerovati“, naglasila je Eichhorst.

Kaže da su ona i Palmer tražili od bh. političara saradnju i kompromise na putu ka konačnom rješenju jer, kako kaže, „vrijeme nam ne ide u prilog“. Podsjetila je da bi se time napravio značajan iskorak na evropskom putu BiH.

Istakla je da i EU i SAD čvrsto podržavaju ujedinjenu, suverenu, mirnu i naprednu BiH, kao jednu teritoriju, jednu državu, sa jednim narodom.

Palmer: Jake institucije važne za izlazak iz krize

Palmer je apostrofirao da su jake institucije najvažnije da bi se izašlo iz političke krize.

Naglasio je da je važno osigurati integritet izbornog procesa, da se svaki glas čuje i da svaki glas bude prebrojan, ali i da svi bh. građani imaju priliku da ravnopravno učestvuju u borbi za vlast na različitim nivoima.

Dodao je da je važno da se u institucionalnom okviru države odražava to da prava konstitutivnih naroda budu ispoštovana.

„U potpunosti podržavamo EU perspektivu BiH, u skladu sa dejtonskim okvirom – jedna država, dva entiteta, tri konstitutivna naroda“, naglasio je Palmer.

Istakao je da je važno da su institucije FBiH jake i funkcionalne, da bi FBiH bila u ravnoteži sa RS – što bi takođe trebalo da omogući funkcionalan dejtonski sistem.

„Malo vremena je ostalo za postizanje sporazuma. Važno je da se izbori održe na jesen, kako je i planirano, te da izborne promjene budu implementirane minimalno šest mjeseci prije izbora“, upozorio je Palmer.

Zaključio je da će on i Angelina Eichhorst raditi sa svim akterima ovog procesa kao partneri da bi došli do sporazuma.

Čović: Predstavnici SAD i EU su tu samo da pomognu

Dragan Čović je naglasio da im je na sastanku jasno stavljeno do znanja da političari iz BiH moraju sami da provedu reformu, a da su predstavnici SAD i EU tu samo da im pomognu.

On je istakao da su četiri ključna cilja izborne reforme – osiguravanje legitimnog predstavljanja svih konstitutivnih naroda, ograničene izmjene ustava, očuvanje integriteta izbornog procesa, te osiguravanje funkcionisanja Federacije BiH.

Podsjetio je da BiH mora u ovom procesu implementirati sve presude sudova, kako domaćih tako i međunarodnih.

„Ako bismo napravili dogovor oko izbornog zakona sigurno bi se relaksirali odnosi po pitanju političke krize“, ocijenio je Čović.

Jevreji, Romi i drugi "nekonstitutivni narodi" u BiH, kao i oni građani koji se ne žele nacionalno izjasniti, od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i završetka rata 1995. čekaju mogućnost kandidovanja i biranja za članove Predsjedništva BiH, te delegate u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH u kojem u tri kluba sjedi po pet Bošnjaka, Hrvata i Srba.

Ni Bošnjaci i Hrvati iz entiteta Republika Srpska, kao ni Srbi iz entiteta Federacija BiH ne mogu se kandidirati ili delegirati na te pozicije.
Presudu može provesti Parlamentarna skupština BiH gdje je za izmjene Ustava BiH potrebna dvotrećinska većina koja bi podržala neki od prijedloga, a koje dosad nije bilo, tako da nijedna od ovih presuda nije implementirana.

Blokada vlasti na državnom nivou traje od kada je bivši visoki predstavnik, Valentin Inzko nametnuo izmjene Krivičnog zakona BiH i zabranio negiranje genocida, u julu 2021. godine.

Tada su se predstavnici RS povukli iz državnih institucija, i od tada ne učestvuju u donošenju odluka.

U mjesecima kasnije, iz entiteta RS stizale su najave otcjepljenja i prijenosa nadležnosti sa BiH na RS u oblasti odbrane, pravosuđa, finansija, nabavke lijekova i bezbjednosti.

Transparency International: Visoka percepcija korupcije u BiH

BiH je u grupi zemalja Istočne Evrope i Centralne Azije

BiH stagnira na Indeksu percepcije korupcije Transparency Internationala, te je najniže plasirana zemlja Zapadnog Balkana. Kao problemi koji utiču na osjećaj raširene korupcije navedeni su: politička kriza, blokiranje antikorupcijskih reformi, pritisci na medije i neprocesuiranje visoke korupcije.

Prema Indeksu percepcije korupcije za 2021. godinu, BiH se nalazi na 111. mjestu od 180 zemalja, sa 35 bodova, što je ispod globalnog prosjeka od 43 boda. BiH je identičan skor imala i prethodne godine, što je ujedno nalošiji rezultat od 2012, od kada se podaci organizacije Transparency International mogu porediti.

Indeks percepcije korupcije sastoji se iz poretka zemalja i pratećih izvještaja, a Transparency International ga objavljuje jednom godišnje, koristeći podatke niza međunarodnih organizacija i institucija, te stavove stručnjaka i ljudi iz biznisa. Države na listi nisu rangirane prema stvarnom nivou korupcije, već prema percepciji društva o korupciji u javnom sektoru. Niža pozicija na Indeksu (manje bodova) znači da je percepcija javnosti o raširenosti korupcije u toj državi veća.

Lista zemalja za 2021. godinu pokazuje da identičan skor kao BiH imaju Albanija, Malawi, Mongolija i Tajland. BiH i Albanija su ujedno i najniže plasirane zemlje Zapadnog Balkana: Crna Gora je na 65. poziciji (46 bodova), Kosovo zauzima 87. mjesto (39), Sjeverna Makedonija je 92. (39), dok je Srbija na poziciji 100 (38).

Države iz regiona su svrstane u grupu zemlja Istočne Evrope i Centralne Azije, za koju iz Transparency Internationala navode da odražava “začaran krug povećanog autoritarizma, ugrožavanja ljudskih prava i korupcije”.

“Politički lideri iskoristili su Covid-19 kao izgovor za ograničavanje nadzora i odgovornosti za javne nabavke i trošenje inostrane pomoći, od Albanije (35) do Kirgistana (27). Kritičari su ućutkivani a vlade su se obračunavale sa glasovima neslaganja, te gušile novinarske slobode, primjerice u Rusiji (29) i Azerbejdžanu (30)”, saopštili su iz Transparency Internationala.

U analizi ovih država, BiH je uz Rusiju i Kazahstan istaknuta kao jedna od zemalja koje treba posmatrati:

„Trenutna politička kriza pogoršava etničke podjele i ugrožava samo postojanje države. Također izaziva sumnje u interese i motive njenih protagonista, budući da skreće pozornost s kršenja ljudskih prava i blokira kritično važne antikorupcijske reforme koje zemlja treba provesti. Kriza ugrožava nadolazeće opšte izbore u BiH u oktobru 2022. i ometa prijeko potrebne izborne reforme kojima bi se osiguralo da izbori budu transparentno finansirani, te vođeni nezavisno i bez pritiska na birače.”

“Novinari se suočavaju s verbalnim prijetnjama, tužbama i fizičkim napadima, a vlada nastavlja manipulirati medijima. Također, zakoni o zaštiti uzbunjivača se provode neadekvatno, pri čemu se sudske presude često zanemaruju, a uzbunjivači zastrašuju. Nesposobnost sudova da procesuiraju slučajeve korupcije, posebno visoke korupcije, još je jedna ozbiljna posljedica stalne zlouporabe vlasti. Za bilo kakav značajan napredak u borbi protiv korupcije, vlada se mora pozabaviti tim pitanjima i donijeti zakone o sukobu interesa, transparentnim javnim nabavkama i reformi pravosuđa”, stoji u izvještaju Transparency Internationala.

Na slične probleme u BiH nerijetko ukazuju i druge analize međunarodnih organizacija o korupciji, kao i istraživački novinari. Krajem 2021. godine, BIRN BiH je objavio da je Tužilaštvo BiH u toj godini podiglo deset optužnica za koruptivna krivična djela, od čega je samo jedna optužnica bila za visoku korupciju.

U junu 2021. godine, američki predsjednik Joe Biden je uredbom označio korupciju kao jedan od kriterija po kojima je moguće uvoditi sankcije zemljama Zapadnog Balkana. Početkom ove godine Sjedinjene Države su po tom osnovu sankcionisale Milorada Dodika, Alternativnu televiziju, Mirsada Kukića, te Milana i Tijanu Tegeltija.

Autokratski lideri i zarobljene države

Od 19 zemalja Istočne Evrope i Centralne Azije, samo tri na listi Transparency Internationala imaju skor iznad svjetskog prosjeka od 43 boda: Gruzija (55), Armenija (49) i Crna Gora (46). Kao negativan primjer istaknuta je Srbija, koja, kao i prošle godine, ima najniži skor od 2012, uz napomenu da “vlada održava kontrolu uticajem na medije, uznemiravanje nezavisnih kritičara, te održavanjem nefer izbora”. Među zemljama koje su pokazale napredak istaknuti su Kosovo i Sjeverna Makedonija.

Transparency International također navodi: „Kroz Zapadni Balkan i Tursku (38) koncentracija moći u rukama autokratskih lidera i njihovih stranaka podriva nezavisnost pravosuđa, što pomaže u održavanju zarobljenosti država“.

U saopštenju povodom objavljivanja Indeksa iz Transparency Internationala su naveli da zemlje koje narušavaju građanske slobode konstantno imaju niži skor, te ukazali na povezanost korupcije, demokratije i ljudskih prava.

“2021. je bila razorna za građanska prava širom Istočne Evrope i Centralne Azije. Korumpirani lideri suzbijaju svako neslaganje – od opozicionih stranaka do aktivista i medija. Dok su malo radile na borbi protiv uticaja pandemije Covida-19 na stanovništvo, vlade su to iskoristile za dodatno suzbijanje prava i sloboda, dodatno učvršćujući autoritarizam”, navela je Altynai Myrzabekova, regionalna savjetnica Transparency Internationala za Centralnu Aziju.

Indeks percepcije korupcije za 2021. godinu
Indeks percepcije korupcije za 2021. godinu

Kada je riječ o ostatku svijeta, najnižu percepciju korupcije na Indeksu bilježe Danska, Finska i Novi Zeland, sa po 88 bodova. Najgori skor imaju Somalija, Sirija (po 13 bodova) i Južni Sudan sa 11 bodova.

Čak 27 zemalja zabilježilo je najgori rezultat otkako se Indeks percepcije korupcije mjeri. Sjedinjene Države prvi put nisu među 25 najbolje plasiranih zemalja na Indeksu, uz „značajno nazadovanje“, a među razlozima su navedeni kontinuirani napadi na slobodne i fer izbore, te netransparentan finansijski sistem u političkim kampanjama.

„Državna tajna“ o vojnim invalidima

U registru boraca Federacije Bosne i Hercegovine skrivaju se ratni vojni invalidi koji primaju naknade na osnovu sumnjivih dijagnoza. Uprkos reviziji nisu otkriveni jer ih ljekarske komisije nisu slale na nove preglede kako bi utvrdile njihovo stvarno zdravstveno stanje.

U nizu tezgi na bihaćkoj pijaci Ibrahim Hasanagić nudi svoju robu. Pozdravlja kupce koji zastanu, odgovara na pitanja o odjeći i sitnicama koje prodaje pa prebira po kovanicama, vraćajući kusur. No, Hasanagić bi trebao živjeti potpuno drugačijim životom.

Prema ljekarskim nalazima, on je zvanično slijep od 1993. godine i treba mu tuđa pomoć u svakodnevnom životu. Zbog toga je za 16 godina dobio skoro 400 hiljada maraka iz federalnog budžeta. On je jedan od ratnih vojnih invalida koji je prošao reviziju koju Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) provodi od 2010. godine.

Oko tri hiljade boraca je tokom revizije izgubilo pravo na invalidnine jer ljekarske komisije nisu prihvatile njihove nalaze o ranjavanju.

Istovremeno su prihvatale sumnjive nalaze jer stvarno zdravstveno stanje bivših boraca uglavnom nisu provjeravale, iako im je to bila zakonska obaveza.

„Moja odbrana su papiri. Institucije su te koje će odlučiti koliko sam ja invalid“, rekao je Hasanagić novinarima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN).

Kako je ljekarska komisija prihvatila njegove papire, ne dovodeći u pitanje njihovu istinitost, tako je odbila prihvatiti papire Mostarca Seida Boškaila na osnovu kojih mu je 2005. godine određen 70-postotni invaliditet.

„Otac sam pet sinova. U najtežim trenucima odgoja moje djece mi je ukinuta ta invalidnina od 230 maraka, što mi je puno tada značilo”, rekao je Boškailo.

Ministarstvo za pitanja boraca i invalida Odbrambeno-oslobodilačkog rata FBiH je na reviziju potrošilo više od 21 milion maraka, ali ona nije otkrila sve lažne ratne vojne invalide. Ljekarske komisije Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja (Institut) koje su učestvovale u reviziji nisu detaljno pregledale svakog invalida, tvrdeći da im Ministarstvo nije omogućilo dijagnostiku i specijaliste koji bi to radili.

Iako je od početka revizije najmanje 150 osoba osuđeno zbog nezakonitosti pri ostvarivanju prava boračko-invalidske zaštite, među osuđenima još nema ljekara koji su izdavali lažne nalaze.

Revizija bez revizije

Neobičan slučaj Ibrahima Hasanagića nije promaknuo bihaćkim ratnim invalidima. Oni su ga prijavili Savezu ratnih vojnih invalida Unsko-sanskog kantona (USK) pa je predsjednik Ale Hošić razgovarao sa Berkom Seferović, tadašnjom predsjednicom ljekarske komisije. Ona mu je tada rekla da je Hasanović, prema medicinskoj dokumentaciji, ispravno ocijenjen, a novinarima CIN-a to nije htjela objasniti.

„Oni imaju priču. Ja imam dokaze“, kaže na to Hasanagić, odbacujući prijave i sumnje u invalidnost.

Njegovi dokazi su nalazi iz očne klinike u Zagrebu, ruske klinike u Petersburgu te sa Klinike za očne bolesti u Sarajevu u kojima piše da je slijep. Hasanagić je kao pripadnik Armije Republike BiH (RBiH) povrijeđen u glavu usljed detonacije granate u augustu 1993. godine, ali nema medicinsku dokumentaciju o pregledu neposredno nakon povrede.

Ipak je na osnovu nalaza 2005. godine dobio rješenje o stopostotnom trajnom invaliditetu čime je stekao pravo na najvišu vojnu invalidninu i dodatke od skoro dvije hiljade maraka mjesečno. Ni klinike ni Ministarstvo nisu htjeli CIN-u dati više informacija o Hasanagiću, pozivajući se na njegovu privatnost.

Ibrahim Hasanagić radi na svom štandu na pijaci u Bihaću iako u nalazima piše da je slijep (Foto: CIN)
Ibrahim Hasanagić radi na svom štandu na pijaci u Bihaću iako u nalazima piše da je slijep (Foto: CIN)

Hasanagić je 2015. godine prošao reviziju, a pred komisiju je došao u pratnji osobe koja mu je pomagala pri kretanju i, kako je zabiježeno u nalazu komisije, „odajući utisak slijepe osobe“ – potpuno drugačija slika od one koju su novinari CIN-a zatekli na bihaćkoj pijaci krajem 2021. godine.

„Smatra se da je validno ono što je donio od ljekara jer to su ljekari koji imaju svoje licence i koji su to napisali“, kaže članica ljekarske komisije Instituta Fehma Kovač, dodavši: „Vi ne možete, ako niste obezbijedili specijalistu na Institutu, da provjerite nalaz očnog. Kako očekujete da ljekar pogleda i vidi je li neko slijep ili nije slijep?”

Članovi komisija tvrde da je za to odgovorno Ministarstvo koje je izbjegavalo angažovati specijaliste na Institutu. Iako im zakon daje mogućnost da vojne invalide po potrebi upućuju na dodatne specijalističke pretrage o trošku Vlade FBiH, članovi komisija kažu da Ministarstvo nije podržavalo ni takvu praksu zbog ušteda i ubrzanja revizije.

Goran Grabovac iz komisije Instituta kaže da su komisije Ministarstvu prijavljivale slučajeve sumnjive medicinske dokumentacije i dobijale odgovor: „Mi to nismo tražili od vas“.

Članovi komisija smatraju da revizijom nisu uspjeli „očistiti teren“ i otkriti sve sumnjive vojne invalide. Bilo je slučajeva, kažu, da invalidnost boraca očigledno nije odgovarala nalazima pa su ih bez provjere odbacivali. Kod drugih su prevare prolazile nekažnjeno.

„Ako ja imam nalaz na kojem piše da je invalidu oštećen mozak, a komisija ovdje mu nije uradila magnet, a mi nismo imali tu mogućnost, kako ćete vi sada provjeriti je li to istina?“, kaže Kovač.

Empatične komisije

Komisije Unsko-sanskog kantona tokom revizije nisu uočile problem ni u statusu Cazinjanina Fehima Tirića. On je kao pripadnik Armije RBiH ranjen u glavu u decembru 1992. godine pa je na osnovu nalaza očnog ljekara iz 1998. godine da je slijep svrstan u prvu grupu ratnih vojnih invalida (RVI) sa tjelesnim oštećenjem od sto posto.

Međutim, prema stepenu njegove vidne oštrine iz nalaza, on ne bi trebao pripadati ovoj grupi invalida jer nema vid ispod 0,05, što je zakonski nužno za invalide prve grupe.

Kada su ga novinari CIN-a prvi put sreli u Cazinu, Tirić se kretao samostalno, bez pomoći štapa ili druge osobe. Ne odajući utisak čovjeka koji ne vidi, prišao je automobilu i pozdravio se. Isto je bilo i sutradan kada su mu novinari zatražili objašnjenje o njegovom invaliditetu. Bilo je očigledno da vidi i da se sam kreće bez problema.

„Došao sam samostalno, da. Žena mi je rekla ima plavo auto kod štale Hamine. Ja sam došao, znam gdje je štala“, rekao je Tirić. Na molbu novinara iz kuće je donio rješenje o stopostotnoj invalidnosti koju mu je izdalo Ministarstvo.

„Ja sam slijepa osoba“, tvrdio je, pokazujući rukom na dijelove dokumenta: „Evo, tu ti sve piše“.

Fehim Tirić je četiri puta prošao reviziju kojoj je promaklo da on nije sasvim slijep – kako mu piše u nalazima (Foto: CIN)
Fehim Tirić je četiri puta prošao reviziju kojoj je promaklo da on nije sasvim slijep – kako mu piše u nalazima (Foto: CIN)

Tirić je ukazivao i na nalaze iz rata na osnovu kojih je ljekarska komisija 2005. godine odlučila o njegovom statusu. On je do sada dobio više od 340 hiljada maraka invalidnine iz budžeta. Za CIN kaže da se ne plaši revizije jer je njegova invalidnost utvrđena na osnovu dokumenata.

„Ja se ne bojim. To nije plaćeno da mi da tu reviziju doktor. Četiri puta sam na reviziji bio. Uvijek ponovi isto“, kaže Tirić koji tokom tih provjera nije nijednom poslat na novi očni pregled.

Usred razgovora priznao je da je prije nekoliko godina bio u Sloveniji na operaciji kojom mu je „malo poboljšan vid“. Dokumentaciju s ove operacije nije priložio ljekarskoj komisiji niti smatra da je to trebao učiniti.

„Mi smo tražili da ljekari i Institut budu potpuno odgovorni za to. Nisu invalidi krivi što im je to rađeno”, rekao je Hošić.

Ljekari Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja vjeruju da je najviše sumnjivih ratnih invalida ostvarilo pravo na invalidninu 2004. godine kada su prvi put nakon rata predavali dokumente Ministarstvu i ranijim kantonalnim ljekarskim komisijama. Borci su tada uspijevali pribaviti nalaze koje su kantonalne komisije prihvatale bez provjere.

„Pazite, imate, recimo, nalaz iz 2006. gdje ta komisija uvodi kao da je nalaz iz perioda rata“, govori Goran Grabovac iz Instituta, slažući se da su njegove kolege 2000-ih godina bivšim borcima neopravdano dijelile veće procente invalidnosti.

Njegova kolegica Kovač kaže da su današnje komisije u nezahvalnoj poziciji jer moraju osporavati nalaze svojih kolega. „Pogledate čovjeka i vidite da to nije tako, da nema ni ožiljka”, objašnjava Kovač.

Iako imaju mogućnost da jednim pozivom Ministarstvu prijave lažne korisnike ratnih invalidnina, čak i bivši borci to rijetko čine. Desetine njih sa kojima su razgovarali novinari CIN-a smatraju da je to uzaludan posao jer su se takvi invalidi domogli nalaza i dokumentacije koju je teško proglasiti nevažećom bez detaljne provjere.

Prijave provjeravaju nadležni inspektori Ministarstva tako što samo pregledaju postojeće nalaze invalida i uvjerenja iz vojnih jedinica, ali ne istražuju porijeklo te dokumentacije. Ne zna se koliko je prijava stiglo u Ministarstvo ovim putem niti koliko ih je pomoglo razotkriti lažne ratne invalide jer Ministarstvo te podatke nije htjelo podijeliti sa CIN-om.

Novinari su pokušali pristupiti ratnim arhivima kako bi izvršili uvid u nalaze kojim su potencijalno sumnjivi invalidi ostvarili svoja prava, ali Ministarstvo ove podatke čuva u tajnosti. Ni bolnice ne dozvoljavaju uvid u nalaze zbog zaštite privatnosti pacijenata.

„Zašto je tajna gdje sam ja nastradao?! To je mazanje očiju”, kaže za CIN bivši borac Nihad Sendić. On podsjeća da su ratni invalidi insistirali na javnoj objavi spiska svih korisnika invalidnina kako bi se lakše otkrili sumnjivi, ali se to nije desilo. Umjesto toga, Ministarstvo je 2018. objavilo jedinstveni registar boraca u kojem nema podataka o njihovom RVI-statusu.

„Svi mi sebe znamo, svi znamo jedni druge. Svi znamo kako je ko nastradao u ratu. Svi znamo ko je koliko vremena proveo u ratu“, govori Sendić, tvrdeći da bi javno objavljivanje spiska pomoglo u otkrivanju nezakonitih korisnika invalidnina. Sendić vjeruje da institucije čuvaju ove podatke u tajnosti jer nisu na vrijeme uradile svoj posao i otkrile ko su pravi, a ko lažni invalidi.

Ratni amputirac Nihad Sendić smatra da je revizija provedena bahato i da su ratni vojni invalidi teret kojeg bi se Federalna vlada rado riješila (Foto: CIN)
Ratni amputirac Nihad Sendić smatra da je revizija provedena bahato i da su ratni vojni invalidi teret kojeg bi se Federalna vlada rado riješila (Foto: CIN)

Uprkos velikim problemima pri reviziji, koji upućuju na Federalno ministarstvo, iz ove institucije ne žele objasniti javnosti čime su oni izazvani i šta čine da ih riješe.

Mirza Terzo, koji trenutno obavlja poslove ministra, nije želio razgovarati sa novinarima, a Ministarstvo je odbilo ustupiti podatke o učinku revizije, tvrdeći da su većim dijelom uništeni tokom protesta boraca 2010. godine ili u skladu sa propisima o dužini čuvanja arhivske građe.

Od komisije do suda

Tokom prvih pet poslijeratnih godina više od 90 hiljada bivših pripadnika Oružanih snaga i porodica poginulih boraca je uvedeno u pravo na finansijsku mjesečnu pomoć. Tokom narednih 15 godina broj korisnika ratnih invalidnina je prešao stotinu hiljada, a iz budžeta je izdvajano više od 320 miliona maraka godišnje, što je podstaklo Federalnu vladu da počne sa revizijom statusa ratnih invalida.

„Činjenica je da je tu masa ljudi koji nisu ni bili u ratu, koji nisu ni okrznuti. To je na desetine hiljada ljudi”, kaže bivši ministar Zukan Helez u čijem mandatu je započela revizija.

Uposlenik Federalnog ministarstva Dragan Majstorović je zbog zloupotrebe položaja osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od tri godine jer je bivšim pripadnicima HVO-a izdavao lažna uvjerenja o pripadnosti vojnim jedinicama. On je trenutno na izdržavanju kazne. Na uvjetnu zatvorsku kaznu osuđena je Davorka Boban, bivša šefica Grupe za pitanja evidencije iz oblasti vojne obaveze Livno pri federalnom Ministarstvu, jer je izdavala lažna uvjerenja o pripadnosti OSBiH.

Pravila su odredila da pregledom medicinske dokumentacije i uvjerenja o učešću u Oružanim snagama revizori i ljekarske komisije preispitaju sve korisnike invalidnina kako bi ovaj status zadržali stvarni, a izgubili lažni invalidi.

Bivši ministar Helez kaže da nijedan sud ne može poništiti ljekarski nalaz i prebacuje odgovornost na ljekare: „To su ljekari radili s kojima ja veze nemam. Ja na to nit sam mogao utjecati, nit bih želio, nit imam snage ni moći. Ne ja, nijedan političar.”

Međutim, predstavnici ratnih invalida vjeruju da je Ministarstvo sarađivalo sa Institutom za medicinsko vještačenje kako bi revizijom smanjili broj invalida i ostvarili brze „uštede preko njihovih leđa“.

„Kako bi narod reko: lomi, dođi do toga, ne zanima me kako ćeš“, kaže Hošić iz Saveza RVI-ja, dodavši: „Opća politika iza rata je, naravno, mi smo teret vlasti i oni bi najradije da nas precrtaju.”

Ministarstvo je u proteklih deset godina više od 51 hiljade ratnih invalida uputilo pred ljekarske komisije na ponovnu procjenu invalidnosti. Više od 3.700 ih je ostalo bez invalidnine, a 12.600 ljudi je dobilo umanjeni procenat invalidnosti. Sve odluke komisije bile su zasnovane na provjeri i procjeni vjerodostojnosti dokumenata o ranjavanju.

Ipak, u nalazima mnogih bivših boraca nisu uredno opisane ni rane ni okolnosti i posljedice ranjavanja jer su pisani u brzini i haosu ratnih dešavanja pa vojni invalidi najviše zamjeraju komisiji što to nije imala u vidu kada takve dokaze nije prihvatala. Na ovakvu praksu najviše se žale Cazinjani kojih je u prve tri godine revizije više od tri stotine izgubilo procente invalidnosti.

„Moju su dokumentaciju bacili na pod, to me pogodilo. Kažem ja sam ušao, ako nećete gledati to, zašto ne pregledate mene. Kaže mi imamo svu dokumentaciju i slobodan si”, priča Remzo Duraković kojem je procenat invalidnosti umanjen sa 70 na 30 posto.

Osvrnuvši se na ovaj primjer, članica ljekarske komisije iz Instituta Fehma Kovač kaže da bi prava provjera podrazumijevala nove preglede za sve ratne vojne invalide: „To bi, zaista, državu koštalo, ali bi se u tom momentu uradila prava selekcija jednom za sva vremena“.

Durakoviću je nakon revizije obračunato 49 maraka invalidnine, tek sedmi dio iznosa koji je primao do tada. Nakon višegodišnje pravne borbe komisija ga je uputila na dodatne pretrage koje su potvrdile njegovu invalidnost i dokazale grešku institucija. Iako je oštećen za više od 11 hiljada maraka jer je primao umanjenu invalidinu, taj novac mu još nije isplaćen.

Sud je morao da reaguje i u slučaju Durakovićevog saborca Mehmeda Kapića koji je od kraja rata do 2020. godine čekao da mu ljekarska komisija u procjenu invalidnosti uvrsti povredu desne potkoljenice. Prema presudi Kantonalnog suda u Bihaću kojom je Ministarstvu naređeno da ponovo procijeni Kapićevu invalidnost, prvobitno rješenje je nezakonito zbog povrede Zakona o upravnom postupku.

Naime, prema Zakonu o reviziji, oštećeni borci se nisu mogli žaliti na odluke Ministarstva.

Zato je Ustavni sud FBiH 2013. godine naložio da se ratnim invalidima omogući pravo žalbe, ali ni osam godina poslije Federalni parlament nije izglasao izmjenu Zakona o reviziji niti je do sada bila na dnevnom redu.
Sedam hiljada ranjenih boraca je tužilo Federalno ministarstvo pred Vrhovnim sudom FBiH, tvrdeći da su oštećeni revizijom.

Više od pet hiljada je dobilo tužbe pa su im ukinuta rješenja iz revizije kojima im je smanjena invalidnost. Shodno dobijenim presudama, oštećenim invalidima retroaktivno treba biti isplaćeno najmanje 26 miliona maraka.

Ratni vojni invalidi iz Cazina zamjeraju ljekarskim komisijama što nisu imale u vidu da su mnogi nalazi pisani u haosu ratnih dešavanja, nego su ih odbijale, a bivše borce nisu slale na nove preglede (Foto: CIN)
Ratni vojni invalidi iz Cazina zamjeraju ljekarskim komisijama što nisu imale u vidu da su mnogi nalazi pisani u haosu ratnih dešavanja, nego su ih odbijale, a bivše borce nisu slale na nove preglede (Foto: CIN)

Slijedom revizije i smrću boraca broj korisnika invalidnina u FBiH danas je manji za oko 20 hiljada – skoro petinu. Time su se i godišnja izdvajanja za invalidnine umanjila za gotovo 60 miliona maraka.

“Imam osjećaj da bi Vlada Federacije voljela da ima jedan veliki helikopter, jedan stari ruski helikopter u koji bi moglo staviti sve ratne vojne invalide, i da se desi kvar. Znate koliko je to rasterećenje za budžet?! Nenormalno! Njima dobro, svima dobro, više para”, kaže ratni amputirac iz Bihaća Nihad Sendić.

Ljekari netaknuti

Iako ljekarske komisije otvoreno govore o spornim nalazima ratnih invalida, prema podacima pravosudnih institucija, nijedan ljekar iz FBiH u protekloj deceniji nije osuđen za njihovo krivotvorenje. Nalazi s potpisima ljekara s područja Hercegovine i srednje Bosne su najčešće bili istraživani i vještačeni, ali tužioci nisu išli dalje od toga.

Šef ratne bolnice u Mostaru Miljenko Lugonja je bio prijavljen za ovo krivično djelo, ali negira da su ljekari bili uključeni u afere izdavanja lažnih nalaza invalidima. On tvrdi da su krivotvori „savršeno skenirali njihove pečate“ te radili u saradnji sa ljekarskim komisijama.

„Pozovi sto ljudi i nek dostave nalaze. Među tih sto mora biti neko lažan. A, sad, da li sam ja nekome natego nalaz deset posto ili nisam, to je moja stvar“, kaže Lugonja, tvrdeći da vlasti mogu otkriti istinu ako provjere ulazne papire iz vojnih jedinica za svakog borca i invalida, a ne samo ljekarske nalaze.

Još najmanje četvero njegovih kolega su prijavljivani za krivotvorenje nalaza, a protiv četiri tuzlanska ljekara bile su podignute optužnice od kojih je tužilaštvo odustalo zbog nedostatka dokaza. Niko od ovih ljekara nije se odazvao na pozive novinara CIN-a.

Predsjednik Saveza RVIFBiH Esad Delić smatra da je revizija statusa ratnih vojnih invalida populistički potez vlasti jer je, kako tvrdi, imala mnogo pogrešnih i neutemeljenih odluka. On kaže da su potrošeni milioni, a da je Ministarstvo moglo i bez toga provjeriti sumnjive vojne invalide koje im prijavljuju građani.

„Ako neko smatra da ima nas lažnih, imaju taj broj telefona. Nek nas slikaju, nek nas snimaju! Nikad revizija nije završena za takve i ne može biti”, zaključio je Delić.

Power: Političari trebaju rješavati, a ne uzrokovati probleme

Power: Političari trebaju rješavati, a ne uzrokovati probleme
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:16 0:00

Power: Veoma opasno potpaljivanje vatre podjela u BiH

Power: Iskustvo iz BiH je usmjerilo moju karijeru
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:29 0:00

Potpaljivanje vatre podjela veoma je opasno u Bosni i Hercegovini i svi trebaju shvatiti da to neće otvoriti ekonomske prilike, koje građani ove zemlje očekuju rekla je 20. januara u Sarajevu administratorica Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID) Samantha Power.

Power je novinarima kazala da se BiH trenutno nalazi u političkom ćorsokaku, te je ocijenila da prijetnje povlačenjem iz insitucija BiH predstavljuju i "prijetnju stabilnosti koja je postignuta potpisivanjem Daytonskog mirovnog sporazuma 1995. godine".

"Te najave nemaju nikakvog ekonomskog, niti funkcionalnog smisla", kazala je Power odgovarajući na upit novinara o čemu će razgovarati sa bh. dužnosnicima, te šta će poručiti Miloradu Dodiku, članu Predsjedništva BiH i lideru Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD).

Predstavnici iz bh. entiteta Republika Srpska od jula prošle godine ne učestvuju u radu državnih institucija, nakon što je bivši visoki predstavnik Valentin Inzko nametnuo izmjene zakona kojima se zabranjuje negiranje genocida i veličanje ratnih zločina.

Power je ocijenila da je BiH na vrlo ozbiljnoj raskrsnici, te da je u četvrtak na sastanku sa tri bivša ratna logoraša iz BiH zaključila "bh. građani nikada ne smiju ići unazad.

"Politika je naporna i teška, ali rat je strašan", navela je Power.

Na pitanje da li su nedavne američke sankcije dovoljne, navela je da su SAD pokazale da neće oklijevati da djeluju protiv onih koji su korumpirani i koji dovode do podjela i destabilizacije.

"Koletkivna odgovornost međunarodne zajednice je da da podrži mir i jedinstvo. Jačanje sila podjela nije u interesu nijednog pojedinca i nijedne zemlje", navela je.

Power je poručila da SAD žele razgovarati o tome šta mogu uraditi da podrže težnje svih građana BiH.

"To bi trebao biti i fokus državnih insititucija. Kako razvijati ekonomiju i otvarati nova radna mjesta", kazala je, dodavši da su BiH "očajnički potrebne reforme".

Prenijela je i poruku američkog predsjednika Josepha Bidena da su SAD uz građane BiH, kao što su bile i tokom ratnih devedesetih godina prošlog stoljeća.

Power u zvaničnoj posjeti BiH boravi od 19. do 21. januara.

Posjeta Samanthe Power Bosni i Hercegovini
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:35 0:00

Tokom posjete, sastat će se sa bh. zvaničnicima, predstavnicima nevladinih organizacija, liderima u malom biznisu, te preživjelim žrtvama rata u BiH od 1992. do 1995. godine.

Power je radila kao novinarka, aktivistkinja i diplomatkinja.

Njena knjiga "Problem iz pakla: Amerika i doba genocida" dobila je Pulitzerovu nagradu, najprestižnije priznanje za novinarstvo u SAD-u, inspirirana je i događajima u BiH.

Učitajte još

XS
SM
MD
LG