“Prodor u Reich”, “Nurnberg”, zatim “Moj neprijatelj, moj brat: Ljudi i dani Gettysburga”, te biografija Nelsona Rockefellera pod naslovom “The Imperial Rockefeller” …neke su od knjiga-bestsellera koje je Joseph Persico objavio u posljednjih 20-ak godina. Jednaki uspjeh, i kod kritike i kod publike, uziva i ona iz 1996, pod naslovom “My American Journey”, Moje americko putovanje – autobiografija Colina Powella, u cijem je pisanju Persico suradjivao s generalom Powellom, negdasnjim celnikom zdruzenog stozera oruzanih snaga Sjedinjenih Drzava, sadasnjim Drzavnim tajnikom. Sad je svijetlost dana ugledala jos jedna Persicova knjiga. U njoj, autor nam predstavlja jednog od najvecih americkih “majstora” spijunaze.
“Bas kad smo pomislili da sve vec o njemu znamo, Joe Persico nam otkriva jednu njegovu potpuno novu dimenziju – njegovu upletenost u spijunazu tijekom drugog svjetskog rata. Knjigu sam poceo citati jer ju je napisao moj prijatelj i moj suradnik, ali jednom kad sam je poceo citati, nisam je vise mogao ispustati iz ruku,” rekao je za najnoviju Persicovu knjigu Colin Powell.
“Majstor” spijunaze o kojemu Persico pise? Franklin Delano Roosevelt. I premda Persicova knjiga, zapravo, ne sadrzi neke iznenadjujuce, nove momente – svi koji proucavaju americku spijunazu i Rooseveltovo predsjednistvo, najduze od svih americkih, znaju i za tu njegovu ulogu – ona, Persicova knjiga, donosi punu pricu, na jednom mjestu, i obicnog ce citatelja oduseviti.
Stapajuci dokumentirane cinjenice s nagadjanjima i anegdotama u jednu uzbudljivu pricu o skupljanju i slanju informacija u ratno doba, Persico citatelju pruza uvid u Rooseveltov pristup obavjestanoj sluzbi. “Nikad desnoj ruci ne dopustam da zna sto radi lijeva,” rekao je jednom Roosevelt svom ministru financija i osobnom prijatelju, Johnu Morgenthauu. “Koja sam onda ja, gospodine predsjednice?”, pitao je Morgenthau. “Ti si moja desna ruka,” odgovorio je, uz smijeh, Roosevelt, i odmah dodao:”Ali lijevu drzim ispod stola!”
Premda je vecini izgledao kao izuzetno otvoren covjek, Roosevelt je njegovao jedan neprozirni stil koji je dobro krio pravog Roosevelta, zaplotnjackog, zakulisnog. “Malo je drzavnika koji su po svojoj naravi i temperamentu bili prilagodljiviji spijunazi i anomalijama tajnoga rata od Franklina Roosevelta,” pise Joseph Persico.
“FDR je informacije kategorizirao, suradnike na pogresno razmisljanje navodio, ljudima manipulirao, intrige sirio, suparnistva izazivao, zaduzenja duplicirao, karte u svojim rukama cvrsto drzao i malokoju ikad otkrivao, jos manje otisaka prstiju za sobom ostavljao i privatnim se vezama i osobnim prijateljstvima, kao obavjestajnim kanalima, debelo sluzio.” Da spomenem samo neke koje je i Joseph Persico: financijer Bernard Baruch, romanopisac John Steinbeck, povjesnicar Arthur Schlesinger, Ernst “Putzi” Hanfstaengl – bivsi intimus Hitlerov, a onda student Harvardov, glumac Sterling Hayden, kolumnist John Fraklin Carter, dalji rodjak Vincent Astor, pjesnik Archibald MacLeish, “prva dama” americkog kulinarstva Julia Child, i cijeli asortiman drugih, iz otmjenih drustvenih krugova….Oh, i tri buduca direktora CIA-e!
Ne imajuci puno povjerenja u informacije prikupljene od vojnih atasea, State Departmenta ili FBI-a, a sam, zbog posljedica polija, prikovan za invalidsku stolicu, Roosevelt ne samo da je stvorio prvu americku sredisnju obavjestajnu agenciju – OSS (Office of Strategic Services), sa svojim prijateljem iz sveucilisnih dana - “Wild Bill” Donovanom, na celu, nego je, koristeci svoje prijatelje, u drustvu zgodno rasporedjene, tom privatnom spijunskom mrezom, sluzbeno i nesluzbeno, upravljao izravno iz Ovalnog ureda. I spijunazu ugradio u strukturu americke vlade, kaze Joseph Persico. Uspjesi? Roosevelt je, primjerice, prije svih drugih svjetskih celnika, znao za Hitlerov plan napada na SSSR. Neuspjesi? Sovjetski agenti, primjerice, “ukopani” duboko u Rooseveltovoj administraciji. Persicova knjiga, izmedju ostaloga, otkriva i da su Roosevelt i Churchill zataskali smrt nekoliko stotina britanskih vojnika kako bi zastitili tajni britanski sistem za desifriranje, Ultru; otkriva i koliko je FDR znao o sudbini evropskih Zidova, prije Holokausta; otkriva i da je on Tokio htio bombardirati prije Pearl Harbora; odgovara i na vjecno pitanje: Je li Roosevelt unaprijed znao o napadu na Pearl Harbor, ali ga dopustio kako bi dobio podrsku javnosti za ulazak u rat protiv sila Osovine. Persico daje definitivan odgovor: Roosevelt nista nije znao. Pearl Harbor nije bio zavjera, bio je katastrofa.
Franklin Delano Roosevelt, veliki ljubitelj tajnih sastanaka, izvjestaja pisanih ‘nevidljivom tintom’, sifriranog jezika i tajnog pisma, predsjednik koji je volio slusati, cuveno sam procesuirati i potom vlastite zakljucke stvarati, “napravio je od spijunaze vitalni dio americke vlade”, kaze kriticar Washington Posta, Nathan Miller, i dodaje:”…ali najvaznije nasljedje Rooseveltovog tajnog rata mozda je primjer koji je dao svojim nasljednicima. Suceljeni, i frustrirani, naizgled neobuzdanim problemima, neki su se okretali tajnim operacijama i tajnim ratovima – Dwight Eisenhower u Iranu i Guatemali, John Kennedy u Zaljevu svinja, na Kubi, i Ronald Reagan u Iran-contri. Skupo nasljedje,” zakljucuje Miller.
A Lance Morrow, za casopis Time, ovako zavrsava svoj osvrt: “Pravi protagonist Persicove knjige je trajno misteriozni um Franklina Roosevelta. ‘Nikad nisam znao sto se odvija u njegovoj gusto posumljenoj unutrasnjosti’, priznao je pisac Rooseveltovih govora, kasnije jedan od kljucnih u OSS-u, Robert Sherwood. Svatko tko je za Roosevelta radio, isto je govorio. Roosevelt, majstor glume i fasade, vedar i samopouzdan vizionar, manipulator s jednom rukom uvijek ispod stola…jedna je tajna drugog svjetskog rata koju nitko nikad nije uspio potpuno desifrirati.”
