Međunarodna unija novinara naziva Rusiju 'jednom od najopasnijih zemalja za novinare.' Judith Latham je o ovoj temi, za rubriku U žarištu, razgovarala se nekoliko medijskih analitičara i novinara - iz Rusije, Sjedinjenih Država i Kirgistana.
Najnoviji slučaj koji pokazuje s kakvim se opasnostima sreću u Rusiji pripadnici novinarske profesije je slučaj čečenske novinarke Natalije Estemirove. Par sati nakon što je ova aktivistica za ljudska prava oteta u blizini Groznog, glavnog grada Čečenije, njezino je tijelo pronađeno na teritoriju obližnje Ingušetije, također ruske pokrajine.
Ruska novinarka Maša Lipman, koja radi u moskovskom centru američke Zaklade Carnegie, kaže da su ovakva ubojstva postala 'rutinska': "Početkom godine, ubijen je jedan odvjetnik koji se bavio problematikom ljudskih prava i mlada novinarka koja je bila s njim. Ubijeni su u središtu Moskve, vraćali su se s tiskovne konferencije. Takvi su događaji, na žalost, vrlo česti. Riječ je o atentatima koje je netko naredio ili naručio. Čim novinar počne istraživati nečije interese na poslovnoj sceni, u politici ili bankarstvu – stavlja se u vrlo opasnu situaciju. U Rusiji se takvi problemi često rješavaju tako da naručite atentat svog protivnika. Mnogi od tih ubojica znaju da neće biti kažnjeni. Vrlo su rijetki slučajevi kada je ubojica otkriven, slučaj istražen a odgovorna osoba kažnjena."
Maša Lipman kaže da kolege Natalije Estemirove, koji prate poštivanje ljudskih prava, smatraju da je za njezino ubojstvo odgovorna lokalna vlast u Čečeniji: "Za ubojstvo prvenstveno smatraju odgovornim predsjednika Čečenije, kojem je Kremlj dao zadatak da drži red u pokrajini. Sjeverni Kavkaz je općenito vrlo opasno područje. S druge strane, ljudi ginu i u središtu Moskve. Anna Politkovskaja – koja je vjerojatno najpoznatija žrtva takvog jednog atentata – bila je ubijena u blizini zgrade u kojoj je živjela, u Moskvi."
Maša Lipman kaže da se u Rusiji, a na Kavkazu pogotovo, često poistovjećuju dva pojma – ugrožavanje nacionalne sigurnosti i legitimna kritika koja dolazi iz medija: "Političare najviše zanima da ih nitko ne poziva na odgovornost. Taj njihov interes postaje prioritet broj jedan, iznad sigurnosti samog naroda ili nadležnosti neovisnog sudstva. U Rusiji nema suda koji će pozvati vlast na odgovornost. Zato unajmljeni atentatori djeluju posve slobodno."
Stručnjak za zemlje bivšeg Sovjetskog saveza Paul Goble kaže da je takva situacija i u Rusiji a i u većem dijelu zemalja koje su nekada bile dio Sovjetskog saveza: "Utjecajni i moćni ljudi u tim zemljama ne vjeruju u slobodu medija. Oni smatraju da im mediji moraju služiti. Novinari koji pokušavaju profesionalno obavljati svoj posao – koji žele slobodno i objektivno izvještavati – gube posao, gube svoje stanove, bivaju premlaćivani i ubijani. Televiziji – koja je najvažniji medij – je vlasnik država, ili je kontrolira. Televizija u pravilu žrtve prikazuje kao da su, zapravo, one krive za ono što ih je snašlo."
Paul Goble kaže da je situacija najgora na sjevernom Kavkazu, koji je dio ruske federacije: "Tamošnja situacija kombinacija je vjerskih i etničkih sukoba, kao i sukoba oko zemlje te oko toga tko će držati vlast. A središnja vlast, ona u Moskvi, je potpuno nekompetentna – na svaki problem reagira golom silom."
Alisher Khamidov, novianr iz Kirgistana, kaže da se on i njegovi kolege u Srednjoj Aziji susreću s istim problemima: "Jedan od problema je pristup informacijama. Političari, a i većina građana, nemaju povjerenja u novinare. I u Kirgistanu i u Srednjoj Aziji općenito bilo je slučajeva da su novinari napadani jer se nekome nije sviđalo što su napisali. Većina lokalnih medija slabo plaća novinare, tako da je teško tražiti visoku profesionalnost. Recimo, ako trebate negdje otputovati u okviru svog posla, treba vam novac. Tako da je korupcija problem i kada su u pitanju neki novinari."
Alisher Khamidov kaže da su neovisni novinari, koji istražuju razne prljavštine u politici, u vrlo teškom položaju: "Postoji razlika između neovisnih novinara i onih koji rade za državne medije. Neovisni mediji u Kirgistanu su pod sve većim pritiskom. Demokratski je razvoj blokiran, tako da novinari to osjećaju. Raširena je auto-cenzura. Ljudi se boje pisati o nečemu što će im otežati život. Prije nekoliko dana, umro je jedan moj kolega, nakon što ga je premlatio policajac."
Ponekad, vlasti ipak istraže ovakve zločine i kazne odgovorne. Na primjer, bivši visoki dužnosnik ukrajinskog ministarstva unutrašnjih poslova uhićen je nedavno zbog sumnje da je 2000. organizirao otmicu i ubojstvo novinara Georgija Gongadzea. Sumnja se da je ovaj bivši policajac osobno zadavio žrtvu.
