Dvadeset i deveti listopada 1929, u americkoj se povijesti pamti kao “Black Tuesday,” dan kad je krahirala burza. Nema vise puno Amerikanaca koji se tog dana sjecaju, ali ima ih jos dosta koji vrlo dobro pamte razdoblje koje je uslijedilo. Nakon velikog kraha, dosla je – velika kriza. Iako krah burze nije bio jedini uzrok gospodarskoj krizi, on ostaje trajnim simbolom one, 12 godina duge, agonije, razdoblja zvanog “Great Depression”……
Dvadesetih su godina, cinilo se, Sjedinjene Drzave nasle formulu za odrzavanje neogranicenog blagostanja, a onda se, potkraj desetljeca – mjehuric rasplinuo. Formula koja je dotad profit davala, bila je ona koja je i do “crnog utorka” dovela. Masivne financijske malverzacije i ilegalne aktivnosti; previsoke cijene dionicama; takozvana “margin”-kupovina; monetarna politika ….neka su od mogucih objasnjenja za krah burze. Mnogi su u tom dogadjaju vidjeli uzrok ekonomskog kolapsa koji je uslijedio. Drugi su predsjednika Hoovera krivili. Treci – brokere, bankare i businessmene. Jednom dogadjaju, jednom pojedincu, pa cak niti jednoj skupini ljudi, nije moguce pripisati ni krah burze, a ni razdoblje teske ekonomske krize koje je sulijedilo. Sto je nju izazvalo? Nejednaka raspodjela bogatstava i prihoda; prevelika koncentracija korporacijske moci na tek malom broju kompanija; losa bankarska struktura; kriva gospodarska i politicka razmisljanja; saveznicka dugovanja, protekcionizam i visoke pristojbe; hiperprodukcija i nedovoljna potrosnja; financijske malverzacije i burzovne spekulacije…. Obican svijet, na ulici, nista od svega toga nije razumio. Ono sto je znao i vidio, bilo je to da su i oni i njihovi susjedi, posao poceli gubiti nakon “crnog utorka.” Krah burze, 1929, oznacio je kraj jednog, naizgled, bezgranicnog obilja. Burzovni su spekulanti cinili samo mali postotak americkog stanovnistva, ali - ekonomski kriticni postotak. Jer, najteze pogodjeni toga dana, bili su upravo oni cije su investicije i tvornice pokretale americko gospodarstvo. Preko noci, milijunasi su postali – prosjaci. S njihovom propascu, cijeli se sustav iz temelja uzdrmao. Posljedice su se osjetile u milijunima americkih domova. Dobar dio najbogatije zemlje na svijetu poceo je uciti kako u siromastvu zivjeti. Umjesto charlestona, pocela se vrtjeti jedna druga pjesmica, brodvejska, Harburga i Gorneyja, napisana za musical Americana – “Brother, Can You Spare a Dime?”
“Govorili su mi, nekad, da san gradim; i bio sam tamo gdje je trebalo orati, i oruzje nositi, prugu postavljati, nebodere uvis dizati; zasto sad moram u redu za kruh stajati….hej, brate, zar nemas deset centi za dati?” Te, 1932. godine, svaki je cetvrti Amerikanac, odnosno – hranitelji jedne trecine americkih obitelji - bio bez posla. Za njih, pjesma je sadrzavala svu sramotu i beznadnost koje su osjecali zbog iznenadne nezaposlenosti i nemogucnosti da izdrzavaju sebe i svoje obitelji.
Tisuce su bez svojih domova ostale. Tvornice se zatvarale. Rudnici, takodjer. Do 1932. godine, i 11.000 banaka zatvorilo je vrata. Savezna vlada tada jos nije jamcila za novac na banke polozen. Milijuni su cijele svoje ustedjevine izgubili. Ulice preplavili prosjaci. Prijetila je smrt od gladi. Redovi za kruh i javne kuhinje bili su svakodnevni prizori. Tisuce kvalificiranih radnika bilo je reducirano na ulicne prodavace jabuka, olovaka i vezica za cipele. Da stvar bude gora, Srednji je Zapad pogodila nezapamcena susa. Nekad plodna jutra, pretvorila su se u jalova polja prasine i pijeska. Zavlacio se u strojeve, gusio stoku i ljude, i podrucju koje je do tada cijelu zemlju hranilo – Oklahoma, Texas, Kansas, Arkansas i dalje… zloslutno novo ime donio - “Dust Bowl.” Poceo je masovni egzodus prema Kaliforniji. O njemu ce John Steinbeck pisati u svojim “Plodovima gnjeva.”
Zemljom su pocela nicati naselja stracara. “Hoovervilles,” zvali su ih. Beskucnici su se, na ulicama, komadima kartona pokrivali. Njih su zvali “Hoover-pokrivaci.” Prazni dzepovi hlaca, dobili su nadimak - “Hoover-zastave.” Sve to “u cast” predsjedniku Herbertu Hooveru, kojega su i krivili za te besposlene i gladne godine. Hoover je, naime, odbio odobriti saveznu pomoc i zemlji porucio:”Gospodarsku krizu ne mogu izljeciti nikakve zakonodavne mjere ili izvrsne odluke.” U ozujku 1933, u svom inauguralnom govoru, novi je predsjednik – Franklin Delano Roosevelt, Americi uputio ove rijeci: “First of all, let me assert my firm belief, that the only thing we have to fear is fear itself!”
“Cvrsto vjerujem, i to ponavljam – bojati se moramo jedino – straha!” Da bi taj strah rastjerao, Roosevelt se, s Kongresom, odmah na posao dao. Za kratko je vrijeme donesen bio cijeli niz zakona - za pruzanje pomoci, za oporavak, za reformu bolesnog gospodarstva. Jos za svoje predsjednicke kampanje, Roosevelt je “zaboravljenom covjeku”, obicnom Amerikancu, obecao “new deal.” I to obecanje poceo ispunjavati jos za “prvih sto dana” Kongresa. Provodjenjem reformi na podrucju privrede, radnickog zakonodavstva i financija. Osnivanjem takozvanih “alphabet agencies,” agencija koje su svima dobro poznate bile pod njihovim akronimima. Za reguliranje bankarstva – FDIC, Federal Deposit Insurance Corporation. Jamcila je gradjanima zastitu njihovih uloga i, umjesto “ispod madraca,” novac je mogao ponovno u banke. Za rjesavanje problema 15 milijuna zaposlenih – CCC, Civilian Conservation Corps. Tijekom 10 godina, 2.5 milijuna mladih muskaraca, sadit ce drvece, graditi brane i mostove, za samo – dolar na dan. Za pomoc u gospodarski najteze pogodjenom podrucju doline rijeke Tennessee – TVA, Tennessee Valley Authority.
Kanali i brane prijecit ce poplave, a podrucje, po prvi puta, struju dobiti. Za pomoc farmerima, narocito onima u podrucju “Dust Bowl,” osnovana je AAA, Agricultural Adjustment Administration. Ogranicit ce proizvodnju, time podici cijene. Za rjesavanje radnickih problema – NIRA, National Industrial Recovery Act…
Do kraja treceg desetljeca, bilo je i niz drugih. Intervencijom Washingtona tada, stvoren je model za vladu kakvu danas znamo. Rooseveltov “New Deal” nije krizu potpuno izljecio, ali je podigao moral zemlje, ljudima pruzio nadu (nesto sto Hooveru nije poslo za rukom), pruzio im posao i u njima potaknuo nevjerojatan entuzijazam. Jedan je osupnuti clan Kongresa Rooseveltov program usporedio s “prvim poglavljem Geneze, prve knjige Staroga zavjeta.”