Ako se odlučite posjetiti
New York, na mjestu gdje su nekad stajala dva tornja Svjetskog trgovinskog
centra, razrušena u napadima 11. rujna 2001., naći ćete gradilište na kojem se
podiže spomenik i muzej. No, u tijeku je i izgradnja jednog drugačijeg
spomenika - za preživjele u tim napadima. Njime će se obilježiti sjećanje
preživjelih na one koji su nestali i njihov istovremeni pokušaj izgradnje
vlastitih života.
U terorističkim napadima 11. rujna 2001. poginulo je gotovo tri tisuće ljudi, većina u njujorškim ‘neboderima- blizancima.’ Napadi na njih stvorili su veliku prazninu na donjem dijelu Manhattana, kao i u životu mnogih ljudi. Prošlog tjedna građevinski su radnici podigli prvi čelični stup u sklopu Nacionalnog spomenika i muzeja posvećenog napadima od 11. rujna 2001. Joe Daniels, direktor ovog spomen zdanja, kaže da će s njega kliziti vodopadi koji će se slijevati u reflektirajuće bazene.
"Odbljesak vode simbolično će odražavati odsutnost. Imena žrtava bit će napisana na stranicama ovih bazena, skoro tri tisuće njih - koji danas više nisu s nama."
Joe Daniels kaže da bi ovaj projekt trebao biti završen do desete godišnjice napada, u rujnu 2011. godine. U međuvremenu, privremeni muzej kojeg je osnovala ‘Udruga obitelji 11. rujan’ privlači tisuće posjetitelja. Centar u čast poginulih u Svjetskom trgovinskom centru nalazi se točno nasuprot ‘nultoj točki.’
Dina LaFond volontira u tom centru i pomaže voditi grupe posjetitelja. Kaže da joj je trebalo četiri godine da se vrati na ovo mjesto za koje je nakon napada rekla da ga nikada ne želi posjetiti. Naime, ona je u toj nesreći izgubila svoju kćer, Jeanette LaFond-Menichino, koja je radila na 94. katu jednog od nebodera. Ona je bila umjetnica i voljela je pogled iz svog ureda.
"Oblaci bi se došuljali skroz do njenog prozora, ponekad bi bili kišni, i zapravo ste mogli vidjeti kako kiša pada iz njih. A ako bi pogledali iznad oblaka, vidjeli bi da je nebo potpuno plavo. Kada bi avioni ili helikopteri prolazili pored zgrade, mogli bi čak vidjeti njihovu unutrašnjost."
Suprug Dine LaFond preminuo je devet mjeseci nakon napada. Sada živi sama, okružena slikama svoje kćeri. No, rijetko je kod kuće. Dva dana u tjednu radi u uredu. A budući da se cijelog života bavila pjevanjem i plesom, sada se učlanila u jednu grupu step plesača koji nastupaju u domovima umirovljenika. Gospođa LaFond kaže da je ove aktivnosti održavaju sretnom i punom nade, a ne gorčine.
Naravno da, kaže, osjeća neku vrst mržnje prema ljudima koji ubijaju nedužne, no nada se da će se ti ljudi urazumiti i svatiti da su pogriješili. Sa svojom drugom kćerkom Anitom, Dina LaFond je nedavno snimila njihove uspomene na Jeannette, kao dio projekta o pričama iz života žrtava, koje će biti pohranjene u zvučnom arhivu u spomen muzeju, čije se otvaranje planira za 2011.-u godinu. Dina LaFond kaže da će i dalje voditi grupe.
"Uvijek pomislim da su možda i ti ljudi nekoga izgubili, a ne znaju kako se s time nositi. I ako im neprestano govorim da mi moja kćerka nedostaje, dobijem osjećaj da je ona uvijek uz mene. Ona mi je inspiracija koja me tjera naprijed, nikada je ne zaboravljam. U protivnom, ja bih stvarno bila izgubljena."
Nakon što će cijeli ovaj projekt biti završen, središnji objekt cijelog spomen područja bit će Freedom Tower - Toranj slobode. Graditelji ga nazivaju simbolom nade i oporavka. No, neki kritičari ove arhitekture kažu da utvrđeni temelji ove građevine prije podsjećaju na toranj straha.
