Cikotiću je suđeno za zloupotrebu položaja i nezakonito pogodovanje hrvatskoj firmi "Scout" iz Zagreba, čime je državni budžet oštećen za oko 9,7 miliona maraka (oko 4,9 miliona eura).

Riječ je o prvostepenoj presudi i na nju postoji pravo žalbe.

Cikotić je, kako je navedeno u optužnici, nezakonito izmijenio detalje ugovora o prodaji viškova zastarjelog naoružanja, municije i vojne opreme, o čemu nije obavijestio svoje zamjenike niti Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.

"Umjesto zastarjelog naoružanja i municije za otpis i prodaju, izmjenama ugovora su zagrebačkom preduzeću isporučeni kvalitetnije i skuplje oružje i municija. Time je na štetu budžeta drugima pribavio imovinsku korist u višemilionskom iznosu", navelo je tada Tužilaštvo Bosne i Hercegovine u novembru 2021. godine, prilikom podizanja optužnice.

Cikotić je od 2006. do 2011. godine bio ministar odbrane BiH, a u julu 2020. godine je izabran za ministra sigurnosti BiH, nakon što je Fahrudin Radončić podnio ostavku na tu poziciju.

Muškarac u Bosni ubio je svoju ženu i uživo prenosio ubistvo na Instagramu. U susjednoj Srbiji ove godine je 27 žena ubijeno u napadima na osnovu pola, uprkos naporima da se podigne svijest i preokrene trend. Aktivisti na Kosovu kažu da je nasilje nad ženama "nacionalna vanredna situacija".

Širom zapadnog Balkana žene su maltretirane, silovane, premlaćene i ubijane, često od strane njihovih partnera i nakon što su više puta prijavljivale nasilje vlastima. Region je izrazito konzervativan, sa stoljetnom tradicijom muške dominacije, ali problem je narastao nakon ratova 1990-ih i političkih, ekonomskih i društvenih kriza koje traju od okončanja sukoba.

Kao odgovor, ženske grupe u regionu organizovale su proteste kako bi privukle pažnju javnosti i zahtijevale akciju. Oni su uspostavili linije za pomoć i skloništa za žene. Ali aktivisti krive vlasti što nisu djelovale odlučnije u zaštiti žena i suprotstavljanju kulturi nekažnjivosti.

Javnost u BiH i širem regionu brutalno je potresena u stvarnost u avgustu, kada je ženu u gradu Gradačac na sjeveroistoku Bosne upucao u glavu njen bivši partner, u video snimku uživo na Instagramu.

Ubistvo je bilo “tako jezivo i toliko tragično” da je “otvorilo oči”, rekla je Jadranka Milićević iz grupe Cure.

Na zapadnom Balkanu, većina zemalja je donijela zakone i propise za borbu protiv nasilja nad ženama, ali primjena je i dalje nedosljedna, kažu aktivisti.

Bosna je, na primjer, bila među prvim zemljama koje su ratificirale Istanbulsku konvenciju Vijeća Evrope o nasilju nad ženama, ali je od tada problem samo rastao, rekao je Milićević.

“Nasilje nad ženama i nasilje u porodici su globalni fenomen. Ima ih svuda, ali je ključno pitanje odgovora države na nasilje“, objasnila je Vanja Macanović iz Autonomnog ženskog centra Srbije. “Nažalost, ono što vidimo ovdje (na Balkanu) je da je nasilje odobreno. To je model ponašanja koji nije dovoljno osuđivan u javnosti.”

“Potpisali smo sve relevantne međunarodne deklaracije, rezolucije i konvencije, ali je njihova primjena upitna”, rekao je Milićević. “Previše ljudi još uvijek doživljava (porodično) nasilje kao privatno pitanje, privatnu stvar između dvoje ljudi. Oni ne shvataju da je to društveni problem.”

Kao jedan od ključnih problema posmatrači navode blage kazne u BiH za nasilje i ubijanje žena. U izvještaju GREVIO-a iz 2022. godine, stručnog tijela koje prati implementaciju Istanbulske konvencije, navodi se da takva sudska praksa podstiče “osjećaj nekažnjivosti” koji snažno osjećaju i počinioci i njihove žrtve.

Samo jednom je ubica osuđen na maksimalnu kaznu od 40 godina u slučaju kada je žrtva bila žena, rekao je Milićević. Ukupno 65 žena je ubijeno u proteklih 10 godina, a pet je preživjelo pokušaje ubistva u zemlji od 3,3 miliona ljudi, pokazuju lokalni podaci.

Slična je situacija i na Kosovu, još jednom visoko patrijarhalnom i muško orijentisanom balkanskom društvu. Tamo je prošlogodišnje silovanje 11-godišnje djevojčice od pet napadača izazvalo ulične proteste tražeći sigurnost za žene, što je dovelo do ostavke šefa policije.

Ali demonstranti su ponovo izašli na ulice kasnije 2022. godine, ljuti zbog dva ubistva u glavnom gradu Prištini. 63-godišnju nastavnicu geografije ubio je njen suprug sa sjekirom, dok je trudnicu ispred bolnice pronašao njen muž, koji ju je ubio dok je čekala da se porodi.

Ukupno 66 žena ubijeno je od strane partnera ili muževa od 2000. godine na Kosovu, u naciji od 2 miliona, dok je samo jedan počinilac osuđen na doživotni zatvor, pokazuje zvanična statistika.

Srpski aktivista Macanović smatra da je dio problema u tome što “institucije ne snose odgovornost” i da nema posljedica za greške u vođenju slučajeva. To obeshrabruje žene da se obraćaju za pomoć državi, posebno u manjim sredinama, dodala je.

“Nemamo dobro struktuiran sistem odgovornosti za svakog profesionalca za pogrešne radnje, odnosno nepostupanje”, rekla je ona. Rijetko se dešava da policajci, socijalne službe, tužioci ili sudski službenici budu pozvani na odgovornost ako se naprave greške i žena kasnije bude ubijena.

Suočena sa porastom nasilja i ubistava žena, Srbija je 2017. godine počela da primenjuje poseban zakon za produbljivanje saradnje između agencija, preduzimanje hitnih mera protiv napadača i formiranje lokalnih radnih grupa za prevenciju nasilja.

I BiH je prije nekoliko godina donijela zakon o prevenciji nasilja u porodici. Ali u društvima koja su prošla kroz ratove, gdje su se ekonomije i institucije raspale, i gdje se etničke, političke i društvene podjele podstiču od strane vlasti, a ne protiv njih, same zakonske promjene nisu dovoljne, kažu stručnjaci.

Nasilje postoji i nastaviće se, smatra Vesna Stanojević, koja vodi lanac sigurnih kuća za žene u Srbiji. “Ponekad primimo žene koje su toliko pretučene da ne mogu hodati ili pomicati glavom, koje su došle nakon što su bile u bolnici, koje su pred porođajem, imaju povrede stomaka”, rekla je ona.

“Gdje su oni (napadači) to naučili? Ko su uzori našoj djeci”?” ona je pitala. “Trebali bismo obrazovati, a mi (društva) to očigledno ne radimo.”

Trenutno više od 40 žena i djece boravi u skloništima koje vodi njena organizacija, rekla je ona. “U moje 32 godine rada, nisam vidjela da je nasilje opadalo... Nekad ga ima više, nekad manje, ali generalno uvijek postoji.”

U jednom od skloništa, 26-godišnja žena je u intervjuu rekla da je odlučila da napusti partnera kada je primijetila modrice i na njihovom malom sinu. Žena, koja nije htjela reći svoje ime iz sigurnosnih razloga, rekla je da ju je njen partner više puta silovao, tukao i gušio, te da je nju i bebu držao zaključane u svom stanu satima.

Po izlasku, žena je završila u bolnici sa povredama grudnog koša i modricama. Muškarac je sada priveden. “Posljednje (premlaćivanje) je bilo jako loše,” rekla je. “Znao sam da ako se to ponovi, ni ja ni beba nećemo ostati živi.”

58-godišnji Amerikanac je izgubio posao kao mašinski tehničar, a zatim i kuću, i živio je u svom kamionu kada je otkriveno da ima rak pluća drugog stadijuma. Previše mlad da počne da koristi novac od socijalnog osiguranja, Genaldi sada živi u skloništu za osobe starije od 55 godina u Finiksu, u Arizoni, dok pokušava da se snađe u procesu prijava za invalidninu.

Kako stanovništvo stari, Sjedinjene Države nisu dovoljno pripremljene da na adekvatan način smjeste i vode računa o sve većem broju svojih starijih građana, zaključeno je u novom izvještaju koji je objavio Centar za studije stambenih pitanja univerziteta Harvard.

Bez dovoljne vladine pomoći, "mnogi stariji građani moraju da se odreknu potrebne njege, ili da se oslanjaju na pomoć porodice i prijatelja", upozorava Dženifer Molinski, direktorka programa za smještaj starijih građana u okviru Harvardovog centra za stambena pitanja. Mnogi, kao što je Genaldi, postaće beskućnici.

Molinski kaže da je veća vladina pomoć potrebna za sve više starijih Amerikanaca - "baby boomera", rođenih poslije Drugog svjetskog rata.

Prema izvještaju, 2021. godine, federalna pomoć kojom se finansiraju smještaj i usluge za starije građane kao što su kuhanje, čišćenje ili prevoz - bila je dovoljna za nešto više od trećine od 5,9 miliona građana starijih od 62 godine koji su se kvalifikovali za tu vrstu pomoći.

Kreativne ideje su posebno potrebne u ovom trenutku, da bi se smjestili ljudi sa fiksnim ili sve manjim prihodima, i oni sa nedovoljnom ušteđevinom, navodi se u izvještaju. Na primjer, to znači zajedničko iznamljivanje stanova ili kuća da bi se smanjili troškovi, umjesto da se živi sam, ili život u malim apartmanima, sagrađenim kao dodatak kućama. Postoje i zajednice gdje se pojedinačne kuće - ponekad sasvim male površine - grade tako da se nalaze grupisane oko centralne zgrade sa zajedničkim prostorijama kao što su trpezarije.

U narednih deset godina, broj Amerikanaca starijih od 75 godina će se povećati za 45% - porašće sa 17 miliona na skoro 25 miliona. A očekuje se da će se mnogi od njih imati finansijskih problema. U izvještaju se konstatuje da je 2021. godine, skoro 11,2 miliona starijih građana trošilo više od 30% svojih prihoda na smještaj.

Za starije od 65 godina, neke od najnepovoljnijih cijena smještaja su u oblastima popularnim za odlazak u penziju, kao što su Las Vegas u Nevadi, San Dijego u Kaliforniji, Roli u Sjevernoj Karolini, te Majami i Dejtona Bič na Floridi.

A kao i oni koji iznajmljuju kuće i stanove, i mnogi stariji kućevlasnici imaju teškoće da sačuvaju krov nad glavom.

Stariji Amerikanci imaju sve veći dug u otplati svojih kuća. Prosječan dug otplate za kućevlasnike između 65 i 79 godina je porastao za više od 400%, sa 21.000 dolara iz 1989. godine na 110.00 dolara 2022.

Mnogim starijim Amerikancima je takođe teško da plaćaju dodatne usluge koje su im potrebne, a troškovi dugoročne, svakodnevne, njege u prosjeku iznose oko 100 dolara dnevno.

U izvještaju se takođe navodi da je ljudima drugih rasa daleko teže da plaćaju smještaj nego bijelcima, posebno u crnačkim i latinoameričkim domaćinstvima. Stariji ljudi koji žive sami takođe teže mogu da otplaćuju svoje rate od onih koji žive u braku ili partnerstvu - 47% je opterećeno tim troškovima naspram 21% parova.

U Finiksu, 56-godišnja Angelita Saldana je postala beskućnica kada joj se brak raspao. Unuka meksičkih imigranata, Saldana je prvo živjela u svom kamionetu sa svojim psom Gasparom, ali sada živi u skloništu sa 60 kreveta, gdje odsjeda i Majkl Genaldi sa svojim psom, Čikom.

Saldana kaže da njena mesečna invalidnina u iznosu od 941 dolara nije dovoljna da plati ni garsonjeru u tom gradu, gdje prosječna stanarina počinje na oko 1.200 dolara. Socijalna radnica pokušava da joj pomogne da pronađe smještaj koji može da priušti. U međuvremenu, ima svoju sobu i privatno kupatilo u motelu koji je pretvoren u smještaj za starije građane.

"Ovdje mogu da dobro spavam", kaže, za razliku od mjeseci koje je provela u najvećem skloništu u centru Finiksa, gdje ima deset puta više kreveta.

Lisa Glou, direktorka za usluge pružanja skloništa u centralnoj Arizoni, organizacije koja upravlja oba skloništa, kaže da stariji ljudi mnogo bolje funkcionišu u smještajima koji su napravljeni imajući u vidu njihove potrebe - što uključuje više prostora, manje stepeništa i šira vrata za invalidska kolica.

Glou priča o 82-godišnjem muškarcu, koji nije mogao da spava u krevetu na sprat u skloništu u centru grada, prije nego što je premješten. Članovi osoblja su pronašli članove njegove porodice i prebacili ga u dom za stare gdje ima dnevnu medicinsku njegu.

"Sklonište u centru Finiksa nije dobro mjesto za starije ljude sa hroničnim bolestima", kaže Glou. "Tamo vidimo mnogo ljudi u svojim 70-im i 80-im."

"Šokirana sam da vidim toliko starih građana na ulicama", dodaje ona. "Tu su ljudi u kolicima, ljudi sa hodalicama..."