Kongres Sjedinjenih Država ponovo preispituje učinkovitost američke politike prema Iranu i Libiji. U Zastupničkom se domu, naime, nastoji utvrditi što je postignuto sedmogodišnjom primjenom sankcija protiv te dvije zemlje. Jedna od kaznenih mjera koja je još uvijek na snazi je kažnjavanje kompanija koje posluju u tim zemljama.
Sankcije protiv Irana i Libije uvedene su zakonom koji je 1996. godine potpisao predsjednik Bill Clinton. Tadašnji je američki predsjednik nazvao Iran i Libiju “najopasnijim podstrekačima terorizma u svijetu”. Podršku tom zakonu gospodin je Clinton potvrdio 2001. godine kada je Kongres produžio važenje sankcija. Zakon nalaže predsjedniku uvođenje sankcija protiv svake međunarodne firme koja u Iranu ili Libiji kupuje naftu ili plin u vrijednosti većoj od 40 milijuna dolara.
Ros-Lahtinen: Europa mora shvatiti kakvu opasnost predstavljaju Iran i Libija
Zastupnica u Kongresu Ileana Ros-Lehtinen tvrdi da se taj propis do sada nije provodio, te da se vrlo malo odrazio na inozemna ulaganja u Iranu. Teheran je – prema njenim riječima – iskoristio takvu situaciju da bi razvijao program nuklearnog naoružanja, te pomagao terorizam. Za takvo stanje američka zastupnica najviše optužuje europske kompanije:
“Iako smo zahvalni na pomoći i podršci koju smo dobili od nekih europskih saveznika tijekom operacije 'Iračka sloboda', te i druge europske zemlje čije kompanije investiraju u Iranu moraju shvatiti kakvu opasnost ta zemlja predstavlja.”
Djelatnica State Departmenta Anna Borg kaže da Washington nastoji osigurati da se provedbom zakona “pridonese, što je moguće više, sprečavanju opasnosti od terorizma i oružja za masovno uništavanje – dvijema opasnostima koje dolaze iz Irana i Libije.”
Znak napretka - očite promjene u ponašanju Teherana i Tripolija
Drugi visoki dužnosnik Državnog tajništva, Philo Dibble, kaže, međutim, da su vidljive promjena u ponašanju obiju problematičnih država: "Iako još puno toga treba učiniti, vidimo da obje države osjećaju da su pod sve jačim pritiskom. I Iran i Libija predstavljaju veliku opasnost, ali se vidi da postižemo određeni napredak u pridobijanju međunarodne suradnje u nastojanjima da pritiscima okončamo destruktivnu politiku tih dviju zemalja.”
Zamjenik direktora washingtonskog Instituta za blisko-istočnu politiku Patrick Clawson smatra da ekonomske sankcije, iako nisu savršeno sredstvo, predstavljaju nužno sredstvo pritiska na Teheran - s ciljem okončanja njegove podrške terorizmu i njegovih nastojanja se dokopa oružja za masovno uništavanje. Da bi taj pritisak bio još učinkovitiji, nužna je podrška Europe i Japana, s obzirom da s Iranom trguje više od 200 privatnih kompanija, a s Libijom i drugim zemljama koje podržavaju terorizam - više od 60 kompanija. Prema nalazima washingtonskog analitičara Rogera Robinsona, jedna je europska kompanija uložila u Iran i Libiju skoro devet milijardi dolara.
