Imidž Sjedinjenih Država na svjetskoj sceni u protekle je dvije godine prilično narušen, pogotovo među europskim saveznicima – pokazuju najnovije ankete. Američke prijetnje o ratu protiv Iraka izazvale su – kako se čini – zabrinutost da američka vanjska politika ne uzima dovoljno u obzir interese prijatelja i saveznika.
Mnogi kažu da je u Europi popularnost Sjedinjenih Država počela padati kada je Washington odbacio ili odbio prihvatiti niz međunarodnih sporazuma – od protokola o globalnom zatopljavanju iz Kyota, do sporazuma o osnivanju Međunarodnog kaznenog suda i globalnog sporazuma o balističkim raketama. Kritike Europljana izazvala su još dva pitanja – tretman zarobljenih članova al-Qaide u bazi Guantamo Bay na Kubi, te prakticiranje smrtne kazne. Francis Fukuyama, dekan Fakulteta za međunarodne studije pri sveučilištu Johns Hopkins, kaže da je europska zabrinutost još jača i zbog toga što je Washington ponekad povlačio loše diplomatske poteze, a počinjene su i pogreške u objašnjavanju nove američke strateške doktrine.
"Slavni predsjednikov govor o “osovini zla” bio je još jedna nepotrebna retorička rana, koju je Washington zadao sam sebi. U tom govoru su, naime, u tu osovinu uvrštene tri zemlje – Irak, Iran i Sjeverna Koreja. Naznačeno je da postoji nova strateška doktrina prevencije. Moglo se, dakle, zaključiti da će nova strategija biti primijenjena protiv sve tri zemlje iz osovine. Međutim, cijela je doktrina – kako se čini – formulirana kako bi se opravdala politika prema Iraku."
Anti-amerikanizam, kažu mnogi, nije ništa novo u europskim zemljama. Međutim, u zadnje vrijeme, u Sjedinjenim Državama počelo se pojavljivati i anti-europsko raspoloženje. Većina kritika proizlazi iz sve većeg jaza u vojnim kapacitetima. Europa se, kažu stručnjaci, nameće kao nova ekonomska sila, no i dalje je, u usporedbi sa Amerikom, strateški i vojni patuljak. Vojni jaz može potaknuti jačanje nepovjerenja – upozorava Jeffrey Gedmin, direktor instituta Aspen u Berlinu.
"Europa jednostavno ne raspolaže kapacitetima koji bi joj omogućili da vojno surađuje sa Sjedinjenim Državama, niti da s njima ulazi u partnerstvo ili čak nadmetanje. Europa je slaba, a Sjedinjene Države su super-sila. To, naravno, stvara napetosti, i na strani Europljana, veliku količinu nepovjerenja i zavisti. Europljani se moraju pitati – žele li uopće biti strateški važni, žele li razmišljati globalno ili regionalno. Ukoliko žele biti globalno važni, jesu li spremni u to uložiti potreban novac, vrijeme i tehnologiju? Sva ova pitanja za sada nemaju odgovora."
Gospodin Gedmin ne vjeruje da će Europa na oružane snage početi trošiti više novca. Sjedinjene Države će zbog toga surađivati s Europom gdje mogu, no tražit će i druge partnere. Michael Mayer, britanski veleposlanik u Sjedinjenim Državama, kaže da kritičari zaboravljaju da je Europa sučeljena s najvećom transformacijom od drugog svjetskog rata. Proširenje NATO saveza i Europske unije traži ogromnu organizacijsku i financijsku potporu. Gospodin Mayer sarkastično kaže da transatlantske odnose definiraju dvije doktrine – uzajamna shizofrenija i uzajamna paranoja.
"Amerikanci Europljanima savjetuju da se ujedine i integriraju. S druge strane, čim Europljani pokažu znakove jedinstva, iz Washingtona im stiže poruka da se ne usude udružiti bez prethodnih konzultacija s Amerikancima. S europske strane događa se nešto slično. Kada Amerikanci ne žele preuzeti vodeću ulogu, Europljani se žale i pozivaju ih da se konačno počnu ponašati kao jedina svjetska supersila. No, kada se Amerikanci počnu tako ponašati, Europljani ih odmah optužuju za jednostranost i hegemoniju."
Drugi vjeruju da postojeće transatlanske napetosti ne bi trebalo shvaćati tako ozbiljno. Visoki dužnsonik State Departmenta Richard Haas smatra da postojeće tenzije jednostavno održavaju činjenicu da Europa više nije u središtu američkih interesa.
"Unatoč povremenim upozorenjima u tisku, američko-europski odnosi nisu u krizi. Zapravo, za krizu nema razloga. No, svjedoci smo promjena u odnosima. Europa, kao geografsko područje, nakon raspada Sovjetskog saveza, više nije u centru američkih interesa. To je dobro. No, sada treba odnose ustrojiti tako da odražavaju ovu novu realnost."
Neki stručnjaci strahuju da su transatlatnske podjele ipak duboke. Charles Kupchan iz Vijeća za međunarodne odnose čak tvrdi da do sljedećeg sukoba civilizacija neće doći između zapadnih i ne-zapadnih zemalja, već između Sjedinjenih Država i Europe. Gospodin Kupchan piše: “Europa jača svoju kolektivnu svijest i karakter i razvija jasniji osjećaj svojih interesa i etičkih vrijednosti, koji su znatno drugačiji od američkih interesa i vrijednosti. Amerika i Europa se, dakle, počinju razilaziti.” Francis Fukuyama, autor knjige “Kraj povijesti” kaže da Europa razvija drugačiji geopolitički mentalitet.
"Europljani vjeruju da su došli do kraja povijesti, odnosno, vjeruju da žive u svijetu u kojem su tradicionalnu “real politiku” zamijenile međunarodne norme, zakoni, međunarodne organizacije i pregovori."
Gospodin Fukuyama ističe da su, za razliku od Europe, Sjedinjene Države zadržale jaki osjećaj nacionalnosti i američke posebnosti.
"Od prvih dana američke republike, postojao je osjećaj da su američke institucije preteča globalne demorkacije i model za druga društva. Zato je američkoj javnosti teško prihvatiti ideju da bi, uz takve institucije, trebalo uvažavati mišljenja drugih demokratskih zemalja."
Ipak, analitičari vjeruju da će zajedničke vrijednosti koje povezuju Ameriku i Europu nadjačati sadašnje napetosti. Oni tvrde da, unatoč svojoj moći, Sjedinjene Države na globalnoj sceni ne mogu uspjeti bez partnera, a jedan od najvažnijih američkih partnera do sada je bila, a vjerojatno će i ostati – upravo Europa.
