Phyllis Montana-Leblanc nikad neće zaboraviti strašna sjećanja na 29. kolovoza 2005. Godinu dana nakon što je uragan Katrina razorio New Orleans, Leblanc je svoj gnjev zbog događaja u gradu iznijela u dokumentarnom filmu Spikea Leeja, 'Kad su popustile brane'. Ove godine, Leblanc priča o istim zbivanjima u svojoj novoj knjizi, ali uz drugačiju poruku. Više – u prilogu Faize Elmasry.
Kad je uragan Katrina pogodio New Orleans, Phyllis Montana-Leblanc, njezin suprug i drugi članovi obitelji proveli su tjedan dana bez sna, bez hrane, čekajući u raznim redovima sve dok nisu bili zračnim liftom evakuirani u San Antonio, u Teksasu:
"Najteže u čitavoj stvari je bila sporost kojom nam se pomoglo … Svi su nas vidjeli na televiziji – leševe koji su plutali u vodi, ljude na krovovima koji su jedva virili iz vode, ljude koji su kroz vodu prenosili djecu i starce. No, vladi je trebalo jako, jako dugo da pošalje pomoć."
Kašnjenje pomoći jako je razgnjevilo preživjele stradalnike Katrine koji su to i iskazali u intervjuima za dokumentarni film Spikea Leeja. Leblanc ističe da je u dokumentarcu 'Kad su popustile brane', glavna poruka bila bijes, a, uz to, i razočaranje, nevjerica … No, glavna poruka njezine knjige, naslovljene 'Nisu popustile samo brane', je – nada. Leblanc piše o tome kako su ona i mnogi drugi u New Orleansu prešli put od bijesa do nade, kako su preživljavali teške dane seleći se iz skloništa u hotele, pa iz hotela u kamp-kućice. Prije samo nekoliko mjeseci, njezina se obitelj konačno smjestila u novom domu:
"Kad sam prvu put ušla u kuću, samo sam gledala i mislila si: znam da smo potpisali sve dokumente, da je sve gotovo i u redu, ali, svejedno, još nisam mogla vjerovati … gotovo tri godine živjeli smo u kamp-kućici. Sad se već navikavamo živjeti normalno."
Proživljavanje i preživljavanje užasa Katrine – kaže Leblanc – na nju, osobno, jako je utjecalo: danas je drugačija osoba nego što je bila ranije.
"I ranije sam uredno izlazila na izbore, ali sada ne samo da glasam nego i vrlo pažljivo pratim sve što se zbiva kod nas i u svijetu, što radi vlada. Spora reakcija vladinih agencija u vrijeme i nakon Katrine učinila me mnogo svjesnijim građanom … ustvari i samo-dostatnijim. Suprug i ja smo odlučni stavljati na stranu novce za slučaj slične nesreće … ne da nam se dogodi da sjedimo i čekamo na pomoć vlade."
Uz to što je sama postala – kako to zove – osvještenijim građanom, Leblanc pokušava utjecati i na ljude oko sebe. Svima govori koliko je važno glasati na izborima, biti aktivniji građanin, sudjelovati u stvaranju odluka, u biranju odgovornih ljudi na položaje. I kako stanovnici grada postaju sve aktivniji građani, tako Phyllis Montana-Leblanc prognozira da će se život u New Orleansu skoro vratiti u normalu:
"Mislim da smo na putu ka normalnom životu. Komercijalno gledano, biznisi u Francuskoj četvrti ponovno rade. No, tri godine nakon uragana, u području gdje ja živim još nemamo bolnicu. Ako prolazite kroz neke dijelove grada, izgleda kao da se Katrina dogodila jučer. No, čvrsto vjerujem u ono što i ja i mnogo drugih ljudi pokušava učiniti, a to je - ponovno uzdići New Orleans."
To je i najveći izazov s kojim se preživjeli stradalnici Katrine svakodnevno sučeljavaju. Treća obljetnica ovog uragana oživljava sjećanja na patnje, ali i – što je još važnije, kaže Leblanc – bodri i njezinu odlučnost da u svoj grad vrati bolje dane.
