Na njujorškoj kazališnoj sceni pojavilo se jedno eksperimentalno djelo koje se bavi osobnim iskustvima i identitetom Amerikanaca arapskog podrijetla nakon terorističkih napada 11. rujna. Pripreme za predstavu počele su prije napada, no nakon njih glumci su uložili poseban trud kako bi se uhvatili u koštac s predrasudama i klišeima s kojima se u Americi gotovo često susreću. O dokumentarnoj predstavi "Sajjil" - iz New Yorka, Jenny Badner.
"Kada sam prvi puta došla u ovu zemlju - a prvi put sam došla 1963. - nitko nije znao što je jogurt. A, vidite, jogurt je u arapskom svijetu dio svakodnevne prehrane, to je dio našeg života."
Predstavu čine izjave i svjedočenja poput ovog, koje su dali Amerikanci arapskog podrijetla. Neki od likova su prva generacija useljenika, oni koji su se u Sjedinjenim Državama morali prilagoditi novoj hrani, novim običajima, naučiti engleski jezik. Uz njih su i djeca rođena u Americi. Bez obzira radi li se o djeci arapskog, talijanskog, korejskog podrijetla, ili pak o iranskim Židovima - sve se okreće oko pitanja kako se najbolje uklopiti, kako postati Amerikanac - i stilom života i izgledom.
"Vodila me na plastične operacije nosa … čupala mi je obrve još kad mi je bilo osam godina. I dan danas me boli. Kad vidim pincetu, počnem se trzati" - govori jedna djevojka koja sudjeluje u predstavi.
Naslov predstave na arapskom znači "Zapis". On odražava novi trend dokumentarnog kazališta koje istražuje identitet manjina u Americi. Predstava nema radnju u smislu zapleta. Umjesto toga, poput svojevrsne slagalice nižu se djelići dijaloga i kroz njih prikazuje presjek jednog dijela američkog društva. U predstavi su obrađene sudbine Amerikanaca palestinskog, libanonskog, sirijskog, egipatskog i jordanskog podrijetla.
Te sudbine pokazuju da je iskustvo useljenika iz arapskog svijeta slično iskustvu drugih etničkih skupina, koje su se u Ameriku doselile ranije. Najla Said jedna je od osnivača kazališne grupe "Nibras". Počeli su pripremati predstavu u srpnju prošle godine, dva mjeseca prije terorističkih napada. "Tada se dogodio 11. rujna i naš je projekt postao još urgentniji … pokušali smo za Arape stvoriti mjesto u američkoj kulturnoj povijesti, jer često se čini kao da nas ovdje ustvari nema. A, onda su se dogodili napadi i bilo nam je jasno da moramo dovršiti našu predstavu" - objašnjava gospođa Said.
U drugom činu predstave, tri čovjeka arapskog podrijetla - policajac, osumnjičeni terorist i čelnik jedne muslimanske zajednice - govore o svom doživljaju 11. rujna. Suočeni su s teškom situacijom: napadnut je grad u kojem žive, a sugrađani smatraju da su možda i oni neprijatelji. "Vidiš ljude koji umiru, vidiš obitelji koje su izgubile svoje voljene, koje pate. To te pogađa kao čovjeka. Istovremeno, i sam si optužen bilo kao musliman, ili kao Arap, da si možda povezan s terorizmom. Dok svi drugi pate jednom, ti ispaštaš dva puta" - govori jedan od glumaca.
Predstava nudi široku lepezu likova - neki su muslimani, neki kršćani; neki su dobroćudni i vedri, drugi ljutiti i nepopustljivi u vlastitim predrasudama; neki su politični, druge politika uopće ne zanima; jedni su vjernici, drugi sekularni; neki su bogati, neki siromašni, a neki srednja klasa. Govore o temama iz svakodnevnog života, palestinsko-izraelskom sukobu, arapskim pogledima na Izrael. Kao što se iz predstave vidi, Amerikanci arapskog podrijetla prolaze kroz slična iskustva kao i svi drugi useljenici: oni koji su u Americi već dugo potpuno su utkani u etnički bogato tkivo američkog društva; oni kraćeg useljeničkog staža u njemu još uvijek traže svoje mjesto.
