Ima li bolje reklame za neku knjigu od njene – zabrane?! Zabranjena, ona mora biti vrijedna citanja! Zabranjivana vise puta, i iz raznih razloga, ona mora biti narocito vrijedna citanja! Twainov “Huck Finn”, jedna je takva knjiga. Kao zrtva “politicke ispravnosti” pala je davno prije nego sto je taj izraz uopce usao u uporabu.
Njen autor rodjen je 1835, u mjestu Florida, u drzavi Missouri. Pod imenom - Samuel Langhorne Clemmens. Cetiri godine kasnije, njegova se obitelji nastanjuje u Hannibalu, pospanom rijecnom gradicu u istoj saveznoj drzavi, gdje djecak provodi romanticno djetinjstvo koje kasnije opisuje u tri svoja najpoznatija romana. Sa 18 godina, on napusta Hannibal i na raznim stranama Amerike okusava se u raznim poslovima – od rudarskog, u Nevadi, do novinarskog, u St. Louisu i New Yorku. I na Havajima, kamo odlazi kao novinski dopisnik. Putuje Evropom i Svetom zemljom i opise ostavlja u smijesnoj iako licemjernoj knjizi pod naslovom “Naivcine u inozemstvu.” Nju objavljuje 1869. godine. Potom slijede tri njegove najpoznatije i najznacajnije – “Pustolovine Toma Sawyera”, “Zivot na Mississippiju” i “Pustolovine Huckleberry Finna”.
Cetiri godine koje provodi na Mississippiju, kao kormilar na parnom brodu, bile su za njega najsretnije razdoblje njegova zivota. Opisuje ga je knjizi “Life on the Mississippi”. Za te cetiri godine, stekao je, kako je sam rekao, “citavo bogatstvo knjizevnog materijala”. I pseudonim pod kojim ga svi znamo – Mark Twain, od izraza koji se na Mississippiju koristi u znacenju “dva hvata ili 12 stopa duboko”, odnosno – dubina vode sigurna.
Sjajan satiricar, humorist bez premca, “jedini i neusporedivi – Lincoln americke knjizevnosti”, kako za Twaina rece jedan drugi americki knjizevnik - William Dean Howells, nadareni tvorac nezaboravnih likova – Toma Sawyera i Huckleberry Finna.
Za pustolovine ovog zadnjeg – “The Adventures of Huckleberry Finn”, Ernest Hemingway je napisao:”Sva suvremena americka knjizevnost potjece od te jedne Twainove knjige…najbolje koju smo ikad imali. Prije nje, niceg nije bilo!” Pretjerao je, ali ne puno. “Pustolovine Huckleberry Finna” “radost je vjecna”, rekao je Dixon Wecter, povjesnicar koji je upravljao Twainovom knjizevnom ostavstinom od 1946. do vlastite smrti, 1950. “Nedvojbeno,” rekao je Wecter, “jedno od remek-djela americke i svjetske literature.”
Sve od njegovog objavljivanja, 1885, roman “Pustolovine Huckleberry Finna” gromobran je za cistunce, pedante i sitnicare svake vrste, kaze knjizevni kriticar NYT-a, Charles McGrath. I dopusta da su neke optuzbe tocne. “U romanu se koristi rijec “nigger”, 215 puta. Ljudi su tu rijec tada koristili. Neki to cine i danas. A 13-godisnji Huck, ali i drugi likovi Twainovog romana, bjelacki i crnacki, razmisljaju cesto na nacin koji bismo danas zvali – rasistickim. No, valja na umu drzati da Huck nije Twain, da je prica o Huckelberry Finnu prica o Huckovom odgoju te da Huck ima puno toga za nauciti”. Od koga najvise uci? Od Jima, odbjeglog roba, najmudrijeg i najljudskijeg lika u cijeloj prici o “prokletoj ljudskoj rasi”, kako ju je Twain nazvao – prokletoj zbog svog lagodnog licemjerja, zbog svog krajnjeg nepostenja i zbog brutalnosti kojima je prozeta. Na svojoj rijecnoj odiseji sa Jimom, Huck svega toga vidi u izobilju.
Huckleberry Finn, djecak koji mrzi sve “okove civilizacije”; udova Douglas, mila i dobronamjerna zena koja Hucka pokusava “civilizirati”; Crnac Jim, nepismen i praznovjeran, ali odvazan, velikodusan i dobar; Tom Sawyer, Huckov frend, romanticni decko bujne maste….to su samo neki od likova Twainova romana cija radnja je i smjestena u “Ameriku izopacenu ropstvom, romana koji rasizam oslikava u njegovom najotrovnijem obliku i kao takav,” misljenja je Charles McGrath, “najveci je ANTI-rasisticki roman ikad napisan.”
Drugi, pak, smatrali su, i smatraju, da je dovoljno vulgaran, dovoljno svetogrdan, dovoljno subverzivan cak, da njegovo citanje treba braniti. Nastavak “Toma Sawyera”, “Huckleberry Finn” vulgaran je vec u svojoj prvoj recenici, kaze McGrath, ali na nacin na koji je to i svakodnevni govor. Majstor domaceg, puckog idoma, Mark Twain, ovako ju je napisao:”You don’t know about me, without you have read a book by the name of The Adventures of Tom Sawyer, but that ain’t no matter.’
“Nikad takve nije bilo u ranijoj americkoj knjizevnosti,” kaze McGrath i dodaje: “Sve dotad napisano bilo je tako odmjereno, tako puno neke svjetske mudrosti. Ta prva recenica Twainovog “Huckleberry Finna” odmah nam, i u punom svijetlu, predstavlja 13-godisnjeg djecaka –“pametnjakovica” koji ni u sto ne vjeruje, narocito ne u ono sto mu govore stariji.
Glas je to tako autenticno americki da cudi jedino sto ga se i prije Twainovog “Huckleberry Finna” nije culo. Ako ona Hemingwayeva i jest malo pretjerana, svakako nije pretjerano reci da je sva americka komedija potekla od Huckleberry Finna. Twainov je roman, u tren oka, postavio i odredio dvije trajne odlike americkog smisla za humor: ravnodusan nacin kazivanja i stav koji govori ‘ne stedjeti nista i nikoga’…
Huckleberry Finn citatelja vodi na put ne samo niz Twainovu voljenu rijeku (koja u romanu i sama ima funkciju jednog od glavnih likova, neki kazu – najveceg) nego i kroz Ameriku koja je bas tada postajala zemljom, onakvom u kakvoj danas zivimo. Na tom putu susrecemo citavu galeriju skitnica, varalica, licemjera i poneku dobronamjernu benu, ljude, dakle, u kojima sami sebe mozemo prepoznati. Nista Twaina ne bi vise razveselilo – ili manje iznenadilo,” kaze McGrath, “nego kad bi znao da njegova knjiga jos uvijek uspijeva zabaviti nas cak i kad od nje prezamo.”
