Carpenter je rekao da saveznici i njihovi partneri pokušavaju da "vide da li je Kremlj zainteresovan za pronalaženje diplomatskog rješenja za ovu krizu, za pokušaj deeskalacije situacije duž granice sa Ukrajinom, koja je veoma strašna".
Glas Amerike: Njemački kancelar Olaf Scholz je u Washingtonu, a francuski predsjednik Emmanuel Macron u Moskvi. Kakva su vaša očekivanja od ovih pregovora i šta bi mogao biti rezultat ovih ogromnih diplomatskih napora?
Carpenter: "Pa, mislim da ste u pravu. To je ogroman diplomatski napor. Pokušavamo, sa našim saveznicima i partnerima, da vidimo da li je Kremlj zainteresovan za pronalaženje diplomatskog rješenja za ovu krizu, da traži deeskalaciju situacije duž ukrajinske granice, koja je veoma teška.
Vojno jačanje je zaista bez presedana. I tako, naravno, mi se veoma blisko konsultujemo sa saveznicima i partnerima. Mi smo ovdje u OSCE-u. Mi smo u NATO-u. Radimo to bilateralno, telegrafišući (ruskom) predsjedniku (Vladimiru) Putinu da će biti intenzivnih posljedica, kako u smislu sankcija, u smislu kontrole izvoza, u smislu stava vojne sile, ako on napadne Ukrajinu, ali i dajući nadu u potencijal za diplomatsko rješenje, također."
Glas Amerike: Koliko je Zapad sada jedinstven u odgovoru na ruske agresivne akcije? Nedavno smo vidjeli mađarskog premijera Viktora Orbana u posjeti Putinu.
Carpenter: "Pa, mislim da ako se odmaknete i pogledate cijeli NATO savez, mislim da smo zapravo izuzetno ujedinjeni na način bez presedana. Kada smo 13. januara ovde u OSCE-u pokrenuli diskusiju o krizi evropske bezbjednosti, zaista su se svaka država izjasnila za dijalog, što bi se moglo pročitati kao osuda stava Rusije.
Rusija je zaista bila sama, pa mislim da oni to vide i u smislu činjenice da smo imali Sjevernoatlantski savjet, Evropski savjet, kao i G-7 (Grupa sedam) - svi govore u isti jezik o masovnim i neviđenim posljedicama u slučaju ruske vojne eskalacije. Dakle, ne znam da je predsjednik Putin računao na ovo, ali Zapad je u stvari sada veoma jedinstven."
Glas Amerike: Koliko su Sjedinjene Države uvjerene da je Rusija u završnoj fazi priprema za invaziju na Ukrajinu? I na čemu se zasniva to samopouzdanje? Mogu li Sjedinjene Države da ubede partnere OSCE-a u realnost ove prijetnje?
Carpenter: "Pa vidite, evo šta mogu da vam kažem, da imamo preko 100.000 (ruskih) borbeno spremnih trupa na granici. Imamo svu opremu koja bi bila neophodna za invaziju koja je na mjestu. I pod tim mislim na jurišne helikoptere, avione, zalihe municije, medicinske potrepštine, inžinjeriju - sve ono što bi vam trebalo da pokrenete invaziju u roku od nekoliko dana.
I tako, kada pogledate tu vojnu sposobnost, ne možete samo da sjedite i čekate da vidite šta će se desiti. Morate biti spremni, i morate okupiti saveznike i partnere da odgovore u slučaju invazije.
Na kraju krajeva, ne mogu da vam kažem šta je na umu predsjednika Putina. Ne mogu vam reći da li će upasti ili ne i kada bi to mogao učiniti. Ali ono što mogu da vam kažem je da je ta sposobnost izuzetno zabrinjavajuća."
Glas Amerike: Koje mehanizme Washington ima u okviru OSCE-a koje bi sada mogao da koristi? Pošto imamo Helsinšku komisiju SAD, imamo veoma snažne dvostranačke izjave o Rusiji iz ove komisije, a imamo vas kao predstavnika izvršne vlasti. Dakle, koji mehanizam možete koristiti?
Carpenter: "Ono što mi pokušavamo da uradimo je da izoštrimo izbore koje ima Kremlj i koje ćemo im predstaviti. S jedne strane, niz veoma teških posljedica ako se odluče da djeluju vojno, kao što sam rekao: sankcije, kontrola izvoza, značajno jačanje NATO snaga na istočnom krilu. Već vidite to u smislu činjenice da sada imamo približno 3.000 američkih vojnika koji su raspoređeni na evropskom tlu na privremenoj osnovi. Ali ako Rusija izvrši invaziju na Ukrajinu, potencijalno je na stolu i mnogo drugih stvari.
A onda u isto vrijeme, pružanje te opcije za diplomatiju, uključujući ovdje u OSCE-u, o stvarima koje su Rusi rekli u prošlosti, do kojih im je stalo, stvarima poput smanjenja rizika od dekonfliktnosti, potencijalno čak i kontrole novih oblika konvencionalnog naoružanja i transparentnost.
Ako su zainteresovani za te stvari, onda je OSCE mjesto gdje možemo da razvijemo stvarne instrumente, potencijalno čak i pravno obavezujuće sporazume, ako stignemo dovoljno daleko. To bi zadovoljilo našu zabrinutost i zabrinutost Rusije. Ali trenutno smo u procesu razrade ova dva skupa opcija i veoma se nadamo da će Rusi izabrati opciju diplomatije."
Glas Amerike: Upravo ste pomenuli obavezujuće sporazume. Šta je ono što nije na stolu?
Carpenter: "Pa, prije svega, bilo kakva vrsta sporazuma u smislu vojne transparentnosti, izgradnje povjerenja, recipročne suzdržanosti — o svemu tome bi svi naši saveznici i partneri morali da pregovaraju i da ih se pridržavaju. Dakle, ništa o Evropi bez Evrope. Čuli ste da su razni zvaničnici to govorili u prošlosti kao naša mantra.
Drugo, šta god da uradimo, nećemo praviti kompromise u vezi sa ključnim principima evropskog bezbjednosnog poretka, što znači da nema pristupanja sferama uticaja, nema mogućnosti jedne države da diktira kakve će saveze druga država izabrati. Ništa od toga.
Dakle, prvo, principi će ostati netaknuti. Ali kao što sam rekao, sigurno ima prostora za izgradnju povjerenja, smanjenje rizika, nove oblike kontrole konvencionalnog naoružanja ako stignemo tako daleko."
Glas Amerike: Dugo ste studirali u Rusiji, i kao službenik, i kao stručnjak. Šta mislite, zašto je Vladimir Putin bilo potrebno da stvori ovu krizu?
Carpenter: "Pa, ne mogu vam reći. Kao američki zvaničnik, ne mogu da spekulišem o tome šta predsjednik Putin misli. Ono što mogu da vam kažem je da je došlo do tog ogromnog nagomilavanja snaga u aprilu, praćenog još sveobuhvatnijim, rekao bih, nagomilavanjem upravo sada, što ima sva obilježja potencijalne invazije na Ukrajinu.
Zašto predsjednik Putin to radi ovog puta? Da li je to da bi tražio ustupke? Da li je to u pokušaju da se situacija vojno eskalira u korist Rusije? Ne znamo. Ali moramo da djelujemo iz premise da on može vojno eskalirati, i stoga, moramo telegrafisati da bi troškovi koji bi iz toga proizašli bili strateški katastrofalni za Rusiju. Tako da i rusko rukovodstvo i ruski narod shvate da ako se ovaj put odabere — a da opet, ne daj Bože, i mi tim putem krenemo — ali ako bude izabran, te reperkusije i posljedice će biti ogromne."
Glas Amerike: Jučerašnja izjava bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka da će bjeloruska vojska djelovati zajedno sa ruskom vojskom, šta to za vas znači? Kako to mijenja perspektivu situacije? Bjelorusija je također članica OSCE-a.
Carpenter: "Da, Bjelorusija je članica OSCE-a, a u prošlosti su više puta govorili da nikada neće dozvoliti da njihova zemlja služi kao lansirna rampa za invaziju susjeda.
I tako, taj jezik koji ste upravo citirali se malo pomjerio, što je krajnje zabrinjavajuće. Očekujemo da bi u Bjelorusiji moglo biti raspoređeno čak 30.000 ruskih vojnika, zajedno sa balističkim raketama kratkog dometa i drugim vrstama opreme koja bi, u stvari, poslužila kao lansirna platforma za potencijalnu invaziju.
Dakle, veoma pažljivo pratimo situaciju. Veoma je zabrinjavajuće ono što je bjelorusko Ministarstvo odbrane reklo, u vezi sa svrhom ovih vježbi, iskreno, nije u skladu sa realnošću na južnoj granici Bjelorusije, a to je da ne postoji nikakva prijetnja od Ukrajine. Dakle, mislim da (situacija tamo) zaslužuje da bude veoma, veoma pažljivo posmatrana."
