Tijekom spanjolsko-americkog rata, devedesetih godina 19. stoljeca, novinski izdavac William Randolph Hearst svom je ilustratoru, cijim crtezima su bila pracena izvjesca s Kube, rekao:”Ti daj slike, ja cu dati rat". I spanjolsko je americki rat dobio naziv – “novinski rat". Zahvaljujuci izvjestiteljima iz Evrope, poput novinara Edwarda Morrowa, koji je javljao iz Londona, drugi je svjetski rat dobio naziv – “radijski rat.” Vijetnamski je bio “televizijski rat,” jer zahvaljujuci televiziji, prizori iz tog rata dopirali su ravno do nasih domova. Rat u Iraku neki sada zovu prvim “Internet ratom,” zahvaljujuci fenomenu zvanom 'blogging'
Pojednostavljeno, “blog” je isto sto i “web log.” Nova, suvremena, high-tech varijacija na temu obicnog, staromodnog dnevnika. Poput onog engleskog birokrata Samuela Pepysa (PEEPSa), iz 17. stoljeca, ili dnevnika Mary Chestnut, iz americkog gradjanskog rata. “Blogging” je poceo 80-ih godina, u kalifornijskoj Silikonskoj dolini - raspravama i razmjenjivanjem tehnickih informacija medju kompjuterskim strucnjacima za onih ranih dana Interneta.
Danas, tisuce, a mozda i milijuni, medju njima i oni poznati i slavni i anonimni ljudi, na web stavljaju i na webu otkrivaju svoja razmisljanja i stavove o cijelom nizu tema i pitanja. I nekoliko ih puta dnevno obnavljaju i upotpunjavaju. S velikim entuzijazmom ih prati i cita svjetska zajednica “bloggera” i “web surfera.”
Neki od najcitanijih i najpopularnijih unosa oni su koji se odnose na rat u Iraku. Nekoliko novinara “udomljenih” pri koalicijskim snagama, uz tradicionalna novinska izvjestavanja, vode i svoje dnevne “web logove,” odnosno “blogove". Najvecu pozornost, medjutim, privlace oni koje pisu muskarci i zene – vojnici koalicijskih snaga, kao i oni koje pisu Iracani.
Jedan od najpopularnijih je onaj koji, pod Internet imenom “L-T Smash,” pise jedan rezervist americke mornarice, u podrucju Perzijskog zaljeva od prosinca prosle godine. Evo jednog njegovog web-unosa.#U zadnja 24 sata imali smo nekoliko uzbuna za napad projektilima, osam ili devet, mislim. Unatoc njima, uspio sam relativno dobro odspavati. To i nije tako tesko kad ste iscrpljeni. Bojisnici nisam blizu, ali cujem povremeni prasak i tutnjavu. ‘Cujem’ mozda i nije prava rijec, vise ih ‘osjecam.'Ne bih volio da se tamo sada nalazim.”
Kao i vecina drugih “bloggera,” i “L-T Smash” iznosi niz najraznolikijih zapazanja i misljenja. "Tise je sada. Cujem samo daleki zvuk aviona, odozgo, visoko s nocnog neba. Ali nema navigacijskih svjetala. Laka ti noc, Sadame".
Iz nekih od “blogova” L-T Smasha, nazire se i monotonija rata kao kad pise o vojnickim obrocima i radosti kad oni budu “obogaceni” dodacima, poput domacih keksa i drugih omiljenih zalogaja. Medju citanijim “bloggerima,” dvadeset-devetogodisnji je Iracanin koji se iz jednog bagdadskog predgradja javlja pod imenom “Salam Pax.” Ljubitelj mira, ocito, on nije Saddamov pristasa, ali nije mu milo niti zivjeti blizu ciljeva koalicijskih bombardiranja. "Na radiju su non-stop ratne pjesme iz 80-ih. Napamet ih znamo. Kao ona “S tobom cemo biti do smrti tvoje, Saddame.” Nitko im prije nije pridavao puno paznje ili znacenja, ali ovih dana, te rijeci zloslutno zvuce".
O Salamu Paxu svi ovih dana govore – i medijski promatraci i drugi “bloggeri” u svijetu. Je li on prava ili lazna osoba ili podli nacin irackog dezinformiranja – Internet varijanta nacisticke “Axis Sally” ili japanske “Tokyo Rose,” takodjer iz drugog svjetskog rata. Salam Pax odgovara: "Prestanite mi slati elektronsku postu s tim pitanjima. Ako mojoj ne vjerujete, ne citajte je. Nisam nicija propagandna varka. Osim, mozda, svoja vlastita".
Ovakvim dijalozima, “bloggeri” privlace nezapamcenu medijsku pozornost. Zahvaljujuci njima, otkrivena su, primjerice, dva ranija neispravna isvjesca New York Timesa. Jedan o netocnom, preuvelicanom broju civilnih zrtava u Afganistanu i jedan, takodjer preuvelicani, o posljedicama dugorocnog porasta temperatura na Arktiku. New York Times je morao objaviti ispravke. “Bloggeri” su zasluzni i za razotkrivanje kontroverznih primjedbi senatora Trenta Lotta na temu rasnih odnosa nakon cega se Lott morao povuci s mocnog polozaja vodje senatske vecine.
Glenn Reynolds, koji na sveucilistu Tennesseeja predaje Internet pravo, istice da za “bloggere” nema urednika, sto ubrzava protok informacija, ali istovremeno i njihov kredibilitet potkopava. “Blog” je, kaze prof. Reynolds, mjesto za iznosenje vlastitih razmisljanja, kako bi ih drugi procitali i bili ponukani da iznesu svoja. Nije li to, onda, umisljenost i tastina? "Mislim da je to uvijek slucaj kad se javno iznose vlastita misljenja. Ali ako prosjecne web-loggere usporedimo s, recimo, Peterom Jenningsom ili Danom Ratherom, dobro poznatim voditeljima americkih televizijskih dnevnika, odmah postaje jasno gdje zapravo leze umisljenost i tastina".
I prof. Reynolds odrzava dva web-loga, jedan privatni, jedan za koji je placen od MSN-a. Dnevno, nekoliko ih puta upotpunjava novim, svijezim unosima.
Mickey Kaus pise politicki “blog” za Internet casopis Slate.com. "Vecina je ljudi mislila da ce ‘blogovi’ negativno utjecati na politicki dijalog, na politicku raspru, da ce se clanovi stranaka nabacivati stranackim sloganima. Ne mislim da se to dogodilo ili dogadja. ‘Bloggeri’ se nadovezuju jedan na drugoga, jedan s drugim komuniciraju, na nacin koji je barem slican razgovoru. Povezuju ljude i istinu brzo donose i prenose. Sljedeca ce generacija biti vjerojatno ona ‘video-bloggera,’ s vlastitim mini-dokumentarcima".
Mickey Kaus je dodao da svi koji zele otvoriti vlastiti “web log” mogu otici na jedan od brojnih besplatnih sajtova poput blogger.com i saznati na koji nacin i sami mogu, putem Interneta, cijelom svijetu iznositi svoja misljenja.
