Godine 1910, pedeset godina nakon završetka američkog građanskog rata i nakon ukidanja ropstva (i ono je ukinuto 1865, trinaestim amandmanom na Ustav Sjedinjenih Država), osamdeset devet posto crnaca još uvijek je živjelo na Jugu, osamdeset posto njih u ruralnim područjima. Ali, uskoro će početi jedna od najvećih seoba u povijesti Sjedinjenih Država.
Počevši sa 1913-om, južnjačka polja pamuka pogodio je niz nesreća – prvo, nagli pad cijena pamuku, zatim je pamukov cvjetar, nametnik na čahurama pamuka u kojima se nalazi sjeme biljke, napao mnoge plantaže, a onda, 1915. godine, područja uz rijeku Mississippi pogodio je i niz poplava. Mnogi crnački napoličari našli su se tada do grla u dugovima ili sve izgubili.
U isto vrijeme, pritjecanje stranih doseljenika u sjeverne dijelove zemlje usporilo je, zbog prvog svjetskog rata, ali potražnja za industrijskom robom bila je sve veća u gradovima Sjevera, a nestašica radne snage sve ozbiljnija. Tada je i počela velika seoba s Juga, crnci su masovno napuštali farme, u potrazi za poslom u gradovima. Samo u razdoblju od 1915. do 1920. godine, u gradove Sjevera pristiglo je više od milijun crnaca. I još milijun u idućih deset godina. Istodobno, deseci tisuća migrirali su na zapad, u Texas, naročito u Kaliforniju. Do 1940, unatoč dugom razdoblju teške ekonomske krize, na sjeveru zemlje, i na zapadu, već je živjela gotovo četvrtina cjelokupnog crnačkog stanovništva. Trend se nastavio i tijekom drugog svjetskog rata, pa je do 1960. godine, vec 40% svih crnaca živjelo izvan američkog Juga, od toga 75% u gradovima. S tom seobom, s ruralnog Juga u nove domove u gradovima, rodila se i nova crnačka kultura. U razvoju politikog, intelektualnog i kulturnog života Afro-Amerikanaca, važnu je ulogu odigralo nekoliko američkih gradova.
U Atlanti, savezna država Georgia, veći broj crnačkog stanovništva bilježi se tek nakon građanskog rata; krajem 19. stoljeća, crnci vec čine polovicu njenog stanovništva. Rasno polarizirana, Atlanta postaje, 1915. godine, sjedište obnovljenoj organizaciji Ku Klux Klana. U veljači 1949, mjesto pastora sada povijesne lokalne Ebenezer baptističke crkve, od svog oca, preuzima tada 19-godišnji Martin Luther King, Jr. Šezdesetih godina, King staje na čelo pokreta za građanska prava i svojoj rodnoj Atlanti donosi istaknuto mjesto među američkim gradovima značajnim u povijesti Afro-Amerikanaca.
Posebno, i tragično, poglavlje u povijesti pokreta za građanska prava pripada Birminghamu, savezna država Alabama. G. 1963, četiri crnačke djevojčice poginule su kad je bomba eksplodirala pred baptističkom crkvom na 16. ulici, inače popularnom okupljalištu aktivista za građanska prava. Incident je u Birminghamu izazvao val nasilja. Martin Luther King će biti i uhićen za tih anti-segregacijskih prosvjeda. Iz zatvora, šalje svoj slavni i rječiti proglas – Pismo iz birminghamskog zatvora – u kojemu kaže: “Nepokoravanje nepravednim zakonima moralna je obaveza svakog pojedinca.” Neke od najsnažnijih fotografija, kojima je dokumentiran pokret za građanska prava, potječu upravo iz Birminghama – brutalni prizori, primjerice, u kojima policijski psi napadaju sudionike crnačkih prosvjeda.
Kad je počela velika seoba s Juga, Chicago, u Illinoisu, bio je jedan od prvih gradova koje je zapljusnuo val crnačkog stanovništva. Godine 1910, u Chicagu je živjelo oko 44.000 crnaca; samo 20 godina taj se broj popeo na 240.000. Dvadesetih i 30-ih godina, s crnačkom zajednicom Chicaga – njenom živom jazz i blues scenom, njenim znakovitim srednjim staležom, njenom političkom moći, mogla se mjeriti samo ona njujorškog Harlema. Godine 1928, u Chicagu je izabran prvi crnački kongresman – republikanac Oscar De Priest. Chicago je, međutim, ostao segregiran do 1966, kad je Martin Luther King u njemu pokrenuo Pokret za slobodu i potaknuo na rasnu integraciju u rezidencijalnim četvrtima Chicaga. Jesse Jackson istovremeno je poveo svoju kampanju Operation Breadbasket, tražeći da se crncima osigura veći broj radnih mjesta.
Zahvaljujući velikoj seobi s Juga, crnačka zajednica Detroita, država Michigan, porasla je sa 6.000, koliko je brojala 1910, na 120.000, do 1930. godine. I u Detroitu se ubrzo razvila srednja klasa, zahvaljujući poslovima u automobilskoj i drugima industrijama. Za mnoge, ipak, Sjever nije bio obećana zemlja, za mnoge ponavljale su se nepravde Juga; na Jugu, rasne predrasude otvoreno su se pokazivale, na Sjeveru bile su pritajene i to je bila jedina razlika. Kao odgovor na njih, tridesetih godina, u detroitskim se crnačkim getima rađa pokret Nation of Islam i unutar njega crnačke vođe Elijah Muhammad, Malcolm X i Louis Farrakhan. Šezdesetih, detroitska diskografska kuća Motown Record, u crnačkom vlasništvu, dat će Americi niz crnačkih zvijezda, od Diane Ross do Jackson Five. Danas, Detroit je 75% crnacki grad.
Središte crnačkog političkog i kulturnog života 20. stoljeća nedvojbeno je njujorški Harlem. Kad su, na početku stoljeća, naglo pale cijene nekretninama u Harlemu, a harlemska avenija Lenox bila povezana s podzemnom željeznicom, harlemsku crnačku zajednicu naglo su povećali oni s američkog Juga i oni s karipskih otoka. Zahvaljujući crnačkim intelektualcima W. Du Boisu i Marcusu Garveyju, crnačka je kultura, u razdoblju 20-ih i 30-ih godina, cvjetala u Harlemu i kulminirala pokretom poznatim pod imenom Harlem Rennaissance; do punog izrazaja je tada došla crnačka kreativnost u glazbi, umjetnosti i književnosti. Šezdesetih godina, crnački je srednji stalež napustio Harlem, preselio u predgrađa, a Harlem prepustio siromašnima i cijelom nizu društvenih problema.
Memphis, Tennessee, sa svojom je ulicom Beale bio središte bluesa za onih njegovih “zlatnih godina,” u prvoj polovici 20. stoljeća. Ulica Beal je tada bila prava oaza crnačkog biznisa. Kasnije, diskografska kuca Stax Records dat će nam Isaaca Hayesa, Otisa Reddinga, Wilsona Picketta i još niz drugih soul-glazbenika. Trećeg travnja 1968, dan nakon što je izgovorio one riječi “Vidio sam obećanu zemlju, ja možda do nje neću stići, ali vi svi, kao narod, doći ćete u nju...,” Martin Luther King bio je ubijen u Memphisu.
Montgomery, u Alabami, bio je prekretnica u borbi za građanska prava. Još 1955, crnačka je švelja po imenu Rosa Parks odbila pokoriti se lokalnom zakonu, odbila ustupiti svoje sjedište na autobusu jednom bijelcu. Njeno uhićenje dovelo je, pod vodstvom Kinga, do organiziranog bojkota segregiranog gradskog prijevoza. Punih 381 dan crnci Montgomeryja, od kojih je gradski autobusni prijevoz ostvarivao 70% prihoda, išli su na posao pjesice. Tek onda je Vrhovni sud neustavnima proglasio lokalne zakone. Godine 1965, marš od Selme do Montgomeryja potaknuo je donošenje Zakona o pravu glasovanja.
Kad je crnačka kultura, posebice glazba, u pitanju, onda posebno mjesto ima New Orleans – “kolijevka jazza,” jedan od glazbeno najkreativnijih gradova u Sjedinjenim Državama. Još u 19. stoljeću, kao robovi, crnci su se okupljali, plesali i pjevali, na njegovom trgu Congo. U 19. stoljeću, također, u mnogim saveznim državama nikla su potpuno nova naselja, isključivo za tek oslobođene crnce koji su se bojali da će, ostanu li na Jugu, biti lišeni građanskih sloboda. Nicodemus, u Kansasu; Langston City, Porter i Taft, u Oklahomi; Booker i Kendleton, u Texasu; Fairmont Heights i Glenarden, u Marylandu...neki su, kao Nicodemus, osnovan još 1877. godine, u međuvremenu zamrli; drugi su se, unatoč kritikama zbog osnivanja crnačkih gradova, do danas zadržali, ali u 19. stoljeću bila su to utočista crncima, nudila im mnoge mogucnosti, rijetke za ona vremena.
Washington, DC bio je jedna od glavnih postaja odbjeglim južnjačkim robovima. Još i prije građanskog rata živjela je ovdje brojna crnačka zajednica. Prisutnost crnačkih političkih organizacija i veliki marševi 60-ih godina, učinili su od glavnog grada Sjedinjenih Država jedno od vodećih središta pokreta za građanska prava. Danas, crnačka zajednica Washingtona jedna je od najvećih i najprominentnijih crnačkih zajednica u Sjedinjenim Državama.
