Linkovi

Adrian Shtuni: Djeci povratnicima iz Sirije i Iraka treba dati prioritet


Adrian Shtuni: Islamska država je daleko od poraza
please wait

No media source currently available

0:00 0:05:51 0:00

Adrian Shtuni: Islamska država je daleko od poraza

Kalifat jeste poražen, ali Islamska država se iz proto-države, koja je izgubila teritoriju, pretvorila u pobunjeničku i terorističku organizaciju, koja i dalje izvodi napade i čije su se aktivnosti preselile u online sferu, kaže Adrian Shtuni, ekspert za međunarodnu politiku i bezbjednost.

U publikaciji koja je nedavno objavljena bavili ste se stranim borcima sa prostora Zapadnog Balkana koji su učestvovali u sukobima u Siriji i Iraku. Možete li nam reći šta su ključni nalazi vašeg istraživanja?

Jedan od ključnih zaključaka izvještaja je taj da je broj povratnika veoma veliki. Zapadni Balkan ima najviše povratnika iz Sirije i Iraka, kada govorimo o regijama u Evropi. Riječ je o 460 pojedinaca, dok je istovremeno cijela Evropska unija imala oko 1.500 povatnika. Tako da brojke govore same za sebe. Koncentracija povratnika je zaista velika. Drugi fokus istraživanja je bio na domaćim džihadistima, pojedincima koji u osnovi nisu nužno išli u Siriju i Irak, ali su ipak posvećeni ideologiji, podržavali su regrutovanje, radikalizaciju i mobilizaciju stranih boraca sa Zapadnog Balkana i bili su uključeni u planiranje terorističkih napada u regiji. Njihov broj je teško odrediti, ali procjena u usporedbi s drugim državama poput Francuske, Velike Britanije ili Njemačke otkriva da bi omjer stranih boraca u odnosu na domaće džihadiste mogao biti 1 prema 15 ili čak i veći. Praktično, za svakog stranog borca postoji oko 15 drugih pojedinaca koji zagovaraju istu ideologiju i uključeni su u terorističke aktivnosti, na ovaj ili onaj način.

Da li se zemlje Zapadnog Balkana, poput Bosne i Hercegovine, proaktivno bave takvim prijetnjama ili puštaju da se stvari događaju same od sebe?

One se bave ovim problemom i jedan od razloga zbog kojih znamo da problem postoji je veliki broj hapšenja u vezi s terorističkim aktivnostima. A postojao je relativno veliki broj različitih planova koji su osujećeni. Tako da, zahvaljujući dobrom radu agencija za provođenje zakona, ti teroristički akti su spriječeni. Ali u isto vrijeme to otkriva i opseg terorističkih aktivnosti u regiji, koji je dosta zabrinjavajući jer je na najvišem nivou ikada. Povratak stranih boraca također će povećati pritisak i biće dodatni teret lokalnim policijskim agencijama za sprovođenje zakona. Također, moramo shvatiti da suočavanje sa problemom ne znači samo hapšenje i procesuiranje pojedinaca. Kazne koje su izricane širom Balkana bile su vrlo blage u odnosu na kazne za terorističke aktivnosti u Evropskoj uniji ili u Sjedinjenim Državama.

Mnogi se još nisu vratili iz Sirije i Iraka - od prestanka sukoba u Bosnu i Hercegovinu je izručen samo jedan borac. A tamo su uglavnom ostali djeca i žene u kampovima i za sada se čini da nema puno aktivnosti na vraćanje tih ljudi. Ali da li su zemlje Zapadnog Balkana uopšte spremne za njihov povratak?

Mnogo je stranih boraca, ali i žena i djece, koje Kurdi drže u centrima za pritvor i logorima za interno raseljena lica. Ostalo je više djece i žena nego boraca. Situacija nije idealna. Očito je da je situacija u kampovima neizvjesna. Ako djecu ostavite u toj situaciji, njihove će se traume pogoršati i potencijalno će im razina indoktrinacije i radikalizacije biti viša nakon određenog razdoblja. Dakle, nije rješenje ostavljati ih u kampovima, posebno djecu. Imaju li zemlje Zapadnog Balkana resurse i stručnost za učinkovito djelovanje? Brojke su vrlo visoke. Postoji razlog zašto države Europske unije oklijevaju da vrate svoje građane. S tim se nije lako nositi. Nije ih lako sudski procesuirati, nije lako prikupiti dokaze o zločinima koji su počinjeni u drugoj zemlji u ratnoj zoni. Nije izvjesno da će dokazi koji se mogu prikupiti, čak i o ratnim zločinima, moći biti upotrijebljeni na sudovima, u pravosudnim sistemima balkanskih zemalja. Nemojmo o ovome razmišljati kao o dovođenju ljudi iz tačke A u tačku B, iz Sirije u Bosnu ili negdje drugdje na Zapadnom Balkanu. To je složenija operacija koju treba organizirati na način da se ne odnosi samo na hapšenje tih pojedinaca, već i na način rehabilitacije i reintegracije u društvo. A to će biti dugoročan izazov.

A koje su specifičnosti kada je riječ o Bosni i Hercegovini?

Nakon Kosova, Bosna je druga po broju ljudi koji su otišli u Siriju i Irak. Riječ je o 300-350 osoba. Bosna je također u regiji imala najviše žena i djece koji su tamo otišli. Isti trend je uočljiv i po pitanju rađanja djece borcima u Siriji i u Iraku – koliko nam je poznato, riječ je o 77 djece koja su tamo rođena. Što znači da ako gledamo broj povratnika, kojih je trenutno oko 60, jasno je da Bosna trenutno ima veoma malo povratnika. To znači da se najveći dio onih koji su otišli, uz djecu koja su tamo rođena, još uvijek nalazi u Siriji ili Iraku. Govorimo o između 200 i 250 osoba. To je mnogo. Ostaje da vidimo kako će izgledati njihov povratak, ali djeci bi trebalo dati prioritet i po mogućnosti ih vratiti u različitim grupama, u manjim grupama, ne sve zajedno.

Kakva su vaša saznanja o borcima koji se tamo još bore ili su u zatvorima? U izvještaju navodite da postoji samo jedna etnička grupa, Albanci, koji se još bore u jednoj jedinici?

Nešto više od 500 pojedinaca sa Zapadnog Balkana su i dalje na teritoriji Bliskog Istoka u Siriji i u Iraku, gdje se dešavaju sukobi. Jedina organizovana jedinica koja mi je trenutno poznata je ona koju čine ljudi albanskog etničkog porijekla. Oni djeluju na području Idliba. Ali to je mala jedinica. Postoje i borci iz drugih zemalja sa Balkana koji još djeluju u regiji, ali ih je malo. Vjerovatno je ovo period, počevši od 2012. godine, u kojem pronalazimo najmanji broj aktivnih boraca u Siriji i Iraku balkanskog porijekla.

U izvještaju također spominjete da je njihovo djelovanje sa bojnog polja prešlo na internet i na društvene mreže. Kako to komentarišete?

Na internetu se odvija puno aktivnosti u kojima ljudi mogu sakriti svoj identitet. I oni su tu i dalje aktivni, naročito na platformama i društvenim mrežama koje omogućavaju šifriranu komunikaciju. Manje su vidljivi na Facebooku ili Twitteru, ali druge platforme, poput Telegrama, koriste za komunikaciju, okupljanje, dijeljenje sadržaja, čak i planiranje terorističkih aktivnosti. Brojevi su veliki ako posmatramo broj pojedinaca koji konzumiraju te sadržaje, što pokazuje da za njih postoji interesovanje. Sadržaj stvaraju istomišljenici, bilo da su to borci ili pojedinci koji djeluju na Zapadnom Balkanu. Ali aktivno objavljuju postove. Vrlo često dijele sadržaje određenih terorističkih organizacija. A to je zabrinjavajuće.

U tom kontekstu, mislite li da je Islamska država poražena?

Ne. Islamska država je daleko od poraza. Fizički, kalifat je poražen. To je nešto drugo. Ali Islamska država je i dalje jedna od najbolje financiranih organizacija među sličnima koje su ikada postojale. Još uvijek ima svoje upravljačke strukture. Iz proto-države, koja je izgubila teritoriju, pretvorila se u pobunjeničku i terorističku organizaciju, onakvu kakvim se one tradicionalno podrazumijevaju. I još je aktivna. Ne zaboravimo da se, na primjer, jedan od najsmrtonosnijih napada izvedenih u ime Islamske države dogodio nakon što je Islamska država potpuno izgubila svoju teritoriju. To se dogodilo na Šri Lanki prije nekoliko mjeseci.

Dok s jedne strane imamo Islamsku državu i probleme s terorizmom, s druge strane su ljudi iz regije, iz Hrvatske, Srbije, išli da ratuju u rusko-ukrajinskom sukobu. Možete li pojasniti taj fenomen uzajamnih ekstremizama?

Postoji koncept koji se zove kumulativni ekstremizam, što znači da jedan oblik ekstremizma podstiče i poziva na druge oblike ekstremizma. I oba ekstremizma mogu generirati spiralu nasilja, pogotovo na mjestima koja su polarizirana. To je slučaj na Zapadnom Balkanu. U određenim zemljama problem je akutniji. Imali smo relativno mnogo stranih boraca u Siriji i Iraku, ali i puno ljudi koji su se borili u Ukrajini, na obje strane - separatističkoj i onoj koja je na strani Ukrajine. Hrvati su otišli i pridružili se brigadi Azov, dok su se građani Srbije, ali i Bosne, borili na strani separatista. To je zabrinjavajuće jer neki od njih su se vratili, ali kazne koje su dobili bile su veoma niske i simbolične. I samo je malo njih zaista proglašeno krivim. Istovremeno imate pojedince koji su se vratili iz Sirije i Iraka, za sada mali broj, ali ako se on poveća, ti ljudi će sa sobom donijeti ideologiju koju podržavaju. A kad budete imali dvije strane koje se vraćaju, a koje su preuzele ekstremističke ideologije, uz iskustvo sa ratišta i naučenim vještinama gerilskog ratovanja, postojat će rizik od veće radikalizacije i većih sukoba iznutra.

Postoji li nešto o čemu nismo razgovarali, vezano za vaš izvještaj, a mislite da je važno spomenuti?

Postoje dvije komponente koje je potrebno bolje razumjeti. To što nema puno dostupnih resursa i to što bavljenje stranim borcima ne znači samo njihovo hapšenje ili sudsko procesuiranje. Nema dovoljno financija ni stručnosti, posebno stručnosti, za bavljenje stranim borcima, jer to nije nešto čime su se stotine ljudi sa Zapadnog Balkana ranije bavile. To je relativno novi fenomen. Resursi su vrlo ograničeni. A broj povratnika je vrlo visok. Također su izrečene vrlo blage kazne, što znači da je veliki broj onih koji su se vratili već pušten iz zatvora. Ali vrlo malo njih je dobilo bilo kakav tretman u smislu rehabilitacije, podrške ili reintegracije. To je problem. Drugi element je da ne možete samo raditi sa povratnicima bez rada sa zajednicama u koje se oni vraćaju. Naravno da će postojati stigma. Naravno da će ih se izdvajati. Ljudi će reći - to je terorista, to je sin teroriste, to je kćerka teroriste. I oni će biti marginalizirani i još više gurnuti prema marginama društva. Na sami rub. To neće pomoći njihovoj rehabilitaciji ili integraciji, a to može stvoriti druge animozitete i tenzije unutar zajednica. Što znači da kada govorimo o rehabilitaciji povratnika, moramo raditi i sa zajednicama koje prihvataju te povratnike.

Komentari

XS
SM
MD
LG