Američka vojska već gotovo pet godina pokušava uspostaviti mir i stabilnost u Iraku. Među ostalim, to čini i tako što promovira lokalnu demokratsku vlast i a kod stanovništva - osjećaj građanske odgovornosti. Međutim, za mnoge Iračane ove ideje predstavljaju vrlo drugačiju praksu od njihove svakidašnjice kao i njihove povijesti. I zbog toga se opiru promjenama. Demokraciju u Iraku, među ostalim, promiču posebne postrojbe američke vojske, postrojbe specijalizirane za psihološke operacije. S jednom od njih nedavno je putovao i novinar Glasa Amerike Adam Allington.
U gradu Ramadi, u iračkoj pokrajini Anbar, svjedoci smo ulične scene koja je još prije godinu dana bila nezamisliva. Vlasnici trgovina sjede ispred svojih dućana, djeca se igraju, dok lokalni mesar na otvorenom dere kožu s ovce. Narednik Clyde Rhoads iz američke postrojbe za psihološka djelovanja izlazi iz terenskog vozila i počinje razgovarati s okupljenima.
Jedan od prolaznika objašnjava američkom dočasniku da je 'situacija vrlo teška, te da je za lokalno stanovništvo odgovorna američka vojska, a ne iračke vlasti.' 'Iračka je vlada vrlo slaba, a osim svega mi je ne volimo' – dodaje ovaj Iračanin. Narednik Rhoads odgovara da je 'američki cilj ojačati lokalne vlasti te da će one s vremenom, postupno, kvalitetnije obavljati svoj posao.'
Jedan od zadataka američkih snaga za psihološko djelovanje je ohrabriti Iračane da rješenja vlastitih problema počnu tražiti kod lokalnih političara, koje su izabrali. Vojnik Tyson Demerest kaže da je povjerenje u lokalne političare često ovisi o tome ima li struje ili ne: "Većina ih to i otvoreno priznaje. Ljudi iz vlasti ili gradonačelnik dobri su ukoliko ima struje. Iračane zapravo nije briga jesu li ti ljudi korumpirani ili čak kriminalci – najvažnije im je da li se zadovoljavaju njihove osnovne potrebe, da li im je standard bolji ili ne."
U Iraku su, osim nestašica struje, glavni problemi nezaposlenost i sve skuplji benzin. 'Peter' radi za američku vojsku kao prevoditelj. On kaže da Iračani situaciju ne sagledavaju u njezinoj cijelosti – zanimaju ih najviše, kako kaže, sitnice. Primjerice - nedavno smanjenje količine bonova za hranu koje prima prosječna obitelj. "Iračka vlada nema dovoljno novca pa je morala ukinuti određene stvari. Ljudi su srditi jer vide da raste cijena nafte pa im nije jasno kako to da zemlja nema novca. Iračka vlada svom narodu ne zna dobro objasniti kako je do toga došlo" - kaže 'Peter'.
Bojnik Jerry Wilson, jedan od zapovjednika postrojbe za psihološke operacije koja je stacionirana u Bagdadu, kaže da Iračane 'jedino zanima što će od vlasti dobiti.' Previše očekuju od vlade koja je još uvijek vrlo slaba – kaže Wilson: "Ako se problem odmah ne riješi, ljudi istog trenutka kažu – 'vlada ništa ne radi'. Možda je tako, a možda i nije. Vlada tek postavlja pravne okvire za svoj rad. Građani međutim razmišljaju kao da je na vlasti još uvijek Sadam Husein. Tada su šeikovi i guverneri rješavali lokalne probleme i dijelili ljudima bonove za hranu, poslove, zaštitu, plaću…Jasno da se razvio osjećaj ovisnosti u odnosu na vlast, i to je sada teško prevladati."
Prema američkim standardima, irački izbori 2005. godine bili su prilično manjkavi – stranke su manipulirale vjerskim simbolima a popisi glasača nisu bili javni. Mnogi Iračani uvjereni su da njihova vlada ne bi izdržala nakon američkog povlačenja. Sljedeći izbori u Iraku održat će se krajem 2009.
