Kako se pribiližava godišnjica baršunastih revolucija u Varšavi, Berlinu, Budimpešti i Pragu, 1989 godine, koje su dovela do pada Berlinskog zida i mirnih, demokratskih promjena u ovom dijelu svijeta, današnji autoritarni režimi pokušavaju naučiti kako zaustaviti slične događaje u svojim zemljama. Međunarodna podrška nenasilnim pokretima u totalitarnim društvima posljednjih je nekoliko godina bio stavljen na test, naročito u Iranu. Izvještava Valer Gergely.
Od 1989. mnogo se toga dogodilo – pluralističke su demokracije postale pravilo širom Europe. Pokreti u baltičkim zemljama, Hrvatskoj, Srbiji, Gruziji i Ukrajini u mnogočemu su nalikovali baršunastim revolucijama u Srednjoj Europi krajem osamdesetih. Pitanje je, međutim, mogu li slični mirni pokreti uspjeti u zemljama poput Irana, gdje autoritarni vladari pokušavaju ugušiti pokrete koji žele promjene. Pitanje je, također, kako bi zapadne demokracije trebale odgovoriti na takve pokrete.
U jednoj od rasprava na ovu temu, održanoj u Institutu Brookings u Washingtonu, analitičari su ocijenili da premda mirni pokreti imaju svoje vlastite izazove i možda i ne rezultiraju trenutnim promjenama, nenasilni pokreti mogu biti učinkovitiji nego oružana borba kada je u pitanju postizanje društvenih promjena. Timothy Garton Ash, profesor europskih studija na sveučilištu Oxford, koji je i sam bio svjedokom revolucija koje su okončale komunizam u centralnoj Europi, kaže da ovakvi pokreti stvaraju novi model za nenasilne promjene: "Model iz 1989. bio je nenasilan, i za cilj je imao stvaranje najšire moguće društvene koalicije, sa masovnim sudjelovanjem, gdje bi se ovaj društveni pokret mogao iskoristiti za pregovore o političkom kompromisu. 1789. godine simbol je bio giljotina, dok je 1989. simbol bio okrugli stol za kojim se pregovaralo."
U slučaju svakog nenasilnog pokreta, politička volja međunarodne zajednice stavljana je na ozbiljan test. Prema Timothy Garton Ashu, 1989. administracija predsjednika Georgea Busha bila je nevjerojatno ležerna za vrijeme prvih, ključnih devet mjeseci: "Ništa nisu učinili kako bi potakli političke promjene u komunističkim zemljama. Kao povijesničar, moram reći da je to bila najbolji potez koji su Sjedinjene Države mogle povući u tom trenutku. Situacija je bila idealna, jer Washington je uradio sve što je trebalo tijekom prethodnih 30 godina - pomogli su u stvaranju uvjeta u kojima su ljudi u komunističkim zemljama mogli učiniti to što su učinili."
Thomas Carothers, dopredsjednik organizacije Carnegie Endowment for International Peace, međutim, kaže da se na Zapadu 'obično koncentriramo na uspjehe', no da bi propusti iz tog doba također trebali služiti kao svojevrsni 'poziv na buđenje': "Jako se puno pažnje pridaje Gruziji, Ukrajini i Kirgistanu i ideji 'raznobojnih revolucija'. Mislimo da smo postigli uspjehe, no postoje i države kao što je Bjelorusija, u kojoj uglavnom nije bilo uspjeha. Azerbejdžan također nije ništa postigao. Na Kubi, četrdeset godina naše podrške demokratskim aktivistima nije dovelo do nikakvih promjena. Burma, slična situacija, kao i Kazahstan."
Neki autoritarni režimi smatraju da su 'baršunaste revolucije' koje su u Srednjoj Europi pomele komunizam bile, u stvari, vrlo dobro organizirane prevratničke zavjere organizirane od Zapada, i - sukladno tome - smatraju ih prijetnjom svojoj vlasti. Timothy Garton Ash tvrdi suprotno. "Kao prvo, Zapad nije stvorio ove događaje. U svakom od ovih slučajeva, ljudi na terenu su ti koji su izborili promjene, a demokratski je svijet samo odogovorio na to, ili u najboljem slučaju - podržao je promjene."
Suzanne Maloney sa Instituta Brookings dodaje da su protekla četiri mjeseca donjela niz neočekivanih i značajnih događaja u Iranu, koji su podsjetili na kraj osamdesetih u Europi: "Po prvi puta od 1978.-79. moglo se vidjeti Irance da u velikom broju izlaze na ulice kako bi protestirali ne samo zbog nepravednih izbora od 12. lipnja, nego također da bi izrazili svoje frustracije, razočaranost i ljutnju sistemom koji ne služi njihovim interesima. Još je prerano za ocjene o uspjehu iranskog demokratskog pokreta. To je zadaća povijesti, da ocjeni predstavljaju li događaji od 12. lipnja neku vrst revolucije, ili tek najnoviji u nizu događa u dugogodišnjoj borbi iranskog naroda za stvarnu demokraciju."
I dok se nova administracija u Washingtonu uhodava, sučeljena je s nizom teških pitanja, uključujući treba li i kako preuzeti ulogu vođe u pružanju podrške nenasilnim pokretima za demokratske promjene. "Predsjednika se Obamu donekle kritizira zbog njegovog blagog odgovora na 'zeleni' poret u Iranu. Moje je mišljenje da, čak i ako je predsjednik u krivu, nije mnogo pogriješio. Režim pokušava diskreditirati ovaj pokret tako što ga identificira sa – kako kaže - 'velikim Sotonom', Sjedinjenim Državama i 'malim Sotonom', Britanijom, ove države moraju biti vrlo oprezne kako nebi naškodile samom pokretu."
Suzanne Maloney vjeruje da je način na koji administracija predsjednika Obame pokušava uspostaviti dijalog s Teheranom ispravan način da se sučele sa nuklearnim pitanjem, te da to može također dovesti do višeg stupnja demokracije u Iranu u budućnosti: "Mislim da je ispravno za Obaminu administraciju da nastavi s pokušajima da angažira Iran. Naravno, ne želim sugerirati da pitanje ljudskih prava treba staviti na drugo ili čak treće mjesto."
Stručnjaci kažu da je
najbolji način da se pomogne demokratskim pokretima da uspiju - jačanje
otvorenosti i privlačnosti slobodnih društava, te pružanje informacija
zatvorenim režimima glede situacije u njihovoj zemlji putem medija, kao i
razvoj jasnih i koordiniranih odgovora na takve demokratske pokrete.
