Jedna od pratećih pojava globalizacije je privatizacija mnogih sektora koji su sve do nedavno bili u državnom vlasništvu – zrakoplovnih kompanija, zdravstva ili obrazovanja. Na red je stigla i vojska. Američka vojska primjerice sve češće unajmljuje privatne tvrtke čije osoblje radi u američkim misijama u Iraku, Afganistanu ili na Balkanu.
Pristaše privatizacije vojnog sektora tvrde da se time štedi novac i postiže veća efikasnost. Protivnici pak ukazuju na probleme – nekažnjivost kada je u pitanju kršenje ljudskih prava, ali i ugrožavanje nacionalne sigurnosti.
Pentagon 2003. potrošio 30 milijardi na poslove s privatnim vojnim firmama
U Iraku danas radi oko 13 tisuća vojnika-honoraraca, mahom umirovljenih časnika i dočasnika američkih i britanskih oružanih snaga. Uvježbavaju novu iračku vojsku, služe na poslovima održavanja reda i mira, ali su i u prvim redovima kada dođe do okršaja s pobunjenicima. Sredinom devedesetih godina hrvatsku je vojsku uvježbavala također jedna američka firma. Privatna vojna industrija doživjela je procvat nakon hladnog rata. Samo prošle godine Ministarstvo obrane Sjedinjenih Država potrošilo je oko 30 milijardi dolara na poslovne ugovore s privatnim vojnim firmama.
"U posljednjih deset godina, vojnici-honorarci su prešli dug put. Na početku, obavljali su tek pomoćne poslove – recimo u kuhinjama ili u poštanskoj službi – dok ih danas sve češće vidimo i u borbi. Danas oni rade sve – od tehničkog održavanja naoružanja pa do rukovanja najsloženijim ratnim sredstvima" - tvrdi Peter Singer, vojni analitičar u Institutu Brookings, ovdje u Washingtonu i autor knjige “Korporacijski ratnici”, koja objašnjava fenomen privatnih vojnih firmi.
Odom: Najbolje rješenje - pronaći privatnika koji će obaviti posao
Umirovljeni general William Odom, koji radi na Institutu Hudson, kaže da suvremena, kompjuterizirana vojska ne može funkcionirati bez tehničke pomoći privatnog sektora: "U vojsci je potreba za informatičarima ogromna. Vojska ih ne može plaćati onoliko koliko ih plaća privatni biznis, zato oni iz vojske u pravilu odlaze. Rješenje je – pronaći privatnu firmu koja će obaviti posao. Drugi razlog za veliku važnost suradnje s privatnim biznisom leži u tome što je vojna birokracija jedna od najsporijih birokracija i puno košta. S druge strane, privatni je sektor vrlo efikasan, pogotovo kad je u pitanju novac."
Tree: Mediji manje zainteresirani za smrt civila-honorarca
Kritičari privatnog vojnog sektora upozoravaju da bi za korištenje oružane sile trebala isključivo biti odgovorna država, a ne neka privatna korporacija. Sanho Tree, znanstvenik koji radi u washingtonskom Institutu za politička istraživanja, kaže da vojnici-honoraci najčešće služe u ratovima koji u američkoj javnosti nisu popularni: "U Iraku su poginuli brojni pripadnici američkih privatnih vojnih firmi. No, radi se o civilima, privatnim građanima, tako da mediji njihovoj smrti ne posvećuju pozornost koja je rezervirana za vojne žrtve. Kad se radi o civilu, nema novinskih fotografija koje prikazuju lijesove umotane u državnu zastavu."
Singer: Vojnike je lakše kazniti
Peter Singer upozorava i na drugu opasnost. Privatne firme nisu dio vojnog zapovjednog lanca. One zbog toga ne trebaju poštivati brojne američke zakone kojima se regulira što vojska smije činiti a što ne. Privatne tvrtke ne trebaju postupati u skladu s međunarodnim ratnim pravom. Vladi je zbog toga teško pozvati na odgovornost njihove uposlenike.
Primjerice, neki uposlenici američke tvrtke Dyncorp, koja je uvježbavala Armiju Bosne i Hercegovine, prije nekoliko godina uhvaćeni su u kriminalnoj djelatnosti vezanoj uz prostituciju. Otpušteni su s posla, no nikad ih se nije sudski gonilo. Da je bila riječ o vojnicima, redovnim pripadnicima oružanih snaga, oni bi bili kažnjeni, u skladu s vojnim propisima – kaže Peter Singer.
Da bi se ovakvi slučajevi spriječili, međunarodna zajednica mora pozornije pratiti aktivnosti privatnih vojnih firmi. “Industrija koja zarađuje 100 milijardi dolara godišnje ima gotovo ključnu ulogu u međunarodnoj politici, sudjeluje u ratnim operacijama, a međunarodno ratno pravo o tome ne kaže niti riječi” – upozorava Peter Singer. Kad se uspostavi takva kontrola, onda će i vlade moći bolje prosuditi gdje treba uposliti “privatnike”, a gdje treba upotrijebiti “klasičnu” vojsku.